Privatizacija Telekoma: A zašto se ovo prodaje?

piše: Mila Kasalica

“Događanje naroda“ se nastavlja; možda baš ono od prije dvadeset tri godine, koje je završilo januarskim kozaračkim kolom džemperaša uz logorsku vatru usred grada.

Strateški i sistemski je neophodno početi od nedavnog radnog doručka novopostavljenog glavnog izvršnog direktora Crnogorskog telekoma sa novinarima, koji je organizovan s ciljem da se poslenici javne riječi odobrovolje, kako se ne bavili činjenicama o “koruptivnim uplitanjima“ (što bi mogao biti slobodni prevod SEC-ovog “corrupted influence“).

Koju noć prije ovog jutrenja, premijer je pomenuo da je kao ministar finansija otežano naplaćivao dividendu od ondašnje “komunističke“ kompanije, pa je to pored para od privatizacije, i to u godini kada je u budžet punim kapacitetom grunuo PDV, bio presudni činilac odluke o hitnoj privatizaciji.

Taj isti neodrživi PR savjet iskoristio je i glavni izvršni direktor kompanije, tako da je stručno cjelishodno pogledati originalni Ugovor o kupoprodaji akcija Telekoma CG i vidjeti priloge 4, 5 i 7, gdje je eksplicitno istaknuto, u vidu bespogovornih bankarskih garancija Vlade, da je preuzeta kompanija bila u top biznis formi. A, koju to dividendu isplaćuju investitori državi, osim onu koja ide njima u džep.

“Genijalci biznisa”

Glavni izvršni direktor je nastavio svoje stručno samoponiženje primjenjujući jednu profesionalnu i poslovnu netačnost, a to je da se do privatizacije nisu plaćali porezi, a da su oni kao strateški investitori platili oko 150 miliona za prethodnih pet godina. U svim ravnima struke ovakav lokalni ulizički savjet koji je slijedio čovjek koji je tek stigao na naše tržište je pogrešan.

Prvo, nijedan zapadnjak, menadžer, se neće usuditi u svojoj zemlji da iskaže javno jednu takvu konstataciju, jer bi završio u interventnoj poreskoj kontroli i značajnoj kazni. Biznisu je posao da plaća porez, osim ako ne želi da izmjesti prihode preko poreskih rajeva ili da se fokusira na ulično gotovinsko ponašanje, što ne bi trebalo da bude poslovni cilj nijedne ozbiljne kompanije.

Drugo, novčana sredstva plaćena prema budžetu CG nisu donijeli iz Njemačke ili Mađarske, već su ih realno uzeli/naplatili od poreskih obveznika Crne Gore, uz naglašavanje da su sami registrovani kao poreski obveznici naše zajednice. Treće, ova poslovno primitivna izjava novopridošlog menadžera je suština poraza privatizacionog cilja.

Tako da nije jasno da li se, u status izglancanog spomenika, uzdignuti inostrani investitori i menadžeri zalažu za ovakve javne i stručne arogantne javašluke, pošto su im domicilne kompanije tako vidljivo nekvalitetne. Ili, zato što ni kapetani više nisu ono što su bili i što treba da budu kapetani, broda ili kompanije svejedno.

Usputno, treba pomenuti činjenicu da bi član 7.2.1 Ugovora o kupoprodaji akcija Telekoma CG mogao biti interesantan novopostavljenom direktoru, jer su se poreski obveznici Crne Gore obavezali da nadoknade sve poreske, čak i ekološke, eventualne štete po Kupca, ako ih bude nakon dana održavanja Skupštine akcionara.

To simplificirano znači da strateški “genijalci biznisa“ nisu bili nijednog trenutka na gubitku, tako da je potcjenjivački prema lokalnom tržištu izaći na jutrenje sa novinarima sa tako nepreciznim tvrdnjama o poreskim neplaćanjima ranijih menadžera, odnosno kompanije koja je bila u državnom vlasništvu.

Sjetite se vaučerizacije

Nego idemo redom… “Događanje naroda“ nam se ponovo vrati prije neki dan kada je Vlada odlučila da objavi dio obimne dokumentacije vezane za privatizaciju “najbolje kompanije na tržištu“ (citat iz dokumentacije), iz dvije iteracije 17/01 i 27/01. Dokument po dokument, ova analiza će imati za cilj da u mjeri stručno mogućeg sačuva imparcijalnost, ali uvezujući obimnost u zajednički imenitelj osnovnog cilja privatizacionog procesa, a to je odgovornost prema javnom interesu.

Prije nego što uđemo u brzinski spust stranputicama diplomatskom mećavom oburdanih klanaca procesa privatizacije u CG, treba ukazati da je javno neodrživ “lažni duel“ dva predstavnika ranijih upravljača, neovisno od njihovih ličnih demantija, i Vlade koja je objavila dio obimnih dokumenata privatizacije telekomunikacionog monopoliste.

Mi kao građani bi trebalo da povjerujemo da se ništa nije desilo tokom procesa privatizacije, nego poslije, kada je ukupan portfelj države prodat izabranoj inostranoj kompaniji, u kojoj su zadržani određeni kadrovi iz one kao neuspješne ranije kompanije.

Ni laici ne mogu “kupiti“ ovo očigledno prebacivanje i izbjegavanje odgovornosti sudionika, posebno slijedeći činjenice da su svi imali pravovremene informacije i da su bili na kontakt listama protoka korespodencije. Čak je i direktor pravnih poslova na ovom spisku iz Ugovora ili izmijenjenog Nacrta ugovora…

Odluka o planu privatizacije 2004. godine br. 02-2063 od 15/03/2004. je temeljno svjedočanstvo našeg procesa privatizacije u udarnoj godini rasprodaje (Željezara, KAP, Telekom i Institut Igalo). Formalno se potenciraju osnovni principi transparentnosti i javnosti. Ne treba akademsko znanje da se promisli kako su se ovi principi u stvarnoj egzekuciji pokazali ispraznom floskulom, a ne jasnim mehanizmima zaštite javnog interesa. Tek je kao posljednji istaknut princip: “ostvarenje maksimalne ekonomske koristi“.

Čitajući navedeni dokument nameće se logično pitanje: ako se vodilo računa o zemljištu kada su u pitanju sistemi kao što su Plantaže ili Luka Bar, zar nije istovjetna metodologija trebalo da bude primijenjena za tretman infrastrukture Telekoma. To bi trebalo da je suština primjene mehanizama javnosti i korektnog pristupa ozbiljnom poslu u vezi s privatizacijom imovine u ime građana.

Vratimo se malo u povijest: fondovi (PIO; ZZZ i Fond za razvoj) su bili nešto što je neoliberalni guru preko čuvene Agende (sastavljene i plaćene od strane Amera) nazvao “tranzicioni vlasnici“ kapitala.

To je godina poslije “uspješno sprovedene vaučerizacije“. Sjećate se onih papirčina koje ste nakon agresivne marketinške kampanje, slijepo vjerujući zaglupljujućim reklamama, dali privatizacionim fondovima, kasnije pretvorenim u investicione fondove.

U narednim nastavcima biće analizirani objavljeni dokumenti o privatizaciji Telekoma sa weba Vlade CG.

*** ***

2004. godina… To je godina kada je otpočeo onaj besmisleno smiješni dvogodišnji rast kvaziakcija na berzi, gdje su naše domaćice bile glavni mali investitori, čiji je uloženi euro, između sarmica, brisanja prašine ili kakve čorbe, bio osnovica četvorostruke zarade. Na papiru i grafiku kratkovremenih pohvala regulatora, ali ne i u zbilji života, bez za odabrane.

U nastavku čitanja odluke o planu privatizacije 2004. godine, to bješe godina kada smo tražili, zbog značaja zaposlenih, strateškog partnera za Obod, Radoje Dakić, Mladost iz Bijele, Lenku BP, Velimir Jakić, Rudnike boksita, Eksport drvo Kolašin i tako redom za dvadeset tri takve kompanije, istkanih u liku djece AB revolucije, koje je ta ista revolucija pojela za doručak mnogo prije 2004. godine.

Samo su Javorak Nikšić i Rudnik uglja Pljevlja pozitivni primjeri sa ovog sablasnog spiska iz člana 3.2. Usputno, u članu 4. Pobjeda, dika propalih ulaganja nas kao poreskih obveznika, je bila gdje je i dan-danas – na prodaji.

Kako je ovom regulativom bila propisana “tješnja saradnja“ sa Amerima i Evropljanima (član 6), kao i nizom drugih internacionalnih i lokalnih institucija, onda je tekuće spinovanje javnosti da su tamo neki regulatori, a na osnovu njihove tužbe pred Njujorškim okružnim sudom, neznaveni, potpuno deplasirano i nelegitimno.

Ovdje je važno izreći sljedeću digresiju: stručno i sistemski se treba zahvaliti menadžerskom timu Plantaža (ranijem i tekućem) što na svaki način uspijevaju da otkače neoliberalne napade na ovo lokalno bogatstvo, pa i po cijenu plaćanja sinekure u upravnom odboru ili porodičnih putešestvija u Brazil. Kao što je dobro da su nam lučki kapaciteti sačuvani, i pored ličnih sinekura malih i velikih iz koalicije.

Imena firmi još samo na ćikarama…

Najveću profesionalnu tugu pobuđuje spisak od preko 200 preduzeća planiranih da budu privatizovani putem berzanske prodaje. To je očigledan poraz odgovornog zastupanja ukupnog javnog interesa naše zajednice, jer ni Agropolimlje, ni Kartonaže, ni “Marko Radović”, ni “19. decembar”, ni razni društveni standardi, ni slične firme nisu danas odmakle od decenijskog ruiniranja instituta imovine, koja je imala značajne vrijednosti te davne 2004. godine.

Neprikosnoveni simbol svih ovih preduzeća je ona u vlagu zagrizla, divljim granama i pacovima/zmijama ukrašena, oburdana zgrada Solane – Ulcinj.

Stoga, ne treba da čudi što je u segmentu poslovnog prava i rješavanja decenijskih imovinsko-pravnih procesa, u vezi s vlasništvom bivših kompanija, neefikasnost sudova razvojno ubitačna.

Imena ovih kompanija se možda još samo nalaze na prašnjavim, prevrnutim ćikarama kafe i pojedenim burecima uništenim koricama sudskih dosijea, koji spavaju dugogodišnjim snovima, bez namjere da se probude. Kao da se čeka neka ruka spasa, da se posao sam od sebe završi i da niko ne potpiše ili presudi ništa.

Očigledan konflikt interesa

Nego idemo dalje… U odluci Tenderske komisije od 21/06/2004 br. 02-357/2 bečki konsultantski tim (paragraf 2), u vezi s jednom bankom, RAIG imenovan je, kao finansijski/privatizacioni/međunarodni savjetnik (napomena: od strane savjetnika angažovana je advokatska kuća iz Beograda, kao poslovna podrška pripremi pravne dokumentacije, pa se samo može pretpostaviti da su advokati plaćeni iz sredstava savjetnika zaduženog za finansijski i pravni konsalting).

Ovom odlukom se potvrđuje da nije bilo javnog tendera tokom izbora savjetnika, nego pozivnog pisma (citat: “kratka tenderska procedura“), i da je izbor bio na osnovu analize, koja u obrazloženju nije uopšte strukturirana, tako da tekst dispozitiva odluke više sliči literarnom štivu, dok bi trebalo da sadrži jasne razloge zašto su drugi, austrijska i EU kompanija ocijenjene slabije.

Samo kao informacija – odluke naših važnih institucija u postupku privatizacije potpisuju se od istih profila javnih djelatnika koji se istim dokumentom kod komplementarnog tijela zadužuju za naredne aktivnosti.

To je očigledan konflikt interesa, sa stručnog i sistemskog stanovišta. Ali, Zakona o konfliktu interesa nije bilo, nego su se kroz intenciono nedostatnu regulativu procesa privatizacije rješavala pitanja u vezi s konfliktom interesa, kao što je usputno istaknuto u odluci o planu privatizacije, član 5.

Interesovao ih samo monopol

Strategija privatizacije Telekoma (inostrani konsultant ga akronimuje CGT) je pripremljena u vidu prezentacije na našem i engleskom jeziku (avgust 2004). Primarno se ističe tehnička atraktivnost kompanije (“technical atractinvness“), što pobija žalopojke na račun kvaliteta kupljene kompanije.

“Najvažnija transakcija u zemlji“, zbog veličine kompanije kao poslodavca i poreskog obveznika, trebalo je da vodi boljoj usluzi prema klijentima, i korektnijoj cjenovnoj politici.

U jednoj rečenici se konsultant stručno ponižava naglašavajući da, usljed liberalizacije na lokalnom tržištu nekom narednom prilikom, se može desiti da je cijena prodaje Telekoma nepovoljna. O kakvoj niskoj cijeni za monopolistu se može govoriti; čak je i novopridošli direktor CGT-a potvrdio na neuspješnom PR jutrenju sa novinarima da ih je, kao investitore, interesovao samo monopol.

Ovdje se otkriva suština lokalno neoliberalno dirigovanog savjetništva, pošto se diskreciono izabrani konsultanti esnafski tipično trude da ne budu odgovorni, a žele biti zaprška za svaku regionalnu profitnu čorbu. Preporuka koja kaže “…da je strateška prodaja jedini izbor“ za CG Vladu, u cjelosti umanjuje vrijednosti bilo kakvog potkovanog savjeta. Rječnik isključivosti ne bi trebalo da bude sredstvo odgovornih i strukom vođenih konsultanata.

Posredni sastavni dokument Strategije, odnosno tendera, je Informacioni memorandum.

Zanemarujući sladunjave marketinške elemente, koji uobičajeno prate pripremu ovakvih dokumenata, ipak se ne može zaobići bespogovorni kvalitet “blaga za prodaju“: od “visokog rasta saobraćaja“, preko “razvijenosti fiksne mreže“ do “visoko profitne kompanije sa snažnim novčanim tokovima“ (bolje od regionalnih konkurenata) i “razvijenog pravnog-regulatornog okvira“.

Čitajući dvjestotinak stranica ovog memoa, sljedstveno se suočavate sa pitanjem – a zašto se ovo prodaje.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka

izvor: vijesti.me

Comments

  1. Gdje je ovo objavljeno?

    Mila Kasalica standardno dobra, namece se kao obavezni dio svakog ozbiljnog ekonomskog tima u buducnosti. Nadajmo se da ce neka buduca garnitura imati vise sluha, i vizije, od medjeda s kompleksom siromastva koji nas danas jasu.

  2. Dragutin Savicevic says:

    Prifatizacija Telekuma,
    Kako ovo može da bude privatizacija ako je Deutche Telekom, u vlasništvu države Deutchland,dakle državna firma. Bez obzira sto se Matav pravio Mutav i podmitio naše prečasne državne službenike?
    Molio bih našu dragu analitičarku da nam objasni tu prifatizaciju i zašto se ista tako tepa.
    Nadalje, prije no istu angažujemo, ukoliko pristane, u “neku buduću garnituru” nekoliko pitanja povodom digresije u textu i to:
    1. Koji su to i kakvi pritisci činjeni na strašni management “lokalnog bogatstva”?
    2. Kojim se to mekanizmima i kojom odvažnošču bivši i sadašnji management, preobučeni komunjarski inokosni poslovodni organi, “uspješno” odupriješe neoliberalnim napadima, i da li su to zaista takvi ili prosto državni pljaćkaški teroristički napadi?
    3. Ko je i za čiji račun instalira te vrle kadrove u “lokalno bogatstvo”‘?
    4. Je li “otpor” prifatizaciji nagrađen drugu manageru Rajkoviću sa onih skromnih, za javnos, teke 418 000 Jura?
    5. Jesu li nam Plantaje antimonopolska korporacija koja radosno pomaže stotinama sitnih vinogradara i vinara da pod jednakim uslovima posluju u slavnoj prifatnoj državici Crnoj Gori?
    6.Na čijoj zemljici su Plantaje poperene, po kojoj cijeni je to zemljište plaćano vlasnicima?
    I da ne zamaram suviše samo još pitanjce:
    Da li naša analitičarka Mila, smije da se zakune da bilo koji management pa i taj u Plantajama, može a naročito smije da se odupre kriminalnoj vrhuški da to prebači u svoje skromne džepčiće kad joj se ona stvarčice digne, da prostite na izrazu?

    • Gospodine Savicevicu,

      cijenim to sto se javljate pod punim imenom i prezimenom (valjda pravim), pa posto ste me na neki nacin direktno prozvali, odgovoricu vam ovdje kratko.

      Kad sam gore pohvalio pisanje i djelovanje Kasalice, znao sam da rizikujem da budem izlozen raznim kritikama. Ustvari sam namjerno bio kategorican da bih isprovocirao nekog od ostalih posjetilaca koji mozda ima drugacije informacije, jer su moji utisci o Kasalici formirani iskljucivo na osnovu par njenih clanaka koje sam imao priliku da procitam.

      Vasa pitanja su legitimna, mada ja nisam u stanju da vam odgovorim, ali se nadam da ce mozda ovdje naici neko ko ima vise informacija (najbolje bi, naravno, bilo kad bi to uradila sama Kasalica). Ono sto znam, doduse, jeste da Deutsche Telekom, bez obzira na ime, nije drzavna firma, vec je jos 1996. privatizovana: “As of June 2008, the German government still holds a 15% stake in company stock directly, and another 17% through the government bank KfW.” (Wikipedia)

      Pozdrav.

  3. Kad je bila privatizacija telekoma islo se sa pricom o tome da telekom prodaju zarad izgradnje puta ka sjeveru tj dionice Kolasin-Matesevo.Zar se danas niko ne nasmije bar od muke kako jeftin stos su vec tad prodavali.Bili su izbori a oni udarili pricu o putu koji se danas vec urusava.Bilo je to davno a oni i dalje jasu ovaj narod kojem takvim glupostima pune glavu.Onda su dosli izbori pa je narod glasao kako je glasao.Pa opet u krug.Red prodaja,red izbora,red glasanja,…Sto puta isto ponovljeno.Vrijeme prolazi i gotovo sve prodato.Podrzavali,glasali,aplaudirali na ovaj ili onaj nacin.Opet im se vjeruje na ovaj ili onaj nacin a krivi ce ispast na kraju eskimi,aboridzini,indijanci…ko zna ko vec im padne na pamet.

  4. Stefan Popovic says:

    Nakon više od dvije decenije sličnih i gorih korupcionaških afera, njihovog iznošenja na vidjelo od strane raznih organizacija i savjesnih pojedinaca, lokalno i globalno, kao i konstantnog odbijanja državnih organa da rade svoj posao, teško mogu da vidim svrhu u pozivanju istih po milioniti put da nešto učine. Ukoliko je po srijedi strpljivo prikupljanje građe za neke buduće sudske procese, onda se zaista pitam koliko još treba strpljenja i ko nazire vremenski period kada bi se ta budućnost trebala konačno desiti.

    Tražiti od ovih i ovakvih državnih institucija da preispituju stvari koje su najčešće same i počinile, naročito od tužilaštva koje se s vremena na vrijeme pohvali kako je u porodično-prijateljskim odnosima sa ljudima koji od starenja na raznim funkcijama imaju najviše koristi, pomalo liči na utopiju. Dželati crnogorskog blagostanja ne samo da nemaju namjeru da učine bilo što da promijene smjer u kojem se ovo društvo kreće, već čine sve da ga upodobe za stabilno obitavanje bjelosvjetskih “biznismena”, garantujući im ekonomsko blagostanje i, zahvaljujući svojim porodično-prijateljskim vezama sa sudskim organima, pravnu nedodirljivost. Ukoliko je cilj da se podigne nivo svijesti građana o stanju u zemlji, ne znam zaista što bih trebao reći, dvadeset godina je prošlo. Ukoliko još uvijek treba podizati svijest, onda se plašim da rješenje našeg problema ne treba tražiti na polju društvenih nauka, već medicinskih. Da cijela stvar bude dovedena do tačke koja je dalja i od apsurda, državu Crnu Goru ovim putem vodi koalicija partija socijalističkog i socijaldemokratskog opredjeljenja. U tom smislu, krajnje besmisleno djeluje poziv sindikalnih organizacija na socijalni dijalog sa ljudima kojima bi i najtvrđi američki konzervativci pozavidjeli na sprovođenju agende novog svjetskog poretka. Ima onih koji kažu da situacija sa političkim ideologijama nije više tako crno-bijela – izgleda da je relativizam postmoderne opasno ušao i u politički teren.

    Ono što žulja Crnu Goru nisu samo računi za struju ili još jedan u nizu prljavih i netransparentnih poslova. Crnu Goru žulja do srži korumpirani i mafijaški sistem upravljanja, čiji su računi za struju, telekomi, solane, sveti stefani, crkve i jezici samo pojedinačne manifestacije. Tome neće pomoći razgovor sa vlastima niti bilo kojim drugim državnim organima jer, nakon više od dvadeset godina traženja kompromisa, stvari su odavno ušle u sferu ludila. Da podsjetim, definicija ludila je konstantno ponavljanje iste radnje sa očekivanjem drugačijeg rezultata. Pozivati čelnike DPSDP i druge državne organe da pomognu crnogorskom narodu isto je što i tražiti Himleru da pomogne Jevrejima.

    Promjena neophodna za moralno i materijalno ozdravljenje ovog društva je oduzimanje političke i ekonomske moći onih koji su okupirali institucije vlasti. Za to nije dovoljna ni puka smjena vlasti, a kamoli regulisanje računa za struju. Energija koja je pokrenuta poslednjim protestima je zaista impresivna. To nije energija koja se da stvoriti bilo kad, već vrlo, vrlo rijetko i zato s njom treba postupati odgovorno. Upregnuti tu energiju u istutnjavanje građanskog nezadovoljstva kroz traženje regulisanja računa za struju najveća je usluga koju crnogorskoj vladajućoj klasi možete učiniti. Oni znaju potencijal te energije i učiniće sve da je izduše ili preusmjere u svoju korist, daleko od rizika da im se oduzme politička i ekonomska moć. Takodje, i organizatori protesta su svjesni što snaga protesta može da promijeni, račune za struju svakako, ali i same uzroke problema – oduzimanjem vlasti i nelegalno stečenog bogatstva. To bi stvorilo poziciju da sve probleme društva rješavamo na normalan i civilizovan način, pa i te račune za struju.

    • Upravo tako.Sasvim jasno receno.

    • Sasvim jasno, ali prilicno opsirno ;)

      Stagod mi (ili Kasalica) mislili o drzavnim institucijama i instancama (a mislim da dijelimo slicnu percepciju), opisana i mnoga druga pitanja morace biti rjesavana na nasim sudovima. Pitanje je samo da li neko vjeruje da je to moguce danas, ili zagovara da ta pitanja budu pokrenuta nakon promjene vlasti i uspostavljanja vladavine prava u pravom smislu te rijeci.

      Ja sam na taj nacin (ovaj drugi) shvatio i ovaj, i neke druge Kasalicine tekstove, i samim tim pretpostavio da se radi o prikupljanju gradje, sto postujem i pozdravljam. Jer ako je i bilo slicnih pokusaja, oni su rijetko dovoljno konkretni, argumentovani ili dovoljno koherentni (barem je moj utisak da su informacije koje posjedujemo stihijski iznosene i razbacane), lise onoga sto radi MANS.

      Sto se tice protesta, ni tu se ne slazem do kraja, ali to je neka druga tema.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.