Više od hiljadu riječi

Crnogorska olimpijada se nastavlja…

Advertisements

Comments

  1. Pitanje je koliko je ovaj prethodni vizuelizacija kostala. Neki su nasli da se moglo naci na Internetu sa sablonskim spicama za 12.99E.

  2. Bravo autorU! ;)

  3. Dragan Janjić says:

    Da ispira mozgove, to smo znali, ali još ne znamo zašto drži skladište oružja i municije?

  4. Prozor u svijet

    Na prvom, šatro-punk albumu Prljavog kazališta, izdatom spočetka osamdesetih, bila je stvar Televizori, u kojoj je refren bio Televizori zuje/Televizori bruje/ Buljim u ekran itd. To je bilo u doba kad su mnogi, ako ne i svi, televizori bili lampaši, kad su se palili deset minuta prije početka utakmice da se ugriju, pa su onda zujali i brujali, a slika svijeta se rađala iz tačke u sredini. Boljestojeće porodice su imale televizore u boji, na kojima su često stajali heklani ručni radovi, a nekad i vaza sa plastičnim cvijećem, kao da je televizor bio porodični paganski oltar. Tada su se prijatelji i porodice skupljali kod onih sa boljim televizorom, nedavno kupljenim na kredit, da bi zajedno gledali Kamiondžije ili slet povodom Dana mladosti.

    Iz današnje perspektive beskonačnih kablovsko-internetskih mogućnosti, teško je zamisliti u šta je to Prljavo kazalište buljilo. Tokom dobrog dijela mog djetinjstva bio je jedan televizijski program, a kad je uveden Drugi program, nije počinjao prije šest naveče. Tek par godina prije rata, ukazao se Treći program, unaprijed osuđen na postojanje u eksperimentalnoj fazi. Na svim tim programima televizijski žanrovi su bili ideološki određeni i opisani, sa čestom socijalističkom crticom. Bile su društveno-političke emisije, kao i zabavno-muzičke i kulturno-obrazovne. Bio je i ekonomsko-propagandni program – EPP – čije je ime impliciralo da je televizija bila prenosnik drugih, neekonomskih, neimenovanih oblika propagande. Danas se sa izvjesnom dobrohotnom sjetom prisjećam reklame u kojoj mali traktor brekće kroz voćnjak, a glas u off-u govori: “Ja sam traktor Tomo Vinković: orem, sijem, kopam, žanjem.” A nije mi se mrsko sjetiti ni da je između reklama i večernjeg dnevnika na ekranu znao biti sat, sa sekundaricom koja je sve do pola osam nemilosrdno kružila – u ta tri-četiri minuta nije se imalo šta prikazivati, pa se onda prikazivao direktan prenos neumitnog protoka vremena, u produkciji filozofsko-metafizičkog programa.

    Pošto je bio samo jedan i po program, svi su gledali sve; televizija je bila jedan od stubova kako socijalističkog samoupravljanja tako i bratstva i jedinstva. Nedjeljom ujutro se gledalo Znanje-imanje, emisija za poljoprivrednike, pošto je tu vazda bilo dobrih provala. Prije vojske se gledala vojna emisija Dozvolite da se obratimo (poslije vojske, sve u vezi sa JNA je bilo previše traumatično), zato što je uvijek bio neki partizanski film, često Užička republika, najčešće Saša. Nedjeljom popodne se gledalo Nedjeljom popodne u nadi da će između priloga iz Dalmatinske zagore i umobolnih skečeva Nele Eržišnik lijepi Saša Zalepugin s neskrivenim gađenjem najaviti muzički spot Sex Pistolsa.

    Najslađe je bilo gledati školski program, koji je počinjao rano ujutro (nakon što je mukli sat odbrojao još malo vremena) emisijama za malu djecu (npr. Kocka, kocka, kockica), valjda pod (ispravnom) pretpostavkom da što su djeca starija, to se kasnije dižu. Onda su bile emisije uz pomoć kojih se moglo malo naučiti nešto stranog jezika, a taman prije odlaska u poslijepodnevno školsku smjenu, bile su strane emisije – među njima besmrtni Opstanak. Koliko li sam samo puta trčao i kasnio u školu kako bih mogao do kraja odgledati emisiju o afričkim psima hajkačima ili amazonskim insektima. Tada mi se zaista činilo da se gledanjem televizije nešto moglo naučiti, da je televizija bila prozor u svijet i da je u tom svijetu bilo svašta nešto vrijedno znanja.

    Prije nedavnog prelaska u Pariz, u Chicagu sam imao satelitsku televiziju, sa nekoliko stotina kanala. Sretnim stjecajem okolnosti, međutim, bio sam izgubio daljinski upravljač, što je značilo da je promjena kanala zahtijevala dizanje sa kauča i prolazak kroz sve programe između, recimo, kanala 103 i 613. Otud je, uprkos stotinama kanala, moj televizor prikazivao samo jedan – onaj koji je emitovao fudbalske prenose. Kad nije bilo fudbalskih prijenosa, nisam gledao ništa. A u Parizu živim bez televizora, potpuno sam se odvikao ne samo od mijenjanja kanala, nego i od protoka slika (protok vremena se, nažalost, neometano nastavlja). Fudbal gledam u kafani, a slobodno vrijeme kod kuće provodim u čitanju knjiga i zurenju kroz prozor – moj mi je prozor postao prozor u svijet. Iako svoju povremenu potrebu za slikama i nepotrebno-besmislenim informacijama zadovoljavam tumaranjem po internetu, odsustvo televizije me na čudan način čini staromodnijim. Dijelovi mozga prethodno zakrčeni estradnim senzacijama i satelitskom stimulacijom očistili su se i postali prijemčivi za riječi i knjige. Nije mi čitanje tako dobro išlo još od vremena kad je bilo lako odustati od direktnog prenosa petnaeste sjednice neke komunističke tjelesine ili od još jednog gledanja epizode Opstanka u kojoj otrovne zmije, kao sarajevski polemičari, pljuju otrov na svoj plijen. Ne samo da mi televizija ne nedostaje, nego mi se čini da sam ponovo našao nešto što sam mislio da sam davno izgubio – mogućnost da budem sam sa tuđim riječima i svojim mislima.

    Pretpostavljam da će me poneki čitalac ponovo osumnjičiti za nostalgiju, kao da čeznem za Opstankom na crno-bijelom televizoru, za vremenima kad su zabačena sela diljem naše (tadašnje) domovine organizovala spletove narodnih pjesama, igara i umotvorina, kao i takmičenja u brzom pletenju priglavaka, sve povodom dolaska ekipe emisije Znanje-imanje (čiji je urednik bila žena sa ruralno-nestvarnim imenom Kosara Balabanović). Istina je da bih, ako mogu birati, sebe radije izložio ekonomsko-propagandnom programu u kojem traktor po imenu Tomo Vinković oglašava svoju spremnost da pošteno i teško radi nego marketingu koji prodaje tranzicijske drangulije i ništavilo zapakovane u svijetlu potrošačku budućnost. Pa ipak, bio bih lud ako bih mislio da bi bilo bolje da se sve vrati u doba kad je svijet izgledao jednostavan i topao samo zato što je prozor u svijet gledao u starinsku, predratnu avliju.

    Ali što gledam manje televizije i više čitam, to sam u sve većem iskušenju da potpuno odustanem od interneta i tzv. informacija. Kad malo bolje čovjek promisli, nema potrebe za svakodnevnim, a kamoli svakosatnim, informisanjem. Kad napadnu Iran, saznaću. Kad sve krene u propast, baciće mi neko sigurno ciglu kroz prozor u svijet da znam da se vakat ispaljivati. Javiće mi valjda neko kad stigne kijamet.

    Aleksandar Hemon

    http://www.bhdani.com/default.asp?kat=kol&broj_id=507&tekst_rb=22

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s