FTV emisija o događajima u Libiji

18. Januar 2002. BPKA

Krajem prošle godine, 11 dana nakon što je u vanjskopolitičkom magazinu Federalne televizije Paralele emitiran prilog Afganistanska kriza – svi američki prijatelji i neprijatelji, čelništvo te kuće obaviješteno je da Regulatorna agencija za komunikacije (CRA) pokreće formalni postupak protiv FTV-a zbog mogućeg nepoštivanja “Kodeksa o uređivanju televizijskog i radijskog programa”. Bilo je to 23. novembra 2001.

Nakon skoro dva mjeseca dopisivanja između agencije nastale odlukom Wolfganga Petritscha o spajanju nekadašnje Nezavisne komisije za medije (IMC) i Regulatorne agencije za telekomunikacije, i urednice informativno-političkog programa Federalne televizije Marije Topić-Crnoje, u kojem je potonja uglavnom ponavljala da joj dio pisama CRA nije jasan, a ostatak smatra neutemeljenim optužbama, u Sivi je dom stigla odluka agencije. U tom dokumentu od 10. januara ove godine navedeno je da je FTV prekršila član 1,4 (“Pravedno i nepristrasno uređivanje programa”) i da se kažnjava – upozorenjem.

Za koga važi Prvi amandman Kako, zapravo, nikakve sankcije FTV neće snositi zbog 17 minuta dugog priloga svog urednika vanjskopolitičkog programa Mladena Marića u kojem su pobrojani mnogi loši potezi američke inozemne politike od Drugog svjetskog rata do 11. septembra 2001. i napada terorista na World Trade Centar i Pentagon, ova odluka CRA bi bila zanimljiva tek kao ilustracija naopakog bavljenja medijima u Bosni. Kaznu FTV-u propisao je, naime, Christer Thelin, švedski pravnik i prvi direktor IMC-a, koristeći se pravom prema kojem ne mora konsultirati članove Odbora za implementaciju CRA, od kojih barem jedan zna o medijima barem koliko i Thelin o svom bivšem stranačkom šefu, Carlu Bildtu!?

No, koliko je upozorenje benigno kao vid (nepravednog) kažnjavanja nekoga, toliko je opasno ono što ga je iniciralo. Pritužbe na Marićevu analizu, koju i Dani objavljuju (vidi okvir), u CRA stigle su sa dvije adrese. Prva je Hrvatske demokršćanske unije, stranke na čijem je čelu od Petritscha politički upokojeni Petar Milić, vlasnik kafića dobijenog na poklon od HDZ-a i megafon Ante Jelavića kad god treba reći nešto što nagovještava reinkarnaciju projekata Mate Bobana. A druga je ona Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu!

Američku žalbu potpisao je i 21.11.2001. poslao Counselor for Public Affairs Douglas Ebner i pokazao da je ili umrla priča o američkoj demokraciji i svetom Prvom amandmanu Ustava SAD-a – jer ambasade su ništa drugo do ispostave državnih institucija i realizatori državne politike van granica matice, ili da ono što važi u Americi, ne važi u Bosni ili bilo kojem dijelu svijeta, naravno, ako ne korespondira sa američkim interesima.

Da je Ebner izabrao, za sebe, manje zlo i uputio pismo Televiziji, što je i njegovo pravo, jedino što bi mu se moglo zamjeriti jeste nespremnost na prihvatanje drugačijeg tumačenja činjenica u ime patriotizma i vlastitog posla. On je, međutim, učinio ono zbog čega bi ga u domovini mediji razapeli. Pismo na čijem je kraju njegovo ime nije, naime, ništa drugo do reakcija zakašnjelog cenzora, a kazna je zbilja upozorenje da on više neće biti neoprezan i da Marić i njegove kolege moraju paziti šta rade.

Američka pozicija u ovom slučaju toliko je neodbranjiva da je Ambasadin Ured za odnose s javnošću, odbijajući komentiranje žalbe, naveo da oni ne rade ono što su zapravo već uradili!? “Uloga Ambasade SAD-a kao diplomatske misije nije da komentariše rad medija, bilo da je riječ o bosanskim ili američkim medijima”, odgovoreno je na naše traženje nekoga ko bi protumačio orvelovski ispad uposlenika velike kuće okružene debelim zidovima.

Za američke medije, odgovor i stoji. Pripremio je i objavio njujorški Village Voice optužnicu za “genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine” protiv bivšeg američkog državnog sekretara Henryja Kissingera – čijim se likom i djelom i Marić bavio – i nema informacija o bilo kakvim pritiscima na pomenuti nedjeljnik. Za FTV već važe druga pravila. Završna rečenica iz pisma što ga je Ambasada uputila CRA-u nije ništa drugo do komentar rada medija: “U najboljem slučaju, emisija je aljkavo novinarstvo i špekulacija poturena kao činjenica. U najgorem, to je kleveta. To ni na koji način ne pristoji ulozi i dužnosti javnog servisa kakav je Federalna TV, da bude objektivan i profesionalan predstavljač vijesti i činjeničnih informacija.”

Američke teze na bosanskom jeziku Nije, naravno, prilog Afganistanska kriza – svi američki prijatelji i neprijatelji primjer perfektnog televizijskog uratka. Ima tu nerazrađenih teza, zaključaka kojima je potrebna dodatna elaboracija, rečenica neoslobođenih nepotrebne zajedljivosti, ali nema namjernih materijalnih grešaka. Dapače, Marić je uobličio poznate informacije o propustima američke vanjske politike i saradnji Washingtona sa diktatorskim režimima i njihovim čelnicima čija je brutalnost ignorirana zarad kooperativnosti i borbe protiv, kako bi Tuđman rekao, crvenih i zelenih vragova, te plasirao teze čiji su autori najznačajniji američki intelektualci, poput Roberta Fiska, Susan Sontag, Ammiela Alcalaya… I prije svih, Noama Chomskog, koji je u intervjuu Danima izjavio: “U Afganistanu su od kraja sedamdesetih i tokom osamdesetih SAD ustrojile i podržavale najekstremnije islamske fundamentalističke fanatike svijeta. Tipovi koje su oni obučavali, završili su kao talibani. Nije to baš grupacija koju su SAD podržavale, ali ti što su ih oni podržavali nisu ništa bolji. Mislim, Osamu bin Ladena je obučila CIA.”

Poseban dio ove priče svakako je Regulatorna agencija za komunikacije i neka od njenih nerazumljivih pravila. Nerazumljivih ne zbog činjenice da je za ovu agenciju službeni jezik engleski, dok su prevedene verzije odluka nezvanične, već zbog formulacija koje teško da su i autoru jasne. Poput:

“… One (RTV kuće) ne smiju emitirati emisije koje po bilo čijem razumnom sudu imaju namjeru da promoviraju interese jedne političke stranke ili bilo koje grupe ili pojedinca, niti da takve aktivnosti provode sistematično tokom jednog vremenskog perioda, isključujući druge stranke ili bilo koje grupe ili pojedinca…”

To mu, valjda, dođe na to da sada neko može tužiti FTV jer je Al-Ka'idu nazvala terorističkom organizacijom u prilogu u kojem nije bilo kompetentnog sagovornika da to potvrdi ili demantuje. Važno je, je li, da taj neko razumno prosudi kako Televizija time staje na jednu stranu.

Ili bi možda sve bilo bolje da je Marić 17 puta u 17 minuta spomenuo i jedan veliki uspjeh američke administracije – zaustavljanje rata u Bosni. (Nakon tri i po godine.)

Federalna televizija dobila je 14 dana za ulaganje žalbe na odluku CRA, a njihove će argumente razmatrati Vijeće Agencije na svojoj martovskoj sjednici. U tom je Vijeću, uzgred, samo jedan novinar. Odluke se, treba li reći, donose demokratskom većinom.
Afganistanska kriza – svi američki prijatelji i neprijatelji
Tekst Mladena Marića objavljen u emisiji Paralele FTV-a, 12.11.2001.

Do 11. septembra 2001. godine prosječni Amerikanac nikada nije čuo za Bin Ladena, niti za talibane. Jedanaesti septembar je dan koji je iz temelja promijenio, uzdrmao, šokirao i osvijestio Ameriku. Nakon tog strašnog utorka, svako američko dijete zna ko je Bin Laden. Bin Laden je u američkim očima postao personifikacija zla, opasan i nepredvidiv protivnik, koji je objavio “sveti rat” najjačoj sili koju je svijet ikada poznavao.

Toga dana, kažu mnogi, objavljen je rat zapadnoj civilizaciji. Jedanaestog septembra nisu srušeni samo simboli američke vojne i ekonomske moći. Tada je pogođen “cilj svih ciljeva”. Cilj je bio ubiti “amerikanizam” i “američki način života”. Do 11. septembra, u Americi se sjajno živjelo, a običnog Amerikanca uglavnom nije zanimao ostatak svijeta. Slike beskrajnih ubijanja širom svijeta nisu bile preporučljive za izbirljivu američku televizijsku publiku. A tada, rat je stigao kući, na nevjerovatno brutalan i šokantan način. Rat Americi objavio je njezin nekadašnji saveznik i učenik.

Priča o Bin Ladenu ne počinje 11. septembra, u danu koji je, nakon prvog septembra 1939. godine, najvažniji dan u modernoj istoriji svijeta. Priča o Bin Ladenu nije samo priča o najopasnijem američkom neprijatelju. Ovo je priča o jednoj promašenoj politici, koja je, u različitim vremenskim periodima, stvarala pogrešne saveznike i prijatelje. Većina američkih prijatelja kasnije su postajali američki neprijatelji.

U martu 1947. godine, američki predsjednik Harry Truman izjavio je da “SAD imaju pravo intervencije u bilo kojem dijelu svijeta kada procijene da je politička situacija u određenoj zemlji krenula u neželjenom pravcu”. Trumanova doktrina najavila je američku ambiciju da drugim zemljama diktira političku orijentaciju. Amerika je tada, nakon Drugog svjetskog rata, postala “svjetski policajac” i sudija koji određuje šta je ispravno, šta nije, šta se smije, šta se ne smije, šta je dozvoljeno, šta zabranjeno. Bilo je to vrijeme hladnog rata i komunističke opasnosti, koje se Amerika panično bojala. Sovjetski Savez postao je protivnik koji se nije smio potcijeniti.

Da bi se u praksi primijenila Trumanova doktrina, Amerika je počela bliže sarađivati sa mnogobrojnim kriminalnim pokretima i njihovim vođama. Svi ovi pokreti služili su isključivo američkim interesima.

Mnoge zemlje Latinske Amerike, tzv. “banana republike”, na svojoj koži osjetile su američku politiku “štapa i šargarepe”. Da bi na vrijeme osujetili “komunističku opasnost”, Amerikanci su morali sarađivati sa mnogobrojnim tipovima sumnjivog morala i krvavih ruku. Ovdje počinje priča o jednoj promašenoj i pogubnoj politici.

Jedan od mračnih likova s kojima je Amerika godinama blisko sarađivala bio je čileanski diktator Augusto Pinochet Ugarte, direktni američki proizvod i đak CIA-e. Kada je socijalista Salvador Allende osvojio vlast, Richard Nixon, Henry Kissinger i CIA izradili su plan za njegovo uklanjanje. Pinochet je bio idealan za ostvarenje ovih prljavih namjera. Bio je američki sluga koji je od svojih američkih šefova i prijatelja naučio brutalne metode obračuna sa političkim protivnicima. Amerikanci su znali, ali su šutjeli. Iz tog vremena pamti se izjava Henryja Kissingera: “Zašto bismo trebali dozvoliti da jedna zemlja, zbog neodgovornosti vlastitog naroda, postane komunistička?”

Kissinger je uspio – Allende je ubijen. Amerika je u liku i djelu krvopije Augusta Pinocheta dobila poslušnog i odanog saradnika. Međutim, svakoj ljubavi jednoga dana dođe kraj. Pogotovo ljubavi iz interesa. Kada je Pinochet postao suvišan, Amerika se hladno odrekla bivšeg saveznika. Razvlašćen i ponižen, sada uživa u generalskoj penziji. Kažu da je senilan i da se ničega ne sjeća. Henry Kissinger se sjeća, ali kao iskusan diplomata mudro šuti.

Amerikanci su podržavali i 30-godišnju diktaturu na Haitiju. Francois Duvalier, zvani Papa Doc, i njegov sin Jean-Claude Duvalier, zvani Baby Doc, sprovodili su brutalnu vladavinu, do tada nezapamćenu u zapadnoj hemisferi. Treba li posebno naglašavati da su oca i sina Amerikanci bez rezerve podržavali? Znali su za njihove zločine, ali su samo verbalno osuđivali. Kada otac i sin više nikome nisu trebali, Amerikanci su ih se, po običaju, hladno odrekli. Papa Doc umro je 1971. godine. Baby Doc pobjegao je 1986. godine u Francusku, gdje je godinama na Azurnoj obali uživao u svojoj “teško” i krvavo stečenoj imovini. Kažu da je sada na ivici bankrota. Žena ga je ostavila zbog komšije, koji je imao ljepšu vilu.

Mobutu Sese Seko Kuku Ngbengu Vasa Banga dugo je bio američka uzdanica u Africi. Bio je direktno umiješan u likvidaciju legendarnog Patrisa Lumumbe, čiji su ljevičarski pogledi pojačavali američki strah od širenja sovjetskog uticaja u Africi. Mobutu je postao američki štićenik, a njegov savez sa CIA-om trajao je do 80-ih godina. Amerika je znala za njegove zločine, ali je šutjela. Kada je opasnost od komunizma prošla, a Mobutu iza sebe ostavio leševe stotina hiljada ljudi, Amerika se bezosjećajno odrekla bivšeg saveznika u borbi protiv komunizma. Mobutu čak nije sahranjen u vlastitoj zemlji. Njegovom pokopu u Maroku nije prisustvovalo više od deset ljudi. Među njima nije bilo Amerikanaca.

Na drugom kraju svijeta, u Indoneziji, Amerika je, 60-ih godina, podržala državni udar u kojem je srušen Ahmed Sukarno, a na vlast instaliran Ibrahim Suharto. Suharto je postao američka uzdanica i čovjek od povjerenja. Početkom 70-ih godina, Amerika je bila sve zabrinutija borbom lijevo orijentisanog pokreta za oslobođenje Istočnog Timora. Tragedija Istočnog Timora počela je 1975. godine. Javna je tajna da su SAD poticale Indoneziju u izvođenju invazije i pripajanju Istočnog Timora. U ovim mračnim poslovima, sumnjivu ulogu odigrali su tadašnji predsjednik Gerald Ford i državni sekretar Henry Kissinger, inače vrlo iskusan u sličnim poslovima u Čileu.

U decembru 1975. godine, Ford i Kissinger posjetili su Suharta. Kissinger je znao za indonezijske namjere u pripajanju Istočnog Timora. Nije imao nikakvih primjedbi. Indonezija je napala dan nakon Fordovog i Kissingerovog odlaska. U napadima je korišteno i američko oružje, što je predstavljalo direktno kršenje američkih zakona. Svjesno kršeći propise i ne obazirući se na primjedbe, Kissinger je rekao: “Znam za ovaj zakon, ali zar je naš interes udariti Indoneziju po zubima?”

Bio je to čuveni Kissingerov “realizam”, odnosno stav prema kojem SAD trebaju zažmiriti na oba oka kada su u pitanju autoritarni i diktatorski režimi koji garantuju “stabilnost”. Ovaj Kissingerov “realizam”, Istočni Timor skupo je platio. Trideset godina Amerikanci su znali za Suhartovu strahovladu. Znali su, ali su šutjeli. Sve je pravdano “višim interesima”. Njegovi nekadašnji pokrovitelji sada neće ni da čuju za svoju marionetu, koja je s vlasti otišla sa milijardama dolara ličnog bogatstva.

U Vijetnamu, Amerikanci su stvorili i podržavali čovjeka po imenu Ngo Din Diem. I Diem je bio jedan od ljudi koji su trebali zaustaviti prodor komunista. Ali, bio je to čovjek koji se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ngo Din Diem bio je živopisni tip bez stalnog zaposlenja. Uz pomoć CIA-e, besposleni, ali ambiciozni Diem dogurao je do predsjednika Južnog Vijetnama. Amerika je znala za Diemove zločine, ali je šutjela.

U ovakvim situacijama, postoji nepisano pravilo – gospodar izgubi kontrolu nad čudovištem koje je stvorio. Diem je vremenom okrenuo leđa Americi, otkazao poslušnost, što je administraciji predsjednika Kennedyja predstavljalo veliki problem. Kada je Diem postao suvišan, CIA je organizovala državni udar. Diem je ubijen četvrtog novembra 1963. godine, samo 17 dana prije Kennedyjevog ubistva u Dallasu.

Za Diemove zločine znao je i tadašnji ministar odbrane Robert McNamara, koji danas, u dubokoj starosti, bez imalo stida i morala, govori o pogrešnoj taktici u vijetnamskom ratu. Trideset godina kasnije, svoju pogrešnu teoriju McNamara opisuje samo sa dvije riječi: “Pogriješili smo!”

McNamara ne govori o tri miliona ubijenih Vijetnamaca, potpuno razorenoj zemlji i stotinama hiljada američkih mladića koje je poslao u rat bez kraja. McNamara neće završiti ni na jednom sudu kako bi pojasnio svoju ulogu u ubijanju Vijetnama.

Ni Henry Kissinger neće odgovarati za tragediju Kambodže. Upornim i stravičnim američkim bombardovanjima, stvoreni su Crveni Kmeri i njihov zloglasni vođa Pol Pot. Bez američkih bombi, oni ne bi postojali. A bez njih ne bi postojala ni “polja smrti”, na kojima je pobijeno dva miliona Kambodžanaca. Kissinger nikada nije objasnio stvarne razmjere tragedije ove nesretne zemlje.

Novinari su ga davno pitali grize li ga savjest zbog Kambodže i Vijetnama. Hladno je odgovorio: “A zašto bi me trebala gristi savjest?” Henry Kissinger dobio je Nobelovu nagradu za mir. Nagradu za mir zbog poticanja rata! Vrhunac cinizma! Američko angažovanje u Kambodži, koje je detaljno razradio Henry Kissinger, na potresan način pokazuje koliko bezosjećajna može biti jedna velika sila. Ovo angažovanje pokazuje nevjerovatnu bezobzirnost politike koja se vodi iz kabineta u ime “apstraktnih i viših ciljeva” moćnih i zatvorenih političkih krugova. Ovakvom politikom, jedna država nestala je s lica zemlje i za duži vremenski period potpuno onemogućena u normalnom razvoju.

Kambodža nije bila greška. Kambodža je bila zločin, za koji nijedan Amerikanac neće odgovarati.

Sadam Husein al-Takriti godinama je bio američki saveznik u ratu protiv Homeinijevog režima u Iranu. Tada nije bio zločinac, niti američki protivnik. Nije bio zločinac ni protivnik ni kada je hiljade Kurda napadao bojnim otrovima i napalm oružjem. Amerika je samo verbalno osuđivala.

Sadam je postao najveći i najbolji američki neprijatelj 1990. godine, kada je izvršio invaziju Kuvajta. Tek kada su bila ugrožena naftna polja od kojih je Amerika direktno zavisila, Sadam je postao čovjek s kojim se treba obračunati svim sredstvima. “Pustinjska oluja” uništila je njegovu vojsku, ali Sadam je ostao na vlasti. Amerika je uvela sankcije, od kojih pate obični Iračani. Hiljade djece umire od gladi. Za mrtvu i bolesnu iračku djecu nije održana nijedna misa, niti rekvijem u Americi.

Krajem 70-ih godina Amerika se uplašila rastućeg sovjetskog uticaja u Afganistanu. Ulazak Sovjeta trebao se zaustaviti po svaku cijenu. Za ovu borbu trebalo je pronaći saveznike. Američki saveznici postali su mudžahedini i čovjek po imenu Osama bin Laden. Dok se borio protiv Sovjeta, bio je dobar. Sovjeti su otišli, zemlja je krvarila, na političku scenu stigli su talibani, a Bin Laden se odmetnuo u gerilce i krenuo u rat protiv Amerike. U Afganistanu je uspostavljen politički sistem kamenog doba. Amerikanci su znali kakve metode koristi talibanski režim. Kada su razorene američke ambasade u Africi, Bin Laden, u nedostatku boljih neprijatelja, preko noći postaje glavni američki protivnik.

Međutim, još nije bio protivnik zapadne civilizacije. Protivnik zapadne civilizacije postao je 11. septembra, u danu kada je promijenio naše i njihove živote. Toga dana, Bin Ladenove kamikaze napale su američke građane, na američkoj teritoriji, zemlji koja se smatrala najsigurnijom u svijetu.

Ugroženi su američki životi. A američki životi skuplji su, dragocjeniji i vredniji od života običnih smrtnika – Istočnih Timoraca, Ruanđana, Etiopljana, Bosanaca, Afganistanaca, Iračana itd.

Afganistan, zemlja iz praistorije, zemlja bez ikakve infrastrukture, postaje najveća opasnost modernoj civilizaciji. Da li je to moguće?

Zapitaju li se Amerikanci, Britanci i ostali, koji predstavljaju “visokorazvijenu zapadnu civilizaciju”: “Kako i zašto je Afganistan postao divlja zemlja divljih i primitivnih ljudi?” Odgovor je njima savršeno jasan i odavno poznat – ovakvu zemlju stvorili su oni! Zašto nisu spremni priznati da je ova zemlja direktan proizvod njihove osvajačke politike? Zašto nisu spremni priznati da je uplitanje velikih sila uništilo ovu prelijepu zemlju, koja se zadugo neće oporaviti od beskrajnih ratova. I zašto ne priznaju da su oni stvorili talibanski režim, koji sada treba uništiti po svaku cijenu, jer talibanski režim predstavlja opasnost za čovječanstvo? I zašto se u Americi ne održavaju mise i rekvijemi za mrtvu i bolesnu afganistansku djecu, žrtve “kolateralne štete”, koja se iz dana u dan povećava?

Odgovor nije teško pronaći: njihovi životi ne vrijede kao američki životi! Ovdje važi licemjerna teorija: “Možete se međusobno ubijati godinama. Ali, kada ugrozite naše živote, koji su skuplji od vaših života, to nećemo dozvoliti. Naći ćemo vas na kraju svijeta!”

Lav Trocki ovako definiše rat: “Vas možda ne zanima rat, ali rat se zanima za vas!” Amerikanci se nikada nisu previše zanimali za svjetske probleme, niti za terorizam. Sigurni između dva okeana, živjeli su svoje živote i uživali u blagostanju. Nakon 11. septembra, terorizam ih zanima, jer se terorizam zanima za njih, njihove živote i njihovu zemlju.

Nakon Vijetnama, Amerika o ratu ima otprilike ovakav stav: “Moramo ostvariti strateške i nacionalne interese a da ne prolijemo ni kap vlastite krvi!” I zbog toga se sadašnja “borba protiv terorizma”, zapravo “veliki prljavi rat”, vodi sa sigurne udaljenosti, raketama “tomahawk”.

A ovaj rat ne može se dobiti krstarećim projektilima. U ovom ratu nisu ugroženi američki piloti i američki avioni. Amerikanci govore o plemenitim namjerama i ciljevima ovog rata, o uništavanju terorizma, o pravdi i sretnijem svijetu za buduće generacije. Međutim, da li su spremni ginuti za ideale u koje se zaklinju? Za ove ideale, u brdima Afganistana, najtežem ratištu svijeta, trebala bi ginuti tuđa djeca i tuđi vojnici.

Amerikanci su indirektno stvorili talibanski režim kako bi kontrolisali puteve nafte. Na direktan ili indirektan način stvorili su većinu mračnih likova iz ove priče. Sada plaćaju greške i dugo će plaćati. U ruševinama Svjetskog trgovačkog centra sahranjena je i cjelokupna koncepcija američke poslijeratne vanjske politike. Ili barem onaj dio u kojem se govori o prijateljstvu i savezništvu u politici.

Dunja Mijatović, direktor sektora za emitiranje CRA
Ne branimo američku politiku, već novinarstvo

Mi smo dobili prigovor jedne političke partije i Američke ambasade. Reagovali bismo isto da smo dobili samo prigovor političke partije ili običnog građanina koji se žalio. Način na koji mi to uradimo jeste da primimo prigovor, obavijestimo strane koje su u prigovoru da je slučaj otvoren ili da nema razloga za pokretanje slučaja, ali onda to obrazložimo. U našoj javnosti se oko ovog slučaja podigla prašina jer se radi o vrlo aktuelnoj temi – 11. septembar i američka vanjska politika, a u slučaj je još uključena i Ambasada SAD. To na rad CRA u ovom slučaju ili bilo kakvom drugom ne smije da ima bilo kakav uticaj. FTV je prekršila kodeks o fer i nepristrasnom izvještavanju. Radi se o kompletnom konceptu te emisije, načinu na koji je gledaocima preneseno nešto o čemu se u toj emisiji pokušava govoriti. CRA nije tu da brani američku politiku, ni u kom slučaju; CRA je tu da brani postulate modernog novinarstva. U ovom slučaju, predsjedavajući je donio odluku, ali su svi bili obaviješteni. Da je njihov program u vezi od 11. septembra od strane CRA posmatran kao nešto što bi moglo dovesti do kršenja kodeksa, onda ne bi došlo ni do kakve odluke, jer nije došao nikakav prigovor, niti smo mi primijetili bilo kakvu neizbalansiranost, niti bilo kakve emisije i reportaže koje bi mogle dovesti do bilo kakvog kršenja kodeksa.

U ovom slučaju se ne radi o fer i nepristrasnom izvještavanju, kompletan prilog od 17 minuta je bio neizbalansiran. Možda je to nekome bilo OK, možda i nije, ali profesionalno novinarski nije bilo.

Žalit ćemo se

Marija Topić-Crnoja, urednica informativno’-političkog programa FTV-a, i Mladen Marić, urednik vanjskopolitičkog programa i autor “spornog” priloga, Danima su dali zajedničku izjavu u pisanoj formi, u kojoj se, između ostalog, kaže: “Kao što smo odgovorili i u svome dopisu CRA-u, FTV svoj program radi sukladno novinarskim standardima. Prilog iz Paralela nije naš jedini prilog o toj tematici, a ovaj slučaj smatramo vrlo lošim pokušajem insinuacija kako smo mi antiamerički raspoloženi. Vrlo dobro znamo ulogu američke politike prema našoj zemlji, i zahvalni smo za sve što su učinili i čine za našu zemlju, posebno za njihov angažman u zaustavljanju ratnih sukoba u BiH. FTV ne želi posebice komentirati slučaj, jer je u tijeku žalbeni postupak, a na odluku CRA mi ćemo se žaliti, jer smatramo da naši gledatelji imaju pravo na SVE ISTINE”.
Američka ljutnja
Pismo Ambasade Sjedinjenih Država upućeno Regulatornoj agenciji za komunikacije
Željeli bismo formalno priložiti pritužbu glede programa Paralele emitiranog u ponedjeljak, 12. novembra u 21.00 na prvom kanalu Federalne TV. Emisija je bila jako zapaljivo intonirana, uperena protiv SAD-a i puna krivih informacija te upitnih tumačenja predstavljenih kao objektivne informacije.

Voditelj Mladen Marić opetovano nudi natuknice “rekla-kazala” i mišljenja, kao da su to činjenice, sve pod krinkom “vanjskopolitičkog” programa. Slijedi tek nekoliko primjera predočenih subjektivnih izjava:

Izjava: Zvjerstva počinjena od strane Armije SAD-a prikrivena su i zaboravljena, nijedan Amerikanac nije pozvan na odgovornost za zločine u Kambodži ili Vijetnamu. Stvarnost: Pogreške u politici, navodi o američkim zvjerstvima, otvoreno i podrobno su istraženi. Primjer su “Pentagonski dokumenti”, suđenje poručniku Williamu Calleyu za pokolj u My Laiju 1968.

Izjava: Mobutu Sese Seko, uz podršku SAD-a, odgovoran je za stotine tisuća mrtvih. Stvarnost: Pored sve korupcije, ugnjetavanja i ekonomskih pljački koje je Zair prepatio tokom Mobutuove vladavine, on nije “iza sebe ostavio stotine tisuća leševa”.

Izjava/slika: Nagomilane lubanje, kosti u Kambodži, posljedice bombardiranja od strane SAD-a. Izjava da su Crveni Kmeri postojali samo zbog akcije SAD-a. Stvarnost: Masovna ubistva u Kambodži izvršili su Pol Pot i Crveni Kmeri, koje su podržavali kineski komunisti. Povezivati to direktno sa bombardiranjem od strane SAD-a je neutemeljena špekulacija.

Izjava: Atentat na Salvadora Allendea naložio je Henry Kissinger (“Kissinger je uspio – Allende je ubijen”). Stvarnost: Allendea su ubili čileanski desničari.

Izjava: SAD su podržavale talibane, a sada su se okrenule protiv njih. Stvarnost: SAD nikada nisu podržavale talibane. Osama bin Laden nikada nije bio saveznik SAD-a. Navoditi čak i da smo to činili indirektno nije ništa više od subjektivnog iskrivljavanja, i zanemaruje snažnu osudu i protivljenje SAD-a povodom njihovih kršenja osnovnih prava i sloboda. Dodatno iskrivljavanje je propuštanje direktnog pomena sovjetske invazije na Afganistan u decembru 1979, koja se pominje samo kao “pojačan sovjetski uticaj”.

Izjava: SAD vodi “rat s bezbjedne udaljenosti, tomahawk raketama”, ali očekuje da se na terenu bore kopnene snage drugih. Stvarnost: Kopnene snage SAD-a stupile su u akciju u Afganistanu u više navrata. O ovim se akcijama naširoko izvještavalo u medijima, a potvrdio ih je Pentagon.

Emisija također navodi da su SAD neosjetljive na patnju širom svijeta i da dopuštaju da ljudi umiru od gladi ili u nasilnim sukobima. Program potpuno ignorira da su SAD najveći davalac humanitarne pomoći u svijetu, ili da su ikad radile na donošenju mira u region gdje nisu imale vlastitog vitalnog interesa. Jedan značajan primjer uključivanja SAD-a u zaustavljanje sukoba svakodnevno je pred očima vaših producenata: Bosna i Hercegovina. Još jedna čisto humanitarna intervencija, Somalija 1992, na sličan način izostavljena je.

U najboljem slučaju, emisija je aljkavo novinarstvo i špekulacija poturena kao činjenica. U najgorem, to je kleveta. To ni na koji način ne pristoji ulozi i dužnosti javnog servisa kakav je Federalna TV, da bude objektivan i profesionalan predstavljač vijesti i činjeničnih informacija.

Srdačno,

Douglas Ebner

izvor: bhdani.com

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.