Aleksandar Hemon : Kako biti dobar čovjek

Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince.

U zadnjih nekoliko sedmica prešao sam oko 1.800 kilometara diljem Bosne, sve po putevima zbog kojih se ovih dana ujutro budim sretan što sam živu glavu izvukao. Glavni razlog mojih putešestvija je to što sam dobio zaduženje da pišem o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, o temi nad kojom bi i motorna pila proplakala. Imam, naravno, mnogo utisaka i bilješki koje ću mjesecima sređivati, ali ono čega sam postao još svjesniji jeste moralni i etički jaz između običnih ljudi i onih koji su na vlasti.

Pričao sam, tako, s policajcem koji mi je oprostio prekoračenje brzine zato što imam američku vozačku koju bi mi morao oduzeti, a to bi meni zakomplikovalo život. Pričao sam s Kozarčaninom, koji je preživio Keraterm i koji mi je rekao: “Ovdje se uvijek zajedno živjelo.” Pričao sam s učiteljicom koja čitavu noć nije mogla spavati jer nije znala kako će reći jednom svom učeniku da napusti razred jer počinje vjeronauka. Taj jaz između instinktivne nesebičnosti i dobrote običnih ljudi i isto tako instinktivne sebičnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dođem u BiH.

Ovdje je svijet, barem sudeći po nasumičnim uzorcima, dobar i velikodušan, dok su oni na vlasti korumpirani, beskrupulozni i lišeni bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema većoj društvenoj zajednici. Pa ipak, nekako naši dobri ljudi na svakim izborima biraju isti šljam, biraju iste barabe za koje je teško iskopati mrvu poštovanja. Da su im komšije, nikad u životu ne bi s njima kafu popili, ali ih nekako puste da im vode državu, da im upropaštavaju djecu svojim javašlukom, pohlepom i prevarama. Kako je moguće da tolike količine ljudske dobrote i ljudskog zla postoje na istom mjestu u isto vrijeme?

Jedno od objašnjenja je na vlastitoj grbači provjerena činjenica da postoje historijski ili društveni uslovi koji aktiviraju ono najgore u ljudima. Tako su prve hefte rata komšije i kumovi jedni drugima rezali vratove, a pjesnički polusvijet je počeo sebe da zamišlja kako svoj narod kroz genocid vodi u spasenje. Tako je, recimo, Queer Festival aktivirao takvu krvoločnu mržnju da je jasno da dobar dio Sarajeva, a i šire, ništa u ratu nije naučio, pa je neki mladi pobornik militantnog sarajevskog heteroseksualizma na internetu uskliknuo: “Bolje biti fašista nego homić!”

Vrlo je malo ljudi koji su u istom životu samo dobri ili samo zli. Otud je osjećaj društvene zajednice neophodni moralni blok za potencijalno zlo koje se meškolji u skoro svakom pojedincu. Stabilno, demokratsko društvo u kojem se djeca od prvog dana uče kako da budu građani (a ne nacionalni subjekti), kako da žive u zajednici s drugima ustanovljava te moralne blokove, ustanovljava apriorno, aksiomatsko poštovanje prema drugim pojedincima. Takvo društvo ovdje nikad nije zaživjelo, a neće ni zaživjeti sve dok je temeljni princip ove etnokleptokratije suverenitet naroda a ne pojedinca.

Zato se nacionalne partije u svojim izbornim kampanjama trse da brane i čuvaju prava svojih naroda, a ne pojedinaca. Jebeš pojedince, lako ćemo s njima, a i nema ih puno. Samo što ih ima puno. U svakom čovjeku i ženi, u svakom pasivnom nacionalnom subjektu obitava etičko biće koje svakodnevno prolazi kroz muke i donosi odluke koje se tiču vlastitog postojanja u ovom svijetu, u ovakvoj zemlji. To etičko biće prethodi i nadilazi nacionalno biće, bolje je od njega, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nacionalno biće šarena ideološka laža koja se ovih dana unutar djece, naprimjer, konstruiše uz pomoć tzv. nacionalne grupe predmeta. Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka.

Zbog toga, čini mi se, ljudi instinktivno brane tu vlastitost od opresivnih, neizbježno nasilnih snaga koje haraju politikom, čak i ako za iste te snage glasaju. A svoju vlastitost brane tako što stvaraju autonomne zone u kojima se okruže ljudima koje vole, stvarima koje su im važne, u kojima uživaju i koje im hrane dušu: familija, posao (ako ga ima), raja, ista kafa i cigareta svakog jutra na istom mjestu, tu i tamo malo cuge, malo meze, malo derneka. A onda nešto što gali i dubine duše: pjesma, knjiga, film, molitva, fudbal. Čak i mnoge javne ličnosti, svijet koji je uspješan u svojoj oblasti, operiše na isti način: okupi se ekipa, žive i rade zajedno, derneče, vole se, dijele jutarnju kafu, a onda se zajedno bore s nedostatkom para i s tim vezanim neizbježnim ponižavajućim kompromisima, bore se protiv kolega iz iste struke koji im podmeću nogu, pošto nema para i prostora za sve, bore se protiv političkih struktura koje, ni svjesno ni nesvjesno, ne podnose postojanje autonomnih pojedinaca.

Bilo da su u pitanju tzv. obični građani ili tzv. javne ličnosti, logika je ista: svakodnevno se od naleta agresivne društvene stvarnosti mora braniti ta lična autonomna zona, u krajnjoj instanci neodbranjiva – vlast ti jaše na grbači čak i kad na vikendici s rajom okrećeš nevino janje. Štaviše, janje je slađe upravo zato što ti neko jaše na grbači. Unutar te autonomne zone ljudi su pošteni, dobri, velikodušni, ali kad iz nje istupe, a moraju da bi je odbranili, postaju drugačiji, gori, kako zbog sveopšte etičke zagađenosti, tako i zbog toga što će sve učiniti da tu zonu odbrane.

Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja će ih učiti da ne valja potkradati državu. Ljudi će glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se čini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrće na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuđa vlast, država ne pripada običnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vječni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi će glasati za zločince.

U cilju zaštite vlastitog skučenog etičkog prostora, ljudi će ostatak svijeta prepustiti pljačkašima i siledžijama. Ali šta ako bi sve te autonomne zone prihvatile postojanje dogovorne zajednice koja bi upravo štitila te autonomne zone, koja bi garantovala i poštovala suverenitet pojedinca u njenom centru? U tom slučaju bi se živjelo u istinskoj demokraciji, a ne ovom šugavom, kokošarskom dejtonluku.

buka.ba

Advertisements

Comments

  1. Đuro Perov-garbitača says:

    Ne rađati se ,dok On i oni ne prođu prvu potisnu stanicu gradskeke kanalizacije?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s