Ideološke dileme i zablude crnogorskih Srba o Slobodanu Miloševiću

piše: Luka Radonjić

Sumrak 20. vijeka koji je formalno počeo rušenjem Berlinskog zida (9.11.1989, početak Novog računanja vremena) na Balkanu je donio kulminaciju ideološkog košmara. Stvarano je bezbroj političkih čvorova, odvrnuti su svi ventili nacionalnih dilema i pitanja, sa sve kumovanjem Sjedinjenih Američkih Država toj priči koja je formalno nosila naziv “razbijanje Jugoslavije”. A u svojoj biti, značila je mnogo više od toga. No, nigdje taj ideološki galimatijas i haos nisu bili tako bogati i sadržajni paradoksom, vrednosnom i istorijskom kontradiktornošću kao u Srbiji, i naročito Crnoj Gori. Kao pripadnik nacionalnosti, pomenute u naslovu, u ovom svom tekstu, osvrnuću se na jednu od tih kompleknosti – odnos, odnosno zablude ili nešto drugo? crnogorskih Srba, kojima pripadam, o Slobodanu Miloševiću. Tačku neslaganja koja je bila prisutna još od srednjoških dana i tadašnjih političkih rasprava koje smo vodili na odmorima i tokom nastave.Tačka neslaganja, tumačenje i doživljaj Miloševićevog lika i djela, njegove uloge i sistema vrijednosti kojoj je ovaj srbijanski političar bio paradigma. Kao što sam i pomenuo, tekst ima karakter osvrta, sa elementima komparativnog pregleda. Zbog kompleknosti vremena, bilo bi neozbiljno, i sa političke i sa naučne strane, pokušavati u jednom, ili 10 tekstova, dati odgovore na sve to. Za konačne odgovore, vjerujem potrudiće se istorija, jer sadašnjost koja je motivisana usko političkim interesima, za tako nešto nije kadra, niti je tome dorasla. Ali, zato je tu – Istorija.

1.ISJEČAK IZ KLINAČKIH DANA Otvaranje vrata ovog osvrta, napraviću jednim isječkom iz klinačkih dana. 1996.god.Imao sam 12 godina. Zbog demonstracija u Beogradu i širom Srbije, u organizaciji Vukove i Zoranove koalicije “Zajedno”, kojima sam bio bez malo fasciniran (neke snimke i dan danas čuvam na VHSu), i izvještaja o njima koje je uredno prenosio radio Slobodna Evropa, na mom radiju je najčešće stajala frekvencija Radija Antena M, koja je program Slobodne Evrope, reemitovala. Program je emitovan u popodnevnim časovima, ako me sjećanje dobro služi, u 18h. No, i tokom dana, u svojoj sobi kod starih, znao sam slušati program i vijesti na radio stanicama. Te jeseni, koalicija Narodna Sloga, prethodno poražena i pokradena na parlamentarnim izborima u novembru, organizovala je post izborne proteste, zbog pomenute krađe izbora. Na radiju je poput sirene za uzbunu, upućivan poziv “svim slobodnim građanima” da se u podne pridruže protestu Narodne Sloge na platou ispred crnogorske Skupštine. Padala je kiša. Brzo sam se spremio, neprimjetno izašao, i zaputio se ka Skupštini, koja je bila daleko svega 10tak minuta hoda. Na putu kroz “ulicu zlatara”, zaustavio me komšija, sa pitanjem kuda sam se zaputio. Rekao sam mu da idem na protest da bih uživo vidio demonstracije i Slavka Perovića, čovjeka kojeg sam kao klinac smatrao velikim govornikom sa izrazom lica koje je odisalo neustrašivošću. Momentalno sam zasut kišom kritike – “znaš li ti da on mrzi Jugoslaviju, da voli Hrvatsku, da mrzi Srbe”… I nastavio “On je protiv Sloba, on je izdajnik ođe, a gore Vuk i Đinđić”. Ova rečenica dala mi je vjetar u leđa. Vuk Drašković, kralj trgova i ulica, čovjek sa harizmom pisca i licem proroka, i harizmatični Đinđić sa svojim dosjetkama, bili su pored Maradone, Šona Kempa i Bobija Fišera, moji junaci iz djetinjstva. A u Beogradu bili su progonjeni od strane Miloševića. Ako je Slavko protiv Miloševića, onda, razmišljao sam, Slavko i ja ne možemo biti na suprotnim stranama. Poletno sam odgoviorio “Odlicno, idem ja”, Dok sam odlazio, korio me glas “Razgovaraću ja sa Mirom o tome”. Miro je moj otac, staropodgorički, ili titogradski Crnogorac, vječiti poštovalac bivše Jugoslavije, čovjek koji mi nikada nije podsticao, ali ni gušio, interesovanje za politiku.

Ne sumnjajući da crnogorski DB posjeduje snimke svih mogućih protesta u CG, volio bih nekada doći do tog snimka. Ja sam stajao lijevo od ulaza, na trotoaru,sa kišobranom. Razgovor sa komšijom, bio je jedan od prvih, među stotinu razgovora i polemika, koji su vođeni do dana današnjeg, na bazi neslaganja o ulozi Slobodana Miloševića i odnosu Srba u CG prema njemu.

2.RAZGRANIČENJE POJMOVA; TITOTISTI A NE KOMUNISTI; JOCA JOVANOVIĆ; I KOJI JE MARKO BIO “VEĆI SRBIN”?
U obračunu sa dilemama i zabludama, prvi u nizu zadataka predstavlja razgraničenje pojmova. Preko koji se može doći do ideoloških i vrednosnih paradoksa i kontradiktornosti, prvo za doba Brozove, a zatim Miloševićeve vladavine. Kao što je na primjer razlika između TITOISTA i KOMUNISTA. U tom smjeru, mogu se pozvati na mnogo autora, no, moj izbor je pao na srpskog reditelja Jocu Jovanovića, čiji život svjedoči o istinskoj žrtvi disidenta i političko kulturološkog prognanika. Zbog čega je njegova kritička odnosno pohvalna riječ o jugo komunistima, samim tim, mnogo jača. Joca je Akademiju za pozorište, film i radioteleviziju završio u Beogradu, rodnom gradu, u kojem je studirao i filosofiju. Njegov prvi film “Izrazito Ja”, snimljen 1967.god., kojim je udario temelj svojim ubjeđenjima, dobio je nagradu za najbolji strani film u svim kategorijama, na Festivalu mladih autora u Njujorku, kojem su, između ostalih, prisustvovali Vorhol i Spilberg. 1971. Rađa se njegovo djelo “Mlad i zdrav kao ruža”(Dragan Nikolić), film o počecima saradnje kriminalaca i srpskog DB-a. Film nikada nije formalno cenzurisan, ali isto tako od 1971. nikada više nije prikazan. Do Beogradskog FEST-a, 2006., kada su sa njega, skinute kandže neformalne cenzure. Jovanović, koji je sa drugom iz klase, Mišom Radivojevićem (“Dečko koji obećava”) osnovao “Dunav junior film”, o razgraničenju pojmova kaže da je važno napraviti razliku između Titoista i Komunista. Komunisti su dobrim dijelom bili ljudi suštinski vjerni i lojalni svojoj izvornoj ideologiji, za koju su bili spremni i poginuti, a velika većina tokom rata sa Njemačkom i jeste. I prema njima, slagali se sa njima ili ne, čovjek mora imati određeno poštovanje. Ovo je važno naglasiti i razlikovati zbog današnjih okolnosti. Jer, komunista je komandantica čilenaskih protesta, Kamila Valjeho. Ona predstavlja ljevicu. Ljevicu koju treba ispratiti i podržati. No, Titoisti su već druga priča. Slijepi sledbenici lika i djela Josipa Broza, koji je u svom kako političkom angažmanu tako i privatnom načinu života, umnogome odstupao od komunističke ideologije. I Jovanović je tu u pravu. Podsjetiću, Brozu je na načinu života (mnogobrojne vile, lov, odijela, restorani, put oko svijeta) mogla pozavidjeti čitava francuska i američka buržoazija. A kako i ne bi, Broz je za razliku od njih, imao i svoju državu, i sve pomenuto uživao o državnom trošku, dok je njegova raja bila srećna gledajući ga preko TV-a, kako jede, gleda slonove, puca iz puške i ubija zeca. Da je među KPJ, bilo iskrenih komunista, koje i Jovanović pominje, govore veoma rane depeše ogranaka iz raznih krajeva Jugoslavije, u kojima se upozorava: “istrijebili smo buržoaziju, u namjeri da uspostavimo sistem jednakih, a brže smo nego iko, iste te buržoaske navike usvojili, i to o državnom trošku”. No, ovakvi apeli nisu urodili plodom. Obzirom da se na startu svog života SFRJugoslavija udaljila od Sovjetskog Saveza čija je Crvena Armija najviše zaslužna za njeno oslobođenje, period “puberteta” je bio izuzetno bitan. Slavine finansijske pomoću bile su odrvnute – sa Zapada. Novčani dug do 1974. godine iznosio je 6 milijardi dolara, a do 1979.za period Ustava kojim je federacija poslata u nokdaun iz koje nikada više nije ustala – 16 milijardi američkih dolara. Od čega je zbog odriješenih ruka za zaduživanje pokrajina, najviše stradala Srbija. O ovom podatku govorio je i sam Broz, na zalasku svog života, u govorima 1979. oficirima JNA-e. Kada je već, naravno bilo kasno. Za vrijeme Jovanovićevog angažmana, za koji se nedvosmleno može reći da je bio liberalan, i na političkom polju, dolazi do pojave liberala – liberala u komunističkim okvirima: Marko Nikezić, Latinka Perović, a koje su podržali Koča Popović, Mijalko Todorović, itd. Ako se Nikeziću ne može prišiti etiketa tradicionalnog Srbina, svakako nema spora da kroz reformsku vizija i državotvorna brigu i svjesnost mogli uočiti jasni obrisi duha srpskog građanstva. Ipak, drugi Marko, tj “drug Marko” Aleksandar Ranković Leka, šef udbe, dan danas se mnogo više pominje, pa i u kontekstu “većeg Srbina”. Beogradski intelektualni krugovi, bez pomenute komparacije, ukazivali sun a paradox da se jedna od glavnih ličnosti Titovog sistema, prije Rankovićevog pada 1966. ne može tretirati kao borac za nekakve nacionalne interese. Ipak, apsurd je ostao, i drug Marko, danas je veći Srbin (šta god to značilo) od Nikezića Marka. Tako kaže narod.

3. IDEOLOŠKI I VREDNOSNI PARADOKSI; ODNOS CRNOGORSKIH SRBA PREMA MILOŠEVIĆu, DRAŠKOVIĆu i ĐINĐIĆu;
Nekada su u knjižarama bile dostupne knjige sa različitim nastavkom priče. Na primjer, priča teče do 18. stranice, a potom postoji ponuda da se priča nastavi na 45oj stranici, 66oj, 91oj. Svaki nastavak nosi različiti kraj. Tim modelom, kao metaforom, može se pristupiti u pretresu vrednosnih i ideoloških paradoksa, i tretiranju naslova kroz tekst. Zašto je Slobodan Milošević uživao ogromnu podršku Crnogoraca srpskog porijekla odnosno Srba u Crnoj Gori- kojima pripadam. Od ličnih prijateljstava i privatnih diskusija, pa na dalje, imao sam priliku da uvidim raznovrsnost frakcija Srba u CG. Znam da ovim podatkom, nisam otkrio Ameriku. No, najčešća tačka sukoba, bio je upravo Milošević i njegova uloga. Zato ću, poput pomenutog primjera, probati da stvar sagledam iz različitih uglova odnosno frakcija, a nadovezujući se na sve prethodno napisano. Da odaberem različite nastavke priča i dovedem ih u jednu cjelinu. Kroz komparaciju različitog mišljenja Srba u CG. Ako se govori o čuvenom istrebljenju, i masovnim ubistvima srpskog, odnosno beogradskog građanstva 1945., kada je pobijeno na desetine hiljada ljudi, mahom pisaca, slikara, vajara, arhitekti, itd. čime je na neki način udaran temelj novom sistemu vrijednosti, kako je moguće sve to konstatovati i kritikovati a onda biti simpatizer Miloševića 90tih, čovjeka koji je u političkom i svakom drugom smislu, bio naslednik tog sistema? Kako je moguće, optuživati Titoiste za rasparčavanje i udar na srpske nacionalne interese tokom SFRJugoslavije, završno sa ustavnim amandanima 1971. i Ustavom 1974., a onda veliki dio Srba u Cg su simpatizeri Miloševića? Kako je moguće da jedan veliki dio Srba u CG, Miloševića doživljava kao sveopšteg branioca srpskih nacionalnih interesa 90tih, a ovaj neprikosnoveni lider nije mrdnuo prstom u zaštiti Krajiških Srba, na primjer? Isti simptomi mogu se naći i kada se govori o opasnijim miljeima. Na primjer, vođe Srpske Garde (SPO) poginule su na ratištu, jedan dio dokazano stradao od metka iza leđa. Vođe Srpske dobrovoljačke garde (Režim S.Miloševića) su postali bogati ljudi. Ako jedan dio ljudi zastupa tezu i upire prstom u režim Josipa Broza za nanošenje velike štete Srbijii i srpskom narodu, onda je u elementarnom logičkom smislu problematično doživljavati Vuka Draškovića90te godine kao izdajnika, koji sa trga skida zastavu iste te SFRJugoslavije, a Miloševića kao branioca nacionalnih interesa. Argumenti kojem sam imao prilike čuti, često navode Miloševićevu ulogu na i prema Kosovu 1998. I 1999. Pri čemu se uvijek i konstantno zanemaruje da je tadašnji predsjednik Srbije, problematiku Kosova i Metohije potpuno zapostavio godinama prije toga, i ostavio da se ionako prekomplikovana, dodatno akumulira. Zoran Đinđić, kao gradonačelnik Beograda 1997.godine skinuo je petokraku sa zgrade opštine Beograda. Jedan dio krugova u Crnoj Gori, petokraku je smatrao i smatra simbolom svega gore pomenutog, da se ne ponavljam Ipak, Đinđić je i tada smatran njemačkim špijunom. Dobar dio crnogorskih Srba nije ga priznao kao patriot ni nakon demonstracija zbog pada Krajine, i rata u Bosni. Ne. Milošević je i dalje bio nacionalni junak, ispred ostalih. Ovakve i slične komparacije, mogu ići u nedogled. Za razliku od mnogih sredina, Beograd je svoj odgovor Miloševiću dao u 3 navrata: 9.marta1991. masovnim demonstracijama. 1996. Lokalnim izborima na kojima je pobijedila opoziciona koalicija “Zajedno”, I 2000. kada sam se na utakmici kupa UEFA Partizan-Porto (20 dana prije Petog oktobra), lično mogao uvjeriti, na uzorku jednog stadiona, da je čitav jedan grad protiv Miloševića. Izborni rezultati, a zatim pokušaj lažiranja istih, i revolucija kao odgovor na sve to – To su i potvrdili.

Umjesto individualnog i ozbiljnog, ne nužno bavljenja, ali makar promišljanja o politici i dešavanjima oko sebe, do izražaja je došao kolektivizam mišljenja prepun pretpostavki, a začinjem varoško udbaškim tezama. Naravno, pomiješan i emocijama, koje su mnogo puta bile zloupotrijebljene. To je isti princip, koji Rankovića tretira kao Srbina za ponos, a Marka Nikezića ne pominje. Dok se u jednom dijelu crnogorskih Srba i dalje njeguje taj princip, (naglašavam, samo u jednom dijelu) koji Vuka Draškovića, Zorana Đinđića, pisca i doktora nauka, tumačili i danas tumače kao antipatriote, zanemaruje se, da su upravo ti ljudi, čitavih 10 godina borbe, bili naslednici vrednosnog sistema protiv kojeg se režim 45-90ta borio, uništavanjem građanstva. Sa druge strane, Milošević, komunistički biorokrata, koji se od 1983. do 1987 u svojim govorima o reformama koristio mnogim tezama francuske ljevice a u knjizi “Godine raspleta” u to je moguće i uvjeriti se, odstupio od istih tih teza, i napravio jedan ideološki košmar, dakle On, kao takav, doživljava se kao branilac srpskih interesa. Iako je, na kraju dana, on naslednik režima prije 90tih koji mnogi kritikuju, ipak, na njega, ni dan danas ”ne daju”. A u pitanju je ne samo političko ideološka, već prije svega vrednosna razlika.

Advertisements

Comments

  1. Plannco Wallach S. says:

    da, stvarno postoji razlika izmedju Komunista i “Titoista”. Komunisti su bili spremni poginuti za svoje ideje a takodje i ubiti one koje razlichito od njih misle. “Titoisti” nijesu ubijali svoje ideoloshke protivnike. razlika izmedju Komunista i “Titoista” je u humanosti. Komunisti su bili nemilosrdni stroj. “Titoisti” se, manje-vishe, mogu (na)zvati Yugo-socijalisti.

  2. interesantan tekst Radonjica, kao i drugi članci ovog autora. Dobro je vidjeti da ima crnogorskih Srba koji ovako razmišljaju, i vjerujem da bi svaka druga NARODNA SLOGA bila moguća kada bi bilo više zdravorazumskih Crnogoraca i Srba.

    Stop botovima sa obje strane! :)

  3. Oće li mi neko objasnit razliku između crnogorskog Srbina i crnogorskog Crnogorca ako su recimo dvoje braće, ili crnogorskog Muslimana i crnogorskog Bošnjaka i crnogorskog Crnogorca ako su to troje braće, ili crnogorskog Hrvata i crnogorskog Crnogorca braće, ili crnogorskog Muslimana i crnogorskog Albanca ako su braća, i kolika je razlika u njihovoj genetskoj strukturi na mikroćelijskom nivou i submolekularnom, i koliko nijansa boje kože utiče na to?

    p.s. nijesam sebe ubroja u navedene etničke grupe jer su me bačili na popis u ‘ostale’, ono kao vele da ne mogu da se izjasnim nacionalno kao ‘Kurac-palac’. Diskriminacija.

    • Razlika je u tome što u Crnoj Gori postoje samo politički Srbi dok onih pravi (porijeklom Srbi) ima maksimum 5%.
      Ko pogleda popise stanovništva sve će mu biti jasno.
      Crna Gora je jedina teritorija u kraljevini SHS i kasnije kraljevini Jugosllaviji u kojoj se nije vršio popis po nacionalnosti već isključivo po vjeroispovjesti. Razlog je naravno da se ne bi vidjelo da u Crnoj Gori nema Srba.
      Srba je po popisu iz 81 god. bilo 3,7% , čim je počeo rat i ukazala se prilika da se utoli žeđ za krvlju i pljačkanjem pojavljuju se “crnogorski Srbi”

  4. Luka hvala na tekstu odlicno ali bih zelio da dodam:
    nema nas, ne postojimo, Slavko nam je fino porucio , bagra i bagra, Milo nam je bilo,Milo nam je sve.Milo nam je tata i mama evo 20 god.
    Pocelo je sa pricom 2 oka u glavi , Pocerao DJuranovica sto nije bio dovoljno prosrpski.pokrao nas i krade svaki dan , zato da se manemo politike i da idemo na zastitu ljudskih prava jer u CG su ugrozena prava svih ljudi koji zive u njoj , pocevsi od djece (nema djecijeg dodatka) pa preko zena ( ne smiju ostati trudne jer izgubise posao)do penzionera(koji svakodnevno riskaju po kontejnerima.)Ljudi zaboravimo srpstvo i crnogorstvo borimo se za ljudska prava svih ljudi u CG jer odosmo do vraga.Slijepi smo kod ociju Maurer i druzina nas tapsaju porameneima i vode nas ka bankrotu a mi im aplaudiramo,

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.