Gardijan poredi Kiša, Džojsa i Kafku

U okviru svog književnog serijala o kratkim pričama, britanski list „Gardijan“ predstavio je 2. avgusta pisca Danila Kiša, svrstavajući ga rame uz rame sa velikanima svetske književnosti.

„U ’Času anatomije’, eseju dužine knjige objavljenom 1978. godine, jugoslovenski pisac Danilo Kišpodelio je istoriju kratkih priča u dve ere – pre Borhesa i posle Borhesa. Imajući ovo na umu, poslednje dve zbirke priča koje je Kiš objavio tokom života, ’Grobnica za Borisa Davidoviča’ i’Enciklopedija mrtvih’, predstavljaju zadivljujući doprinos fikciji posle Borhesa, smeštajući se negde između imaginacije i zacementirane realnosti dokumentovanog“, navodi Kris Pauer

U članku se posebno ističe način na koji Kiš obrađuje realnost i sirove, istinite činjenice, zbog čega ga porede sa Džemsom DžojsomBrunom Šulcom i Francom Kafkom, koji su i sami imali uticaj na Kiša.

Navodi se da je Kiš verovao da književnost mora „ispraviti“ istoriju, jer je ova druga suviše uopštavajuća. Posebno mesto zauzima analiza dela „Grobnica za Borisa Davidoviča“ kao i predstavljanje piščeve biografije.

Kišovu opčinjenost realnošću, autor teksta nakon detaljnog objašnjenja ilustruje citatom iz knjige„Saveta mladom piscu“„Ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.“

Pauer Kiša predstavlja kao jednog od najznačajnijih evropskih pisaca posle Drugog svetskog rata, objašnjavajući da je njegova reputacija u anglosaksonskim zemljama na nezavidnom nivou. Zanimljivo je i da trećina stanovnika Srbije ne zna ko je Danilo Kiš, niti su čitali njegove knjige. Ovaj podatak rezultat je istraživanja „Kulturne prakse građana Srbije“, čiji su rezultati krajem prošle godine saopšteni u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka u Beogradu.

Gardijanov književni serijal o kratkim pričama, u kojem je svoje mesto našao i Kiš, predstavio je brojne klasike svetske književnosti, od Đovanija Bokača do Ernesta Hemingveja, Džemsa Džojsa, Reja Bredberija…

B92

Advertisements

Comments

  1. Povodom knjige Birth Certificate (Izvod iz knjige rođenih), prve biografije i obimne kritičke studije Danila Kiša na engleskom jeziku Charles Simić napisao je nadahnut prikaz koji sa zadovoljstvom prenosimo…

    Birth Certificate (Izvod iz knjige rođenih) je prva biografija i obimna kritička studija Danila Kiša na engleskom jeziku.

    Ovaj izuzetno cijenjeni srpski pisac umro je od raka u Parizu 1989. u pedeset četvrtoj godini, upravo u vrijeme kada su njegove knjige počele se prevode na velike svjetske jezike i stječu poštovatelje.

    Tekst napisan za The New York Review of Books, za Peščanik preveo Ivica Pavlović

    U naše vrijeme, kada se strana književnost predaje sve manje i manje na fakultetima i sveučilištima i kad studenti pa čak i neki njihovi profesori više ne prepoznaju nekada poznata imena, odlučnosti izdavača poput Dalkey Archive, Northwestern University Press, i još nekoliko njih u SAD da nastave s objavljivanjem pisaca iz zemalja koje mnogi smatraju kulturnim zabitima junački je pothvat. Zahvaljujući njima, sve što je Kiš napisao prevedeno je i sada se može naći u knjižarama, a njegove knjige i dalje bude interes ozbiljnih čitatelja suvremene književnosti, kao što objavljivanje knjige Marka Thompsona pokazuje.

    ETNOGRAFSKA RIJETKOST

    Kiš je sebe zvao “etnografskom retkošću”. Rođen je 1935. u Subotici, prosperitetnom višejezične gradu na granici s Mađarskom, tada u Jugoslaviji a sada u Srbiji, u mješovitoj obitelji.

    Njegov otac, Eduard Kiš, bio je mađarski Židov koji se nakon neupešne privatne karijere zaposlio u jugoslavenskom ministarstvu željeznica, gdje je na kraju dogurao do glavnog inspektora i priredio službeni jugoslavenski red vožnje željezničkog, autobusnog, brodskog i avionskog prometa, što je uspjeh na koji je njegov sin bio neopisivo ponosan.

    Njegova majka, Milica Dragićević, bila je Crnogorka pravoslavne vjere koja je muža upoznala kada je došla u posjet sestri zaposlenoj u istom onom ministarstvu željeznica. Imali su još jedno dijete, tri godine stariju kćer. Tako su djeca bila jugoslavenski građani židovskog, mađarskog, srpskog i crnogorskog podrijetla.

    “Da nije bilo strahota ratnog djetinjstva”, rekao je jednom prilikom Kiš u intervjuu, “ne bih postao pisac.”

    Godine 1939. obitelj se preselila u Novi Sad, veći grad stotinjak kilometara južno, koji je 1941. godine, poslije okupacije sila Osovine i rasparčavanja Jugoslavije, zauzela Mađarska i iz koga su morali bježati godinu dana kasnije, kad su mađarski vojnici masakrirali tri do četiri tisuće Srba, Židova i Roma. Kišov otac nije imao drugog izbora nego da potraži utočište kod obitelji svoje sestre u jednom selu u zapadnoj Mađarskoj, gdje ih naredne tri godine nitko nije dirao. Sve se to promijenilo 1944. kada su Njemici natjerali mađarskog vođu, admirala Hortija, podnijeti ostavku, pošto je najavio izlazak iz Osovine i predaju Saveznicima.

    Ubrzo zatim, po naređenju Adolfa Eichmanna, oko 430.000 mađarskih Židova odvedeno je u Auschwitz gdje su pobijeni u plinskim komorama. Među njima su bili Eduard Kiš i njegovi mađarski rođaci, dok su njegova žena i djeca preživjeli.

    Kao da sve ovo nije bilo dovoljno strašno, skoro milijun ljudi u susjednoj Jugoslaviji stradalo je u Drugom svjetskom ratu, u etničkom, vjerskom i političkom raščišćavanju računa. Imajući u vidu tamošnje pokolje u to doba, prve godine koje je obitelj provela u Mađarskoj bile su lake, iako su živjeli u krajnjem siromaštvu.

    Kišova majka je spajala kraj s krajem pletući džempere; djeca su išla u školu i radila kao sluge, ali ne i njihov otac, koji je danonoćno sjedio po kafanama. Nesretan čovjek, koji je već bio proveo tri mjeseca u duševnoj bolnici 1934. i dva puta se nakratko tamo obreo 1939. zbog delirijum tremensa i paničnih napada, otišao je u prijevremenu mirovinu, najvjerojatnije zbog slabog zdravlja.

    U Bašti, pepelu, sin ga se ovako sjeća iz rata:

    “Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko svojim štapom, gazio je mesečarski, idući za svojom zvijezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive – na svom crnom, zamašćenom Gerok.”

    Drugim riječima, zvijezda sudbine za kojom je čitavog života tragao pretvorila se u žutu Davidovu zvijezdu prišivene na njegovom kaputu.

    Majka i dvoje djece tek su 1947. vraćeni u Jugoslaviju preko Crvenog križa da se pridruže rođacima u Crnoj Gori, gdje ih je ubrzo po dolasku nesreća ponovno snašla. Milici je otkriven rak i umrla je četiri godine kasnije u neopisivim mukama. Danilo, koji je odrastao govoreći srpske u kući a mađarski u školi, morao je napraviti prijelaz iz jedne u drugu kulturu za ovo nevjerojatno kratko vrijeme.

    GLAVA PUNA KNJIGA

    Pošto je završio srednju školu 1954, upisao je studij na Beogradskom sveučilištu. Kako je već pisao poeziju i prevodio mađarske, francuske i ruske pjesnike, moglo se naslutiti gdje će ga interesovanja odvesti.

    Upisao se na tek osnovani odjel za komparativnu književnost, čiji je impresivan nastavni plan obuhvaćao praktično svako značajno zapadno književno djelo, od Pjesme nad pjesmama do Joycea i Kafke. Po završetku studija četiri godine kasnije proveo je godinu dana u vojsci i nakon otpusta nastavio živjeti u Beogradu, radeći u prestižnom književnom časopisu i pišući pripovijetke i osvrti.

    Od Titovog razlaza sa Staljinom 1948. u Jugoslaviji je tekla liberalnija politika u umjetnosti, oslobođena socrealističkih dogmi, a za razliku od država sovjetskog bloka, klasici savremene književnosti kao što su Proust, Kami, Joyce, Sartre, Hemingway, Faulkner i mnogi drugi, prevođeni su i bili vrlo čitani. Kišov prvi roman, Mansarda, napisan 1960. a objavljen 1962, proizvod je ovog izvanrednog kulturnog trenutka.

    Zasnovana na ranoj noveli Andrea Žida Paludes (1895), Kišova knjiga, s podnaslovom “satirična poema”, raspojasana je parodija poznatog zapleta. Njegov junak, mladi pisac koga zovu Orfej, živi s prijateljem u zapuštenom potkrovlju jedne velike zgrade u Beogradu. On svira flautu i zaljubljen je u djevojku koju zove Euridika. Radnja se događa u Beogradu, u Dalmaciji i na fiktivnom otoku u Tihom oceanu, dok junak preuzima različite uloge, komentira knjigu koju piše, citira druge pisce bez navođenja i lomi glavu oko odnosa književnosti i stvarnosti. Klimav roman mladića čija je glava puna knjiga koje je čitao, Mansarda je, iako tu i tamo vrlo zabavna, nevažno djelo.

    Psalm 44, Kišov drugi rani roman, napisan iste godine i objavljen zajedno sa mansarde, sasvim je drugačija knjiga. Radnja se odvija u logoru, u fokusu su žene od kojih se jedna tamo porađa, i sve se uglavnom događa u nekoliko sati pred pokušaj bijega. Kiš je roman zasnovao na istinitom događaju o kojem su u to vrijeme pisale novine, a napisao ga je za natječaj jedne židovske kulturne organizacije u Beogradu.

    Imajući u vidu ambiciju ovog romana i neiskustvo autora, Psalm 44 je ipak impresivan zbog Kišove vizije književnosti kao etičkog i estetskog suočavanja s užasima povijesti, kao što Aleksandar Hemon piše u svom elokventnom predgovoru knjizi. Bilo mi je neobično što Mark Thompson, koji dosta prostora posvećuje Mansardi, ne spominje Psalm 44, koji nagovještava veliki dio Kišovog kasnijeg stvaralaštva.

    Književnost mora ispravlja povijest, rekao je Kiš u jednom od posljednjih intervjua, objavljenom u zbirci Homo Poeticus (1995) koju je uredila Susan Sontag. “Što znači ‘šest milijuna mrtvih’ (!) Ako ne vidimo jednog jedinog čovjeka i njegovo lice, njegovo tijelo, godine i njegovu osobnu povest.”

    Tri naredne knjige, roman Vrt, pepeo (1965), zbirka devetnaest priča Rani jadi (1969) i roman Peščanik (1972), koje čine “obiteljski ciklus” kako ga je nazvao, obrađuju teme njegovog ratnog djetinjstva u Mađarskoj i žalosnu sudbinu njegovog oca . Međusobno su vrlo različite. Priče su vrlo kratke i narator je dijete. Ova ista perspektiva prisutna je iu Bašti, pepelu, ali s dodatnim glasom nekog mnogo starijeg, dok u Peščaniku narator nestaje i biva zamijenjen neimenovanim, objektivnim naratorom. Oba romana su kolaži njegovih i tuđih sjećanja dok je ostatak rekonstruirala autorova imaginacija.

    Kiš često piše kao pjesnik. Ovo naročito vrijedi za Baštu, pepeo, koja je puna iznenađujućih slika i stilskih figura. Gogolj i Babelj su ih također voljeli, jer su znali da smjeli izleti mašte u kombinaciji sa sposobnošću jasne percepcije mogu od običnih stvari da naprave poeziju:

    “Tišina, otmjena svečanost blagdanskog prijepodneva. Iza spuštenih prašnjavih žaluzina još spavaju poštanski činovnici i trgovački pomoćnici. Prolazeći kraj niskih prizemlja, mi se pogledamo i Smeškovi se puni respekta: kroz tamne, zalelujane zavjese i kroz mješine žaluzina-harmonikom čuju se ropcu posljednjih spavača. Plove velike lađe sna po tamnom Štiks … A kraj zasopljenih spavača stoje veliki metalni budilnici, propeti na zadnje noge kao pijevci, kljucaju sitno sjemenje minuta da bi uskoro zatim, nabijeni do eksplozije, nakljukani i bijesni, odupirući se nogama o mramorne ploče nahtkasna, počeli da kukuriču slavodobitno, s zalelujalim, krvavim krestama. ”

    Knjiga je puna takvih nadahnutih opisa. Otac koji se pojavljuje u Bašti, pepelu je literarna kreacija, “neopterećena”, kako je Kiš rekao u drugom intervjuu, “solidnom, homogenom masom realnosti i sjećanja”.

    To je neurastenik sa samoubilačkim nagonom, pijanac koji se često budi u seoskom jarku prekriven modricama i skorelim blatom, provincijski kicoš s polucilindrom, mantilom, tvrdom kragnom od kaučuka i kravatom kafanskog Obera s boemskim čvorom, koji postaje scenarist, režiser i protagonist vlastite tragedije i farse. Njegov književni prototip je ludi bog-otac u Ulici krokodila Bruna Schulza, koji vodi bespoštedni rat protiv otupljujuće dosade poljske provincije. Dok je on komična ličnost, to se ne može reći za Kišovog oca, koji je unatoč svojim lakrdijama sasvim dobro znao da zlo steže obruč oko njega.

    MEĐU progonjenim

    Peščanik je najbolja Kišova knjiga, najraskošnije zamišljena i divno napisana, ujedno i najpotresnija. Čini je šezdeset sedam numeriranih odjeljaka sa šest naslova – Prolog, Slike s putovanja, Bilješke jednog luđaka, Ispitivanje svjedoka, Istražni postupak, Pismo ili Sadržaj – i odvija se tijekom jedne noći, od kasne večeri do zore. Prati priču njegovog oca i opisuje, uz prisjećanja na nedavne i daleke događaje, iskustva koje se spominju i prepravljaju vjerojatno posljednji put.

    Kiš je rekao da ta knjiga ne bi mogla biti napisana da nije bilo Džojsovog Uliksa i dugačkog pisma koje je njegov otac napisao, iz aprila 1942, kao jedinog autentičnog dokaza o svijetu o kojem je pisao u dvije prethodne knjige svog obiteljskog ciklusa.

    Pismo je bilo upućeno Eduardovoj sestri Olgi, koja je umrla u Auschwitzu, i ne samo što opisuje siromaštvo obitelji i maltretiranje od strane nje i njenog nećaka u Mađarskoj, nego je prepuno ljudi, mjesta i događaja koje Kiš jedva uspijeva prepoznati. Roman je komentar na pismo i događaje navedene u pismu, i na post skriptum, u kojem njegov otac piše, “Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima.”

    Knjiga je dobila najznačajniju jugoslavensku književnu nagradu 1973 ali nije bila mnogo čitana. Njeni detaljni, obezličeni opisi u stilu nouveau romana, odsustvo trenutno prepoznatljivog zapleta, često neidentificirani glasovi i varijabla perspektiva, sa scenama koje se pojavljuju i nestaju kao u snu, iako su očarali maštovitije čitatelje, zamorili su one nestrpljivije.

    Zatim je uslijedila Kišova knjiga povezanih priča, Grobnica za Borisa Davidoviča. Ona mu je zadala mnogo muka. Sa podnaslovom “Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti”, zamišljena je u Bordeauxu gdje je 1973. i 1974. na sveučilištu predavao srpskohrvatski i gdje su ga, kako je kasnije govorio, uplašili ideološki fanatizam i neznanje učenika, koji nisu željeli slušati o Staljinovim logorima i nazivali ga fašistom i imperijalista jer govori takve stvari.

    Drugi poticaj došao je od Jorgea Luisa Borgesa, pisca koga je već čitao i kome se divio, i čiji je naslov knjige Sveopća povijest besčašća smatrao sramnim, jer je bila objavljena u vrijeme Hitlera i Staljina a bavila se sitnim dripcima i ubojicama u Buenos Airesu a ne žrtvama ove dvojice. Grobnica za Borisa Davidoviča ipak koristi istu metodu kao i Borhes, upotrebljavajući prave povijesne dokumente konstruirati priču.

    “Moderna povijest stvorila je tako autentične vidove realnosti”, rekao je Kiš nakon što je knjiga objavljena, “da današnjem piscu ne ostaje ništa drugo nego da ih umjetnički uobliči, da ih, ako treba, izmisli, to jest: da autentične datosti upotrebi kao sirov materijal i podari im, posredstvom imaginacije, novu formu. ”

    Crpeći materijal iz logorskih memoara jednog hrvatskog komuniste, sovjetskih enciklopedija, knjige Roja Medvedeva o Staljinu i radova drugih povjesničara, ove priče, kako ih Thompson opisuje, prenijete su telegrafski kratko, poput smrtovnica sastavljenih iz arhiva koje su nepouzdane kao i nepotpune.

    One obrađuju svakidašnju sudbinu mnogih starih revolucionara koje Staljin ne samo što je likvidirao ili slao u logore u svojim nerijetkim čistkama, nego su i prisiljavani priznaju, mučenjem ili ubeđivanjem, da lažno priznanje koje služi Partiji nije samo njihova dužnost već i vrhunski moralni čin. Naslovna priča, u kojoj osramoćeni revolucionar Novski i njegov isljednik vode dugu i složenu psihološku borbu, podsjeća me na Slučaj druga tulaj Viktora Sergea, i iako je jedno roman a drugo priča, oba dijela su jednako snažna i upečatljiva.

    Kada je knjiga objavljena u lipnju 1976 mišljenja su bile pozitivne, pa je čak i Komunist, službeni organ vladajuće partije, hvalio Kišovo umijeće, ali zatim su počele kružiti glasine kako je knjiga derivativna, kako je puna odlomaka ukradenih od drugih pisaca, što je kulminiralo člankom u jednom zagrebačkom časopisu koji detaljno iznosi optužbe.

    Afera je rasla, dok su kišovite branitelji tvrdili da upotreba publicističkog materijala iz drugih knjiga radi “dokumentiranja” ne može se nazove “kopiranjem”. Kišov glavni kritičar, profesor književnosti na Beogradskom sveučilištu, koji je ujedno bio predsjednik Udruženja književnika Srbije, riješio je da dokaže kako je Kiš nekreativan jalovi prevarant, pisac koji paljetkuj iz tuđih radova.

    Kišova razmetljiv “erudicija”, napisao je njegov optužitelj, ukazuje na nedostatak originalnosti, jer erudicija može raspiri plamen inspiracije, ali ne može zamijeniti talent i znanje.

    Kiš je odgovorio razjareno. Napisana za mjesec dana, njegova njiga Čas anatomije opovrgava optužbe demonstrirajući principe na kojima se temelji kompozicija Grobnice za Borisa Davidoviča i pokazujući da je njegov optužitelj nekompetentan i kao pisac i kao kritičar suditi o bilo kojoj knjizi.

    U središtu ovog sukoba nisu bila samo dva shvaćanja literature, jedno zasnovano na realizmu 19. stoljeća a drugo na modernističkim načelima, nego i dublji sukob obožavanja jedne kulture i jezika i Kišovog inzistiranja da je on prije svega pisac Europe, čije je čitavo kulturno i književno nasljeđe ujedno i njegovo. To je bilo sasvim uvjerljivo priznanje da je on “beskoreni kosmopolita”, što je stara sovjetska optužba za intelektualce, obično Židove, koju nacionalisti u Srbiji još uvijek rado koriste za one koje smatraju nedovoljnim patriotama.

    Ishod ove afere, koja je dovela do sudskog procesa koji je Kiš na kraju dobio, bilo je njegovo samonametnuto izgnanstvo u Francusku, iako se često vraćao u Beograd i ljetovao u Dubrovniku.

    PODALJE OD PRINČEVA

    Kad se smjestio u Parizu, počeo je ponovno pisati. Njegova posljednja knjiga koju je za života objavio, zbirka devet pripovjedaka pod naslovom Enciklopedija mrtvih, objavljena je 1983.

    Naslovna priča, zasnovana na onoj Borhesovoj o beskonačnoj knjižnici, govori o enciklopediji koja se čuva u Kraljevskoj knjižnici u Stockholmu. To je djelo, kako saznajemo, koje je sačinila grupa anonimnih istraživača iz svih krajeva svijeta, posvećena životima ljudi koji nisu navedeni ni u jednom drugom priručniku. Neimenovana profesorica koja pripovijeda ovu dirljivu priču provodi noć u sobi nalik na tamnicu čitajući odrednicu o svom ocu, u kojoj se čitav njegov život, od rođenja do smrti, navodi zaprepašćujuće detaljno.

    Druge priče, napisane pred kraj Kišovog života, sakupljene posthumno u knjizi pod naslovom Lauta i ožiljci, sada u prijevodu uvijek odličnog Johna K. Koksa, obuhvaćaju i dva mala remek djela, naslovnu priču i “Jurija Goleca”.

    Kišova jedina stvaralačka slabost je to što je ponekad više vjerovao tuđim knjigama nego svom ogromnom talentu. U ovim posljednjim pripovijetkama, čini mi se, pisao je tečnije, kao da više nije smatrao da je to potrebno.

    Moja zamjerka knjizi marka Thompsona Birth Certificate jeste način kako je knjiga organizirana. Ukoliko čitatelj ne poznaje povijest ovog regiona i Kišov opus, teško će se snaći u Tompsonovoj montaži biografskih i kritičkih fragmenata, bez jasne kronologije koja bi ga vodila.

    To je šteta, jer je Thompson, inače autor jedne pristojne knjige o raspadu Jugoslavije devedesetih godina, razgovarao s ljudima koji su poznavali Kiša i ima mnogo toga vrijednog da kažu o njemu i njegovom radu. Poteškoća za svakoga tko pokušava protumačiti Kiša jeste u tome što je on bio jedinstven.

    Poput drugih Jugoslovena njegovog doba koji su nosili brojne identitete i pripadali različitim kulturama, on ipak nije želio biti ništa drugo nego svoj. “Drži se podalje od prinčeva” napisao je u svojim Savetima mladom piscu. “Ne uskači, dakle, u ‘vlakove povijesti’, jer je to samo glupava metafora.”

    http://www.neznase.ba/kultura/93-kultura/19699-genije-iz-etiri-zemlje.html

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s