In memoriam Branko Erbez

Kratak osvrt i sjećanje na jednog Sarajliju koji se rodi kao Čovjek i napustio ovaj svijet kao rijetko koji –ISTINSKI ČOVJEK. . . pismo smo dobili putem e-maila i ispunjavamo želju i molbu pošiljaoca da se ovaj tekst objavi. . .

Ponedjeljak, 03.01. 2011 

Pismo (neobjavljeno) Oslobođenju

Oslobođenje, evropsko izdanje, srijeda, 24. novembra 2010, str. 6.

Poštovana Redakcijo,

Danas, 26. novembra, sam u vašem cijenjenom listu pročitao članak “Borca nema ko da sahrani”, autora A.B. Ovdje, u Bergen, Norveška, “Oslobođenje” stiže sa zakašnjenjem od nekoliko dana. Zato vas molim da, i pored toga, objavite ovih nekoliko mojih redaka o Branku Erbezu, borcu, divnom a tragičnom čovjeku. I našem kratkom prijateljstvu. Uvjeravam vas, Branko to zaslužuje. Nadam se da vas ne trebam uvjeravati da to isto vrijedi i za prijateljstva.

Branka sam sreo ljetos, početkom jula mjeseca, u Opštoj bolnici u Sarajevu, gdje sam čekao na operaciju. Ranije ga nisam poznavao. Nikada prije nisam čuo za njega. Dijelili smo bolničku sobu, s još dvojicom pacijenata. Prve večeri mog boravka u bolnici, uoči operacije, razgovarali smo o našim zdravstvenim tegobama, upoznavali se, tješili jedan drugog, i ubjeđivali da će sutra, prekosutra, na stolu, pod skalpelom, biti sve u redu, i da ćemo se opet sresti, oporavljajući se. U jednom trenutku, usred našeg razgovora, Branko nas je prekinuo: “Šutite!…Slušajte…” Zašutili smo i tek tada primijetili da se s obližnje džamije na Marijin Dvoru čuje ezan. Zašutili smo, i slušali. Nas trojica muslimana. On, Branko, pravoslavac, nas je opomenuo i podsjetio na poštovanje prema glasu koji je dolazio s minareta. Bio sam iznenađen, dirnut, pomalo zastiđen, kao i ostali. Šutio sam, slušao, a onda morao progovoriti. Moje riječi su bile samo produžetak, neminovan, onoga što je on izgovorio: “Ovo se može samo ovdje doživjeti. U Bosni. Ovo je ona Bosna…” Dok sam šutio, i slušao, gledao sam u prozor, u pravcu odakle je dolazio ezan. Kad sam Branka, najzad, pogledao, oči su mu bile pune suza. “Biće Bosne…”, progovorilo je iz mene. Ispravio me je: “Ne plačem ja zbog ezana, nego zbog onoga koji okujise i njegovih četvoro braće, šehida, i njegovih vlastitih nogu…” Saznali smo mnogo o toj tragičnoj braći, njihovoj ogromnoj žrtvi, ali poslije toga i o Branku. Bio je borac, njihov saborac, drug onih sto su išli u džamiju i čiji brat, jedini preživjeli, sada poziva na molitvu. Branko mu se odazvao. Naše zajedničko ćutanje bila je naša zajednička jacija. Naš imam je bio Branko.

To veče, iza jacije, saznali smo još mnogo toga o Branku. Pričao nam je o velikom broju Srba u komandnom kadru branilaca Sarajeva. Prvoj slavnoj pravoslavnoj. Pričao nam je i o svojim brojnim ranama, o gelerima u svom tijelu. Neki su se mogli opipati, neki i vidjeti. Saznali smo i o specijalnim zadacima na kojima je bio. O terenu, o akcijama izvan Sarajeva, u Krajini. Čuli smo i o liječenju u ratnoj bolnici. Ispričao nam je i ono najstrašnije, o smrti majke. Dok se u bolnici oporavljao od rana, majka mu je umrla. Bio joj je privržen. Pitao sam ga. Bila je to prava psihoanaliza. Značila mu je sve. O smrti je obaviješten telefonom. Satelitskim. Onim što je u to vrijeme bio vrhunsko tehnološko dostignuće. Izbjeglice su ga koristile. Bio im je jedina veza i spas od samoće, daljine i neizvjesnosti. Puno mi ga je izbjegličko iskustvo. Taj telefon je bio prekretnica i u Brankovom životu. Sve mi je ispričao, kasnije, nakon moje operacije. I ko ga je pozvao, i ko nije, i kako mu je rečeno za majku, i na kakav način. Ima raznih načina kojima se saopštava smrt. Pa i majke. Ni njegov nije bio najstrašniji. Ali je Branko bio najprivrženiji sin kojeg sam poznavao. To ga je prekinulo, promijenilo, uništilo. Ispričao mi je svaki detalj svoje nesreće. I to koliko je dana i sedmica majka ležala mrtva u stanu, nekoliko stotina metara od njegove kasarne, ratnih drugova i… I to mi je ispričao. Nije ljut na svoje drugove. Naljutio se na… I to mi je rekao, ali ja vama i nikome drugom neću reći. Ta ga je ljutnja, ne mržnja, dokrajčila. Propio se, prodao sve što je imao, otišao u kontejner… Ko zna šta još.

Niti sam ga žalio niti prezirao. Nisam mu se ni divio. Pokušao sam mu pomoći. Cigarete mu nisam uskratio ali sam mu, nakon moje laičke dijagnoze, propisao terapiju. Tražio sam da sve napiše, da napravi knjigu, kao drugi. Obećao sam je objaviti. I on se ponadao da će to moći, i obećao. Već sam tada, u nadi koja mu je izbijala iz očiju, vidio da sam pogodio pravi antibiotik. Nije održao obećanje. Ili nije mogao.

Socijalna radnica Opšte mu je obećala smještaj u odgovarajućoj Ustanovi. Ostao je u Bolnici i nakon mog otpuštanja. Posjetio sam ga jednom. Bio je na nekom drugom odjeljenju. Bolovao je od mnogih bolesti. Ni doktori nisu znali od kojih sve. Danas u “Oslobođenju” čitam da je umro čekajuci smještaj u odgovarajućoj Ustanovi. Nije ga dočekao. Smrt je bila brža od Branka. To razumijem. Ali zašto je bila brža i od socijalne radnice, i od odgovarajuće Ustanove, od države, od sistema, od svih nas. To ne treba ni razumjeti. To se podrazumjeva. Što više žurimo, sve kasnije stižemo. Najčečće i zakasnimo.

I na kraju, onako kako sam to saznao od Branka, i kako bi on volio da kažem. Uzgred. Bio je nosilac dvostrukog Ljiljana. Ni toga nije bilo u “Oslobođenju”… Ipak, “Oslobođenju” ne zamjeram. Makar sam saznao da je moj drug iz Opšte, dobri, tragični čovjek umro – dostojanstveno, na svoj način.

Da, i kraj ima svoj – post skriptum. Dobro dođe, u godinama kada se zaboravljaju važne, a pamte nebitne stvari. Branko je bio Sarajlija, po ocu, djedu, pradjedu…Šteta za Sarajevo. Šteta za Bosnu. Ne piše nam se dobro.

Džemal Sokolović, Bergen, Norveška

Comments

  1. Zahvaljujem na realizovanoj molbi i produžetku sjećanja na ovakvog Čovjeka ,zanemarenog od onih kojima je dao vlastitu dušu i srce.

    Ibreko

  2. Laka ti zemlja bila Branko. Branko je roden u Sarajevu. Odrasli smo skupa na Marijin Dvoru, nekadasnjem Bulevaru Borisa Kidrica. Otac je ostavio njega i njegovu majku dok je on bio diejte, Majku Branku koja je radila na Sudu je obozavao. Imao je starijeg polu-brata Duska koji ih je ponekada obilazio. Bio je nestasan kao dijete, kao i mi svi….ali u dusi jedan dobar i posten covjek. Prikljucio se Armiji BiH na pocetku rata ali na zalost poslije rata svi su ga zaboravili, ne znam da li je i penziju dobio.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.