Džabe smo krečili

izvor: e-balkan.net, piše: Zoran Radulović

Riječ afera – ona koju smo koristili u ovom tekstu – preuzeta je iz francuskog jezika i ima značenje “nepriličan ili neugodan događaj koji odjekuje u javnosti”. Pod uticajem engleskog jezika i sve prisutne tabloizacije medija ista se riječ sve češće koristi i u značenju ljubavna veza (sa njom je imao aferu). Ako se, ipak, ima u vidu da crnogorske afere imaju tendenciju da traju toliko dugo da prestaju “odjekivati”, a tome dodamo činjenicu da se od početka devedesetih do danas u ovim pričama susrijećemo sa faktički istim akterima – onda dolje navedene priče dobijaju i taj engleski, emotivan prizvuk. Samo što u našem slučaju afera označava veoma ozbiljnu vezu. Ljubav do smrti, rekli bi poetski nastrojeni.

“Ne bih ovaj slučaj nazvala aferom”, kazala je nedavno vrhovna državna tužiteljka Crne Gore Ranka Čarapić komentarišiću naslovne strane ovdašnje dnevne štampe. Potom su nadležni iz policije i tužilaštva odlučili da odu na lice mjesta i vide o kakvom to tačno švercu i kriminalu pišu novine. Zapravo, pošto je bio petak, odlučili su da sačekuju ponedjeljak a onda se, natenane, prihvate posla. Rezultat zvanične istrage i dalje čekamo.

Nije riječ o provjeri koja treba da utvrdi da li Veselin Barović na zakonit način troši novac akcionara Eurofonda kada njime kupuje svoje akcije, po cijenama i do pet puta većim od onih koje važe na berzi. Rezultata te istrage čekamo tek godinu i po. Ne radi se ni o Prvoj banci čiji većinski vlasnik Aco Đukanović. Tužilaštvo, na zahtjev Centralne banke Crne Gore, zakonitost njenog poslovanja provjerava tek nešto više od dvije godine. Nije u pitanju ni divlja (nado)gradnja hotela “Avala” u Budvi. Stav tužilaštva po ovom pitanju i imenovanje eventualnih prekršitelja zakona čekamo jedva četiri godine… Narko klan Darka Šarića o kome se šuška još od… Dajte, molim vas.

Ovo je tek običan slučaj šverca cigareta koje, navodno, preduzeće “Montenegro tobaco company” proizvodi u svojoj fabrici u Mojkovcu. Može i tranzit, ako više volite. Samo treba imati na umu: duvanska afera iz Mojkovca, u poznu zimu 2011. godine, nije isto što i duvanska afera iz “Nacionala”, iz proljeća 2002.. A ta, opet, nije baš isto, iako mnogo liči, što i afera “crnogorski marlboro” s početka posljednje decenije prošlog vijeka.

U svojoj knjizi “Ekonomija destrukcije – velika pljačka naroda”, Mlađan Dinkić piše (a upućeni tvrde – doskorašnji ministar finansija u Vladi Srbije dobro zna te stvari) da je sve počelo “projektom crnogorski marlboro” koji je, uz saglasnost ovdašnjih vlasti, organizovao i finansirao Jezdimir Vasiljević. Gazda Jezda je finansirao proizvodnju i vršio distribuciju tzv. crnogorskog marlbora. Realna proizvodna cijena, otkriva Dinkić, iznosila je oko 0,2 marke po paklici, a on je na ulicama Italije prodavan po 2,5 marke.

Vlada Mila Đukanovića je, u septembru ‘94. godine, pismom objavljenim na stranicama “Pobjede” odgovorila na sve glasnije tvrdnje da je uključena u šverc duvana ka Italiji. “Posao sa cigaretama je tranzitni”, navodi se u saopštenju, “Ovakve tranzitne poslove obavljaju manje-više sve zemlje svijeta, a oni su se decenijama radili i u bivšoj Jugoslaviji”.

Uvođenje u upotrebu termina tranzitni poslovi približno se poklopio sa dva događaja.

U Boki je ubijen Roberto Sanolo, mafijaš za kojim je italijanska policija imala raspisanu potjernicu. Sanolo je prva žrtva tranzitnih duvanskih poslova sa ove strane Jadrana, (slijedili su Vanja Bokan, Blagota Sekulić, Ratko Đokić, Ivo Pukanić…). U Podgorici je u isto vrijeme Milo Đukanović saopštio da se “Crna Gora prvi put u poratnom periodu sama finansira”. Nije objasnio kako. Zato je italijanski dnevni list “Giornale” objavio da su “plavuše”, brzi gliseri u koje može da stane do 400 boksova cigareta (boks – 50 šteka), tokom 1994. preko Jadranskog mora plovili više od 1.500 puta. Nikad prazni.

Svoju verziju duvanskih poslova ponudio je i Momir Bulatović u knjizi Pravila ćutanja: ,,Odlučili smo da naš državni budžet punimo na račun sredstava koja pripadaju budžetima onih država koje su donijele odluku da nam uvedu sankcije”, svjedoči Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore, uz priznanje: “Ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore”.

Suština je, ipak, to što još ne znamo pravu istinu o tome ko je sve učestvovao u podjeli plijena stečenog švercom duvana. A zarada iz tog posla mjeri se stotinama miliona. I još uvijek “kaplje”, ukoliko su tačni medijski izvještaji iz Mojkovca i Rožaja. Možda će, ali samo možda, više svjetla na taj dio priče baciti predstojeći sudski proces u Bariju. Ako on konačno počne, i ako se nekada završi.

Vrhovni sud prodao ukradeni automobil

A tada uspostavljeni principi državne hajdučije nijesu izmijenjeni do danas. Mlađim čitaocima može biti neobično kada u dnevnoj štampi pročitaju članak o mukama čovjeka kojem je Vrhovni sud, posredstvom kompanije “Rokšped”, prodao – tuđi, ranije ukraden automobil. Stvari postaju jasnije ako se sagledaju u cjelini. Zato, evo dijela saopštenja MUP Crne Gore iz februara 2002. godine koje je sačinjeno kao odgovor na jedno poslaničko pitanje: “U Crnoj Gori nalazi se 200 vozila koje potražuje Interpol, ona su uredno registrovana i sa izdatim saobraćajnim dozvolama. Veći dio je skinut sa osiguranja. Stav Ministrastva unutrašnjih poslova je da se ova vozila ne oduzimaju, kako bi se zaštitili interesi građana Crne Gore”. Godinu kasnije, pokazalo se da zvaničnici MUP-a, željom da zaštite vlasnike kradenih automobila, nijesu štitili samo interese građana. Naime, ispostavilo se da je upravo crnogorski MUP kupio i kao svoj registrovao autobus ukraden u Sloveniji. I ova je “afera” zataškana i prepuštena zaboravu, dok su njeni akteri napredovali u službi.

A, pošto smo već pomenuli nekadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića i tzv. tranzitne poslove započete nakon uvođenja sankcija tadašnjoj SRJ pod patronatom ovdašnjih vlasti koji traju do danas, nije red preskočiti – naftu i njene derivate.

Naftna priča u dvije epizode

Bio je 15. septembar 1993. kada su se u Tirani sreli predsjednici Momir Bulatović i Salji Beriša. Tu je, tvrdi Bulatović u Pravilima ćutanja, pao dogovor o skidanju gvozdene zavjese sa crnogorsko-albanske granice. Bulatović je, kaže, Beriši prezentovao računicu po kojoj bi “ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao ostvariti lijepu zaradu”. I bi tako.

Uskoro je na crnogorskoj obali Skadarskog jezera postojalo 37 punktova za pretakanje naftnih derivata u cisterne iz metalnih buradi u kojima je gorivo, čamcima, prevoženo preko jezera. Zarada se dijelila po formuli: državi 70, a dobavljaču 30 odsto profita. Gorivo koje se na pumpama u Albaniji prodavalo za 70 pfeninga u Tuzima je već vrijedjelo 1,3 njemačke marke. Potrošači su brzo naučili da razlikuju bijeli, crveni i zeleni benzin (sa ili bez soka od kivija). Albanija je 1994. godine (prve nakon sporazuma iz Tirane) utrostručila uvoz nafte i naftnih derivata iz Grčke i Italije.

Desetak godina kasnije, u vrijeme premijerskog mandata aktuelnog predsjednika države Filipa Vujanovića “naftna priča” dobila je drugu epizodu. Isprva, novinare je zaintrigirao podatak CBCG da je tokom 2002. godine Crna Gora izvezla naftnih derivata u vrijednosti 40 miliona dolara. Pokazalo se da Crna Gora nije pronašla naftu, ali Crnogorci jesu rupu u zakonu.

Na ničijoj zemlji, između graničnih ispostava sa crnogorske i kosovske strane prevoja Kula niklo je devet bezinskih pumpi. Litar benzina na njima koštao je 50, a dizela 47 centi, ili 36 centi manje nego što je isto gorivo koštalo u Crnoj Gori (na Kosovu i u Srbiji bilo je nešto skuplje).

Tadašnji premijer Vujanović tvrdio je da su pumpe “pod kontrolom države”, i da su otvorene radi bolje turističke sezone. Međutim, Uprava carina, Direkcija javnih prihoda i Opština Rožaje ogradili su se od bilo kakve veze sa tim pumpama tvrdeći da ih nijesu dozvolili, da od njih ne naplaćuju nikakve dadžbine te da, zvanično, za njih i ne znaju (osim Rožajaca koji bi svratili do Kule, s vremena na vrijeme, da natoče jeftinije gorivo). Konačno, vlasnici pumpi tvrdili su da državi plaćaju 10 centi po litru, samo nijesu bili spremni da kažu kome i zašto daju novac.

Posao je obustavljen prije nego su razriješene makar neke od mnogih misterija koje su ga pratile. A Kula i granični prelaz ka Kosovu ponovo je zimus postao aktuelan. I ponovo su novinari, a ne neko od nadležnih i za to plaćenih, uočili “sitnu” nelogičnost – preko graničnog prelaza, prema ovjerenoj carinskoj dokumentaciji, cistijerne sa gorivom išle su na Kosovo čak i u danima kada je to bilo fizički nemoguće, pošto je put bio zatvoren zbog sniježnih nanosa. Treba li objašnjavati da se neko dosjetio da uštedi porez i akcizu tako što će na ovdašnjim pumpama prodati gorivo koje je fiktivno izvezeno na Kosovo… I treba li podsjećati: zvanično, ni ova priča nije dobila nikakav epilog.

“Rat za mir” plaćen životima

Ali, nijesu se sve crnogorske afere ticale pljačke, šverca i utaje poreza, u Crnoj Gori ili negdje u inostranstvu. Neke su se, i bukvalno, mjerile krvlju i izgubljenim životima.

Ko se još, od crnogorskih zvaničnika, sjeća pohoda na Dubrovnik koji su i dan danas vladajuće strukture povele pod parolom “rat za mir”. Taj je “izlet” o kome se danas tako ne rado govori, koštao života 165 građana Crne Gore, 33 hiljade ljudi sa područja Dubrovačke regije moralo je ići u zbjegove, dok je u vojne logore u Bileći i Morinju odvedeno 336 osoba. U Podgorici, skoro dvadeset godina nakon ovih događaja, još traje (ponovljeno) suđenje grupi optuženoj za zlostavljanje logoraša u Morinju.

Do juče, sudilo se i policajcima optuženima da su, u proljeće 1992, učestvovali u hapšenju i nezakonitoj deportaciji više stotina izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, koje su spas od ratnih dešavanje potražile u Crnoj Gori. Makar 86 deportovanih ljudi ubijeno je nakon izručenja dželatima. Optuženi su u prvostepenoj presudi oslobođeni krivice, iako je Crna Gora, prije nekolike godine, porodicama deportovanih isplatila naknadu od 4,2 miliona eura.

U Bukovici, pokraj Pljevalja, tokom 1992. i 1993. godine ubijeno je osam, a raseljeno više stotina mještana muslimanske vjeroispovjesti. Nakon višegodišnjeg sudskog postupka crnogorsko pravosuđe je, nedavno, oslobodilo sedam rezervista policije i vojske kojima je suđeno pod optužbom da su učestvovali u ovim zločinima. Konačno, još nema pravosnažne presude ni za rezerviste VJ koji su optuženi za ubistvo 23-oje izbjeglih kosovskih civila kod rožajskog sela Kaluđerski laz, 1999. godine. Za ratne zločine u Crnoj Gori, ili nad crnogorskim građanima osuđen je samo Nebojša Ranisavljević. On služi kaznu od 15 godina zatvora kao jedino osuđeno lice za otmicu 19 građana Crne Gore Srbije iz voza Beograd-Bar, u februaru 1993. godine. Svi oteti su pobijeni u okolini Višegrada.

Svako peto ubistvo neriješeno

Minulih 20-tak godina nije se ginulo samo u ratovima. Prema zvaničnim podacima od 1991. u Crnoj Gori je počinjeno više od 400 ubistava. Skoro svako peto do danas je nerasvijetljeno. Makar toliko njih imalo je odjeka i van granica Crne Gore.

Među onima čije ubice nijesu pronađene i kažnjene nalaze se i državni službenici Goran Žugić, u vrijeme ubistva savjetnik za bezbjednost predsjednika Crne Gore i Darko Beli Raspopović, funkcioner crnogorske službe državne bezbjednosti. Žestoki momci – Vlastimir Zečević zvani Mićko Talijan, Boro Nedović, Vaso Pavićević, Jovo Vujičić, Novica Šarić… Kontroverzni biznismeni – Saša Labović, Radoslav Stanišić poznatiji kao Raka Dirlinger, Đorđije Minja Bećir, Blagota Baja Sekulić, Dejan Đuković, Ivan Šćepanović… Ne zna se ko je i na čiji zahtjev napao književnika Jevrema Brkovića i tom prilikom ubio njegovog pratioca Srđana Vojičića. Nepoznati su ostali i naručioci i suizvršioci ubistva Duška Jovanovića, vlasnika i glavnog urednika dnevnog lista “Dan”.

A zločine i ubistva pratila je i trgovina ljudima. Prvu ispovijest žtrava tog prljavog posla u Crnoj Gori donio je “Monitor” u maju 1993. godine. O svojoj nesreći govorile su dvije djevojke iz BiH koje je tragičan usud doveo u Podgoricu, pošto su prethodno preživjele golgotu logora-javnih kuća u Foči i ropstvo u Nikšiću. Zvaničnih reakcija nije bilo.

Taj nečasan posao je najveću ekspanziju imao krajem prošle decenije kada su su kroz razgranate mreže balkanskih kriminalaca prolazile hiljade Kineza, Kurda i konačno stanovnika Kosova, koji su od bijede i ratova pokušavali pobjeći na Zapad.

Sredinom avgusta 1999. godine more je između Tivta i Budve izbacilo 17 leševa. Tek tada se saznalo za smrt više od sto Roma iz Srbije i Kosova koji su sa naše obale krenuli u ,,obećani svijet”. Napušten od organizatora transporta, njihov brod je potonuo na otvorenom moru. Istovremeno, posada feribota “Laburnum” spasila je 69 putnika drugog, takođe, napuštenog brodića, koji je tonuo nesposoban da stigne do italijanske obale. Crnogorski sudovi još nijesu okončali ni prvostepene postupke osumnjičenima da su organizovali i ugovorili ove tragične transporte.

Policija je u avgustu 2000. uhapsila kapetana i vodnika VJ koji su u kombiju sa vojnim tablicama transportovali 25 ilegalnih emigranata iz Kine. Jedan od uhapšenih je, inače, bio vlasnik jednog od najvećih novosagrađenih tržnih centara u strogom centru Podgorice.

Sjenka afere S.Č. dugo lebdjela nad Crnom Gorom

Najpoznatija crnogorska priča o sudbinama ljudi i žena koje dopadnu modernog ropstva je afera S.Č. MUP Crne Gore, na čelu sa ministrom Andrijom Jovićevićem pokrenulo je, u decembru 2002., aferu u čijem središtu se se našli uticajni funkcioneri sudske, izvršne i zakonodavne vlasti. Njih je moldavska državljanka S.Č. optuživala da su je preprodavali, zlostavljali i seksualno iskorišćavali. Optužbe su odbačene, ali je sjenka ove priče još dugo lebdjela nad Crnom Gorom.

“Slučaj S.Č. je klasična politička konstrukcija jedne obavještajne službe, a ova svjedok žrtva iz Moldavije pripremana je nekoliko mjeseci za aktivno učešće u ovoj aferi”, tvrdio je premijer Đukanović komentarišući optužbe o njegovoj navodnoj povezanosti sa aferom trafikinga u Crnoj Gori, “Riječ je o konstrukciji obavještajne službe koja kontinuirano radi protiv Crne Gore još od vremena kralja Nikole, preko Blaža Jovanovića, do danas, i neprestano iskazuje neprijateljstvo prema svakom pokušaju da se zaštiti i unaprijedi crnogorska državnost, objasnio je Đukanović prozivajući zvanični Beograd.

Zoran Piperović, nekada visoki zvaničnik crnogorskog Tužilaštva, koji je tokom afere S.Č. nekoliko mjeseci proveo u pritvoru i danas vodi sudske postupke pokušavajući dokazati krivicu onih koji su mu, smatra, napakovali cijelu aferu. Ostali bi, izgleda, cijelu priču najrađe prepustili zaboravu.

“Eksperti” za ekonomiju

Konačno, stižemo do onoga što već dvadeset godina daje prepoznatljiv karakter svim crnogorskim vladama. Riječ je o neuobičajenoj sposobnosti da se svaki poslovni potez kompromituje, svaka odluka zloupotrijebi, a šansa upropasti.

Aktuelna vlast potopila je, u prvoj polovini devedesetih, trgovačku flotu od 40-tak brodova Jugooceanije i Prekookeanske plovidbe koje su Crnoj Gori donosile godišnji devizni prihod veći od sto miliona tadašnjih dolara. Kada su ti brodovi rasprodati, sve skupa sa poslovnom zgradom Jugooceanije u Kotoru, prihod je bio manji od njihove godišnje zarade. Samo to bi bilo dovoljno da uđu u sve buduće ekonomske čitanke.

Do danas nije razriješena enigma – ko je sve od tadašnjih ministara imao kiparske i švajcarske račune na koje se slivao novac crnogorskih brodara?

Ipak, najveći poslovi obavljeni su na kopnu. Transformacija društvenog u državni, a potom privatni kapital predstavljala je idealnu priliku za stvaranje nove klase veleposjednika i prvobitnu akumulaciju kapitalala.

Ono što je bilo dovoljno malo da izmakne pažnji javnosti, a vrijedno – zbog nekretnina koje ima u posjedu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica, ulcinjska Solana…), ili monopolske pozicije na tržištu (Pomorski saobraćaj, Bjelasica Rada, …) prešlo je za male pare u ruke probranih.

Ono što je bilo prekrupan zalogaj za ovdašnje, tranzicione, bogataše iznijeto je na međunarodno tržište. Od prvog, uspjelog, privatizacionog tendera (Pivara Trebjesa – 1997.) do posljednjeg, neuspjelog, (dugogodišnji zakup uvale Valdanos, nakon dvogodišnjih pregovora tender nedavno poništen pod pritiskom učinjenih neregularnosti) svaki od tih poslova je, na svoj način, bio praćen sporenjima i kontroverzama. Žurba i tajnovitost bile su i ostale njihova zajednička karakteristika.

U najkraćem – prilikom prodaje “Trebjese” vlast je obmanula manjinske akcionare i zaposlene u kompaniji. Jugopetrol je prodat preko noći, uz posredovanje nezakonito izabranog i jednako kontroverznog pravnog savjetnika Marka Harisona, zahvaljujući kome ugovoreni uslovi iz kupoprodajnog ugovora do danas nijesu ostvareni. Zbog ovog posla sudilo se Veselinu Vukotiću, predsjedniku Savjeta za privatizaciju i Branku Vujoviću, direktoru Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja. Oslobođeni su, svog paketa akcija, a vlast ovaj uslov ispunila tako što je bukvalno prinudila privatizacione fondove da prodaju akcije te kompanije iz svog portfelja. Za uzvrat, Vlada im je dodijelila finansijsku naknadu koju je i dan danas nemoguće objasniti. KAP je prodat uz čivas, u kafeu Grand. Od tada, a prošlo je tek pet godina, država je u kompaniju u kojoj do skoro nije imala ni jednu jedinu akciju uložila makar osam puta više nego što je dobila njenom prodajom. I makar trideset puta više nego što je u tu kompaniju uložila u zadnjih 15 godina, kada je KAP bio u državnom vlasništvu.

Prodaja manjinskog dijela EPCG (uz koju je kupac dobio upravljačka prava većinskog vlasnika) pratilo je toliko nepravilnosti da se o njima može napisati ne tekst, nego poveća knjiga. Iako je nedvosmisleno dokazano da su manjinski akcionari prilikom otkupa njihovih akcija nezakonito oglobljeni za približno million eura, ovdašnje pravosuđe jednostavno ne smije da procesuira prispjele krivične prijave. Pošto su okrivljeni ljudi kojima se ne valja zamijerati. Ugovor sa A2A funkcioniše od 2009. godine a mi još ne znamo šta su njihove, a šta naše obaveze u petogodišnjem aranžmanu po čijem isteku će 2013., EPCG imati jednog, većinskog, vlasnika.

Da ne nabrajamo dalje. I u tenderskim privatizacijama mogla su se prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje na tržištu imaju prepoznato ime i prezime: Interbruv, T-com, Daido metal… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje prijete da usisaju crnogorsku ekonomiju (Kombinat aluminijuma, Željezara Nikšić)…

Dolazak globalne ekonomske krize zaustavio je priliv ogromnih količina novca koje su se filtrirale prolaskom kroz crnogorska tržišta nekretnina i hartija od vrijednosti. Tada su do izražaja došli neki manje upadljivi ljudi i poslovi. Gotovo slučajno, saznali smo da je crnogorski državljanin postao Taskin Šinavatra, svrgnuti premijer Tajlanda, pravosnažno osuđen za pronevjeru više od milijarde dolara. Takođe uz obrazloženje da su nezakonite odluke dijelo šireg kruga ljudi.

Tokom akcije Balkanski ratnik, saznali da Darko Šarić, rođen u Pljevljima, nije dobio crnogorsko državljanstvo, mada mu je ono zvanično obećano, ali se zato bez problema u Crnoj Gori skrivao mjesecima nakon što je označen kao organizator šverca tona i tona kokaina iz Južne Amerike u Evropu. I mnogi su spremni da tvrde da se još uvijek skriva. O prijateljskim i  drugim vezama crnogorskih državnika sa ljudima koje se zbog kriminalnih aktivnosti nalaze na potjernicama susjednih zemalja znali smo već od ranije (Milo Đukanović – Stanko Cane Subotić). Kao što smo se, zahvaljujući snimcima objavljenim na internetu, mogli uvjeriti u bliske veze službenika ANB sa ljudima koji se u okruženju pominju u kontekstu trgovine narkoticima. Konačno, kod mnogih i danas izaziva nelagodu, a druge ispuni ponosom, činjenica da se, manje više nepodijeljeno, na prostoru bivše SFRJ vjeruje kako “nekrunisani kralj balkanskog podzemlja” stoluje u hotelu Splendid u Budvi. Mišljenja se razlikuju u vezi toga koliko je opasno, odnosno nije, pominjati njegovo ime, prijatelje i poslove

Comments

  1. Odavno nijesam pročitao tekst koji je ovako lijepo, na jednom mjestu sabrao, samo dio onoga čime nas je jedna te sita vlast ovako uspješno vodila iz propasti u trenutno blagostanje i euro-atalanske integracije.

  2. Napravih lapsus, htjedoh naipsati “jedna te ista vlast” a napisah “jedna te sita vlast”. No i takav lapsus može da stoji.

  3. Pogledajte ovu odlicnu talijansku prezentaciju o putevima kokaina:

    http://speciali.espresso.repubblica.it/interattivi/viaggio-della-coca/cocaina.swf

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.