Boris Dežulović: Noplizi u Bosni

Zvao me davno jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vratio se Bobi iz Afrike u Sarajevo pa priča Rudiju kako je bio na safariju. “Bio si na safariju?”, razrogačio Rudi oči. “Aha”, nadmeno će Bobi. “I?”, nestrpljivo će Rudi. “Jesi ulovio štogod?” “Jašta”, odgovorio mu ovaj, “tri nosoroga, dva lava, pet-šes’ antilopa i dvadesetak nopliza.”

“Šta ti je bogati ‘nopliz’?”, pitao ga Rudi. “Ma bezveze”, objasnio mu Bobi, “malo, crno, i stalno ponavlja ‘no pliz’, ‘no pliz’.”

Prastari pučkoškolski vic o noplizima datira još iz vremena kad nije u nas bilo šovinizma i rasizma, pa smo se pučkoškolskom dječjom prostodušnošću smijali glupavim šalama o nama nadmoćnima i našim tamnoputim nesvrstanim prijateljima: toliko davno je to bilo da je u to doba još uopće bilo moguće da Bobi s plaćom iz Energoinvesta uplati u Generalturistu sedam dana negdje u Lesotu ili Gambiji, pa poput druga Tita lovi antilope i lavove.

Danas je to daleka prošlost, i preživjeli su iz te davne nedavne prošlosti samo vicevi o Bobiju, Rudiju i noplizima. Danas se, naime, u Lesotu pričaju vicevi o Bobiju, Rudiju i egzotičnoj europskoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Sad, ne držite me za riječ, ali ako se takvi vicevi ne pričaju u afričkom Lesotu, to nije zbog toga što bi bilo neprilično, već zato što je polovica tamošnjeg stanovništva presiromašna da bi kupovala novine, a jedna četvrtina nepismena da bi ih čitala. Pa tako nitko u Lesotu nije u novinama pročitao rezultate opsežnog istraživanja Svjetske banke i Instituta za statistiku pri UNESCO-u o državnim budžetima za istraživanje i razvoj. Projektom Svjetske banke i UNESCO-a obuhvaćeno je stotinu i četrnaest država svijeta, a po ulaganjima u istraživanje i razvoj Bosna i Hercegovina je – stotinu i trinaesta.

Pretposljednja.

Iza Lesota.

Na cijelom svijetu manje od BiH za istraživanje i razvoj izdvaja jedino Gambija, siromašna afrička državica s brutto-nacionalnim dohotkom gotovo pet puta manjim od Bosne i Hercegovine, u kojoj vlast drži poručnik vojske, narod živi od uzgoja kikirikija, a državno geslo – sasvim prikladno za zemlju koja za razvoj izdvaja najmanje na svijetu – glasi “Napredak, mir, blagostanje”. Kao što se sa Sjevernog pola može samo na jug, tako se s posljednjeg mjesta može samo napredovati.

Tome valjda stremi vlast u Bosni i Hercegovini – što god to značilo, to naime “vlast u Bosni i Hercegovini”: biti najgori na svijetu, na posljednjem mjestu, odakle se može samo i jedino naprijed. Uloži li gambijski premijer, poručnik Yahya Jammeh, sljedeće godine hiljadu dolara u istraživanje i razvoj – recimo istraživanje o bosanskom modelu razvoja – eto Bosne na posljednjem mjestu.

Zanimljivo je stoga vidjeti tko je u istraživanju Svjetske banke i UNESCO-a od Bosne i Hercegovine bolji, odnosno – bolji su, kako znamo, baš svi na svijetu osim Gambije – tko je odmah iznad neistražene i nerazvijene Bosne.

A od podatka da u istraživanje i razvoj više od Bosne i Hercegovine ulaže čak i nesretni Laos – po tablici Svjetske banke i UNESCO-a stotinu i jedanaesti – zemlja kojom još vladaju komunistički veterani iz vijetnamskog rata i koja ima četiri puta manji BDP, strašniji je još samo podatak da na stotinu i dvanaestom mjestu za te stvari više državnog novca izdvaja rečeni Lesoto, državica u kojoj baš nitko ne radi – oni što su zaposleni rade, naime, u Južnoafričkoj Republici – polovica stanovnika preživljava sa manje od jednog dolara dnevno, a trećina ima AIDS.

Više od BiH u istraživanje ulaže tako čak i država kojoj je geslo “Mir, kiša, blagostanje”, suha afrička zemlja kojoj je dakle za blagostanje dovoljno samo da se ne ratuje i da jednom u par godina padne kiša.

U izvještaju o projektu Svjetske banke i UNESCO-a nema apsolutnih brojki i podataka koliko spomenute države ulažu u istraživanje i razvoj, ali živ se čovjek mora zapitati koliko zapravo Bosna i Hercegovina ulaže u te stvari, kad je izdašnija od nje baš svaka azijska i afrička kikiriki-republika, a gora jedino zemlja u kojoj se na istraživanje i razvoj ne izdvaja valjda ništa.

Osim ukoliko mi te podatke jednostavno krivo čitamo.

Ukoliko, naime, Bosna i Hercegovina u istraživanje i razvoj ne ulaže iz jednostavnog razloga što se tu više nema što istražiti, niti se može dalje razviti. Ukoliko je dakle Bosna i Hercegovina najrazvijenija zemlja na svijetu.

Razmislite li malo bolje, što bi netko ulagao u razvoj, osim ako nije nerazvijen? Strašan stoga mora biti život u zemljama s vrha tablice Svjetske banke i UNESCO-a – a to su, redom, Izrael, Finska, Švedska, Japan, Južna Koreja, Danska, Švicarska, Njemačka, Sjedinjene Američke Države i Austrija – kad tamo za istraživanje i razvoj troše tolike silne milijarde eura, dolara, franaka, šekela i ostalih novaca. Džabe im sav onaj životni standard, ogromni budžeti i bezdani BDP-i kad tako jadni i nerazvijeni pola para troše na razvoj.

Ima o tome, rekoh, jedan vic dosta popularan u Africi.

Elem, vratio se gambijski ministar za istraživanje i razvoj sa studijskog putovanja u Europi i istraživanja bosanskog modela razvoja, pa priča premijeru Yahyi Jammehu kako je bio u lovu u Bosni. “Bio si u Bosni u lovu?”, razrogačio poručnik Jammeh oči. “Aha”, nadmeno će ministar. “I?”, nestrpljivo će premijer. “Jesi ulovio štogod?” “Naravno”, odgovorio mu ovaj, “tri medvjeda, dva vepra, pet-šes’ vukova i dvadesetak mojnemateretija.”

“Šta ti je bogati ‘mojnematereti’?”, pitao ga premijer Jammeh. “Ma bezveze”, objasnio mu ministar, “malo, bijelo i stalno ponavlja ‘mojne, matereti’, ‘mojne, matereti.”

pescanik.net

Advertisements

Comments

  1. Djakomo Galanda says:

    Odlicno.
    Tuzno.

  2. Ne kapiram (i svaka mu cast) kako uz ovoliku hiperprodukciju clanaka Dezulovic odrzava ovakav nivo. Jer i ovaj mu je odlican:

    http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/dobar-posao-u-kuvajtu

    Nazvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da protestira što sam u kolumni zabranio islamofobiju i ukinuo viceve o Muji i Sulji, te uveo šaljive zgode o sarajevskim Hrvatima Bobiju i Rudiju. Ko veli, Bobi i Rudi nemaju kapacitet. Kakav kapacitet?, odgovorih mu ja. Najprije, kaže on, to su šale, a vic nije šala. Razlika je velika. Šale izlaze u Areni i Večernjem listu, a vic treba da izlazi na nos.

    Evo, na primjer, kaže, onaj vic o Muji na grupnom seksu. Stavi umjesto Muje Bobija, pa ćeš vidjeti.

    Elem, pozvalo Bobija na grupni seks. Došao on tamo, a u velikoj sobi gomila nekih golih žena i muškaraca. U to netko ugasio svjetlo i stao skakati tko je na koga stigao. Trajalo to bogami dobrih pola sata, sve odjekuju mrakom cika i vriska, kad se Bobi iznenada prodere: “Pali svjetlo, pali svjetlo!” “Šta je bilo?”, upita netko upalivši svjetlo. “Dajte da se malo bolje organizujemo”, rezignirano će Bobi, “Ja već treći put pušim k…”

    Dobro, dobro, shvatio sam, prekinuh ga ja. Stvarno ne ide.

    Bobi i Rudi, naime, ne funkcioniraju kao Bosanci. A u vicu uvijek najebe Bosanac. Nije pritom da Hrvati ili Srbi nikad ne najebu: znaju oni veličanstveno najebati, znaju se i upravo historijski zajebati, ali se ne znaju zajebavati.

    Nisu se, recimo, Mujo i Suljo u stotinu godina toliko zajebali koliko Srbi samo u posljednjih dvadeset, pa svejedno nije opjevani srpski šeretski duh ispilo dva vica o svom povijesnom usudu. O Hrvatima da ne govorim. Posljednji Hrvat o kojemu su se pričali vicevi bio je Josip Broz Tito.

    Zato Hrvati i Srbi vole viceve o Muji i Sulji. I vole gasiti svjetlo. Pa se onda dvadeset godina smiju kako Mujo već treći put puši. Nije, rekoh, da ne puše i Hrvati i Srbi: stvar je samo u tome da se oni ne bune. U šali o Bobiju na grupnom seksu nije greška, shvatili ste, što on već treći put puši, nego u tome što on nikad ne bi rekao “Pali svjetlo!”. Radije bi on stotinu puta popušio nego da se to jedan put sazna.

    Ima o tome jedna zgodna priča, objavljena u novinama i prošla više-manje nezapaženo, iako je upravo historijska: priča je to naime o Hrvatu, Srbinu, Bosancu i ugašenom svjetlu, a u kojoj na kraju pobijedi – Bosanac.
    Kako je to moguće? Tako što nije vic.

    Ovih dana, piše tako u novinama, u toku je rasprava na Višem trgovačkom sudu u Zagrebu po tužbi Agencije za privatizaciju Federacije BiH, odnosno žalbi na presudu toga suda, kojom je Republika Hrvatska dužna Bosni i Hercegovini isplatiti dvanaest i pol milijuna dolara.

    Riječ je o jednom davnom poslu s tenkovima, kojega je danas hrvatski, a nekoć jugoslavenski gigant Đuro Đaković radio u kooperaciji s firmama iz cijele bivše domovine, između kojih i sa sarajevskim tvrtkama Zrak i Famos, te BNT-om iz Novog Travnika. Nakon što Viši trgovački sud u Zagrebu potvrdi svoju odluku, Hrvatskoj će ostati još samo Ustavni sud, nakon kojega će Bobi i treći put popušiti.

    Tri dana sam se smijao pročitavši vijest. Nema toga vica ni toga Muje i Sulje koji bi bili toliko glupi.

    Elem, u jesen 1991. godine, u jeku bitke za Vukovar, iz slavonskobrodskog je Đure Đakovića na vukovarski front krenuo konvoj od petnaest ganc novih tenkova M-84. Hrvati su ih ispratili sa hijenskim smijehom: tenkovi su bili proizvedeni u vrijeme industrijskog bratstva i jedinstva, zajedno s kooperantima iz cijele SFRJ, u potpunosti, kako se to govorilo, proizvod jugoslavenske pameti i znanja, dakle i srpskog, a sad su veselo brundali prema istoku spremni da ispale svoje prve projektile upravo na – Jugoslavensku narodnu armiju.

    Onda je odjednom iz Zagreba stigla depeša da se tenkovi vrate s fronta i pošalju u Rijeku, gdje su prefarbani u pustinjske ratne boje i utovareni na brod za Kuvajt. Ispalo je, naime, da je te tenkove Jugoslavija, još dok je postojala, proizvela za kuvajtsku vojsku, i Hrvatska je, makar u ratu protiv Jugoslavije, bila obavezna ispoštovati njenu obavezu. Tenkove su s vukovarskog ratišta sada sa hijenskim smijehom ispratili Srbi: usred bitke protiv Jugoslavenske narodne armije Hrvati odjednom povlače petnaest potpuno novih, suvremenih tenkova, i to zbog posla kojega je naručila i naplatila – Jugoslavija.
    Nije mi u cijeloj vojnoj historiji poznat sličan slučaj, a nije mi bogami poznat ni slučaj da bi Mujo i Suljo ispali toliko glupi: Hrvatska je, da ponovim za one koji nisu shvatili vic, usred bitke za Vukovar i rata za otcjepljenje od Jugoslavije povukla petnaest novih novcatih tenkova, pa ih isporučila Kuvajtu, koji je za taj posao platio – Jugoslaviji.

    Jebemtisve, kako je Hrvatska uopće dobila taj rat?, pitao bi neupućeni neki zgranuti stranac. Tako, odgovorili bi mu, što je s druge strane bila Srbija.

    I onda, kao da to nije bilo dosta, dvadeset godina kasnije – kad je dobar posao u Kuvajtu već odavno bio zaboravljen – stigla je tužba Agencije za privatizaciju Federacije BiH, i presuda hrvatskog suda po kojoj je Republika Hrvatska bosanskim kooperantima ostala dužna dvanaest i pol milijuna dolara.

    Tri dana sam se, rekoh, smijao. Mujo iz vica, ako ništa drugo, za pušenje nije morao platiti.

    Ima o tome ona stara šala, svi je znate, kad su Bobi i Rudi došli u javnu kuću sa dvadeset kuna, a stroga im madam rekla da za taj sitniš mogu jedino sami sebi popušiti. Pa kad su se nakon pola sata pojavili ponovo na vratima kupleraja, a madam ih nervozno upitala što sad hoće, Bobi i Rudi odgovorili da su došli da plate.

    Simpatična zgoda o kuvajtskim tenkovima nije tako historijska zbog toga što u njoj najebu Hrvati i Srbi, nego zbog toga što na kraju pare pokupe – Bosanci. Posve je to novi element u mitologiji balkanske stvarnosti: to da Srbi i Hrvati ugase svjetlo, a u grupnom seksu pobijedi Mujo.

    Rekao bi Kožo: ima Allaha, taman da je ovolišni.

  3. Niko nije tako dobro shvatio Bosnu, niti joj je ko dobronamjeran kao ovaj Kozul. Poslije citanja njegovih textova pomislim kako je ipak preostalo nesto ljudi koji se tako s pravom mogu nazvati i smak svijeta treba zbog njih okasniti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s