rEvoluciju ima ko da uguši, a da vodi ne

revolucijaSvi uslovi za revoluciju (Ustanak) u Crnoj Gori postoje već duže vrijeme. Problem je što nema ko i sa kim da je organizuje i povede. Postojeće organizacije su pod šapom države ili paradržave, nezavisnost im je samo u imenu. Ko bi nakon Ustanka preuzeo institucije? Protiv čega/koga se mi borimo?

Nama je potrebnija evolucija od revolucije, ali kako kad je evolucija ugušena u rukama primitivaca, dok se revolucija guši od istih i njihovih poluga.

Opšta zaostalost. Socijalne ili klasne razlike su vidljive golim okom na ulici. Enormno bogati koji se perverziraju na razne načine i raja koja se krpi. Ima tu i manjih podgrupa, oni koji nemaju ni za hleb, srednje klase…

Opštine osim Podgorice, Budve i Tivta, bilježe odliv stanovništava – odumiru.

Zdravstvo je nikakvo, po bolnicama bube mile. Treba li to dokazivati kad svaki od ovih pomenutih perverznjaka ide da se liječi u inostranstvo. Sindikat zdravstva je korumpiran, uguše ih sa par obećanja i sitnim povlasticama.

Radnici propalih preduzeća su u bunilu, neko je primio otpremninu, neko čeka da legnu zaostale zarade, neko se nada nečemu. Njih isto guše kroz razne obmane, sindikati i partije.

Svršeni studenti, evo sad saznajemo preko programa za osposobljavanje da ih ima preko 4 hiljade i to onih koji nijesu radili u struci. Njih guše ovim programima za djecu, devet mjeseci po 240 eura i nada da će ih ostaviti tu.

Studente rasturaju preko kontrole studentskog parlamenta.

Školstvo je loše. Plate nikakve. Radnici novi pod slabim ugovorima. Sindikat školstva postoji samo na papiru, a kad se i pojave ućutkaju ih sitnicama ili za pojedince krupnicama.

Opozicione partije vjeruju do zadnjeg u demokratske izbore i vladavinu prava. Koga lažu, sebe ili svoje članstvo? Evo im u Nikšiću demokratija i vladavina prava. Opet će da pokušaju.

Nevladin sektor se guši donacijama. Puna su im usta  raznih ugroženih prava i čuda. Sve ih je više, niču kao pečurke. Šta će nama Vlada ako nevladin sektor treba da riješava sve probleme.

Nacionalno ostrašćene rade preko medija. Otvaraju se razne matice, biblioteke, organizuju se večeri i večere,prosto širi se šizofrenija i paranoja.  Jedni štite srpstvo, drugi crnogorstvo, treći hoće opštine.

Radnici u državnoj upravi i preduzećima jednim dijelom imaju probleme. Plata nema ili kasne. Oni se nalaze u strahu da će ostati i bez tog duga i zakašnjenja.

Radnici u privatnom sektoru nemaju načina da se organizuju. Svoje nezadovoljstvo mogu iskazati samo napuštanjem radnog mijesta.

Ima tu i jedan broj zadovoljnih. Njima je bitno da im legne plata. Kad pođu da izvade neki papir u MUP malo se iznerviraju. Iznerviraju se i kad nalete ne nebulozu neku lokalnu, ali nije loše, gura se.

kb

Advertisements

Comments

  1. Citat:

    “Svi uslovi za revoluciju (Ustanak) u Crnoj Gori postoje već duže vrijeme. Problem je što nema ko i sa kim da je organizuje i povede.”

    Druga rečenica negira prvu ……. SVI uslovi za revoluciju su stvoreni tek ako IMA KO i SA KIM da je organizuje i povede ……..

  2. Petak, pazarni dan, posljednji u 2012. godini nije se razlikovao od onog prije sedam dana. Ili možda jeste jer prošlog petka su pristigle penzije, a ovog … Na gradskoj tržnici kupovalo se po malo i ono jeftinije – tri kilograma pomorandži za jedan euro, po malo sira. Većih kupovina nije bilo. A samim tim ni većih priprema za prazničnu trpezu.

    A šta Cetinjani planiraju da pripreme za prazničnu trpezu, odgovaraju šturo i ljuto. „Ma šta da spremam, nema se ni ovako, a kamo li za slavlje“- komentar je jedne vremešnije gospođe. Sa druge strane ima i oniih koji koriste praznična sniženja u „Marteksu“ i odnedavno ponudu koju je za Cetinjane dala „Albona“ pa kupuju po znatno nižim cijenama.

    „Kupujem na ovim akcijama u „Marteksu“,a otići ću i do „Albone“ u Podgoricu, kupiti sve što treba kako za doček Nove tako i za Badnji dan i Božić. Za ostatak januara šta ostane. Penzija će tek 20. – kaže jedan mlađi penzioner.

    Kada je riječ o poklonima za drage osobe Cetinjani uglavnom preferiraju sitnice, kao simboličan znak pažnje. Bar oni sa kojima smo mi razgovarali. „Sebi ću pokloniti gajbu piva, a dragoj osobi nešto do 10 eura“ – kaže Davor Dragojević, a njegova sugrađanka Stela Martinović kaže da kupuje i priprema sitnice koje dragim ljudima poručuju da misli na njih, da ih poznaje i voli. Te poklone uvijek pažljivo bira, svaki pojedinačno, i oni uvijek nose neku poruku.

    pobjeda.me

  3. Na prijelazu iz XIX u XX stoljeće, radnici i studenti diljem svijeta su bili spremni izaći na ulice i dati svoje živote, kako bi se izborili za svoja temeljna ljudska prava, socijalnu pravednosti, jednakost, jednake plaće i životne uvjete. U SAD-u su se tada na udaru našli monopolisti kao Rockefeller, Carnegie i Vanderbilt, a u Europi su lijene i apatične monarhije padale jedna za drugom pred ustaničkim naletima radništva.

    Danas se nalazimo u sličnim okolnostima koje su dovele do promjena na početku XX stoljeća. Grčki narod, u zemlji koja je kolijevka demokracije, uništen je od strane europske financijske elite, na opće oduševljenje njihovih mentora s druge strane Atlantika. Grcima su nametnute oštre mjere štednje kroz niz programa, a koji su dogovoreni van njihovih granica.

    Međutim, za razliku od naprednih pokreta od prije stotinjak godina, grčki radnici i studenti, a i oni ostali koji jednako trpe kao i oni, gube početni elan nakon nekoliko štrajkova, juriša na parlament i slučajnog uništavanja pokojeg policijskog automobila.

    Ove okolnosti bi trebale dovesti do rušenja vlada u Ateni, Madridu, Lisabonu i Rimu, jer njima upravljaju bankari. One bi trebale pasti pred naletom ujedinjenog fronta studenata, umirovljenika i radnika, međutim , sve se završava osnivanjem stranačkih koalicija, koje predvode politički oligarsi i dalje u službi globalne financijske elite iz ESB-a i MMF-a.

    Zašto narodu ne polazi za rukom da ostvari svoje zahtjeve u potpunosti? Glavni razlog je taj što oni, koji ne žele odstupiti s vlasti, učinkovitije koriste informacijske tehnologije na štetu masovnih pokreta. Takozvane “društvene mreže”, kao što su Twitter, Facebook i Linkedin, nisu samo nadzirane od najvećih sigurnosnih službi na svijetu (NSA National Security Agency, na primjer), nego i veći dio početnog kapitala kojim su pokrenute dolazi od IN-Q-TEL-a, privatne tvrtke koja blisko surađuje s CIA-om.

    Nije nikakva tajna da je George Soros, financijski magnat, uložio velika sredstva u Facebook i Linkedin. Potrudio se i da Twitter bude platforma na kojoj će se pokrenuti “obojene revolucije”, koje je on osobno financirao putem “Open Society Instituta”. Iz toga proizilazi da je tehnologija koju su najavljivali kao “katalizator društvenih promjena” u vlasništvu upravo onih koje bi te promjene trebale svrgnuti s vlasti, a koji radnike, studente i umirovljenike uvode u novi feudalizam ili ugovorno robovlasništvo.

    “Obojene revolucije” nikada nisu dovele na vlast istinske predstavnike naroda. U Ukrajini, Gruziji, Moldaviji, Kirgistanu i Srbiji su te orkestrirane revolucije dovele na vlast reakcionarne režime koji su pogodovali prodaji državnih dobara špekulativnim investicijskim fondovima i pojačali kontrolu nad unutarnjom oporbom. Nova klasa je odmah počela flert s institucijama koje su instrument kapitalističkog nadzora; Europska Unija, Svjetska Banka i MMF.

    Devastacija Grčke od strane globalne elite zvuči još nevjerojatnija kada se na listi najbogatijih Grka našlo ime majke bivšeg grčkog socijalističkog premijera Papandreoua, koji je pokrenuo mjere štednje i tako stekao simpatije EU i MMF-a.

    To je za Grke značilo smanjenje mirovina, manja izdvajanja za zdravstvo, smanjenje plaća i ukidanje većeg dijela socijalnih službi. U isto vrijeme kada su pokrenute te rigorozne mjere, Christine Lagarde (aktualna čelnica MMF-a), objavljuje listu s imenima 2000 Grka koji svoja ogromna bogatstva kriju u švicarskim bankama. Običnim Grcima je preostalo to da oni moraju platiti kako bi spasili upravo tu elitu koja svoj novac drži u inozemstvu.

    Ta činjenica je trebala biti detonator za pobunu naroda, koji je tada trebao zaposjesti zgradu parlamenta, predsjedničku palaču, ministarstvo obrane, središnju banku i glavnu policijsku postaju u Ateni i proglasiti novu revolucionarnu vladu. Međutim, to se nije dogodilo. Možda su današnji europski revolucionari jednostavno lijeni i nisu spremni ostvariti svoje zacrtane ciljeve bez koalicija, kompromisa i dogovora.

    U Francuskoj se nedavno saznalo kako je socijalistički ministar nadležan za pripremu proračuna, Jérôme Cahuzac, godinama posjedovao tajni račun u švicarskoj UBS banci. Zatvorio ga je 2010. i svu imovinu prebacio u jednu azijsku banku. Umjesto ostavke, Cahuzac je francuskom internetskom portalu Mediapart zaprijeto tužbom za klevetu zbog objave tog podatka. On je, kao i Margaret Papandreu, sve negirao i kao što moćnici obično rade sam sebe postavio iznad zakona. Elita se i danas ponaša kao što su se ponašali Luj XVI i Marija Antoaneta, osim što ne postoji mogućnost da završe na isti način.

    Opće osiromašenje koje potresa južnu Europu nije izuzelo ni Veliku Britaniju i SAD. Britansko zdravstvo je prvo na “listi rezova”. Ministar financija iz konzervativne stranke, George Osborne, u svom dugoročnom planu za proračun do 2018. je najavio kako se mora štedjeti na mirovinskim fondovima, u obrazovanju i u onim državnim strukturama koje se brinu za one najpotrebitije. Dok se od Britanaca traži da prihvate kao nužnost oštre mjere vlade, otkriveno je kako tri američke tvrtke (Starbucks, Google i Amazon) plaćaju vrlo malo ili ništa poreza u Velikoj Britaniji. To je poredak na kojega se radnici i studenti moraju naviknuti.

    U SAD-u je, nakon što je porazio multimilijardera Mitta Romneya, predsjednik Obama odlučio žrtvovati (a sve u korist banaka) dva ključna programa svojih demokratskih prethodnika u Bijeloj kući. “Wellfarestate”, Franklina Roosevelta i sustav zdravstvene skrbi Lyndona Johnsona. Kao i njihove kolege u Europi, američki radnici i studenti su spremni povjerovati u Obamina obećanja o uvođenju “socijalnih amortizacijskih mjera”, kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice njegove odluke.

    Postalo je jasno kako tehnološki napredak i društvene mreže koriste onima koji ih znaju bolje upotrijebiti. Uglavnom služe za razmjenu besmislenih informacija, kao što su sport, vijesti o poznatim osobama i ostalim potrošačkim glupostima. “Ukoliko dođe do okupljanja kritične mase i točke koja pokreće agresivnu reakciju, vjerojatno će netko izmisliti Molotov-aplikaciju, koja će ljudima omogućiti da virtualno pogode željenu metu”, zaključio je Madsen.

    http://www.advance.hr/vijesti/osvrt-wayne-madsena-zasto-se-radnistvo-i-studenti-u-europi-i-sad-u-ne-suprotstavljaju-na-primjeren-nacin-nametnutim-mjerama-stednje/

  4. „Ovo je album za odrasle. Ne mislim na godine, naravno. Već na one koji su svjesni da je Che Guevara danas samo brand kao Diesel, Puma, Hilfiger. Barikade danas kroji Armani. Zato su svi na njima. Nema tu ni kurca od revolucije.“

    Damir Avdić – Graha, u intervjuu povodom svog prvog solo albuma, …od trnja i žaoka, 2004.

  5. Darko Bulatovic says:

    Ja mislim da ovo nije tacno. Nisu problem oni koji bi vodili( mislim nisu vise ni oni glupi) vec oni koji bi pratili. Na pricu jesu ali kad dodju momenti za promjenu svi ostave ovoga mrca zaludjenog samog.

  6. imas li ijedne nase promjene u istoriji a da nije uvozna? mi sami? ajde ljudi ne sprdajte se sa sobom, kad se vec sprodate sa anama.

  7. Darko Bulatovic says:

    Odgledajte film Linkon. Ubili su ga tacno je… Ali uspjet da proguraju amandman… Ja prosto nemogu da vjerujem da su ljudi to uradili jer mi to danas zvuci nemoguce. A sto se cg tice zadnje prebijanje Slavka glasanje vecine pa i “jedinstvenost” na ovom portalu o svemu osim psovanju i slicnom govori o realnosti najbolje.

  8. Revolucija je kao žena
    sjajna,fatalna i privlačna.
    Revolucija je kao žena
    crvena,crna i brineta.
    Ona bi te noćas ubila
    a ujutro mi lo kosu ofarbala.
    Tu je problem?Većina ovih sto bi trebali da je pokrenu, ćute i sa mukom primaju plate od 1200e i donacije bjelosvjetske gamadi. Druga stvar je što i kada bi se desila bila bi crveno-crna i ciomi5 dirigovana, a te skotove prezirem, više nego njihovog slugu koji upravlja ovom nesrećnom jebozovinom. U suštini u Crnoj Gori nesrećnoj ne može doći do revolucije, jer je mentalitet podanički i ljudi su bez onoga sto daje kokoška, ali može se dogoditi jedne druga stvar,gradjanin koji ce pući i smaći govno, a onda ce se sve urušiti samo po sebi. Sve je tanja granica do pucanja,a i kosa je gotovo skroz sijeda. Manje vise životi svih nas ovdje su gotovi. Pitanje je samo kada ce neko shvatiti da nemože više da gleda svoje dijete bez budućnosti. Po svemu sudeći brzo. Ako su nam ruke u vlastitoj krvi, zašto ne bi krvarili ovi koji su nas doveli do toga? Ne vidim nikakav razlog da bi ih neko poštedio. Glavu koja mnogo laže, treba skratiti. Da li će pri tom pasti i ova koja mnogo priča, više nije ni važno. Ono što svi ne smiju dozvoliti posle je da neka gnjida iskoristi situaciju i uzjaše u ime eurokratije. Krv zbog vode, sloboda zbog slobode.

    • Tako i ja nešto razmišljam.
      Moglo bi i bez krvi, ako bi se iz teksta ovi što uništavaju razvoj dozvali i odrekli se benefita svojih. Naroda nezadovoljnog ima dovoljno da se zauzme svaka opština, naroda učenog ima dovoljno da preume upravljanje, a ništa, tišina.
      Zato su se glavešine i okružile bodi gardom i zatvaraju se u zamkove. Da nekom pojedincu ne dopizdi, pomrači mu se, pa metak u čelo. Čisto sumnjam da će se i to desiti. Koliko god ljudi dijelovali tupavo nijesu toliko glupi jer znaju da bi sebe i porodicu u crno zavili a da bi “neka gnjida” iskoristila situaciju i opet isto.
      Šta bi trebao narod u Nikšiću da uradi nakon svega – da izađe opet na izbore?
      Jedini razuman čin bio bi da zapale zgradu opštine, pa neka vladaju iz kancelarija partija.

      Sve će se ipak završiti šutnjom, snalaženjem i čekanjem.

    • “Većina ovih sto bi trebali da je pokrenu, ćute i sa mukom primaju plate od 1200e i donacije bjelosvjetske gamadi. Druga stvar je što i kada bi se desila bila bi crveno-crna i ciomi5 dirigovana, a te skotove prezirem, više nego njihovog slugu koji upravlja ovom nesrećnom jebozovinom.”

      ne preostaje nista bez da se provjerenim i uspjesnim revolucionarima da mandat da oni pokrenu revoluciju protiv progresa i napretka, milo, mojmir, svijetozar, ranko i ostali skojevci da krenu, svi bi posli za njima. sreca u nesreci je da se oni toga jos nijesu sjetili, a nebime cudilo da nesto po tom pitanju porade ove ili sledece godine.

      u nastavku vijesti, pocetak gradnje autoputa bar-boljari je najavljen za prvi povoljno-vremenski kvartal 2013. godine, po poplavama i studi, sa ciljem da se zavrsi sredinom 2012. godine ili krajem 2011., da bi se ispostovala oba putna pravca, kako ovaj predvidjeni naprijed, tako i svaki u rikverc.

  9. Dajte mi jednu stvar koja se postigla vrijedjanjem i nipodastavanjem makar i imaginarnih protivnika(koji su odje navishe popularni) , pa da vi se i ja pridruzim.

    Lako je pricati “gnjidi” iza pseudonima i vokala. Osim licnog olaksanja(a nije nikako no hranjenje bestija iznutra) sto stvara tezinu i sebi i drugima kakvu korist imate od toga?

    “Jedini razuman čin bio bi da zapale zgradu opštine”

    ???????

    A nebi bio da se organizuju i okupe pa to sve javno pametni narod niksicki objasni to sto oce?

    No bi i (medju) njima uskocili “Draga Đurovića” nosioci spomenice… A ne da se sastave da nesto izgrade – drustveni odnos, gradjansku svijest, novi CIVIC Centar ili vrtic….

    A da to nebi… zapalit je lakse.

    A to cete demonstrirati? Svojom kucom prvo? Pa onda pokazite kako to dobro vama donijelo pa da i mi svi vas primjer ispratimo. A i niksicani nisu ni oni gubavi.

    • Kome da objasni narod šta oće?
      Jesu li bili izbori – Jesu. Je li narod rekao da želi promjene – Jeste.
      Piše li u tim izbornim programimam partija sve najbolje, vrtići, fabrike, škole, kutura – Piše.
      i i i ?
      Šta sad – novi izbori!
      Kako više da se podnese ta moždana gimnastika? Kako? Kako?

      Paljenje zgrade opštine pa da se vlada iz kancelarija partija je rečeno u prenesenom značenju – razuman čin, simbiličan, jer građani su i na nedemokratski organizovanim izborima, rekli da žele dobro svom gradu, da žele promjenu. Sad su viđeli da je neće biti.

      Šta je ovo ljudi moji. Dokle da se izvodimo moždane akrobacije, dokle.
      Ljudi su dizali ruku na sebe u Nikšiću, kad su im uništavana preduzeća u kojima su se gradili i stvarali. Na sebe! Ne na drugoga!
      Omladina i čitave porodice se sele iz grada! Shvati! Pokušali su da ga mijenjaju ali vrata su zatvorena! Shvati!

      Zgrada opštine – ljudi koji rade u toj zgradi su bez plate od avgusta! Pred Novu godinu su se pobunili i znaš li šta se desilo – Neka “gnjida” ubačena je rekla “ma dajte nam bar potvrde” i ovi jedva dočekali – evo vam po 150e potvrda u Albonu da kupite hranu!!!!

      Alo e!

    • Da pokušam.
      Okupimo se građani Nikšića. Saberimo se kad je najteže. Pomozimo da bude bolji, ljepši. Otvorimo fabrike. Uzorimo livade. Proizvodimo hranu. Ovo je naš grad, naša zemlja, drugu nemamo. Izgradimo vrtiće, asfaltirajmo ulice. Zaštitimo prirodu. Oživimo kulturu. Poštujmo bližnjeg. Prestanimo da otvaramo kladionice i kockarnice. Prestanimo da prodajemo drogu. Prestanimo da provodimo pola dana u kafani. Prestanimo da se kurčimo. Prizemljimo se. Volimo se, rađajmo đecu, pravimo muziku, ljubimo se.

      Eto to ja želim.

      • E sad je pitanje (1) koliko je onih koji isto razmisljaju i isto djeluju, (2) koliko onih koji ne obadaju jer im je kladionica plafon zadovoljstva i nivoa svijesti, i (3) koliko onih koji ce se sloziti s vama, a onda poci da uplate tiket (mislim da je ovih posljednjih najvise). Hocu da kazem, lijepo zvuci, ali realnost je drugacija, narod to zeli, i ostaju samo emigracija ili prihvatanje realnosti.

        A propos ranije prepiske, Graha negdje pjeva, ‘Svijet bi da mijenjaju, a kita je sve sto imaju’.

  10. GDJE JE NESTAO ČOVJEK?
    (Ljudima ugroženog dostojanstva)

    PIŠE: Petar Hajdić

    Amerikanac George Lakey, profesor Swathmore Collegea i dugogodišnji aktivist na nacionalnoj i međunarodnoj razini, autor je mnogih knjiga i novinskih članaka u kojima se bori za pravedniji i humaniji ustroj društvenih zajednica. Evo što on piše o primjeru nordijskih zemalja: – Već postignuto u Švedskoj i Norveškoj me je doslovno zaprepastilo. Kad sam se 1959. godine, kao američki student i aktivist, prvi put susreo sa Norveškom, sjećam se, na primjer, kako sam satima vozio bicikl kroz mali industrijski grad, uzaludno tražeći primjere sirotinjskih naselja. Uspoređujući viđeno sa situacijom u SAD-u shvatio sam da je uzrok tome solidarnost u društvu koju su Norvežani kroz povijest izborili. I Švedska i Norveška su iskusile povijest užasavajuće gladi, pa su u vrijeme vladavine gornjih 1 posto, stotine tisuća ljudi emigrirale da bi izbjegle gladovanje do smrti. Ali nakon što su izborili vladavinu radništva, obje su zemlje izgradile stabilne i uspješne ekonomije koje su skoro u potpunosti eliminirale siromaštvo, proširile besplatno univerzitetsko obrazovanje, ukinule gradska sirotinjska naselja, osigurale univerzalnu besplatnu zdravstvenu zaštitu, te uvele sistem pune zaposlenosti. I Šveđani i Norvežani izgradili su život u svojim zajednicama koji je CIA u svojoj Knjizi CIA World Factbook nazvala “zavidnim životnim standardom”. I jedni i drugi su platili cijenu u toj svojoj nenasilnoj borbi za bolji životni standard. Shvativši da je sa 1 posto vladajućih, demokracija oblikovana protiv radničkih interesa, krenuli su u nenasilnu direktnu akciju koja će uzrokovati promjene. U obje su zemlje vojne trupe pozvane u obranu vladajućih 1 posto. Ljudi su ginuli. Godine 1931. u mjestu Adalen izginuli su štrajkaši na koje je pucala vojska pokušavajući spriječiti generalni štrajk.

    Norveška radnička partija pridružila se Lenjinovoj Komunističkoj internacionali, ali ne zadugo. Jedna od nesuglasica između Norvežana i strategije lenjinista bila je uloga nasilja: Norvežani su htjeli pobjedu svoje revolucije kroz kolektivnu nenasilnu borbu, kroz osnivanje kooperacija, te kroz borbu na izborima.

    Intenzitet se štrajkova pojačao tokom dvadesetih godina. Grad je Hammerfest 1921. godine osnovao komunu pod vodstvom radničkog vijeća, pa je armija intervenirala sa ciljem njenog slamanja, što je zauzvrat izazvalo opći nacionalni štrajk. Poslodavci su uz pomoć države taj štrajk ugušili, ali je radnička pobuna ponovo eruptirala u štrajku metalaca 1923.-1924. Kad su poslodavci u Velikoj depresiji 1931.godine tvorničke radnike prisilno držali izvan tvorničkog kruga, ne bi li snizili cijenu rada, radnici su odgovorili masovnim demonstracijama.

    Osnovanoj Radnička partiji su se pridružili marksisti iz srednjeg staleža i neki reformisti, pored mnogih radnika na farmama, pa čak i neki od vlasnika malih farmi. Radničko je rukovodstvo shvatilo da se u dugotrajnoj borbi otpor mora neprekidno i temeljito organizirati, uz istovremeno promoviranje nenasilne borbe. Usred ove rastuće polarizacije društva, radnici su Norveške 1928. pokrenuli još jedan val štrajkova i bojkota. Manifestacije nezadovoljstva se šire.

    Radnici nisu imali ni za hranu, a kamoli za plaćanje stambenih kredita. Ni farmeri više nisu mogli otplaćivati svoje kredite, pa su u ruralnom području rasli nemiri, narod se okupljao da spriječi izbacivanje obitelji sa njihovih farmi. Agrarna partija, koja je okupljala krupnije zemljoposjednike i do tada surađivala sa vladajućom Konzervativnom partijom, počela se udaljavati od vladajućeg sloja od 1 posto, jer su njeni članovi posumnjali u sposobnost uske manjine da vlada većinom.
    Do 1935. godine Norveška je bila na rubu raspada. Vlada je pod vodstvom konzervativaca svakim danom gubila svoj legitimitet, a gornjih je 1 posro postajalo sve beznadežnijim kako je rasla militantnost radnika i farmera. Radnici su vjerovali da je konačno svrgavanje vladajućih pitanje od samo par godina, ali da bi to ubrzali odlučili su se za kompromis i podjelu vlasti sa najbogatijima.

    U kompromisu koji je vlasnicima omogućio da zadrže pravo vlasništva i upravljanja njihovim firmama, Radnička partija u koaliciji sa Agrarnom partijom preuzima državnu vlast. Nova je Vlada proširila ekonomiju, započela projekte javnih radova za ostvarenje pune zaposlenosti, što je postalo temeljem ekonomske politike Norveške. Uspjeh radništva i njegova produžena militantnost, otvorili su put smanjenju privilegija 1 posto bogatih, do točke na kojoj su sve velike firme postale javnim vlasništvom.

    Vladajućih je 1 posto tako izgubilo svoju povijesnu moć za dominiranjem ekonomijom i društvom. Konzervativci su prihvatili nova pravila igre, uključujući i visok stupanj javnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, sistem progresivnih poreznih stopa, stroge poslovne regulative na opću korist, te konačni nestanak siromaštva.

    Na nedavni pokušaj konzervativaca da neoliberalnim konceptom ojačaju svoj utjecaj, odmah je reagirala Radnička partija. Preuzela je tri najveće banke, otpustila njihovo najviše rukovodstvo, vlasnike dionica ostavila bez prebijene pare i odbila spašavati bilo koju od manjih banaka. Zahvaljujući takvim rješenjima Norveška nije bila među ugroženim zemljama u krizi iz 2008. godine. Sličan koncept borbe za javni interes i za dobro kompletnog stanovništva postoji i u Švedskoj osiguravajući joj naziv zemlje “visokog životnog standarda” kojoj i pripadnici stanovništva bogatog SAD-a, izmučeni neoliberalnim kapitalizmom, mogu samo zavidjeti. (- Toliko od našeg prijatelja George Lakeya.)

    Godina je 2012. U Europi i u SAD u 21. stoljeću, zbog hladne zime umiru od smrzavanja beskućnici na ulicama i oni koji nemaju za grijanje po kućama. Samo u Europi do 02.02.2012. umrlo je u zadnjih deset dana po službenim izvještajima više od 160 ljudi. Stošestdeset(!) ljudi izgladnjelih, osiromašenih i ostavljenih od svojih bližnjih pretežito kršćanske provenijencije da poput životinja, skončaju užasnom smrću smrzavanja. O gladnima i zbog gladi oboljelima ne treba ni govoriti.

    Oko nas (dovoljno je obratiti pažnju i osvrnuti se) skapavaju penzioneri kao najveće žrtve tranzicije u neoliberalni kapitalizam, zajedno sa svim onim očajnim nezaposlenima i njihovim familijama. Ista je situacija na ovim prostorima i u Hrvatskoj i Srbiji i u Makedoniji…Iz nekad solidarnog društva prešli smo u društva koja su prihvatila neoliberalni koncept i koja se nemilosrdno iživljavaju nad radnim stanovništvom. Divljačka pljačka stanovništva kojoj svjedočimo je univerzalna nenacionalna kategorija. Što tu znači Srpstvo ili Hrvatstvo ako radnik i tamo i kod nas isto ne može prehraniti svoju familiju? Ako ne može školovati svoju djecu? Ako ne može omogućiti primjereno liječenje svojoj oboljeloj majci? Zbog čega? Da bi “naši” tajkuni mogli živjeti u preuređenim feudima i voziti superluksuzne jahte i privatne avione? Što to nama, narodu, znači da te ne pljačka Kurta nego te pljačka Murta? E, ali ovi su naši! Ma nisu to naši! Nego smo mi njihovi! Robovi koji cijeli život trebaju provesti radeći samo za tuđi interes. Jer to je neoliberalni koncept. Teror najokrutnijih i najgramzivijih!

    U Hrvatskoj mirovine ubrzano padaju te je udjel prosječne penzije (2.151 kuna) u prosječnoj neto plaći došao na 37,9 posto. Time je Hrvatska pala na dno europske ljestvice. Siromaštvo hrvatskih umirovljenika postaje zabrinjavajuće i u okvirima EU, jer je preko 60 posto penzionera životno ugroženo siromaštvom. Dobar dio umirovljenika se srami situacije u kojoj su se našli nakon što su pošteno odradili cijeli radni vijek uplaćujući sve doprinose pa zbog srama nikome se ne žaleći, manje jedu da bi mogli platiti režije. U dilemi režije ili hrana odlučuju se za režije, jer ne žele da im isključe struju…

    Je li se itko u vlasti sjetio da hitno treba ozakoniti minimalne mirovine koje ne bi smjele biti manje od granice ljudskog DOSTOJANSTVA? Je li se itko iz vlasti (koja je u neoliberalizmu uvijek u sprezi sa kapitalom) sjetio da se užasan položaj masovno nezaposlenih i osiromašenog radnog stanovništva pokuša riješiti prokušanim receptima Roosveltovog državnog socijalizma uvedenog u Ameriku od 1932. i koji je do 1938. godine izvukao Ameriku iz krize povećavajući, a ne smanjujući radničke nadnice na račun najbogatijih? Je li se itko u nastupu iznenadnog napada humanizma sjetio da bi mogli u ove prostore preslikati i način organiziranja nordijskih društava? Ili su onima na vlasti probitci kao posljedica neoliberalne pljačke naroda toliki, da zaboravljaju na svaku ljudskost i prave se da ne znaju prepoznati rješenje? Legitimnost neke vlasti i društva se mjeri količinom brige za najnemoćnije! To u neoliberalnom sistemu koji nam nameće naša vladajuća elita jednostavno ne može proći.

    I zato ovaj narod ne treba birati između pripadnika naše političke elite koji ne mijenjaju osnovni uzrok problema (bez obzira iz koje stranke političari dolaze).Već treba birati novi ustroj društva po uzoru na nordijske zemlje. A onda se radno stanovništvo (sindikati gdje ste?) treba organizirati i krenuti kao i Šveđani i Norvežani koji su jedino tako mogli izgraditi život koji ima svrhu i jedino tako sačuvali ljudsko DOSTOJANSTVO. Pitanje svih pitanja je: A imamo li ga mi?

    http://www.internovine.com/index.php/pisma/42-pisma/10136-gdje-je-nestao-ovjek-ljudima-ugroenog-dostojanstva

    • To je to.

      • nafta je glavna komponenta te skandinavske jednacine, da nije nafte iz sjevernih mora i dalje bi se klali i bjezali kao i do drugog svjetskog rata sto su. ovaj americki profesor je medju prvima koji bi zivot dali samo da se ne busi nafta na teritoriji amerike, a koliko je to licemjerno, kako unutaramericki, tako i globalno, prosudite sami. druga vazna komponenta je nacionalizam, od kojeg se ljevicari jeze, a treca, skoro istog intenziteta vaznosti su raskalasne plavuse.

      • uglavnom, to nije to, ili to je to samo na posterima, a u zivotu nije kao u filmu ili na posteru.

      • Ništa bez nafte. No mi bi i naftu dali nekom drugom da je vadi.

    • “hitno treba ozakoniti minimalne mirovine koje ne bi smjele biti manje od granice ljudskog DOSTOJANSTVA”

      Izludjecu od naivnih ljevicara. Kako se definise granica ljudskog dostojanstva, genijalci? Ono sto ja ne bih ni u ludilu prihvatio, neko objerucke i s odusevljenjem prihvata, da ne bude gore, da smo mi zivi i zdravi, da nam pozivi vlast i Gospodar i stabilnost sirotinje, itd. Neko ne moze zamislit kopanje po kontejnerima, a bilo je profesora koji su to spremno radili. I onda mi ovako neko gradi teorije na ofrljotinama, a bilo bi bolje da ne progovara.

    • Norveška je veoma neobična zemlja. Ima kralja, a nema aristokratiju. Ima naftu, a nema Putina. Čini mi se da između ovih konstatacija ipak postoji neka veza.

      Do 2020. godine, svaki će Norvežanin biti milioner (u norveškim krunama). Radi se naime o tome da su Norvežani, kako bi izbegli „holandsku bolest“, 1992. osnovali Nacionalni naftni fond u koji se, umesto u budžet, uliva sav ekstraprofit ostvaren izvozom norveške nafte. Danas, svaki Norvežanin u ovom fondu ima oko 100 hiljada dolara svojih para, na osnovu tog „svog“ uloga on (ili ona) ostvaruje redovnu godišnju kamatu, a država mu (ili joj) iz tog fonda, na ime novčane potpore, dodatno isplaćuje i po četiri hiljade dolara godišnje.

      U koje hartije od vrednosti se novac iz tog fonda ulaže i kako se kreće njihova cena, svaki Norvežanin u bilo kom trenutku može lako da se obavesti. I zato, kada sam upitala Arne Bola, kolegu novinara koji zna sve o nafti, događa li se da se neki norveški činovnik zalaže za to da se novac iz fonda istrgne iz krvavih kandži američkog dolara i da se tako prekine sa podržavljenjem američke ekonomije, on se dugo, veoma dugo smejao.

      * * *

      Norvežani su, kao što sam već rekla, veoma neobični ljudi. Kod njih su još početkom XX veka električne centrale gradile lokalne zajednice, a ne privatna lica. Budući da su ljudi svoju zemlju lokalnim zajednicama ustupali na besplatno korišćenje, privatni investitori nikako nisu mogli da im konkurušu.

      Neki misle da je zbog ovakve životne filozofije, to jest davanja prioriteta svemu što je društveno nad onim što je lično, Norveška ostala ekonomski zaostalija zemlja od susedne industrijalizovane Švedske. Međutim, većina Norvežana misli drugačije. Oni uglavnom za sve svoje probleme krive činjenicu da su dugo bili kolonija, prvo danska, a potom švedska.

      S druge strane, kada ih upitate kada su stekli slobodu, Norvežani zaboravljaju da su bili kolonija i govore vam o svom ustavu iz 1814.

      A zapravo, radi se o sledećem. Kada je Rusija, posle Napoleonovih ratova 1814. delila Evropu, ona je od Švedske prigrabila Finsku. No, pošto je ona tada bila saveznik Rusije, a otimati od saveznika je ipak malo nezgodno, Švedska je u zamenu za Finsku dobila Norvešku, koju su, uzgred, Rusija i Švedska zajedno otele od Danske.

      Norvežani su ovu opštu tarapanu iskoristili da donesu ustav, onaj isti kojim je ukinuta aristokratija (zanimljivo je da je glavni inicijator bio najmoćniji grof u Norveškoj), tako da je posle kraćeg rata, Švedska bila prinuđena da preuzme Norvešku zajedno sa njenim ustavom, u kome je između ostalog bilo zapisano da švedski kralj sebe može da smatra suverenom Norveške sve dok na sve odluke stortinga (norveškog parlamenta) bude odgovarao sa „da“. Godine 1905, kralj Švedske je napravio glupost i rekao „ne“, pa je tako Švedska izgubila Norvešku.

      Posle Drugog svetskog rata, u Norveškoj su na vlast došli socijal-demokrati, a pred kraj 1960, da li zbog već pomenutog visoko razvijenog kolektivnog duha ili zbog politike dobrih namera koju je vodila partija na vlasti, dve glavne industrijske grane, ribolov i brodogradnja (plus neverovatno umeće štampanja etiketa za riblje konzerve), uspešno su propadale. Ribolov je propadao jer je sva riba bila izlovljena, a brodogradnja je propadala jer Norveška, zbog svog izuzetno čovečnog radnog zakonodavstva, nije mogla da izdrži konkurenciju Japana i Koreje.

      I baš negde u to vreme, Holandija je pod morskim grebenima u blizini svojih obala pronašla prirodni gas. Američka naftna kompanija Philips, sa sedištem u Teksasu, trudila se da norveškim socijalistima objasni koliko je raspoložena da započne sa bušenjem na Severnom moru. Norvežani su najzad popustili, sklopili ugovor i pustili ovu kompaniju da buši u njihovim vodama. Posle dugog istraživanja, Amerikancima se učinilo da je ovaj projekat u stvari čist promašaj. Rashodi za probne bušotine su bili ogromni i iz dana u dan su sve više rasli, pa je sada Philips počeo da moli socijaliste da raskinu ugovor. „A ne“ – rekli su im socijalisti. „Jesmo li se dogovorili? Jesmo. E onda izvolite pa bušite.“ Philips se skoro plačući saglasio da nastavi sa poslom i na poslednoj probnoj bušotini, budućem nalazištu Ekofisk, 23 decembra 1969. najzad su pronašli naftu.

      * * *

      Napominjem da su Norvežani svoju naftu na Severnom moru pronašli u isto vreme kada i SSSR svoju u Sibiru. Takođe napominjem da je u oba slučaja nafta bila ta koja je spasla neefikasnu socijalističku ekonomiju. Kao i sovjetski komunisti, Norvežani su takođe odlučili da svoju naftu nikome ne daju, i već drugo po redu nalazište Statford, oduzeli su Amerikanacima (Exxon Mobil) i predali ga novoosnovanoj norveškoj državnoj kompaniji Statoil.

      I na ovom mestu prestaje svaka podudarnost. Kompanija Statoil je vremenom postala ne samo veoma efikasna, već je u oblasti eksploatacije nafte iz dubokovodnih nalazišta prerasla u jednu od vodećih u svetu. A druga, takođe državna, kompanija Norsk Hydro, postala je svetski lider i autoritet za tehnologiju horizontalnih bušotina.

      Naravno da sam pitala da li je Statoil kompanija bez skandala. „Ma ni slučajno!“ – bio je odgovor. Odlasci svakog od dosadašnjih predsednika ove kompanije bili su praćeni nekim skandalom. Prvi je 1987. bio primoran da napusti kompaniju jer se pokazalo da je (o kakav užas!) modernizacija rafinerije u Mongstadu koštala dva puta skuplje nego što je planirano. Drugi predsednik je 1999. dao ostavku jer se ispostavilo da je izvršena pogrešna procena troškova prilikom istraživanja novih nalazišta na naftonosnom polju Asgard. A treći je bio upleten u (prosto mi je strašno da izgovorim) – korupciju. Korupcija se sastojala u tome što je kompanija Statoil sinu bivšeg predsednika Irana, nekom Rafsandžaniju, dala 20 miliona dolara a da za uzvrat nije dobila ništa.

      Treba napomenuti i to da je Statoil vremenom stekao veoma veliku moć. Početkom 80-ih postao je toliko uticajan da, kada su na vlast došli konzervativci, jedna od prvih stvari koju su učinili bila je odluka da se Statoil-u postave ogrančenja i da se umanji njegova moć. I šta mislite, šta su uradili? Privatizovali je? Ma kakvi! Ni nalik tome! Oni su osnovali još jednu državnu strukturu SDFI (State Direct Financial Interest), odnosno napravili portfolio koji su poverili novoj kompaniji Petoro i njoj predali na upravljanje određeni deo naftonosnih polja koji je do tada bio pod upravom Statoil-a. Pokazalo se da su ovo konzervativci posebnog kova i da, mada uvažavaju privatnu svojinu, još više vole kompromise.

      Ukratko, u Statoil-u je bilo i skandala, i nesrazmerno velikog uticaja i moći, ali primetili ste da nema nijednog slučaja da rukovodilac kompanije prodaje naftu preko nekog ofšor posrednika, kao što je to recimo slučaj sa ruskom naftom koja se prodaje preko firme Gunvor,(u kojoj je vlasnik 49 posto akcija lični drug V. Putina i bivši kagebejac Genadij Timčenko), ili da je recimo predsednik kompanije gradio sebi kopiju letnjeg dvorca Petra Velikog, kao što to čini predsednik Gasproma gospodin Miler. To da glavni čovek Statoil-a gradi sebi vernu kopiju dvorca nekog kralja manje je zamislivo od njegove spremnosti da na sednici saveta direktora učini nešto krajnje nastrano (ostavljam slobodu čitaocima da sami, po svom ukusu i sklonostima, zamisle jedan takav čin).

      Dok sam bila u Norveškoj, svima sam postavljala ista pitanja. Ljudi, kako se to desilo da imate naftu, a nemate Putina? Nemate ni Čavesa. Nemate, brate, čak ni nekakvog bajatog Ahmadinežada. I kako to da se u Statoil-u ne krade?

      I dobijala sam uvek isti odgovor: „Zato što je kod nas demokratija“.

      * * *

      Moram da primetim da to nije odgovor. To je tautologija. U Venecueli je takođe demokratija. I u Iranu je demokratija. I tamo je narod na poslednjim predsedničkim izborima na najdemokratskiji način izglasao Ahmadinežada za svog predsednika.

      Što se ove zagonetke tiče, na nju imam nekoliko odgovora. Jedan od njih je da potencijalni norveški korupcionar nema gde da uloži svoj pokradeni novac. Norveška je zemlja bez korupcije, jer biti korumpiran prosto nije unosno. Stavanger na primer, nije zanimljiv zato što je od drvenog gradića koji je smrdeo na ribu postao administrativno sedište norveške naftne industrije, već zato što je i danas, kao i pre sto godina, bio i ostao grad milionera. Stavanger je jedini grad u Evropi u kome u najstrožijem centru i danas stoje male kuće sagrađene od drveta.

      Radi očuvanja istoriskog nasleđa, vlasnicima ovih kuća je zabranjeno da ih bilo kako prekrajaju, dograđuju ili povećavaju. Jedini ustupak na koji se gradska vlast rešila je taj da je sada dozvoljeno da se fasade boje u belo. Naime, u XIX veku je u Norveškoj bela boja bila skupa, a žuta, odnosno oker, jeftina. Siromašnim ribarima je zbog njihovog važnog društvenog statusa bilo dozvoljeno da svoje kuće farbaju u belo, a svi ostali su morali da ih boje u žuto. A danas, kada je u Norveškoj opštedruštveni standard „nešto malo“ porastao, gradske vlasti su svojim građanima učinile popust i sada svi mogu da koriste belu boju za svoje fasade. Tako danas u centru grada stoje te drvene dvospratne kućice koje, tako obojene u belo, izgledaju baš onako kako ih je nekada davno, siromašni ribar zamišljao dok je plovio po hladnom Severnom moru i sanjao o svom životu u izobilju.

      Ali najvažniji razlog tome što u Norveškoj nema korupcije je poštovanje društvenih konvencja. Zašto mi za kravu kažemo da je krava? Zato jer je tako nazivaju svi. Ako vi za kravu kažete da je koza, rizikujete da budete neshvaćeni u društvu.

      To važi i za Norvešku. U Norveškoj farmer iznosi svoj krompir na put, na džak veša cenu, a pored njega spušta vagu i limenu kutiju s dosta sitnog novca za kusur, zatim odlazi i čovek koji želi da kupi krompir sam izmeri onoliko krompira koliko mu je potrebno, sam stavi svoj novac u kutiju i, ako treba, sam uzme kusur. Šta je to što smeta nekom prolazniku da uzme i odnese sav krompir i sav novac zajedno sa kutijom? Ono što i vama smeta da kravu nazovete kozom. Društvena konvencija.

      http://pescanik.net/2010/10/norveska-%E2%80%93-beleske-putopisca/

  11. Skandinavski društveni model

    Skandinavski ili nordijski model postao je sinonim za sustav koji uspješno kombinira ekonomsku efikasnost i rast sa pravednom distribucijom prihoda, socijalnim mirom te razvijenim i stabilnim tržištem rada. Često je polazišna točka i uzor ljudima koji su u potrazi za boljim socijalnim i ekonomskim sustavom. Ovakav model ima i svoje kritičare, ali te kritike ne osporavaju rezultate koje je postigao, već tumače ekonomski razvoj skandinavskih zemalja kao posljedicu iznimnih okolnosti u vrijeme tog razvoja. Ovaj članak pišem na temelju elaborata nekoliko eminentnih skandinavskih stručnjaka (http://www.etla.fi/files/1892_the_nordic_model_complete.pdf) koji su se pozabavili skandinavskim modelom i njegovim funkcioniranjem jučer, danas i sutra, pa evo nekoliko riječi o tome.
    Nordijski ili skandinavski model u ovom slučaju podrazumijeva samo Dansku, Finsku i Švedsku, jer se Norveška i Island promatraju zasebno budući da su visoko ovisne o nafti i ribarstvu i nisu članice EU. Iako postoje bitne razlike u ekonomiji i politici tih zemalja, ipak su neke sličnosti upadljive i donekle čine značenje termina skandinavski model. Nabrojati ću neke:
    • Sveobuhvatna socijalna država sa naglaskom na potporu kućanstvima i jakim programom socijalnih davanja koja se financiraju porezima, najviše porezima na dohodak i potrošnju.
    • Velike državne i privatne investicije u području edukacije, istraživanja i razvoja.
    • Jake institucije na području tržišta rada, sindikati, udruge zaposlenih, koordinirana visina primanja, izdašna davanja za nezaposlene, velika važnost pridaje se politici aktivnog tržišta rada (perkvalifikacije, dokvalifikacije, konstantno doživotno obrazovanje).

    Naravno, nisu samo ove sličnosti ono što čini skandinavski model. Temelj svega je ideja prihvaćanja globalizacije, ali sa solidarnim sustavom dijeljenja rizika (posredstvom države). Sigurnost koju ulijeva takav sustav, ljudima je pomogla da prihvate globalizaciju i sve rizike koje ona nosi, čime se ujedno potakla produktivnost ekonomije. Koegzistencija snažnog javnog sektora i konkurentne tržišne ekonomije je zapravo ono što uz povjerenje građana prema državi i međusobno tvori ovaj model.
    Skandinavske zemlje postigle su zadovoljavajući ekonomski rast uz to zadovoljavajući visoke socijalne ambicije. Ubrzan tehnički napredak i strukturne promjene u društvu pomogle su bezbolniji prolazak kroz promjene u svijetu, prije svega ekonomske prirode. Te se države danas svrstavaju u sam vrh po povoljnoj poslovnoj klimi, lakoći poslovanja, makroekonomskoj stabilnosti, inovacijama, maloj nezaposlenosti, itd. Ekonomisti su često bili zbunjeni učinkovitom ekonomijom koja je davala rezultate u dotičnim državama, jer je ona nastala uz velika socijalna davanja, jake radničke sindikate i ujednačena primanja, što se tretira kao gubitak i mnoge su analize bile usmjerene upravo ka otkrivanju cijene visokog standarda, koja je zasigurno velika. Te države su otvoreno prihvatile globalizaciju i pri tome su državni intervencionizam održale na relativno niskoj razini, kao i tržišne regulative. Što je dovelo do visoke razine specijalizacije na područjima gdje su postojale komparativne prednosti. Migracijom i imigracijom došli su do ljudi sa specifičnim znanjima i vještinama. Jaka uloga sindikata i njihov politički utjecaj je opstao, ali oni se nisu protivili mjerama koje su dovele do povećanja produktivnosti, kao što su migracija radne snage, nove tehnologije, itd. Iako te mjere nisu tradicionalno simpatične sindikatima, ovdje to nije stvaralo toliki problem, upravo zbog državne uloge u restrukturiranju gospodarstva.
    Visoki porezi uzrokuju negativne efekte na gospodarstvo neke države, ali se ti efekti mogu umanjiti ili izbjeći ako je javna potrošnja usmjerena ka stvaranju veće zaposlenosti i rasta gospodarstva, te ako pogoduje radu kao takvom, čineći ga isplativim, a ne da ljudi jedva čekaju otići u mirovinu. Poanta je dakle da je skandinavski model nije uspio zbog suštog akumuliranja faktora proizvodnje, već zbog ispravnog upravljanja istima i promjenama koje su bile odgovor na globalni razvoj.
    Da rezimiram: Procesi koji vladaju na slobodnom tržištu u uvjetima visoke konkurencije sa sobom nose posljedice. Posljedica je podjela onih koji prođu kroz te procese na, uvjetno rečeno, pobjednike i gubitnike. Radna mjesta se zatvaraju, radna snaga se premješta i tu nastaju gubitnici, a umjesto njih zapošljava se drugi ili drugačiji kadar i oni su pobjednici. Argument u korist slobodnog tržišta kaže da će oni koji pobijede moći dobiti dovoljno da bi kompenzirali gubitnike. U praksi to u većini slučajeva ne funkcionira najbolje, pa zato sindikati da bi zaštitili gubitnike, sprečavaju povećavanje konkurentnosti i produktivnosti tako što traže sigurnost radnih mjesta, strogu regulaciju tržišta rada, protive se novim tehnologijama, traže protekcionizam i državnu potporu neproduktivnim poduzećima. Skandinavski model pokušava rješiti taj problem tako što stvara sustav u kojemu će dobitnici, barem do neke mjere, kompenzirati gubitnike. Mnogi već spomenuti mehanizmi poput ulaganja u edukaciju, potpore nezaposlenima i slično služe tome da se gubitnicima kompenzira njihov gubitak. Valja još napomenuti jednu stvar. Naime, u praksi se radi o tome da država većinom redistribuira novac jedne osobe kroz cijeli njen životni vijek. Dakle ne može se reći da jednostavno bogati daju novac siromašnima, takva konstatacija bi bila jednostavno netočna. Skandinavski model je dopustio slobodnu tržišnu utakmicu. Umjesto da spriječava, poticao je sve procese koji su vodili povećanoj produktivnosti gospodarstva. Državni novac ulagao se jednom rječju u ljude, a ne u održavanje zastarjele i neproduktivne proizvodnje kao recimo kod nas. I tako je uspio.
    Ovaj model se danas susreće sa mnogim problemima i potrebna mu je promjena. Globalizacija ima pozitivne učinke na gospodarski rast, ali i negativne na socijalnu državu. Primjera radi, netko se školuje besplatno na državnom fakultetu i onda ode u inozemstvo i ne sudjeluje u spomenutoj kompenzaciji. Ili državljani koji radni vijek provedu u inozemstvu i onda dođu u mirovinu doma, pa koriste sve pogodnosti praktički besplatno. Zatim socijalni turizam, to jest socijalna davanja za pripadnike nekih imigracijskih skupina koja su viša od prosjeka. Najveći su međutim problem demografske promjene, koje nisu svojstvene samo ovim zemljama, ali zbog većih socijalnih izdataka imaju veći učinak. Populacija stari, pa će tako primjerice u Finskoj udio radno sposobnog stanovništva pasti za 10% u slijedećih 30 godina. Iako se to možda i ne čini puno, u okvirima proračuna to čini razliku, jer u isto vrijeme ima 10% više onih koji primaju mirovinu. To znači da sustav dugoročno nije održiv jer će se poremetiti odnos onih koji daju i onih koji primaju.
    U principu zasad nema nekog revolucionarnog rješenja, ali je dobra stvar da se ljudi već sada brinu za problem koji će eskalirati za 20 godina. Uglavnom, zanimao me taj skandinavski model malo detaljnije, pa sam naletio na ovaj dokument i zadovoljio svoju znatiželju, pa zašto to ne podijeliti sa još nekim. Nadam se da je bilo zanimljivo. Naravno da skandinavski model nije ništa savršeno, ali su uspjeli su izvući maksimum s obzirom na okolnosti i malo tko bi se iznenadio da upravo oni naprave prvi sljedeći korak prema naslovu ovog bloga, prema novom svijetu.

    Nenad Šarlija

    “The scientists of today think deeply instead of clearly. One must be sane to think clearly, but one can think deeply and be quite insane.” Nikola Tesla

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s