Đorđe V. Gregović: ‘Ples sa vukovima’ ili Mit o slobodi

Kako je potrošena i izgubljena individualna sloboda u Crnoj Gori? Kako je oslobođenje pojedinca danas praktično nemoguće, i zašto je dugo očekivana sloboda tako prividna i toliko skupa u pred-mondijalističkoj provinciji?

Možda je poslednji čovjek koji je u Crnoj Gori mogao da podnese sopstvenu slobodu bio pokojni filmski reditelj Živko Nikolić. Podnošenje te slobode bilo je toliko veličanstveno da ga je uništilo i dalo mu oreal umjetnika-mučenika, posmrtnog heroja, junaka koji je tokom karijere bio porican i omalovažavan od elite. Na njegovom primjeru se prelama opasna suština plemenskog društva kakvo je Crna Gora bila i kakva je u ovom trenutku.

Baveći se u svojim filmovima arhetipskim odnosima i individualnim iskušenjima, Živko Nikolić je razmagnetisao auru plemena, razotkrio je mehanizme sile, nepravde, neslobode i mržnje koje zajednica/pleme generiše u svim vremenima i svim društvima. Slobodan i slobodouman pojedinac je opasan i zato ga treba osujetiti, dovesti u nemoć, u očajanje. Karijera Živka Nikolića je paradigma takvog odnosa plemena i pojedinca, realnog i potentnog pojedinca koji svoju viziju ne želi da krije i čuva u intelektualnoj samoizolaciji.

A onda je došla smrt. Autentičan glas slobodnog mišljenja je arhiviran i poslužiće kao amalgam neke nove i potpuno nadrealističke igre elite. Elite koja, tek neznatno promijenjena, sada osjeća visoke domete takvog mišljenja i želi osujetiti da ono nadglasa hor nacionalnih/nacionalističkih umova i ego-naučnika. Elita će vrlo delikatno plasirati svoja tumačenja beskompromisne i individualne pobune, umrtviće oštricu kritičkog mišljenja natprirodnom željom za objašnjavanjem svega i svačega, razvodniće opasnost koja proističe od suštinski drugačijeg pogleda na njene vrednosti. Taj surovi koncept ubijanja a potom uzdizanja iz pepela herojskog pojedinca je imanentna karakteristika crnogorske plemenske zbilje.

Tražeći odgovore na pitanja s početka ovog teksta, i razmišljajući o životnoj sudbini Živka Nikolića, nametnula se misao o potpunoj neslobodi uzrokovanoj granicama plemenskog društva. Rani Nikolićevi filmovi – Beštije Jovana Lukina bili su vivisekcija etičkog kodeksa i slika vrijednosti svoga vremena. Upravo onoga što je i današnje crnogorsko društvo, sa skoro neprimjetnim i nevažnim razlikama u odnosu na vrijeme u kome su nastali, sedamdesetih godina prošlog vijeka. A takvo neslaganje sa promovisanim vrijednostima elite treba suzbiti i to ovo društvo ubrzanom mondijalizacijom i čini. Svakodnevno. Presingom dvoličnih umova, kamarilom sa jedinog crnogorskog dvora, činjenjem stvarnosti. U potpunoj harmoniji pritiska države na pojedinca, pojedinca na pojedinca, vrijednosti na pojedinca. Svi ti pritisci su nepodnošljivi i zatiru individualnu slobodu. U modernim vremenima i staromodnim društvima, a Crna Gora je paradigma – sloboda je hobi, kao sakupljanje leptira, igranje karata ili malog fudbala.

Krećemo se ka vrlo kontrolisanom društvu, vrlo stigmatičnom i surovom, gdje će individualna sloboda biti samo oblak mašte. Mogućnost oslobođenja se ukida u svijetu jednakih individua, jednakih prava, jednakih očiju. Pleme dostojno brani svoju prošlost i pobrinuće se za one koji drugačije vide savršenu sliku vesele stvarnosti.

(Na poslednjem albumu koji je za života snimio – A Hundred HighwaysJohnny Cash je pjevao o američkoj neslobodi, o usamljenim vozovima, o noćima iskušenja, o sumnji u Boga koja je vrijedna koliko i sama vjera u Boga. Čovjek u crnom, kako su ga tokom cijele karijere identifikovali i zvali, na ovom albumu je ostao sam sa svojom gitarom i svojim stihovima. Hoće li jednog dana biti zaboravljen ili će njegov bunt i njegova muzika biti nasleđe nove stvarnosti i novog čovjeka? Poslušajte album i osjetićete slobodu koja se ničega više ne plaši.)

A napolju, u crnogorskoj ponoći, u ambijentu fantastične uznemirenosti i nesanice – kreću se ljudi-maske, lopovi kojima je vlast nakačila ugled i diku, lažni tvoritelji dobara i sakupljači površnih vizija koje sipaju kablovske mreže, trivijalni i tragikomični gospodari vremena. Nikada u istoriji na manjem prostoru nije postojalo više varalica, kukavica i lažnih proroka dobre sudbine. Nikada u istoriji nije sloboda bila manje cijenjena nego danas u Crnoj Gori.

Možda zato što je individualna sloboda postala samo mit, obrazac u formi pisanja autorskih tekstova i  knjiga.

Sve dokaze za ove tvrdnje je skoro nemoguće sakupiti – to bi bio posao za enciklopediste i za svemoguće satelite na nebu koji vide svaki naš pokret i čitaju nam svaku misao. Ali dokazi postoje. Jer postoje ljudi na kojima se velika mondijalistička zvijer svakoga dana iskazuje – skromni, bogobojažljivi, lijeni, pošteni, nemarni, povodljivi ili zaneseni. Ista ta zvijer ih oblikuje prema svojem modelu, preko svojih naopakih sinova. Stvara se pojedinac bez hrabrosti, poslušnik bez muda, vinovnik sopstvenog poraza. Pojedinac je niko, ili skoro niko, pojedinac je broj, glasač, poreski obveznik, nosilac prava na samouništenje. Pojedinac je u Crnoj Gori pripadnik mutnog plemena. I tačka.

Dobra stara Bettye LaVette je uronila u bluz koji nema cijenu. Veliko je umijeće uvjeriti nekoga u istinitost svojih stihova – ona to može, donosi malo spasonosnog eskapizma u tijesnom prorezu nezadrživog vremena. Dobra stara Bettye vjeruje svojim unutarnjim glasovima…

Individualna sloboda u Crnoj Gori je perfidno zauzdana kroz matricu naš-njihov, prijatelj-izdajnik, spasilac-zavjerenik.

Kada je samouki tribun i mislilac crnogorski Marko Miljanov Popović prije više od sto godina napisao Primjere čojstva i junaštva – znao je da su to samo primjeri, rijetki izuzeci, nešto toliko rijetko da u knjigu može da se stavi i tako sačuva u sjećanju. 

U tom ambijentu fantastične uznemirenosti i nesanice, puštam muziku koja govori o preispitivannju, buntu, razočaranju, skrivenoj ljubavi – prošlogodišnji album elegantne dame Betty LaVette – The Scene of the Crime. Organska muzika, bez kompromisa, savršeni soundtrack za duboku noć i ranjeno srce. Sve snimljeno, odsvirano i otpjevano sa lakoćom, ‘muški’ i za svoju dušu, Muzika kao produžetak iskušenja, električni burbon, životna dimenzija, dim i svetački ženski glas…

dayline.info

Advertisements

Comments

  1. Duh Velikog Papa Joea je izašao iz njega; ili polako izlazi vraćajući duh onom starom Magicu.
    A mene i Kumborku obuzeti uveče davi tradicionalnim vrijednostima…

    • Gresni duh Papa Dzoa says:

      Dobri moj Kozace!
      1.Duh Papa Dzoa postoji, nesporno.
      2.I taj Medzik postoji, mada malo sporno.
      3.Tradicionalne vrijednosti su i karnevali, porodicne slave, karitadi i cetrdesnice, svadbe, rukovanje i celivanje, mobe, priganice, Cvijeti i Svi Sveci, Uskrs i Bozic, zrtva sv.Stevana Stiljanovica, cirilicni bukvar iz Gradista, pozrtvovanje i trud casnih sestara iz sv.Vida, deseterac, njoke i pasticada, feste i pomiridbe. Ne popisah sve, al’ jasno ti je…
      4.Pleme je nekad okvir tih dobrih navika, a nekad okvir za svaku poganu rabotu. I tu se nemamo sto raspravljati.
      5.Tradicija je najslabija karika globalizacije.
      6.Pleme je najjaca karika, jos kad ima poglavice kakve smo mi imali.
      7.Ja u tu globalizaciju, da mogu, ne bih ni ziv, ali ne stigoh se odbraniti od presvijetlih gradjanskih, ateistickih, protestantskih, sesetosmaskih i bankarskih ideala. Pa taman da sam pucao po njima. No Kozace brate, kako tebe to ne zabolje?
      8.No da se ujedinimo – da nacinimo oazu za tradicionalne pedere i globalisticke supke. Znas vec i dje i kako!

      ps.
      Brate ( i mnogopostovani citatelji gore prenesenog teksta) cudnim cudom je ovaj tekst ispao predugacak, a zapravo se zavrsava osvrtom na album Dzonija Kesa. Sve ispod toga je, nekim globalistickim trikom i licnom omaskom, sada i za vjeki vjekova nepotrebno!

      • Globalizacija je prilično širok, popriličnije nedefinisan pojam. Spočitava nešto “globalno” nekome ko ne bi baš cijeloga života jeo njoke ili pašticade, slušao gusle i narikače, nosio jelek, anteriju i opanke, čitao dva slova Biblije i Gorski V. ( slava mu i milost).
        Tako ultimativno odbijajući “globalizaciju” ostao bi bez toga Johnny Casha, Marleya, Presleya…pizza i baklava…Orwella i Flauberta…

        No, kao što reko’ jednom drugu, da nisu Crnogorci baš za sve krivi tu bi se našli Bokelji, staropaštrovići, mladopaštrovići i nadasve Crmničani…

        Đe i zašto je Magic upao u tu centrifugu besmisla otkrićemo u narednim brojevima…

  2. Gresni duh Papa Dzoa says:

    Dobri moj Kozace,
    taman si dobro rekao – nedefinisan je to pojam, ta globalizacija, presirok ili preuzak, kako ko vidi. Mora da se obuhvati nekoliko vjekova, kako zboris, od kad smo omirisali pice i baklave i umjesto suknenih obukli svilene bjecve. Od kada smo umjesto noza u prsa poceli koristiti osiromaseni uranijum, i od baruta sve do nasih dana!
    Ma ‘ajde, molim te!
    Globalizacija nije vjekovno cinjenje no fukarska rabota bez vazelina, blagougodno tucanje u zdrav mozak sa namjerom onoga (koji tuca) da se i nasmijes pritom!
    Globalizacija je penetracija modernog bola u glavu na vidun!
    Globalizacija je vanserijski izreklamirana i brendirana, proizvoljno koristi najbolje vrijednosti jednog drustva (plemena) da bi potamanila drugo, ili ga bar osakatila do stanja nebitnosti. Samo mi nemoj reci da ne bismo culi za Kesa i Prislija bez globalizacije i tih jebenih metoda navlacenja na hamburger a ne na tursku pljeskavicu.
    A nicija krivica nije dovijeka, kao ni grijeh – zajebi samo ono, 100 Ave Marija ili djelotvorni sistem popa Peranovica ili tihovanje i kajanje (to nista ne objasnjava) – da su ti globalisticki teoreticari, politicari, mudonje i prodavci oruzja htjeli da nas poprave i uzdignu (kako napomenu, mozda nehoticno), oni bi nas zvali tamo, u goste i ne bi nas u tor smjestili.
    Iako tor ima klimu i kablovsku….
    No, ne daj se, nije ti presa.

  3. možda je bezveze da vam se miješam u razgovor, ali kad ga već obavljate javno a ne uz neku demidžanu u Kaštel Lastvi (što je dobar primjer globalizacije – odjednom je vaša razmjena globalno-internetska, sviđalo se nekome ili ne ;)…

    Ukratko, globalizacija jeste vjekovni proces. Inače bi Marko Polo sretno sjedio doma i zamišljao zemlje i gradove – a na svilu, barut i ostale iPadove iz Kine bi se čekalo na nekoga ko je spreman da mrdne dupe. A Španci i Portugalci bi veselo igrali svoje kolo, dok dobro ne ogladne bez krompira i kukuruza koje su donijeli iz “nuevos mundos para el Mundo”. O astronomiji, matematici i medicini neću ni da pričam. To što globalizacija podrazumijeva i štetu (MTV, bankari, crnogorski funkcioneri na olimpijadi :) nije ništa novo – zar nije globalizacija svake od svojevremeno lokalnih religija je značila progone, pljačke i paljevine? U poređenju sa ognjevima i mačevima globalizacije iz prethodnih era, ovo nije ništa strašno – nego su ljudi postali malo izbirljivi, uzimajući mogućnost izbora (između najčešće bezveznih stvari:) zdravo za gotovo i misleći da mogu da od vrlo složenih procesa uzmu samo ono što im odgovara i ne plate ništa (ovo zvuči naročito crnogorski:). Na globalizaciju mnogo više viču ex-Jugosloveni koje su nagrdili lokalni političari (pri tome svi odreda nacionalisti) nego Tajlanđani čija đeca zaista šiju globalne patike ili se podmeću pod muricu globalnim turistima.

    Hoću reći, živjeti na istoj planeti sa svima vama UOPŠTE nije lako i često preovlada želja da se čovjek izoluje, da ostane u svoja četiri zida (i film sa torenta. A vi vidite idu li vam uz njega kokice ili ruštule :)

    • Budva na pjenu od mora says:

      Callao, to je to! Odlican odgovor. Takodje se slazem i sa vecinom Kozakovih argumenata.

      Globalizacija je prepuna i dobrih i losih strana i ona traje vjekovima. Dio smo toga i nemoguce je zaustaviti taj proces, sto naravno ne znaci da ne treba da ukazujemo na mnoge negativne posljedice, i da ih pokusamo ublaziti.

  4. Ovaj Callao mi često šanira misli i rečenice koje bi uslijedile iza njih.
    Eto, ne bih tu previše “paprio”…Callaov odgovor je i Kozakov upućen ovom vrsnom poznavaocu svjetske muzike i recipročno nevrsnom anticipatoru svjetskija prilika.

    Jedino, Callao, moraš znati da je neoprostiva jeres u našem društvu pomenuti u bilo kom kontekstu originalno ime te varošice na obali mora. Jednom, tamo prije 80 godina, “svjesni” građani tog mjesta šupkajući se dinastiji Karađorđević jer ih je ‘oslobodila’ od Austrougara, promijeniše taj mrski naziv izabirajući na demokratski sprovedenom glasanju da se varošica nazove Petrovac po kralju Petru ( alternativa je bila Aleksandrovac, po sinu). E, oni bi, kada ih napa'ne talas sitnog lokalšovinizma spram mrskih Crnogoraca ( oličenih u imenu crmničkom) da se Austrougari vrate jer su oni, kao, bili super vlast. Ali, ti mali lokalisti, tada ne bi baš i da vrate ime Kastel lastve, ne bi baš sve da pripovrnu. Neka ostane nešto iza Karađorđevića a da nije ona slavna ŠNICLA, srpska salata i peškiri sa grbom istih. Ja sve nekako mislim da ih je bolji ostaviti sa nečim što ih čini sretnim, a to je to slavno ime koje nas sjeća na jednog baš super kralja; vjerovatno sjajnog kandidata za neko buduće crveno slovo u bajatom pravoslavnom kalendaru.
    Srbskom…

    Srećom, imamo jakog čojka u njihovim redovima. Jednu lijepu i pametnu Kumborku koja pravi bolju pašticadu i od samih domorodaca i koja mi pomaže da ljeto ne bude baš kao kod “Dede na selu”. A pašticada se, to znamo jelda, sprema samo u paštrovićima (namjerno malim slovima) i niđe drugo (osim na još pedeset destinacija). :)

    • Gresni duh Papa Dzoa says:

      Dobri i predobri moji,

      evo ja gresku priznajem – nije ova jbn globalizacija tako mlada, no stara bembata koliko i pohod Helena na Persiju, i jos dalje u mrsku nam proslost. Samo sto se tada fino zvala porobljavanje i pokoravanje, po srpskohrvatskii receno. Ovako kako zvuci – globalizacija – visi mi lici na kanalizaciju.
      Dogovirsmo se dakle, da je globalizacija drevni predmet/kult obozavanja, po genotipu je proistekla sa predjela istocne Afrike, i izdrzljiva k'i troskot, putevima gena, zacina, seksa i ratova, dosegla je barem do 68. Ovo ovamo se bice ne racuna – to je supak od vremena….

      A potonji kurvin sin – Marko Polo, Kolumbo ili Dilan – sav je goruci od zla interesa krenuo da porobljava i pokorava (po srpskohrvatski) mala plemena, sitne narode i najsitnije duse. Htjelo mu se i mogase iako ga docekase kao brata, kao kisu ili Boga. Zauzvrat uze krtolu, zito, medicinu i astronomiju od ovih divljih, izgleda mnogo srecnih sto su eto na korak da budu globalizovani (po svecki) a ne da vazda iju (po crnogorski) pasticadu i rustule. Njihovoj sreci ne bese kraja kad vidjese ogledala, vatrene cijevi, plastiku, jutjub i genetski modifikovanu hranu. To su cekali da ufate (po crnogorski) od razmjene sa kurvinim sinovima i nema Boga – to su i dobili!
      Eto tako su, dogovorismo se napokon, divlji postali pitomi, a pitomi postadose nevini.
      Ma jes’ do kurca!

      Globalizacija nije vjekovno cinjenje no fukarska rabota bez vazelina, blagougodno tucanje u zdrav mozak sa namjerom onoga (koji te tuca) da se i nasmijes pritom!

      I evo sad, pred vece, a ovdje se rano smrkava (kako napisa Danilo Kis), kao da cujem da se neko smjeska, onako smekerski i svecki….

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s