Šeki is on the road again

Uprkos protivljenju ostalih članova redakcije, dopisnik Johan Bretšnajder javno poziva Šekija Radončića “na fer”.

Izvor: њњњ.побједа.цо.ме; originalni naslov: Intervju – Šeki Radončić: Nikad se nijesam plašio tuče

Nikad se nijesam plašio tuče, a kao novinar uvijek sam se bavio temama koje su važile za opasne. Ali sada je u pitanju klasična samoodbrana, vjeruj. Da nije toga ne bih se ja borio protiv medijske mafije u Crnoj Gori. Ali ja sam na njihovom udaru.Oni uz pomoć svojih jurišnika pokušavaju da slome mene da bi pokazali svima drugima: e, ovako ćete i vi proći kao Šeki Radončić. Samo imaju jedan problem: Šeki Radončić nije laka meta i Šeki je pokazao da se radi o medijskim mafijašima, i Šeki se nikada nije plašio tuče. Samo ne znam šta čeka ova Ranka Čarapić jer bi u svakoj normanoj državi ta pljačkaška ekipa bila odavno procesuirana – kaže u intervjuu Pobjedi Šeki Radončić, novinar, publicista i istraživač koji je protekle sedmice odnio dvije važne pobjede u ratu protiv medijske mafije. Akteri njegovog dokumentarnog filma „Heroj našeg doba“ potvrdili su tužiocima Crne Gore i BiH sve navode o Slobodanu Pejoviću, da bi mu prekjuče izašla knjiga „Miško Kesedžija i njegove bize“ upravo na temu medijske mafije.

POBJEDA: Ljudi koje danas najmanje pola Crne Gore smatra medijskom mafijom su ljudi sa kojima si početkom devedesetih osnivao medije i sa kojima si godinama radio. Što je to što se dogodilo da danas budete „na različitim stranama barikada“?

RADONČIĆ: Suvlasnici tabloida Vijesti i krepalog ravnogorskog fanzina Monitor su ljudi kojima sam ja prije svega bio godinama prijatelj. Doista, ta velika ljubav, moja velika ljubav prema njima, pretvorila se u veliki prezir. Šeki Radončić ne zna da mrzi, ali ih prezire. Prelomna tačka je bila kada sam shvatio da su Miodrag Perović i Željko Ivanović, Slavoljub Šćekić moje dionice, nešto što je moje isto kao što je nečija zemlja falsifikujući moj potpis prisvojili i pripisali sebi.

Suština priče je da sam ja uhvatio ruku Miška Perovića, Slavoljuba Šćekića i Željka Ivanovića u mom džepu. I tako sam morao da odreagujem. Rekao sam, bando, vratite mi novac ili odoste u zatvor. Banda je vratila dio, dio je ostao kod njih, ali Šeki Radončić je kavaljer: neka im je prosto, na ljekove ga trošili, ne zbog ovoga što su meni uzeli, Bože sačuvaj, nego zbog onoga što su učinili mojim kolegama. To im ne može nigdje na dobro izaći. To će na ljekove trošiti jednoga dana.

POBJEDA: Kad se to dešava?

RADONČIĆ: Davno, a ja to saznajem 2008. godine. Tada to sasvim slučajno otkrivam i onda, naravno, kao normalan čovjek prvo ih pitam zašto su to uradili. Kažem im: momci mi smo prijatelji. Najmizernije što čovjek može da uradi je da ukrade i to prijatelju. Da skratim priču: poslije jedne prepiske mejlovima kada sam ih najprijateljskije upozorio da mene ne pljačkaju, jer će brazilske plaže gdje sada odlaze i sunčaju zamijeniti KP domom u Spužu, odnosno sunčanje sa prasadima iz spuškog zatvora. Oni su onda shvatili da je đavo odnio šalu. Pošto su tada bili u velikoj ljubavi sa gospodinom Đukanovićem, a ni meni nije odgovaralo da se tužikam sa njima, pristao sam na skromni iznos odštete. Išao sam logikom da sam im dokazao da sam ja u pravu, a da su oni lopovi. Samim tim što su mi isplatili iako manje nego što mi je pripadalo, oni su priznali da su pokrali i mene i moje kolege i od tog momenta, naravno, počinje hlađenje prema njima. Onda dolazi „slučaj Pejović” gdje oni staju iza Slobodana Pejovića kojega oni, a ne ja, proizvode u heroja. Tu smo se potpuno razišli.

POBJEDA: Skoro pa ratuješ sam kao u onoj pjesmi Bore Đorđevića. Opljačkali su mnoge: Draška Đuranovića, Bebu Marušić, Darka Šukovića, Nebojšu Redžića, Branku Plamenac… Neki od njih su javno to iznijeli i iznose, Darko i Draško pogotovo, i Nebojša, ali ti si najdalje otišao – naplatio si pokradeni dio i sada im vraćaš, čini mi se stostruko. Zašto ne prodaš know-how?

RADONČIĆ: Isto što ja mislim misle i još sedmoro novinara koje si pomenuo da ih ne nabrajam. To su ljudi koji su me kontaktirali i koji su me zamolili da im otkrijem na koji način sam došao do dijela svog novca. Ja sam im, naravno, pomogao i mislim da će oni to svoje opljačkano tražiti sudskim putem. Ali tu je druga stvar mentalnog sklopa. Ja sam čovjek koji se ne plaši ničega, koji se ne plaši tuče. Čitava moja karijera je obilježena borbom protiv nepravde. Nažalost, devedesetih je moju karijeru obilježila borba protiv rata, ratnih profitera, gospodara života i smrti na prostoru bivše Jugoslavije. Ja sam jednostavno takav čovjek, progovorio sam o onome o čemu su svi drugi ćutali u Crnoj Gori. O zlu, o sjaju i bijedi, antiratnih profitera i te tzv. ratne opcije koja je moram reći medijski zagospodarila Crnom Gorom i koja je toliko osilila da je zaboravila na profesiju i što je najvažnije zaboravila na etiku i čast.

POBJEDA: Kojim bi zajedničkim terminom opisao svoje suparnike?

RADONČIĆ: Dvijema riječima: medijska ološ. Ono su najveća medijska ološ na prostoru bivše Jugoslavije. Ili možda samo medijska mafija.

POBJEDA: A pojedinačno?

RADONČIĆ: Mislim da sam divno kvalifikovao Miodraga Perovića kada sam mu nadjenuo nadimak Miško Kesedžija, koji mu bolje stoji nego onaj što su mu roditelji dali. Kesedžije su, kao što znamo, ljudi koji su otimali, koji su pljačkali i koji su varali. Ja javno govorim, javno pozivam Miodraga Perovića da me tuži ako misli da Šeki Radončić laže. Javno ga pozivam da me ne tuži zato što ga zovem Kesedžija, nego da me tuže za ono što kažem da su kriminalci, varalice, lopovi i sva druga medijska ološ.

Što se tiče Željka Ivanovića, moram reći njega je najlakše opisati ako samo kažem: najbolji učenik Miška Kesedžije. Milka Tadić je došla u redakciju Monitora iz SAD gdje je, ja mislim, radila kao konobarica u nekom njujorškom restoranu. Dekretom je postavio Željko Ivanović za direktoricu. Mogao bih je opisati samo kao vrlo nepismenu novinarku. Dama je u pitanju, pa ne bih dalje elaborirao… To je psihološki sklop Milove balerine. Ako potražite tekstove koje su oni pisali svih ovih godina, vidjećete da nije smisao samo u tome što je igrala na Đukanovićevom stolu, nego u tome da su svi oni igrali onako kako im je Đukanović svirao.

POBJEDA: Kada je i kako Monitor počeo da „igra kako je Đukanović svirao“? Što se tačno dogodilo da to počne?

RADONČIĆ: Tome su prethodili svakodnevni kontakti, i danju i noću, između Milke Tadić i kriminalca Ratka Kneževića. Tu osobu koju prezirem zvali smo „kum od kuma“. On je prelomio Milku Tadić, a onda ona čitavu redakciju. Onda je cio Monitor počeo totalno nekritički da brani Đukanovića.

POBJEDA: Ti tada pišeš i dalje po svome, i objavljuješ tekstove, kasnije i knjigu o obavještajnoj službi, o policiji… Kako je redakcija reagovala?

RADONČIĆ: Po starom: u tekstovima pominjem mnoge, a Miodrag Perović piše unutar redakcije pisama čitalaca protiv mene. Meni tadašnji glavni urednik Ljubiša Mitrović pokazuje ta pisma i kaže „Šeki to je Miško donio, ali mu ja to neću objaviti“.

POBJEDA: Je li objavio?

RADONČIĆ: Ne. Ljubiša Mitrović nikada nije objavio to pismo čitalaca i on je bio najbolji urednik Monitora.

POBJEDA: Sada tvrde da ste tada bili saradnik tajne policije, da ste tada od nje dobijali podatke?

RADONČIĆ: Što se tiče knjige „Crna kutija u policijskoj torturi“, dobijao podatke, što je normalno, od pretučenih ljudi a ne od policije. Što se tiče knjige „Kobna sloboda“ o deportacijama, nije mi valjda policija davala te podatke. Razumijem Željka Ivanovića da sve vidi kao nekakvu policiju i da u svakome vidi policajca. Jer, njemu je otac bio policijac, brat policajac, i on funkcioniše mentalno kao policajac. To je jače od njega. Jednostavno je takav mentalni sklop. Da se vratim redakciji – jedini koji je mene podržao u to vrijeme je moje kasnije najveće razočarenje u životu – Esad Kočan. Tada me podržao. Međutim, on je sada postao, kako sam voli reći, „najamnik Miška Perovića“, jer on mjesto urednika doživljava kao najamničko mjesto. To govori o njemu pored njegovih smetlarskih novina koje takođe govore o njemu.

POBJEDA: Taj nesretni fanzin ti doživljavaš, izgleda, baš ozbiljno?

RADONČIĆ: Monitor je obično fašistično smeće, izvini što tako mislim. Monitor je obično talibansko smeće. Monitor je krepala novina, a glavni urednik je dogurao do divnog nadimka Nemanja Kočan. Jer ako se Monitor danas protivi inicijativi protiv rehabilitacije Draže Mihajlović, ako Monitor objavljuje četničke feljtone, ako Monitor tuže porodice deportovanih zato što ih šikanira i vrijeđa, i Monitor staje u odbranu učesnika ratnih zločina jasno je da sam s pravom nazvao Monitor „Ravnogorski nezavisni nedjeljnik Monitor“.

POBJEDA: Što drži zajedno tako raznorodnu menažeriju likova?

RADONČIĆ: Drži iz zajedno lopovluk. Oni su kao političari koji ne mogu da odu u penziju. Oni znaju da jedan od njih progovori – svi zajedno idu u zatvor. Drži ih interes, a ne daj Bože što misle jedan o drugome. Ni čorbe im se ne bi pomiješale. Međutim, taj puki interes, taj zajednički zločin koji su napravili u nezavisnom novinarstvu u Crnoj Gori, to ih drži na okupu i to će ih držati. Ja nemam iluzije da će se oni posvađati. A lično sam prisustvovao svađama Miška Perovića i Željka Ivanovića, da znaš našta to liči, na dvije ciganke. Oni su dvije ciganke kad se posvađaju, da oproste ciganke, da me ljudi pogrešno ne shvate govorim metaforički. Prostitutke sa željezničke stanice imaju bolji način ophođenja. Imaju bolji način ophođenja nego oni jedan prema drugom. Njih drži taj novac, taj interes i taj zajednički strah da jednoga dana mečka ne zakuca i na njihova vrata, odnosno da državno tužilaštvo ne počne da ispituje ono što bi trebalo da počne da ispituje.

POBJEDA: Tvoji nekadašnji prijatelji stalno vrte tezu da si snimio najprije jedan dokumentarac o deportovanim Bošnjacima, a onda si snimio dokumentarac sa suprotnom tezom – da je krivac Slobodan Pejović.

RADONČIĆ: Pejović se u filmu „Karneval“ pojavljuje minut i po do – dva. Ja sam taj film snimio na osnovu činjenica koje sam imao prije šest godina. Film „Heroj našeg doba“ snimam na osnovu činjenica koje sam saznao nakon šest godina. Gdje je laž, odnosno gdje je najpodmuklije podmetanje? Ono je u sljedećem: Šeki je napravio heroja od Pejovića pa ga sad sahranjuje. To je najveća laž. Pejović u tom filmu jeste bio pozitivac, ali nije bio heroj, to je velika razlika, tamo su heroji ljudi koji su preživjeli deportaciju. U filmu „Heroj našeg doba“ ja razobličavam Pejovića . Izvinite, nijesam ja od Pejovića napravio heroja nego je od Pejovića najveću medijsku ličnost Crne Gore napravio Evropski parlament koji prošle godine donosi deklaraciju da Crna Gora ne štiti dovoljno krunske svjedoke, odnosno da ne štiti Slobodana Pejovića. Dešava se sljedeće – crnogorsko tužilaštvo odlučuje da pokrene krivični postupak protiv devetorice visoko rangiranih pripadnika MUP-a. Od tog momenta svake dva ili tri mjeseca Pejoviću neko slomi retrovizor ili bočno staklo. Onda tabloid Vijesti i nezavisni ravnogorski nedjeljnik Monitor od njega prave heroja i ta priča traje gotovo četiri godine. A moj film je bio davno prije toga i već je zaboravljen. Vijesti, TV Vijesti i Monitor od Pejovića prave heroja, od Pejovića prave čak krunskog svjedoka. Pogledajte njihove naslovne strane, to nije Šeki pisao. Oni mene nigdje ne mogu da nađu niti jedan jedini tekst gdje sam ja veličao Pejovića. Ali, zato će naći 30 ili tri stotine tekstova koje je o njemu napisao Milan Popović i za to sto eura po tekstu.

POBJEDA: Kada i kako odlučuješ da snimiš drugi film?

RADONČIĆ: Počinje suđenje u Podgorici. I na suđenju dvojica policajaca daju izjave da je Pejović bio inspektor za potrage. To znači čovjek koji je učestvovao u hapšenju i deportovanju. To su Mihajlović i Martinović koji se kasnije pojavljuju u mom filmu. E u tom momentu ja sve shvatam i onda počnem da kopam, tražim i pronalazim…

POBJEDA: Spočitava ti se da to radiš po podacima tajne policije, to i Pejović kaže, „udbaška ujdurma“, a navodno sve da „amnestiraš Mila Đukanovića“.

RADONČIĆ: Ja, jel se Joković ovaj zove. Ja toga čovjeka u životu nijesam vidio. Ovoga sad Vuksanovića pamtim kad smo karate trenirali prije sto godina i on je bio uspješan sportista. Ja nijesam. Dovoljno sam se obučio da mogu da se branim. Dakle, što se tiče šefova udbi svi oni su ovjekovječeni u mojim knjigama i mojim tekstovima. I moram ti reći niko od njih nije dobio od mene bilo koji superlativ, pogotovo ne stranice tekstova kakve je Miško Perović pisao o Vukašinu Marašu. Šefovi tajnih službi po pravilu ne zaslužuju da se o njima prave hvalospjevi, osim ako nijeste njihov čovjek ili njihov fan, pa pišete tako divne stvari… Dakle, to je ludost, to samo mogu da kažu ljudi koji ne mogu ni najmanju sitnicu da na pronađu i onda koriste jezik diskvalifikacija. Radi se o grupi neostvarenih novinara. Šta je ta ekipa, da tebe ja pitam, napisala? Počev od Miška Perovića, Esada Kočana, Milke Tadić, Željka Ivanovića, Slavoljuba Šćekića? Ništa po čemu bi se pamtili. Ni jedan jedini tekst. S izuzetkom Slavoljuba Šćekića koji se pamti po tekstvima koje je pisao u ratnoj svesci Pobjede „Rat za mir“ i ratnohuškačkim komentarima iz Pobjede. To je problem tih ljudi, jer Esad Kočan nije dobacio dalje od svog Godočelja, Miško Perović nije dobačio dalje od svoje Morače, Željko Ivanović nije dobacio od frabričkog lista Radoja Dakića, Milka Tadić isto od svoje Pive. To je poražavajuća činjenica po te ljude.

POBJEDA: Što je sljedeći korak? Najavio si da ćete ti i Marko Vešivić nastaviti bitku.

RADONČIĆ: Ko god đavola traži, on ga i nađe. Marko i ja sada nastavljamo, a to je jedna divna saradnja, vjerovatno zato što na istom projektu rade dva čovjeka koji su se totalno ostvarili u svojim oblastima. Pišemo knjigu „Grobnica za Miška Kesedžiju“. Ta knjiga će biti isključivo posvećena Miodragu Peroviću, odnosno onom što je od njega ostalo. A Marko, kako si mi rekao da ste se dogovorili, počinje sa svojom kolumnom „Markovi konaci“, od ponedjeljka u Pobjedi. Ja, naravno, pošto me optužuju njihovi korporacijski intelektualci da sam hiperaktivan, vjerovatno ću kao „hiperaktivan“ napraviti dokumentarni film o toj mafiji. Knjiga ima svoje vrijednosti, ona će ostati i nadživjeti sve nas, ali dokumentarni film ima posebnu težinu. Tu će se pojaviti većina ljudi koje su oni opljačkali, koje su oni ojadili, čije su porodice zavili u crno i mnogi drugi učesnici. Tako da ja mislim da će tek time biti zaokružena slika o njima.

Oni potcjenjuju građane

POBJEDA: Sad osnivaju političku stranku. Kakvu im ti budućnost predviđaš?

RADONČIĆ: Oni su kao uspješni kriminalci odmah ukrali i ime stranke. Oni su u svemu neostvareni, jedino su ostvareni u pljačkama, krađama, prevarama, špekulacijama. Formirali su stranku, ali su odmah ukrali ime. Nazvali su je Pozitivna Crna Gora. Ukrali su ime od Pozitivne Slovenije Zorana Jankovića. Meni je žao tih ludi kojima oni manipulišu. Ta partija nije pravljena da njom rukovodi gospodin Darko Pajović. Ta stranka napravljena da s njom rukovode Miško Perović, Željko Ivanović, Miloševićev general Grahovac, Miloševićev diplomata Lekić, ta je partija napravljena za tu ekipu, ali ja mislim kako oni nemaju petlje za ništa drugo osim za krađu, za obmane, za manipulacije. Nema sad niko petlje od njih da stane i kaže: jesam napravio sam partiju, idemo u tu utakmicu, idemo u taj meč… Međutim, vjerujte, za takve tipove neće glasati ni članovi njihove porodice. Ne možete baš toliko potcjenjivati crnogorskog građanina.

POBJEDA: Navodni neće svi biti u toj partiji nego će je neki „podržavati“. Možeš li to „podržavanje“ rastumačiti obzirom da ih dobro poznaješ?

RADONČIĆ: Miško Kesedžija i Miloševićev general Blagoje Letač Grahovac, sa izmišljenim titulama „podržavaoca“ partije, nose i iste uniforme: identične prsluke u kojima se slikaju kada pišu kolumne. O identičnoj pozi da ne pričam: obučeni u iste džamadane drže prst na sljepoočnici i zamišljeno gledaju u daljunu. Ko zna, možda se prisjećaju svih onih koje su ojadili i u crno zavili.

Kad nema činjenica – lijepljenje etiketa

POBJEDA: Spočitavaju ti da si agent ANB-a. Jesi li im se javio kad si došao u Crnu Goru da ti daju zadatak?

RADONČIĆ: Oni se nadaju da će pobiti činjenice iz naše knjige, oni misle da će svojom biografijom koju podmeću drugima kao kukavičje jaje poništiti užasne i vulgarne činjenice koje su napravili, ne samo nama kolegama novinarima nego i prijateljima, i društvu i poslovnim partnerima. Dakle, osnovno je pravilo kad ne možete nekome nešto naći onda mu zakačite etiketu ili da je špijun, ili da je homoseksualac ili da mu je majka kurva. Te tri stvari se ne mogu dokazati, međutim ta vremena su prošla, meni tu etiketu kači Miodrag Perović, čovjek u čijem stanu me isleđivao šef tajne policije Vukašin Maraš.

Sada se više ni te teze ne drže. Više me ne optužuju da sam udbaš, a Marka Vešovića da je „prvo udbaško pero”, kao što mu je nesretni Balša Brković napisao, nego sada, to je najnovije, kažu da su Marko Vešović i Šeki Radončić muški šovinisti. Eto dokle je došao taj nivo optužbi imajući u vidu da smo i Marko i ja dokazani borci za ljudska prava, a naravno i poštivanje ženskih prava. Uostalom dobijali smo i neke međunarodne nagrade, među ostalim i značajne, najveće, novinarske nagrade za ljudska prava. Tako da to samo govori o njihovoj nemoći.

Marko je osjetio crnogorsko zlo

POBJEDA: Kako se i zašto Marko Vešović uključuje u front protiv medijske mafije?

RADONČIĆ: Kada na mene kreće užasna medijska mafija, odnosno njihova hajka u kojoj su se uključili od Miodraga Perovića do čistačica i dan danas ne posustaju. Marko Vešović shvata na osnovu njihove halabuke da se tu nešto dešava i zaintrigira se. Onda shvata suštinu priče. Da ti ljudi štite Pejovića, a pljuju po Šekiju Radončiću. I da sam ja ustvari njima stao na žulj. Samo zato što sam rekao da Pejović nije heroj, nego je učesnik ratnog zločita. Marko se u tom momentu uključuje kao prije svega čovjek koji ima osjećaj za pravdu. Čovjek koji zna što je crnogorsko zlo i čovjek koji zna šta su u stanju ovdje ljudi da naprave drugim ljudima, čak i svojim prijateljima. Tako se Marko uključuje u polemiku, u početku vrlo skromno, međutim od momenta kada je Marko vidio film, a vidio ga je naravno prije premijere, Marko shvata stvari, sve mu je jasno i onda se on ukljčuje na način kako to Marko Vešović radi, i ja moram reći da mi je mnogo pomogao u dakazivanju istine. Ne da se odbranim, meni ne mogu ništa.To je grupa ljudi, koja je, vjerujte, na stotine možda i na hiljade časnih ljudi po Crnoj Gori ispljuvala. Samo zato što su im stali na žulj. Ja sam samo jedan od hiljadu. Ja sam rekao, našu knjigu posvećujemo žrtvama medijske mafije u Crnoj Gori, posebno mom drugu iz djetinjstva koji je nakon hajke u Vijestima prošle godine okončao život u kanjonu Morača. Znači, to su i medijske ubice i medijski mafijaši i medijski špekulanti i Markova pomoć je meni dobrodošla i ja sam njemu naravno zahvalan na svemu tome, ali Marko Vešović se uključio prije svega jer je osjetio nepravdu i jer je osjetio crnogorsko zlo.

Knjigom „Miško Kesedžija i njegove bize“ obalili smo Sadama Perovića

POBJEDA: Knjiga „Miško Kesedžija i njegove bize“ je ponegdje rasprodata več prvog dana. Mene zovu besomučno prijatelji i poznanici koji ne mogu da je nađu. Kakav je tvoj utisak?

RADONČIĆ: Ne bih volio da zvučim neskromno, ali smo ovom knjigom obalili crnogorskog medijskog kasapina, Miodraga Sadama Perovića, najmoćnijeg i najpohlepnijeg balkanskog diktatora iz sjenke. Ako znate da ta tvar, ne mogu je zvati čovjek, i njegova porodica posjeduju ogromnu medijsku, ekonomsku, finasijsku i svaku drugu moć u Crnoj Gori onda vam je jasno o čemu govorim. Vjerujte mi, da se taj ostrvljeni profesor računa, ne daj Bože, dočepa policije, tužilaštva, sudstva… Pa taj bi od Crne Gore napravio Goli Otok. Pogledajte samo njegove privatne tabloide i privatne urednike i kolumniste-snajperiste u kožnim jaknama: oni podmeću, lažno prijavljuju, tuže i presuđuju. A da se tek Don Mikeli dočepa ministarstva finasija i predsjedničke fotelje o čemu desetljećima sanja, Crna Gora bi postala Sultanat Lupež Bega Miška Kesedžije.

Razgovarao: Srđan Kusovac
Foto: Bojana Ćupić
###### Molimo Vas da poštujete naša autorska prava. Ovaj tekst je preuzet sa adrese http://www.pobjeda.me/2012/04/21/intervju-seki-radoncic-nikad-se-nijesam-plasio-tuce/

Napomena: javniservis.me poštuje autorska prava.

Comments

  1. Obavještavam vas da uživam čitajući na internetu knjugu ŠEMSUDIN SMRADONČIĆ&DONJEVEŠOVIĆ ĐUKANOVIĆ!

  2. Simo, popusis Smradoncicu i Donjevesovicu.

  3. Ferae inter se placidae sunt-miljo mut! Inter urinus et fsaeces miljo nascitur!!!!

  4. Ta qifsha tezen!

  5. Inter urinus et fsaeces Miljooo nascituruuuu!!!!!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.