Garret Tankosić-Kelly: Strujno kolo

U svim ekonomijama u tranziciji energetski sistem i sa njim povezane industrijske grane predstavljaju „zlatne koke“, poput telekoma, koje mogu donijeti ogroman novac

Objašnjenje ministra Kavarića dato u emisiji TV Vijesti „Prizma“ da su u Crnoj Gori cijene električne energije više nego u Srbiji i Bosni i Hercegovini jer Crna Gora mora da uvozi više struje, nameće jedno očigledno pitanje.

Ako ova zemlja ima problema sa velikim uvozom zašto je glavna energetska inicijativa Vlade u posljednjih pet godina promocija brana na Morači koje bi sagradila – vašim novcem – da bi se najveći dio te energije mogao izvoziti u Italiju?

U svim ekonomijama u tranziciji energetski sistem i sa njim povezane industrijske grane predstavljaju „zlatne koke“, poput telekoma, koje mogu donijeti ogroman novac. S obzirom da Vlada u ime građana upravlja državnim dobrima, pitanje za svakog razumnog platišu poreza/računa je gdje odlazi njihov novac? Ni površni podaci u vezi sa ovim pitanjem ne daju lijepu sliku.

Još 1999-2000. američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID) dala je Crnoj Gori 11,9 miliona dolara pomoći na ime subvencije za uvoz električne energije koja se dopremala iz EP Republike Srpske. Kada je USAID pokušao da plati prvi račun, informisani su da prema EPRS ne postoji nikakvo dugovanje i da je dug otkupila firma GML/EFT koju kontrolišu Vuk Hamović i Vojin Lazarević (bivši savjetnik Filipa Vujanovića).

Kasnije se saznalo da je taj dug otkupljen sa 30% popusta ili profita, zavisi sa koje strane gledate. Kao što tvrdi Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) „GML u kome je Hamović bio direktor, otkupio je dug sa 30% popusta neposredno prije nego što će USAID prebaciti novac prema EPRS. GML je ponovio slične otkupe duga u pet navrata, svaki put neposredno prije transfera USAID-a“.

Kako navodi CIN, „'ovo nameće zaključak da je GML znao dinamiku USAID-ovih transfera’, kaže se u jednom od istraživačkih tekstova. ‘Isplate za GML Internešnal bile su suvišne i nisu imale nikakvu poslovnu svrhu.'“ Ali koga briga za američke poreske obveznike… Zar ne? Lazarević, Hamović i GML/EFTA su negirali da su radili išta nezakonito.

Koliko se sjećam, USAID je takođe obratio pažnju i na nikšićki Rudnik boksita i, na osnovu nekih osnovnih proračuna, procijenio da je cijena po kojoj se sirovina prodaje KAP-u toliko visoka da se boksit boljeg kvaliteta (sa manje silikata i nečistoća) može uvoziti iz Urugvaja, ili neke slične udaljene destinacije, transportovati željeznicom do KAP-a i opet bi mu cijena bila konkurentna materijalu iz Nikšića. Logično objašnjenje za ovo je da subvencioniranjem cijene struje za KAP moglo nadomjestiti ovo „naduvavanje cijena“ takođe poznato i kao „cijena transfera“.

Na drugom kraju ovog procesa u Deripaskinom vlasništvu, EPCG je prodavala KAP-u struju po cijeni nižoj od cijene uvoza koji je bio potreban da bi se kompenzovala ta transakcija u vrijeme kada su cijene aluminijuma u svijetu bile na rekordno visokom nivou – preko 2600 dolara po toni.

Treći izvještaj USAID-a, ovoga puta iz BiH, koji se ticao projekta Buk Bijela na Tari iz 2005. – a na koji se dosta pozivao UNESCO u istrazi u vezi sa ugroženošću ovog prostora koji predstavlja međuarodno nasljeđe – navodi da od projekata Buk Bijela nemaju koristi ni građane, ni elektroprivrede bilo BiH, bilo Crne Gore.

Zapravo, oni su smatrali da bi od tog projekta imali koristi samo onaj koji bi pobijedio na tenderu, a tender je bio urađen tako da favorizuje jednu određenu kompaniju. I opet sam siguran da bi EFT negirao umiješanost u bilo kakve nezakonite radnje.

U potpuno nevezanoj diskusiji sa jednim visokim vladinim zvaničnikom dobio sam objašnjenje da nažalost, uprkos zaštiti UNESCO-a, mora se nastaviti sa branom na Tari jer je „premijer dao obećanja“.

Očito da nezakonitih radnji nije bilo u ugovoru potpisanom sa ruskim oligarhom Olegom Deripaskom o kupovini KAP-a i odgovarajućim neprestanim „velikodušnim“ cijenama struje, opraštanjima dugova, subvencijama, opraštanjima poreza i možda povremenim „konsultantskim“ ugovorima što je sve zajedno rezultiralo trošenjem desetina, ako ne i stotina miliona od novca poreskih obveznika.

Ni u sporazumima između Silvija Berluskonija – bivšeg italijanskog premijera – i Mila Đukanovića – bivšeg crnogorskog premijera – oko, između ostalog, kabla kompanije Terna i sada propalog projekta brana na Morači, očito nije bilo nezakonitih radnji.

A iako je korištenje državnih fondova, računa koje građani Crne Gore plaćaju EPCG i depozita kompanije A2A da bi se podržala Prva banka Aca Đukanovića neprijatno ličilo na nepotizam i zarobljavanje države, opet ni tu „nije bilo nezakonitih radnji“.

Dakle, iako je pohvalno što lideri PROTESTA ne kažu da odbijaju da plate račune za struju, nego da žele da plaćaju „čiste račune za struju“ sa kojih su uklonjene sve komponente vezane za korupciju, možda ipak postoji jedan mali problem sa tim.

Kad bi se sprovela istraga u energetskom sektoru – onakva kakvu su američko ministarstvo pravosuđa i komisija za nadzor tržišta kapitala sproveli u slučaju Dojče telekoma – nije nemoguće da, ukoliko bi uklonili sve koruptivne stavke energetskog sistema, ne bi ostalo ništa da se plati… osim možda cijene papira na kome je račun ištampan.

Ako je prethodna politika privatizacije i uvoza i izvoza energije imala ikakve veze sa Vladom, fokus nije bio na dobrobiti ili zaštiti građana kroz povećanu efikasnost, uštedi energije i snažnim mehanizmima zaštite od energetskog siromaštva. Čak iako su ovdje za to mogućnosti ogromne.

Kao što su Mreža Jugoistočne Evrope za promjene i partneri istakli u našoj nedavnoj energetskoj studiji „Pravednije, čistije, sigurnije“, energetski sistem u Crnoj Gori nalazi se u užasnom stanju, a gubici – tehnički i komercijalni (učtivi izraz za krađu) – iznose oko 20% ukupnog snabdijevanja strujom iz EPCG.

Prosječni gubici u Hrvatskoj i Sloveniji iznose oko 2-2,5%. Sigurno bi za EPCG, umjesto što se žali na uvoz ili što planira ogromni izvoz za Italiju, bolji posao bio da se usredsredi na smanjenje ovih ogromnih gubitaka energije. Na potencijalnu uštedu potrošnje između 15 i 35 odsto u domaćinstvima, javnim ustanovama, industriji itd. To je nivo uštede između 2 i 4 puta veći od predloženog uvećanja računa za struju.

A ko treba da spovede ovu promjenu? Ako postoji neka oblast u kojoj se možda ne slažem sa PROTESTOM to je naziv „premijer pripravnik“. On se možda ponekad tako ponaša, ali po zakonu i ustavu ima sva neophodna ovlaštenja da postavi rok do kog EPCG treba da smanji komercijalne gubitke na 2,5%, promoviše otvaranje serije istraga u svim transakcijama koje se odnose na energiju u posljednjih 15 godina – uz nezavisnu inostranu pomoć – dozvoli procesuiranje krivaca, a njihove ekstra profite usmjeri u fond za otvaranje novih radnih mjesta sa ciljem da svi sektori budu energetski efikasniji za 20% što je u skladu sa ciljevima EU. Sve ovo će a) očistiti energetski sektor i b) obezbjediti da dok cijene struje rastu džepovi građana budu zaštićeni.

To neće zaustaviti PROTEST, ali je stvar koju je ispravno uraditi.

Comments

  1. Gareth MANS Tankosić Kelly

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.