Komentari Darka Polšeka: Ljevica, desnica, centralno…

Mozak naginje po intuiciji?

Mozak naginje po intuiciji?

Prisjećam se jedne situacije pred dvadesetak godina, kada su mi ugledni domaći istraživači javnoga mnijenja rekli da će HDZ, ma što činio, na izborima uvijek osvajati više od 30% glasova. Još tada, za vrijeme Predsjednika, činilo mi se da su takva predviđanja vrlo problematična, takoreći neznanstvena. Dvadeset godina kasnije, pokazalo se da nisu promašili. Kako je to moguće?

Jonathan Haidt, socijalni psiholog sa Sveučilišta u Virginiji, i voditelj istraživačke skupine YourMorals.org objavio je ove godine jednu od najznačajnijih novijih knjiga na području etike, političke psihologije i političkog odlučivanja, pod naslovom Um pravednika. Zašto politika i religija razdvajaju dobre ljude. Knjiga se sastoji od tri dijela i svaki dio opisuje jedno važno načelo moralne psihologije. Prvo: Intuicije imaju primat, a strateško razmišljanje slijedi tek naknadno. Drugo: Moral se ne sastoji samo od (procjene) štetnosti i pravednosti. I treće: Moral nas veže i osljepljuje.

Ljudi najčešće odlučuju intuitivno ili emotivno, bez razmišljanja, najčešće ne tražeći dodatne razloge za svoju odluku. Naš moral ima evolucijske temelje. U psihologiji morala to su načelo dokazivali Lawrence Kohlberg i Phil Tetlock, a dodatne dokaze pružili su Wundt, Zajonc i Antonio Damasio u neurologiji, ili pak bihevioralni ekonomisti poput Daniela Kahnemana. Mi odlučujemo – tijelom, i spontano djelujemo kada nas pokrenu neki evolucijski duboko usađeni okidači. (Evolucija nije dizajnirala naš mozak za rješenja statističkih problema.) Prema toj slici ljudskog uma, pružanje razloga za neku odluku ili postupak tek je naknadna racionalizacija u biti već donesene odluke. Do te racionalizacije uglavnom dolazi tek onda kada svoju odluku ili izbor moramo objasniti drugima. I tada nastaje moralna ‘politika’ odlučivanja, ili ako hoćete frojdovski – ‘superego’: strah da ćemo izgubiti ‘obraz’ ako svoje postupke (i intuicije) loše objasnimo drugima. Ali isto se tako brzo znamo i lišiti toga straha i čuvati obraz: brzo smišljamo razloge čak i za najbesmislenije odluke.


Lijevo i desno društvo i njihova ticala

Obično se, kaže Haidt, priča o moralu i politici svodi na dvije koncepcije. Prema prvoj, liberalnoj, Johna Stuarta Milla, društvo (ili država) smije djelovati protiv pojedinca samo ako njegov postupak može naštetiti (ili ako je naštetio) nekom drugome. Prema drugoj, konzervativnoj, Emilea Durkheima, društvo je spontano nastala organska cjelina u kojoj su se pojedinci naučili povezivati i kažnjavati prekršitelje. Društvo je poput obitelji, hijerarhijsko. I kada čovjek ne vidi ništa ‘iznad sebe’ čemu pripada, on ne može postati privržen višim ciljevima. Ako nema ničega ‘većeg od sebe’, ljudi će biti demoralizirani. Dirkemovsko društvo vrednuje samozatajnost više od slobodnog izražavanja, dužnost više negoli prava, i lojalnost prema svojoj grupi više negoli prema ostalima. Dok je temelj ‘Millovog’ društva briga i pravednost, ‘dirkemovsko’ se društvo gradi na lojalnosti, autoritetu i svetosti (točnije: sposobnosti da ideje, objekte i događaje, pogotovo one važne za opstanak društva) obdarimo beskrajnom vrijednošću.

Haidt dokazuje kako se moral ne sastoji samo od dva ‘ticala’ (brige i pravednosti) kako to misle liberali, već od mnogo više njih. I to je inicijalna prednost desničara: budući da se naše odluke donose na temelju intuicija, bez mnogo strateškog razmišljanja, (i budući da desničari imaju ‘jaču’ sliku ljudske prirode), desničari u političkim bitkama imaju važnu početnu prednost.


Politička podjela moralnih temelja

Kada su Haidt i njegovi suradnici ispitivali koje vrijednosti najviše cijene ljevičari i desničari dobili su vrlo jasnu sliku: za ljevičare glavne su vrijednosti ‘briga’ i ‘pravednost’, klasični liberali najviše cijene slobodu i strah od podčinjavanja, dok desničari, pogotovo na krajnjem dijelu spektra, istim intenzitetom cijene sve Haidtove ‘module’ moralnosti: uz brigu i pravednost, oni cijene i lojalnost, autoritet i ‘svetost’. (Haidt je kasnije dodao i šesti ‘modul’: sloboda/podčinjavanje.) Te moralne vrijednosti ili intuitivne ‘module’ koji pokreću dubinske evolucijski zadane mehanizme ljudske psihologije, Haidt zove teorijom moralnih temelja.

Svaka od tih vrijednosti, modula ili stupova ima svoje evolucijske, neposredne, i trenutno dominantne okidače. Svaki se temelj morala izražava svojstvenim emocijama, a ljudi im pripisuju i posebne vrline ili poroke. Primjerice, modul brige/štete, evolucijski se ‘okida’ zbog zaštite i brige za djecu i nemoćne, modul ‘pravednost/prevara’ okida se kada netko želi zloupotrijebiti međusobno partnerstvo; ‘lojalnost/izdaja’ kada se oblikuju kohezijske koalicije; ‘autoritet/subverzija’ kada u hijerarhijama sklapamo korisne veze; a ‘svetost/degradacija’ okida se u susretu s potencijalnom ‘kontaminacijom’. (Vidi sliku na ovome linku.) Ti evolucijski okidači imaju i suvremene analogije, pa se ti stupovi morala okidaju i u brojnim prilikama i svakodnevnim situacijama poput bračne (ne)vjernosti, slomljenih aparata za prodaju cigareta, pri sportskom navijanju, ili u raspravama o tome tko što zagađuje.


Zašto se društva polariziraju?

Glavni Haidtov povod za pisanje znanstveno-popularne knjige jest činjenica da u društvenim sustavima s vremenom raste polarizacija, odnosno da se početni društveni konsenzus razmjerno lako pretvara u konfrontaciju, u gregarističko okupljanje socijalnih podskupina u ‘krda’ ili ‘rojeve’, između kojih dijalog više nije moguć. Takav je proces evolucijski razumljiv, ali je politički vrlo opasan. Sličan proces segregacije, po njemu, trenutno vlada u Americi, i on nije posljedica isključivo destiliranja suprotstavljenih stavova, već je mnogo češće rezultat procesa čak i fizičkog razdvajanja polariziranih skupina. Primjerice izborne se jedinice počinju jasno kristalizirati u ‘rojeve’ glasača istog opredjeljenja, a politika nastanjivanja političara u Washingtonu, koja je zbog obiteljskih i dječjih mreža nekoć služila za pacifikaciju ekstrema među političarima, danas više ne postoji. Po mom sudu, polarizacija se teže zbiva u sustavima i društvima koji imaju barem još jednu, srednju političku opciju, koja dijeli vrline, ‘ticala’ ili temelje morala s jednim i drugim krajem spektra. Sve jače izraženi sukobi među političkim strankama mogu nastati i kada biramo suprotne primjere za istu moralnu intuiciju, ili kada dirnemo u suprotnu ‘svetinju’. Haidt je svjestan da apeliranje na apstraktno zajedništvo neće riješiti problem političke segregacije, ali ne nudi niti izlaz iz razmjerno nepoželjne, ali evolucijski razumljive situacije.

Drugi veliki Haidtov motiv bio je objasniti (svojim) lijevo orijentiranim kolegama kako su temelji morala brojniji negoli što to obično mislimo, te da bi ‘draženjem’ većeg broja moralnih ‘ticala’ demokrati mogli polučiti značajnije političke rezultate. Pretpostavljam da bi iste vrste znanja mogle iskoristiti i druge stranke, pa bi se Haidtove spoznaje mogle proširiti i u tehnologiju političke manipulacije (što autor izbjegava), primjerice tako da političaru skrojimo leksikon kojim će u svakoj političkoj situaciji ili skupini aktivirati posebne okidače i ‘svetinje’ (što se u propagandnim kampanjama ionako više-ili-manje svjesno oduvijek i radi).


Raskrinkavanje

Danas teško možemo zamisliti da preko usta nekog ljevičarskog predsjednika, kao što je bio slučaj s Kennedyjem pred pedeset godina, prijeđe rečenica: ‘Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za domovinu’. Vjerojatno bi se te rečenice danas klonio čak i desničarski predsjednik. Kada je izrekao spomenutu rečenicu, Kennedy je zapravo dodirnuo ne-ljevičarska ticala autoriteta, lojalnosti i svetosti. I sve druge političke stranke ljevice, ako žele pobjedu, naravno, moraju dirnuti za njih netipična osjetila ili emocije. Naši današnji predsjednici primjerice odlaze na mise, premda su agnostici. Vrlo rječito podržavaju generale, a katkada konstruiraju čak i mini-sukobe s ‘drugima’ kako bi dirnuli modul lojalnosti. Stoga nisam siguran da Haidtova dijagnoza o ljevičarskoj manjkavosti okidača moralnih temelja vrijedi i za Hrvatsku.

Za Hrvatsku politiku, a možda i za znanost, Haidtovi se rezultati i ciljevi mogu i obrnuti. Umjesto da političkim strankama sugeriramo kako ‘dodirnuti’ i ‘nadražiti’ neki moralni temelj ili ticalo, možda se (ali samo možda!) produktivnijim može pokazati zadatak da raskrinkamo zloupotrebe tih postupaka. Haidt je skeptičan prema političkim dosezima ‘raskrinkavanja’, jer su za njega intuitivni i evolucijski temelji mnogo jači i dublji od racionalizacija.

Kada bismo krenuli tim putem, međutim, vidjeli bismo da naslaga racionalizacija (laži) ima jednak broj na svim stranama političkoga spektra. Vidjeli bismo, također, da se čak i marginalnije političke skupine koriste istim, ne posebno uočljivim ‘svetinjama’, poput ‘klasne borbe’ ili ‘klasne solidarnosti’. Naposljetku, možda bismo čak bili i zadovoljniji. Prvo bismo razmjerno lako dokazali da se svi koriste ‘prljavim’ sredstvima uvjeravanja i zadiranja u naše evolucijski duboke intuicije, a potom bismo zaključili da smo možda sretniji od drugih: kod nas barem, zbog relativne socijalne homogenosti i ravnomjernije zemljopisno-političke distribucije, do dramatičnih konfrontacija koji bi uništili političko tijelo, srećom još uvijek nije došlo.

Desno nije tijesno

Na jednome skupu o genetici i društvu pred desetak godina jedan me profesor pitao zašto nismo zvali predstavnike Crkve. Ja sam mu kao odgovor na pitanje ispričao priču iz Levi-Straussa, kako u Brazilu postoji jedno pleme koje igra rudimentarni nogomet, s jednim važnim dodatnim pravilom: njihov se nogometni susret završava kada obje ekipe postignu neriješen rezultat. Trebamo li se i mi ponašati poput tog brazilskog plemena?


Igraju li društva ‘na neriješeno’?

Spomenuto brazilsko pleme možda je iznimka u nogometu, ali je u politici, čini se, pravilo. Možda je ta potreba za ‘uravnoteženjem’ i neriješenim rezultatom političkih sporova objašnjenje povećane brige za nedavne političke gubitnike u brojnim zemljama – u Americi, u Francuskoj, a potom, kako svjedoče neki nedavni skupovi – i u Hrvatskoj. Možda je riječ o nekoj instinktivnoj solidarnosti prema gubitnicima? Možda ljudi od politike očekuju neku ‘vagu’, pa se boje da bi pretezanje na jednu stranu moglo postati opasno? Tko zna.

Tako se primjerice pred mjesec dana David Brooks, ugledni novinar još uglednije ljevičarske novine The New York Times, zapitao: kakva je budućnost konzervativaca? Republikanski kandidati su u utrci za predsjednika iznosili konvencionalne argumente, kaže Brooks, ali ako pogledate napise na internetu, naići ćete na vrlo živu i utjecajnu raspravu među pripadnicima umjerene desnice.


Nijanse na US blogosferi

Brooks umjereno-desničarske blogere svrstava u četiri skupine. Prvo, tu su paleokonzervativci. Oni su protiv svega velikoga: protiv velikih korporacija, jake države, i jake vojske. Vrlo su osjetljivi prema tome kako kapitalizam može uništiti lokalne zajednice. Potom, tu su reformisti niže-srednje klase. Blogeri te vrste misle kako bi republikanci morali obraćati više pozornosti na ekonomske potrebe multietničke radničke klase. Treću vrstu predstavljaju meki libertarijanci. Riječ je o blogerima koji zastupaju ‘tržišno rješenje’ problema, ali oni tržišnu orijentaciju ne poistovjećuju s podrškom ‘velikim biznisima’, već je u tim napisima korupcija velikih korporacija jedan od glavnih predmeta blogerske kritike. Naposljetku, tu su i obnovitelji ideja Edmunda Burkea, slavnog liberalno-konzervativnog političkog filozofa 18. stoljeća i velikog kritičara (nasilja) Francuske revolucije. U modernim uvjetima, Burkeove ideje pretvaraju se u kritiku ‘radikalnih’ koraka prilikom reformiranja pojedinih aspekata državne uprave ili društva. Svim tim blogerima i novim konzervativcima zajedničko je, kaže Brooks, što preziru republikanizam utemeljen na donacijama. Za razliku od republikanske matice (u stvarnome životu), oni se rukovode empirijskim podacima, posebno su se specijalizirali u kritici sentimentalnosti (‘srcedrapateljnog’ liberalizma) i kolektivnog mišljenja, i vrlo su umjereni po svojem tonu.

Nisam siguran da se Brooksovi zaključci mogu prenijeti i na hrvatsku blogosferu, ali njegova je klasifikacija zanimljiva kada je prenesemo na domaće – ‘stvarne’ desničare. Pogledajmo.


Hrvatska: tvrdo kuhano ognjištarstvo…

I kod nas postoje paleokonzervativci. Ali za razliku od američkih, naši paleokonzervativci su zastupnici jake države, jake državne regulacije, jake socijalne solidarnosti utemeljene na ideji hrvatskog naroda. Njima je kapitalizam mrzak, i rado bi se vratili u neko ‘zlatno doba’ u kojem bi svi bili sretni. Njihova je kritika države, kako je to nedavno izrazio Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, kritika političkog ‘kameleonstva’, kritika političara nesposobnih za izražavanje jakih stavova i jakih političkih programa. Često se bave jezičnim čistunstvom, kao velikim političkim pitanjem. Katkada, domaći paleokonzervativci jesu osjetljivi prema tome kako kapitalizam ugrožava lokalne zajednice, ali najčešće njihov je stijeg obilježen riječju ‘OSVETA’ za sve nepravde počinjene u doba komunizma.

U domaće reformiste niže-srednje klase donedavno smo mogli ubrajati predstavnike katoličke crkve. Za razliku od prethodne skupine, ova vrsta desnice gotovo uvijek ističe ‘pomirenje’. Zastupnici ove skupine kritiziraju vladu i kapitalistički sustav u ime pravih ‘vrijednosti’ domaćeg ćudoređa i morala, ćudoređa naime ‘običnoga čovjeka’ koji još uvijek u sebi nosi vrline koje danas naočigled nestaju. I ako su viši slojevi ‘odnarođeni’, možda se od njih i mogu dignuti ruke, ali biti brižan zapravo znači voditi brigu o tom ‘običnome čovjeku’ koji bi se lako mogao pokvariti izazvan nemoralom utjelovljenom u višim klasama i u vladajućoj eliti.


…i meko kuhano slobodarstvo

Ne mogu dovoljno objektivno prosuditi, ali čini mi se da raste broj ‘mekih’ libertera. To je zbog toga što u tu skupinu ubrajam samoga sebe. Skupinu domaćih ‘mekih libertera’, za razliku od prethodnih skupina koje su uglavnom ‘off-line’ iliti u realnome svijetu i u realnim medijima, uočavam među blogerima raznih više ili manje čitanih portala, ali posebno u skupini uglednih ekonomista, odnosno kritičara vlada (slijeva i sdesna) koje provode ‘nereformiranu’ ekonomsku politiku, politiku utemeljenu na rentijerstvu posebnih društvenih slojeva i državnih poduzeća. Zašto je riječ o ‘mekim’ liberterima? Zbog toga što se u toj skupini vjerojatno nitko ne bi usudio ‘doktrinarno’ reći, kako kaže Brooks, da bi trebalo ukinuti baš sve državne povlastice, uključujući naknade trudnicama, tramvajske popuste i sl. Premda često ističu nužnost reforme državne uprave, oni isto tako rijetko ističu – ‘doktrinarni’ liberterski stav da je svatko odgovoran za svoj život, za svoje zdravlje i za svoje penzije, i da je država tek ‘nužno zlo’.

Ta je skupina ‘mekih’ libertera često vrlo sklona – možda nesvjesno ili zbog neinformiranosti, obnovi Burkeovskih ideja. Kao moto te skupine mogli bismo izdvojiti citat Edmunda Burkea: ‘Bolje da nas preziru zbog prevelikog strahovanja, negoli da stradamo zbog prevelikog samopouzdanja. Ljudi sa svojom slobodom mogu činiti što im se sviđa, ali prvo trebamo vidjeti što će im se svidjeti da rade, a tek im onda čestitati. Smotreni ljudi pripazit će kako se koristi moć, osobito nova moć u novim ljudima.’ Ti domaći on-line komentatori često zazivaju ideju o ‘nenamjeravanim posljedicama’ ljudskih akcija, o tome kako se dobrim namjerama popločava put u pakao, i idu im na živce ljudi koji ‘znaju što neće, ali ne znaju što hoće’. Za tu je domaću skupinu isto tako karakterističan Brooksov opis: ‘oni su specijalisti u napikavanju balona sentimentalnosti i kolektivističkog mišljenja’, posebno foteljaške sentimentalnosti koja zagovara ‘solidarnost’ sa siromašnima iz nepokrenute udobnosti svoje sobe. Njima je ideja revolucije odium, zbog kojeg je bolje puhati i na hladno. A kako brojni ljudi danas zazivaju revoluciju, kao da je prevrat po sebi neka vrlina koja će iskorijeniti sva zla, raste i broj članova Burkeovske umjerenjačke ‘stranke napretka u granicama zakona’.


Bod u gostima je poželjna stvar

I tako se vraćamo na prvu misao: o igranju društvene utakmice dok rezultat ne bude neriješen. Možda je u toj ideji brazilskih Indijanaca sadržana mudrost koju nismo skloni ozbiljno shvatiti. Ali ako nam se ta metafora ne sviđa, imamo mi i svojih: primjerice o političkome klatnu koje je zastranilo, ali koje će se po sili gravitacije vratiti u neko stabilno stanje. To je vjerojatno vrlo točan opis domaćega socijalnog i političkog stanja. Pretvorimo li pak te metafore u ‘norme’, učinit će se da smo svi mi ‘u biti’ konzervativci. I tek ćemo tada, iz nužde, naime zbog svijesti da nas nepomičnost nikada neće izvući iz loše situacije, pokušati pronaći neko srednje rješenje: stanje u kojem će naša ‘klatna’ ipak ostvarivati neki pomak, i stanje u kojem će momčadi ipak postizati neke pobjede, pa makar i s minimalnom razlikom.

izvor: tportal.hr

Advertisements

Comments

  1. jebote, ja se prepoznah u masu ovih stvari u totalno pogresnom i neprimjernom okruzenju, ovdje nesto nije prevedeno kako treba. jebemim vikipidiju i njeno uredjivanje gdje je sve moguce, a onda se blogovi i viki uzimaju kao izvor i cinjenice.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s