Momčilo D. Pejović: Šta (će) naši političari (da) zbore na izbore?

Naravno da se svih izbora ne možete sjetiti, a bogme ni tačno nabrojiti koliko ih je bilo za ove dvije i po decenije. Kažu, neki koji „dobro“ pamte ili oni koji statistiku službenu vode, da su ovo osmi po redu parlamentarni izbori, koji će se održati tekuće godine u oktobru mjesecu!

Meni se čini da ih je bilo ne osam nego 28, ako se broje oni na lokalnom-opštinskom nivou kao i oni ponovljeni, parlamentarni, predsjednički i svi oni koji su se održavali sve dok onaj glavni pretendent na „prijesto“ ne dobi nekakvu većinu od onih koji su izašli na izbore, a uistinu i tada ih je bilo manje i od 50 odsto svih izašlih glasača! Pamtim da se izlazilo i po dva-tri puta na izbore u toku jedne godine.

Svi su crnogorski izbori bili (ne)časni, (ne)legitimni, (ne)pokradeni i dostojanstveni, što je opozicija kasnije i priznala. Takođe, izbori su bili i (ne)demokratski, (pro)reformski, (ne)ekološki, svakako „ekonomski prosperitetni“, (pro)evropski, evroatlantski, tranzicioni, pa ćer do dva referenduma visoko rangirana na ljestvici regionalne i „evropske“ demokratije?!

Opozicija sve podrža(va) i daje svoj puni doprinos da se koalicija na vlasti tako dugo (o)drži. U koaliciji i opoziciji kažu da su mnogo doprinijeli ostvarenju zajedničkog „evropskog puta“ ka EU, (pod)jednako „fifti-fifti“! Građanima je jedino (pre)ostalo samo da „uživaju“ u socijalnoj bijedi i siromaštvu sa „evropskim“ prosijekom mjesečnih zarada zaposlenih u iznosu od 481,00 euro, a penzionerima da „mirišu“ plodove svoga minulog rada sa prosijekom od 289,00 eura!

Dva puta me (pre)variše te izlazih na izbore. Tada sam htio svoju građansku dužnost ispuniti i provjeriti ozbiljnost naših političara na izborima. Rekao bi jedan naš bivši političar i lider stranke, a sada „samostalni p(oli)tičar i književnik“, ako vas i treći put političari (pre)vare onda ste vi budala – krivac, misleći da time može opravdati sve ono što je radio sa svojom družinom kao „velika Srbenda“ i sada još veći „Crnogorac“, koji je sve činio iz „zablude“ i „pragmatičkih“ razloga!

Da li danas taj „samostalni p(oli)tičar i književnik“ redovno izlazi na izbore i da li će se pridružiti „Demokratskom frontu“, u kojem ima svoje družine iz bivših i ne tako davnih političkih vremena, pa makar bilo to iz „pragmatičkih razloga“ ili iz uvjerenja i političkog ubjeđenja da je Crna Gora na „dobrome i evropskome putu“ i da joj (ne) trebaju nova lica koja će predvoditi mase?

Odgledah neke inserte sa izbora 1996. godine na kojima su tadašnji političari, a većina njih je i danas aktivna, nekad zagovarli „rat za mir“, držali vatrene govore za zajedničku državu, orili, zborili, govorili, obećavali narodu i građanima Crne Gore „zlatna brda i doline“, svakako „bolji život“, srećniju i evropsku budućnost, punu zaposlenost, zarade na (ev)ropskome nivou i tako dalje.

Ne treba zaboraviti da su tadašnji govornici, kao političari, danas veliki i uspješni biznismeni i (ne)stranački istaknuti pojedinci i borci za ostvarenu, obnovljenu, samostalnu i nezavisnu Crnu Goru. Taj svoj lični doprinos su debelo naplatili od države bolje reći građana i svojih birača koji su ih glasali, a sve se baveći „visokom“ državnom politikom i po „malo“ privatnim biznisom.  Od toga neki imaju banku, ogromne nekretnine milionskih vrednosti, ugostiteljske objekte, po nekoliko stanova, vikendice, vile, privatne plaže, jahte, skupocjene automobile, debele bankovne račune, brojne investicije i akcije u privatnim preduzećima u zemlji i inostranstvu i tako dalje, a sve od brojnih dnevnica u inostranstvu, „male“ poslaničke plate i bavljenja politikom u protekle nešto manje od dvije i po decenije! Neki od njih su postali „nacionalni penzioneri“ zbog toga što su kao poslanici bili u Skupštini Crne Gore u dva ili tri mandata, a sve shodno zakonskoj regulativi, koju su sami sebi zgotovili da bi se i po stare dane materijalno dobro zbrinuli. Naravno djeca političara se uveliko bave biznisom i o državnome trošku su pozavršavali velike škole-fakultete u inostranstvu i nijesu na Zavodu za zapošljavanje. Neki političari dobili su povisoke otpremnine od po nekoliko desetina hiljada eura, iz preduzeća u kojima su direktorovali ili bili u upravnim odborima i bordu direktora.

Od govornika, na izborima 1996. godine, moju pažnju je posebno privukao „umni“, elokventni, proročanski, (ne)ostrašćeni govor vidno smirenog, a pomalo smušenog i tada visoko kotiranog političara u svojstvu potpredsjednika partije DPS-a. Njegova „vještina“ govora i „snaga“ političkih argumenata uspavljujuće je djelovala na prisutnu masu građana, koji su došli da čuju kreatore njihove prosperitetne bliske budućnosti! I tada je izvojevana politička pobjeda, kao i sve one naredne koje su se odigrale na način kako su to planirali i pripremali visoki političari, dobijajući još jedan mandat da budu na vlasti i (s)kroje kapu građanima Crne Gore.

Evo kratkog izvoda iz političkog govora tadašnjeg potpredsjednika partije DPS-a Svetozara Marovića (u Bijeloj), na izborima 1996. godine: „… građani koji budu glasali za DPS glasaće za sigurnu i stabilnu Jugoslaviju, za uvaženu, poštovanu i dostojanstvenu Crnu Goru u njoj. Građani koji budu glasali za takozvanu „Narodnu slogu“ glasaju za one koji ne priznaju referendum o zajedničkom životu Srbije i Crne Gore, ne priznaju ovakvu saveznu Republiku Jugoslaviju i traže novi referendum. Građani koji budu glasali za takozvanu „Narodnu slogu“ glasaju za one koji ne uvažavaju narodnu volju o potrebi zajedničkog života Srbije i Crne Gore. Ko glasa za one koji traže da se bavimo ponovo sami sobom istražujući ko je stvarno za suverenu Crnu Goru, a ko je protiv, ko je zelen a ko bijel, glasa za naš povratak u prošlost, koji može da zadovolji gospodina Slavka Perovića, gospodina Kilibardu, ali Crnu Goru ne, jer to je nepotrebno košta i udaljava od svijeta, udaljava od svijeta demokratije. Oni koji budu glasali za DPS, znaju da glasaju za jednu pravoslavnu crkvu, da imaju svoj maternji srpski jezik, znaju da glasaju za Srbiju i Crnu Goru. Međutim, oni koji glasaju za takozvanu „Narodnu slogu“ glasaju za autokefelnu crkvu, glasaju za gospodina Antonija, glasaju za crnogorski jezik, sve protiv Srbije i Crne Gore, ne priznaju ovakvu Saveznu Republiku Jugoslaviju i traže novi referendum“!

Te izborne 1996. godine ređali su se govornici na političkoj izbornoj pozornici: Žarko Rakčević, Ranko Krivokapić, Slavko Perović, Novak Kilibarda, Ilija Lakušić, prof. dr Radovan Radonjić, prof. dr Dragan Radonjić, Drago Šofranac, Drago Vučinić i mnogi drugi. Treba li da ih podsjećamo na ono što su tada i kasnije govorili i obećavali? Upitaćemo ih: Kako danas gledaju na svoje političke govore? Da li su ostali čvrsto na moralnim stavovima i političkim ubjeđenjima u cilju obećanja koja su tada da(va)li svojim biračima? Za koga su radili i kome su sve služili? Ko je od njih dobio najviše? Znamo da su građani i birači dobili veliku nezaposlenost, uništene fabrike i privredu, rasprodatu pomorsku flotu koju danas obnavljaju, socijalnu bijedu za priličan broj građana, dvije trećine osiromašnih građana i tako dalje.

Mnogi od tadašnjih govornika sada se uveliko priprema da se ponovo aktivirana na političkoj sceni Crne Gore. Neki nijesu ni apstinirali, iako su rekli da svoje političko djelovanje zamrzavaju, jer su sada nosioci „nacionalne penzije“ ili da se neće ponovo angažovati! Politika je njihov život, njihova strast i bez nje ne bi bili u potpunosti ostvareni, a sigurno je ni bili tako dobro materijalno obezbijeđeni. Sada su u nekom novom političkom savezu da nanovo započnu izgradnju nekog „novog“ i boljeg društva crnogorskog, jer sa ovim sadašnjim koje su razgrađivali i „gradili“ nijesu zadovoljni! Potrebna im je još jedna prilika i prava šansa da dovrše rušenje temelja koje nijesu do sada uspjeli uništiti, iako su prethodno gotovo sve porušili. Hoće da pokušaju da oglođu i ono što je jado (pre)ostalo od preosiromašenih građana. Hoće da i ono malo preostalih građana dovedu u ekonomsku zavisnost i socijalnu bijedu. Da li su crnogorski političari smrtni ljudi?

Na oktobarskim izborima, pored ozbiljnih političara, pojaviće se najvećim dijelom oni siti političari, kvazipolitičari, poltroni, političke ulizice, lideri stranački, golubi prevrtači i mnogi od njih koji su najmanje tri puta presvukli stranačke košulje samo da bi bili u vlasti. Za njih kao takve vlast je najslađa i najtrajnija strast i slast, koju su osjetili u prethodne nepune dvije i po decenije pa neumorno istrajavaju da se još jednom domognu „visoke politike“. Ona im život znači i ostvarenje svih životnih ciljeva i snova. Možda su i oni bili u zabludi, mada to javno ne priznaju! Od sada će da misle svojom glavom, politički i samostalno, naučno i književno, znalački i pragmatički, objektivno i nepristrasno, manipulatorski i istrajno!

Od svih crnogorski političara, koji se budu pojavili na političkoj pozornici crnogorskoj 14.  oktobra, možemo očekivati da obećaju i ono što birači od njih ne traže, kao i ono u što ni oni sami ne vjeruju.

Na primjer od nekadašnjeg i sadašnjeg predsjednika najmoćnije i najbrojnije političke partije možemo očekivati da bude rezolutno potencirao da građani i nezaposleni moraju sami da se prihvate politike; da kao i on i oni sa njime zarađuju bijedno za život i da se od toga ne može mnogo dobro živjeti! Da pored toga što se treba baviti državnom i „visokom politikom“, posebno (pro)evropskom i evroatlantskom, mora se dopunski još jedan posao obavljati da bi se preživjelo. Prije svega treba se baviti „malim“ biznisom, obrazovanjem na visokoškolskim ustanovama ili ulagati u akcije, a sve to pod uslovom da ste do sada bili „uspješni“ u svemu tome kao on! Takođe, dobro bi bilo da imate jedan širi krug prijatelja koji su istaknuti političari i biznismeni ne samo u Crnoj Gori, nego u regionu i svakako na visokim pozicijama u Evropskoj uniji. To je preduslov koji vam daje dobru mogućnost da ćete napredovati u svome poslu i biti uspješni makar kao on! Naravno, obećaće i svoje birače obradovati, da će se kandidovati za sljedeće predsjedničke izbore!?

Od nekadašnjeg potpredsjednika najbrojnije i najmoćnije partije i danas aktivnog i visokog funkcionera DPS-a može se očekivati da će svoja obećanja davati u skladu sa „hrišćanskim obećanjima“, da će trpjeti i ćutati o svemu onome što je radio sa svojim drugarima i kućnim prijateljima u partiji kojoj je „iskreno“ pripadao i da državu u kojoj živi, jer nema rezervne, neće mijenjati ako to bude u skladu sa partijskim stavom i dogovorom onih koji o tome odlučuju. Svojim biračima će obećati da će zajednički raditi na dobrobiti svih građana za „evropsku i evroatlantsku Crnu Goru“ i da građani neće ubuduće više čekati na šalterima privatnih banaka svoju mjesečnu platu, jer je ni on ne čeka, već će kod njega u redovima čekati da im pomogne u biznisu ako to oni hoće i žele, a on je tu da im pomogne! Što se tiče maternjeg jezika, srpskog, crnogorskog, bošnjačkog, albanskog, hrvatskog jezika građani će govoriti kako god oni žele, a stvar je svake partije na vlasti da odabere za službeni jezik onaj kojim ta partija govori!

Od Predsjednika države Crne Gore se očekuje govor, u skladu sa njegovim dosadašnjim i sve „čvršćim“ obećanjima i „naporima“ koje ulaže za dobrobit svojih građana, da će nastojati da i dalje bude na čelu države u skladu sa zakonima i Ustavom. Naravno da će i dalje pokazivati svoju veliku „zabrinutost“ zbog rasta cijena pojedinim proizvodima, jer to i njega najmanje tangira, a svakako i sasvim je „sigurno“ da se to mora odraziti se na „evropski“ standard građana u „ekonomski prosperitetnoj“ Crnoj Gori, jer (boga)tih građana sa prosječnim zaradama zaposlenih od oko 490,00 eura svakim danom je sve više! Naravno da Predsjednik države nije bio „zabrinut“ što je Premijerov brod porinut! Biće brodova samo ako bude kredita.

Od Premijera se očekuje da održi jedan govor u kojem bi glavni akcenat bio stavljan na rast crnogorske ekonomije, (po)rast stranih investicija, poboljšanje ekonomski prosperitetne države Crne Gore sa novim kreditnim zaduženjima od nekoliko stotina miliona eura i naravno određivanje novog roka za zapošljavanje nezaposlenih, koji imaju fakultetsku diplomu i odrađivanje sezonskog pripravničkog staža na velikim plantažama Ćemovskoga polja (branje grožđa i bresaka), na sjeveru Crne Gore (branje malina i borovnica), na pošumljavanju „ravne“ Crne Gore po vrletima i goletima Katunske i Lješanske nahije, a na jugu u Ulcinjskoj solani „branje“ soli! Možda se dosjeti Premijer, a pravo je čudo da mu njegovi savjetnici nijesu predložili, da se nezaposlenima ponudi odrađivanje pripravničkog staža na gašenju brojnih požara, koji se „pojavljuju“ u ljetnjim mjesecima širom Crne Gore!!!

Od  ministra poljoprivrede moglo bi se čuti obećanje vjernim glasačima njegove partije i svim građanima da se cijene osnovnim životnim namirnicama neće povećavati odnosno biće stabilne, ako se drugačije na odluči ili (ne) dogovori sa privrednicima. Nije čud(n)o, kad god je naš ministar poljoprivrede uporno tvrdio, javno izlagao i obećavao da se cijene struji, vodi, gorivu, mlijeku, hljebu, brašnu, ulju, mesu i mnogim životnim namirnica neće poveća(va)ti odmah je (u)slijedilo povećanje cijena tim istim proizvodima.

Ministar saobraćaja i pomorstva svojim biračima, simpatizerima i članovima svoje partije i koalicije mogao bi da obeća da se autoput Bar – Boljare ove godine, sigurno je, neće realizovati. Međutim, svim silama pokrenuće sve svoje umne i fizičke snage i bogme političke veze da se kod stranih banaka aplicira za kredite sa kojima bi se mogli pokriti troškovi oko dugogodišnjih pripreme planske dokumentacije za navedeni autoput. Uz to svakako da ide i ugovaranje još par brodova u dalekoj a prijateljskoj Kini, kako bi se upotpunila naša ne tako velika pomorska flota.

Od ministra policije moglo bi se očekivati i čuti nešto više od onoga što je do sada uobičajavao kada je problematika iz njegovoga resora u pitanju, a što je povezano sa održavanjem reda, mira i sigurnosti građana u Crnoj Gori, kao i obezbjeđenje vodećih ili zaslužnih političara i državnika. Naravno da će ministar imati na umu i istrajnost njegovih službi u otkrivanju „sumnjivih“ osoba koje rade nedozvoljene radnje uperene protiv pojedinca i države. Svakako da bi akcenat njegovoga govora mogao biti stavljan na otkrivanju još neotkrivenih počinioca brojnih ubistava, kojih nije mnogo a ni malo, nešto slično kao u regionu!? Naravno vidan uspjeh je postignut u skladu sa zakonom o postavljenju „prave“ (ne)političke ličnosti za direktora Uprave policije, jer su bili saglasni oba koaliciona partnera, a najviša sudska instanca dala je svoj sud o tome! U narednom periodu nadležne službe svakako će naći načina da dođu do nešto više podataka u „Aferi Telekom“. Svakako da je rad na sprečavanju „korupcije i organizovanog kriminala“ „proces“ i njegove službe će ga redovno informisati, iako to nije u nekom zabrinjavajućem obimu, ima ga ali manje nego u regionu!?

Primjećujem da na „moju aferu“, oko teksta koji mi je podmetnut u jednom dnevnom glasilu, iz decembra 2010. godine u otkrivanju počinioca, nadležne službe nijesu našle za shodno da me u pisanoj formi zvanično obavijeste dokle je istraga stigla i sa kakvim „značajnim“ činjenicama raspolaže visoko sofisticirani foreznički centar ili stručnjaci u Upravi policije!

Dalja elaboracija ministara i ostalih crnogorskih političara, njihovih izbornih programa i obećanja odvela bi nas u nepovrat, jer se njihova matrica dvije decenije nije mijenjala. Sve će obećati svojim biračim i građanima samo da bi ostali na vlasti samo još ovaj mandat!

Neka se građani i birači Crne Gore ne iznenade ako visoki državnici i političari crnogorski ne održe svoja obećanja, koja će dati građanima pred izbore u oktobru tekuće godine, jer će se to samo još ovaj put desiti u ovoj godini. Globalna ekonomska kriza svakako da će uticati i na ove izbore pa će zbog toga izostati dodatna državna kreditna zaduženja od našeg mnogo „uspješnog“ ministra finansija, jer u državnom budžetu nema dovoljno novca za ponovne izbore, makar za ovu godinu!

Podgorica, utorak, 04. septembar 2012. godine

Dr Momčilo Dušanov Pejović

Advertisements

Comments

  1. KAUBOJSKA (za Momčila D. Pejovića)

    Marovića zaboravi,
    u trećoj je čovjek zoni,
    na pravo ga mjesto stavi,
    jer glavni su “tamo oni” …..

    Vremena su došla druga,
    nije više što je bilo,
    raspad nam je ova pruga,
    a voz koči Stanin Milo ……

    Crnogorci to su dični,
    što nikoga sad ne vole,
    govnima su svojim slični,
    no imaju nešto škole ……

    Diriguju ipak njima,
    neznaveni ponavljači,
    određuju sudbu svima,
    zato što su od svih jači …….

    Pištolj im je kao lapis,
    njime pišu sve što treba,
    nek’ ostane ovaj zapis,
    kao dio plavog neba …..

  2. Da se to objasni valja u igru uvesti dva nova pojma: pojam realne (fizičke) i pojam idejne (metafizičke) podmitljivosti, tj. pojam fizičke (opipljive, materijalne) i metafizičke (iluzorne) (pri čemu obje imaju jednako stvarne praktične efekte i učinke) korupcije i podmitljivosti: narod koji materijalno podmićuje vlast, prethodno je i sam od vlasti idejno podmićen; tj. onaj koji korumpira vlast, već je i sam od vlasti debelo i naivno korumpiran, po onoj poznatoj: svinje se grizu kod puna korita, a ljudi i kod puna i kod prazna
    Ukratko:
    Dok je, krajem osamdesetih godina, korito, u odnosu na današnje, bilo puno (čak prepuno), pojavili su se teoretičari “ugroženosti”. Plašeći narod (željan “hleba kod pogaće”), oni su ga istovremeno mitili; obećavali brda i doline (metafizičko, iluzorno mito). Međutim, mitom probuđene apetite nezasitne, dezorjentirane gomile, slijedom krvavih događaja java je brzo i bolno rastočila. Od slatkih nacionalističkih priča i obećanja ostali su samo strah za goli život (u ratu), i umješnost preživljavanja (poslije rata). Da bi nekako preživio, obećanjima podmićeni, unezvijereni i iznevjereni puk – počinje i sam da podmićuje (u ratu, da izbjegne vojsku, npr.; ili da, poslije rata, dobije posao, stan, zasluženi (ili nezasluženu) invalidninu, itd. itd.). Od predizbornih obećanja-bajki: (pominjani: BiH – druga Švajcarska, “zlatne kašike”, nacionalne države, …itd.), nije ostalo ništa. Umjesto Švajcarske “desio” se Vijetnam. Bajke o pohodu ka novoj Švajcarskoj ovdje (i ponegdje drugdje), bile su samo mito, bolje rečeno – Mit, koji je, sračunatom slatkorječivošću Velikodržavnih retorika u hipu zatalasao nekritički obijesnu, zaluđenu gomilu.
    I u toj moći pokretanja je, ne više sličnost, nego istost onoga što je mito u dnevnoj i Mit u ideološkoj ravni djelovanja. Mit kao iluzorno mito, ideološka fantazija, laž i neistina; svjesna instrumentalizacija s jedne, i sanjana zabluda s druge strane nezajažljivih apetita. Dakle, ideologija kao mito(logija), laž i neistina. Mit i mito kao pragmatski korumpirana degradacija ljudskog uma; njegova devalvacija i potiskivanje izvan instrumentaliziranog, dnevno-političkog i ideološko-jezičkog diskursa. Mitologizacijom života, ideologizacijom i potiskivanjem uma, dominacijom bezum(lj)a, došli smo, tu gdje jesmo – do dna. Od silnih obećanja, nakon što se ideološka prašina slegla, nije ostalo ništa.
    Tačnije ostalo je – Ništa.
    Golemo Ništa koje je postalo Sve.
    Ništavilo.

    Ništavilo kao opipljivi modus radikalne egzistencijalne krize koja, u redovima prevarenih i obmanutih, nesvjesno (refleksnim automatizmom nepristajanja na iznuđeni poraz), producira uzajamno žestoku životnu borbu hamletovskog tipa: “bit il’ ne bit”; borbu u kojoj se obećavani kaleidoskop sanjanih životnih mogućnosti, u novonastaloj zbilji, sasvim iznenada urušava i naglo reducira na egzistencijalno porazni disjunktivni par: “ili – ili”.

    A u takvoj, “ili-ili” situaciji, red i zakon, potisnuti inercijom samoodbrane debelo potkopanih životnih potreba i neumjerenih apetita, automatski prestaju da važe. Važi još samo zakon opstanka – po svaku cijenu. Opstanak (biološki ili psihološki, stvarni li fiktivni, svejedno, jer se u psihozi sveopšte životne nesigurnosti, svako boji svakog i niko ne vjeruje nikom), u čošak stjerane i, na ivici sloma i vlastitog životnog ponora egzistencijalno zgrčene individue, postaje njen jedini cilj i svrha. A u trenucima kad goli opstanak dođe u pitanje – sva sredstva postaju dozvoljena. Darvinovski zahuktala logika preživljavanja ne prizna ni moral, ni pravo, ni običaje. Na površinu grube životne zbilje izbijaju najprilagodljiviji (princip prilagođavanja, snalaženja), najjači, najprljaviji i najbezobzirniji, oni čije su moralne kočnice “proklizale” i, već odavno, izvan upotrebe.
    Mito i korupcija, kao instrumenti povijesno dokazane efikasnosti, učestanošću masovne upotrebe, konačno i prećutno legaliziraju sebe u legitimno sredstvo djelovanja na koje se svi žale i od kojih niko ne odustaje: korumpira se sve i svašta. Svim i svačim. I svako svakog. Korumipra se za radno mjesto. I radnim mjestom. Za bolju plaću, i boljom plaćom. Pojedinac i društvo; društvo i pojedinac – potkupljuju se uzajamno – vlak bez voznog reda.
    Nered postaje jedini životni red.
    Vlast potkupljuje praznom pričom, bezizglednim, nerealnim obećanjima (metafizička, iracionalna, nestvarna korupcija); narod korumpira i miti čim stigne: raznim poklonima, nijemom poslušnošću (princip podobnosti), i budućim glasovima (stvarna, opipljiva, sračunata korupcija).
    Eto paklenog kruga iz koga je izlaz uvijek mučan i težak. – Esad Bajtal

    http://www.magazinplus.eu/index.php/kultura/12808-esad-bajtal-mito-i-korupcija

  3. Ovo je jedan od boljih tekstova na Javnomservisu u poslednje vrijeme!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s