Boris Dežulović: James Joyce naših dana

Dvadeset prvi vijek, era globalnog zatupljenja i “vladavine idiota“, njihovo je dugo čekano vrijeme: zlatno doba prosječnih, marginalizirane većine koja je konačno dobila povijesnu priliku da je se čuje i da sudi. Stoljećima pritisnuta nametnutim stidom, danas je slobodna da konačno javno kaže kako je Joyce kompliciran i nerazumljiv, kao što je komplicirano i nerazumljivo sve složenije od forme – i, nota bene, sadržaja – statusa na Facebooku.

Postoji nekoliko teorija o tome kad je i gdje zapravo počelo dvadeseto stoljeće. Po nekima, na primjer, započelo je u Dublinu, u četvrtak, 16. lipnja 1904. godine u osam sati ujutro, kada se niz stubište stare kule Martello spustio debeli Buck Mulligan noseći svoju zdjelicu za brijanje. Tada i tako počinje, naravno, slavni “Uliks” velikoga Jamesa Joycea, u sljedećih stotinu godina kanoniziran kao najvažniji roman dvadesetog vijeka.

To je dvadeseto stoljeće završilo pak u subotu, 4. kolovoza ove godine, kad je velikan svjetske self-help beletristike Paulo Coelho u intervjuu brazilskom dnevniku Folha de Sao Paulo uz skromnu ceremoniju i nekoliko prigodnih riječi konačno pokopao Jamesa Joycea.

“Današnji pisci pišu da impresioniraju druge pisce“, rekao je Coelho objašnjavajući uredniku Folhe kako suvremena književnost robuje formi ispražnjenoj svakog sadržaja. “Jedna od knjiga koje su izazvale najveću štetu svakako je Joyceov ‘Uliks’, koja je čisti stil. Tu nema ničega. Ogoljen od stila, ‘Uliks’ je budalaština.“

Dvadeset prvi vijek, stoljeće mediokriteta, dobilo je tako svoga Jamesa Joycea, pisca taman po svojoj mjeri. Bilo je, dakako, i prije koeljadi, bilo ih je otkako čovjek piše i zapisuje, bilo ih je i kad je prije devedeset godina Joyce konačno u Parizu objavio svoj najslavniji roman. Ali nikad prije, u svih dvadeset stoljeća do ovoga, nije koeljad imala ambiciju da postane kanon.

Dvadeset prvi vijek, era globalnog zatupljenja i “vladavine idiota“, njihovo je dugo čekano vrijeme: zlatno doba prosječnih, marginalizirane većine koja je konačno dobila povijesnu priliku da je se čuje i da sudi. Stoljećima pritisnuta nametnutim stidom, danas je slobodna da konačno javno kaže kako je Joyce kompliciran i nerazumljiv, kao što je komplicirano i nerazumljivo sve složenije od forme – i, nota bene, sadržaja – statusa na Facebooku.

Nedavno sam u knjižari sa zanimanjem prelistao novo djelo Paula Coelha, Jamesa Joycea jackass-civilizacije, i šokiran otkrio da je šarena knjiga pretenciozno nazvana “Promjene“ zapravo – rokovnik.

Dobrom, starom rokovniku, kakve su nam tate i mame nekad donosili s posla, s logotipom Brodosplita ili Jugoplastike – planeru sa tri stotine šezdeset pet datuma i prostorom za zaspisivanje kratkih podsjetnika, velikih planova, zgodnih ideja ili jednostavnih dnevničkih upisa – Paulo Coelho dodao je u dnu svake stranice po jednu od svojih glasovitih mudroserica iz gimnazijskih spomenara, zapakirao ga kao roman i dao mu kratak i efektan naslov, pa stavio u izloge knjižara za stotinu i deset kuna.

Nije, naravno, riječ o novcu – mada je James Joyce našeg glupog stoljeća stavio u džep pokoji novi milijun raznih svjetskih novaca – već o konceptu, cijelom u duhu svog doba: Coelhov rokovnik za 2013. godinu zapravo je bianco-roman kojega će svaki kupac napisati sam, ali pod imenom Paula Coelha. Svi smo mi Paulo Coelho, ali samo jedan ima žiro-račun.

Elitistička će književna kritika, doduše, sarkastično ocijeniti kako su Coelhove “Promjene“ čisti stil, forma u prilično doslovnom smislu ispražnjena svakog sadržaja, ali ko je jebe.

Naše je mlado stoljeće dobilo svog Uliksa i svog Leopolda Blooma.

Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije

Advertisements

Comments

  1. Bravo za Dezulovica, drago mi je da vidim da svakodnevni zabavni clanci koje proizvodi ne uticu na fokus. Iako se ne slazem sa tim koliko je ovo opisano ustvari bitno, jer koeljad ce uvijek postojati, uvijek ce zaviditi (Kis i prica oko Casa anatomije najbolji je primjer kod nas) i uvijek ce pokusati da uskoce na mjesto rezervisano za najbolje (u Crnoj Gori se to radi tako sto Jevrem Brkovic & son lobiraju da drzava spadne na velicinu sela, da bi oni bili najbolji pisci u drzavi – selu). Ali ovaj vijek ima npr. jednog Umberta Eka i njemu slicne, i ipak se na kraju zna ko kosi, a ko vodu nosi. Da nije mozda neko zapamtio one sto su Kisu pakovali plagijat?

    • odnosno: PRETHODNI vijek je imao Umberta Eka.
      u OVOM vijeku, čovjek sa tim imenom i prezimenom je počeo da radi dumbed down izdanja sopstvenih sjajnih knjiga da bi ih približio dumbed down publici. U OVOM vijeku Ljosi daju Nobela, a Sabata, Amada i Fuentesa su pustili da umru bez nje…

      Hoću reći, nema nam spasa ;)

      • Polako, apokalipticari, vijek je tek poceo, rodice se neki novi Eco, Joyce, Kis… Uvijek ce biti i ozbiljne literature i pamletizma, a to sto nece svakog dobrog pisca stici Nobelova nagrada, sve i da je najbitnija za uspjeh, ne znaci da to neko ‘daje’ ili ‘pusta’ tako, skroz na svoju ruku ili politicki motivisan.

        That's just the stress talking, Dude, rekao bi Walter Sobchak ;)

      • Djakomo Galanda says:

        Ljosa, Homeini, Pamuk i sl. odlicno pisu i njihovi romani imaju kvalitet i veliku vrijednost, ali nesumnjivo i veliku politicku notu koju ne bi smjeli imati, sto velikim dijelom baca ljagu na njihova djela.

        A rodice se veliki pisci i filozofi i u o ovom vijeku, ali je pitanje da li ce imati ko da ih razumije i da li ce koga interesovati.
        Matrix je velika filozofija.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s