Vedrana Rudan: Strah

Direktor mi je objasnio da radnici čeličnim šipkama udaraju po kontejnerima i šalju poruku kako će mu tim istim šipkama, ako ne dobiju plaću na vrijeme, razvaliti glavu.

Rekao mi je da se ne boji jer se ionako protiv sile ne može. Ako bude učinio čudo ostat će živ, ako ne bude lupači sakriveni iza kontejnera pretvorit će ga u krvavu kašu. Zgrozila sam se nad divljaštvom radnika koji na plaću nisu mogli čekati tri dana.

Danas? Danas se pitam kamo su nestali svi ti dečki iz osamdeset i neke? Nema njih, nema šipki, nema lupnjave, nema krvavih kaša u dverima naših gospodara?

Zašto se svi toliko bojimo? Ugasilo Forum, najbolji tjednik u Hrvatskoj. Novinari šute. Učiteljima se smanjuju plaće, šute. Stotine tisuća nezaposlenih, gladnih i očajnih čami doma i… šuti. Samo najhrabriji pucaju sebi u glavu.

Tko je u nama ubio potrebu da budemo ljudi? Da li je normalno miriti se sa crkavanjem na rate? Psihijatri nam ništa ne objašnjavaju, ludnice su prepune, posla preko glave.

Liječnici su u bolnicama od jutra do sutra jer svakoga ljeta moraju odraditi godišnji odmor. Što znači odraditi godišnji odmor? Nisu li u toku godine već odradili i zaradili godišnji odmor? Jesu li liječnici samo glupi ili prestrašeni?

Pred neki sam dan bila na riječkoj onkologiji. Pacijenti dobivaju kemoterapiju i… šute. Zgrada je ruševina, podovi truli, zidovi se ljušte vlažniji nego oni u nekoj podzemnoj tamnici, na jednog onkologa dolazi pitaj boga koliko pacijenata.

Rodbina zgrožena gleda u svoje najmilije kako najteže trenutke u životu prolaze okruženi užasom jednakim onom u njihovim tijelima. Zastrašujuće u toj rupi djeluje fotelja za primanje kemoterapije ružičasta poput Barbike.

Nečija donacija? Tko je odabrao boju? Smijati se? Plakati? Upucati? Ne, šutjeti treba. Postoje nacrti, riječka onkologija će uskoro postati nešto sasvim drugo. Kad uskoro zna se iako se ne zna.

Državi ne ide dobro. Kad isplati olimpijske mirovine, putovanja naših športskih funkcionera i njihovih ženica u London, kupi pedesetak audija obloženih kožom, oprosti dugove todorićima…

Ako nešto ostane Riječani i Istrijani koji u tisućama umiru od raka, brojke su tajna, sjest će, jedan po jedan, jedna po jedna, u ružičastu fotelju koja će zajedno sa još deset fotelja stajati u ružičasto oličenoj suhoj prostoriji.Možda već 2050.

Bože, kako smo mali, prestrašeni, bijedni… Odakle strah? Zašto smo sretni kad za rad svetkom i petkom dobijemo tri tisuće kuna? Nemam odgovor. Srećom, imam neku godinu pa moja agonija vjerojatno neće dugo trajati.

Ali mladi? Čemu se oni nadaju? Odlasku u Afganistan, Siriju, Libiju, Iran, Irak? Naša će se djeca pod američkom zastavom hraniti leševima “terorista” koji imaju nesreću da žive na nafti?

Možda nitko ne razmišlja poput mene jer ljudi nemaju vremena. Ja živim od prodaje onoga što su mi roditelji ostavili, zato sanjam neki novi svijet.

Većina mojih vršnjaka nije te sreće, ubadanje plastičnih boca jedina im je radost. Ljudi srednjih godina na crno voze kamione u Italiji ili čuvaju prastare none, dvadeset i četiri sata dnevno, trideset dana, tisuću eura.

Baš nikome ne pada na pamet uzeti šipku u ruku pa je na kraju posla ubosti u krvavu kašu. Šteta. A drugačije ne ide i nikad neće ići.

Što bismo mogli izgubiti kad bismo krenuli? Ono, baš krenuli. Bez najave. Bez dozvole. Ne ulicama koje su nam oni odredili. Što bismo izgubili? Život? Ovo je život?

Doduše, neki će reći, krenuli su ljudi u Americi, Francuskoj, Španiji, Grčkoj, Italiji…Šta se promijenilo? Dobili su pendrekom po glavi, lisice oko ruku ili su bili istuširani vodenim topovima.

Moderni kapitalizam je zaista ubio boga u proleterima svih zemalja koji nikako da se ujedine. Ubijte me. Nikad neću povjerovati da devedeset i devet posto ljudi ne može satrti onih jedan posto.

rudan.info

Advertisements

Comments

  1. Velika stvar. Mi smo pobjegli od primitivnih ubica sa kamama, zardjalim kasikama i nesto kalasnjikova, a upali u narucje sofisticiranim ubicama koji se koroste najmodernijim metodama masovnog ubijanja. Ka da smo imali veliki izbor, jeblo matere.

  2. Htjedoh reci pobjegli smo onim ubicama sa kamama a uletjeli u zamku ubicama sa kamerama.

  3. puno mi je bolji Hemonov tekst (https://javniservis.me/2012/08/08/aleksandar-hemon-kako-biti-dobar-covjek/). Ono, može se biti radikalan, isključiv i crno-bijeli, mogu se figure svesti na linearno a zatim na tačke, ali se onda osim perspektive gubi i zanimljivost… operacije s nulom daju bezvezne rezultate.

    Redakcijo, dajte malo Hagakurea. Ne može da škodi :)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s