Ratimir Vujačić: Samoubojstvo kao patriotski čin

“Uvođenje novih slova pismenim, obrazovanim ljudima je sada na neki način jedno kulturno samoubojstvo. Toliko je to štetan čin za same Crnogorce”. (Snježana Kordić, Vijesti 24. 07.)

Kako doći sebi glave bez ičije pomoći pitanje je od najvišeg nacionalnog interesa. Hrlimo iz revolucije u revoluciju bez da nam prethodno iskustvo štogod pomogne i posvijetli. Ali, neka se o toj temi izjasne ćutanjem nacionalne institucije i na svoj neponovljiv, osebujan način – članovi DPS anketnog odbora, partijski mislioci i dugovrati pozornici. Organi partijskog pravosuđa i tužilaštva, obaška. Sa svojim liberalnim shvatanjem Zakona i strogim poštovanjem partijske discipline.

Stariji se čitaoci sjećaju kad su nas u školi podučavali o ekonomskoj osnovi i kulturnoj nadgradnji, koje, pravilno shvaćene, bez ostatka definišu i objašnjavaju složeni društveni sustav. U toj shemi, razumije se, ekonomija ima prvijenstvo – ne vremenski nego po bitnosti. Nerijetko se to i grubo isticalo jer su glavne (revolucionarne) snage bile bačene na front privrednog prosperiteta društva. Ekonomski preporod zakonito pokreće za sobom nove društvene odnose i novi moral. Revolucija, brale!

U stav mirno – revolucija teče

Koegzistirala je i mekša varijanta – među dokonim teoretičarima – koja je upozoravala na razuđeniji odnos, ali vertikala je ostala netaknuta: ekonomija hrani, uslovljava, ograničava i određuje sve vidove kulturne nadgradnje. Tako je uokvirena – po opstanak socijalizma ključna – priručna teorija i praksa reolucionarnog morala kao segmenta kulturne nadgradnje. Presudna pokretačka snaga socijalne revolucije – ljudski faktor – kruto je upregnuta i svedena na podobnost, krotkost, podatnost, pripravnost partijskoj direktivi. (Upravo podobnost, nota bene, nipošto odgovornost). Povodljivost, podložnost, poslušnost, pokornost… Podobnost isključuje odgovornost i u tome je sav trik revolucionarnog morala. Dobar komunista postao je mali čovječuljak (pleonazam dakako)… kojeg ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kao takav imao je da iznese veliku revoluciju.

Otuda nije čudno što se napokon „AB revolucija“ dogodila kao prigodno vikend okupljanje uz jogurt sa benignim parolama i slanje nekoliko istaknutih rukovodilaca u davno zaluženu penziju. Zajedno sa predškolskim uzrastom (konačno sloga!) mogli smo da zapjevamo: „iv, iv, iv – niko nije kriv!“… Premda ostaci „privrednog preporoda“ liče – makar za trenutak – na pokušaj samoubistva. Sve te mračne, napuštene fabrike, hale i ugostiteljski kapaciteti…beživotno i bespomoćno ćute.

Veseli neoliberalizam

Svijet – s ove strane brda – nije vidio dokonog patriotu. Čovjek može biti svakojak, ali komunisti (i potonji neoliberali) su „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) – vazda poletni, pouzdani i pošteni. I širokog opsega službe: od Kominterne do Pentagona. Analiza „posebnog kova“ humaniste – komuniste i neoliberala – brzo bi se izrodila u pogibeljnu raspravu o valjanosti i etici komunizma i neoliberalizma čiji su oni pouzdan oslonac i temelj.

Naši neoliberali imaju problem sa identitetom: u prošlom životu komunisti, do bola preosjetljivi na kritiku, percipiraju istu kao masivan neprijateljski udar. Uzvraćaju uvrijeđeno, žestoko i uzvišeno, na mahove patetično: osjećaju raspeto dvojstvo u sebi – glava im i mentalne odlike u komunizmu – ademovica isprednjačila k kapitalizmu. Na nivou Ideje, bude čežnju za plemenom, idiličnom prošlošću i rahatlukom, u sadašnjosti grade nepremostive klasne razlike, zloćudne razdore i omraze. Nijesu se čestito ni ispilili, a nalaze se u stanju duboke moralne krize i konfuzije. U takovom stanju i pometnji nije ni čudo ako je hinsan sklon samoubojstvu. Koje preporučuje prije svega i za početak – drugima.

P. S. Stoga treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura. Ako smo osnovne proizvodne snage predali na upravljanje i uživanje stranom faktoru, ako smo nadničari na svom imanju, tader nam velike nauke i kultura ne trebaju. Nije to za nas. Onom malom čovječuljku, iz prvog pasusa, Država ukida pravo na pismenost. Koji će mu moj. Zanago, ako se vraćamo kozama, motici i međ’ sužnje, šta će nam gramatika, sintaksa, semantika… ’Đe ode krava neka ide i uže.

Slobodijada.blogspot.com

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s