Čarls Simić: Godina u fragmentima

Simic CharlesŠetajući popodne, video sam kroz izlog manikire kako rade, bakalina na trotoaru kako crevom zaliva svoj paradajz i papriku, i apotekara koji namigujući prodaje nešto nekom starcu.

Ovaj čovek piše balet za radio, ili nisam dobro čuo u tom bučnom restoranu?

Pre pedeset godina, na Ist Sajdu se veš još uvek sušio na protivpožarnim stepenicama. Komšije su sedele na stepenicama i prijateljski čavrljale dok su dokoni dečaci bacali mačke sa krovova da ubiju vreme. Pisci i pesnici, osuđeni na doživotnu opskurnost, grozničavo su pisali dok su svi ostali spavali a crni teretnjaci klizili po Ist Riveru, vukući tovare smeća u more.

Imam fioku punu pokvarenih satova, od kojih su neki pripadali mojim pokojnim roditeljima, a drugi su moji. Svih ovih godina nisam smogao snage da ih bacim, i gledam ih i uzimam u ruke barem jednom godišnje.

Ogromni kameni Buda iz Indije, postiđeno se smeška i trpi uvredljivo fotografisanje u jednom čikaškom muzeju, sa gomilom bučnih srednjoškolaca, dok jedna devojka ofarbane kose sa minđušom u nosu ide toliko daleko da mu se penje u krilo i grli ga, kao da joj je on momak ili dragi ujak.

Izdaje se prazna soba, osunčana i svetla, sa muvom na plafonu da stanaru pravi društvo.

„Isus je opaljeni pištolj“ piše na zidu prikolice u Alabami.

„Da li je danas procentualno više idiota na svetu nego u nekim ranijim epohama?“, pita se Teofil Pančić, kolumnista beogradskog nedeljnika Vreme. Odgovara da se to samo tako čini, jer su danas vidljiviji, čujniji i naravno, povezani na internet. Ranije je, primećuje on dovitljivo, svako bio idiot sam za sebe, izolovan ne samo od ostatka čovečanstva, nego i od sebi sličnih idiota, tako da kad nekom od njih nešto savršeno idiotski padne na pamet, nije bilo šanse da se to proširi među idiotima u Tasmaniji i Uzbekistanu.

OGLASI: Podvodni gutač vatre traži tantričku plesačicu da mu se pridruži na dnu mora i da zajedno duvaju mehuriće od sapunice.

Renovirali su zapušteni blok malih, loše osvetljenih radnji sa prašnjavim izlozima punim ljubavnih ogrlica, minđuša za nos, tarot karata i mirišljavih štapića, gde sam pre mnogo godina video nekog mladića u okrvavljenoj košulji kako duva mehuriće od sapunice. Lice mu je bilo ispijeno i izmučeno, osim dok je punih obraza duvao vazduh.

Njen je život, rekla je, raštimovani klavir koji strastveno svira.

Veče sam proveo slušajući petoricu predsedničkih kandidata kako nude izmišljena rešenja za zemlju koja ne postoji.

„Umišljene bolesti su mnogo gore nego prave, jer su neizlečive“, rekao mi je jedan stari prijatelj koji se teško kreće.

Dok nam je uragan Sendi šibao kuću, činilo mi se kao da sam u podmornici koja zvuči kao teretni voz.

Mnogo toga što naše oči vide i uši čuju izgubi se u prevodu.

Pored spaljenih kola, pokvarenog frižidera i hrpa zarđalih aparata, jurili smo držeći se za ruke ka polju punom cveća.

„Kad je Alfred hrkao, dizao je iz mrtvih“. To bih voleo da vidim uklesano na njegovom spomeniku.

„Budilnik bez kazaljki koji kuca na gradskoj deponiji“, tako je govorio o sebi.

Aktovi u muzeju odaju utisak kao da vole da ih gledaju i usamljeni muškarci i velike grupe ljudi. Čini se da se još više prse, da još niže spuštaju prste među noge. Samo čuvari, primećujem, ne dižu pogled, kao da su im te žene koje mi proždiremo pogledom supruge i ćerke.

Nema ničega razvratnijeg od onoga u glavi čistunca.

Ova bubašvaba koja užurbano trči uz kuhinjski zid mora da je upravo pogledala na sat.

Nekada, kada bi kraljevski ministar ili astrolog pogrešno predvideo ishod nekog vojnog poduhvata i poveo zemlju u katastrofu, bio bi javno mučen i pogubljen. U naše vreme, ove ljude i dalje smatraju spoljnopolitičkim stručnjacima i redovno ih zovu na televiziju i u novine, da ljudima prodaju nove katastrofalne predloge.

Nema ničega dosadnijeg u čitavom stvaralaštvu od pesnika koji govori čitaocu kako piše pesmu, kako koristi reči.

U pretrpanom izlogu starinarnice, među porcelanskim vazama i starim satovima, stoji slika u teškom kitnjastom ramu, sa prizorom neke bitke iz napoleonskih ratova. Njeni topovi još uvek bljuju vatru, konjica juri i zastavama seče kroz crni dim, gazi mrtve i ranjene koji se koprcaju u agoniji, ili mirno leže u ovo vrelo i vlažno njujorško jutro, sa pustim ulicama ako ne računamo đubretarski kamion koji stalno zastajkuje i nervira onih nekoliko golubova.

Onom finom starom gospodinu koga sam upoznao na humanitarnoj prodaji kolača dali su nekoliko medalja za strahote koje je izazvao u nekoj zemlji koju više niko ne može da pronađe na mapi.

Trebalo bi da postavimo natpis, „Besplatni časovi bubnjeva“, kaže moja žena, da reklamiramo detlića u našem dvorištu koji nas izluđuje.

Beskućnik, go do pasa po letnjoj vrućini, maše rukama kao da svira gitaru dok momak i devojka prolaze i ljube se.

Pošto nije imao šta da joj kaže, napravio je avion od papira. Avion je kružio oko njene lepe glave pa joj upao u tanjir s graškom.

Kladim se da naši izabrani predstavnici u Vašingtonu provode mnogo vremena pred ogledalom, diveći se sebi. Podižu noseve i brade, zure pravo preda se i ne mrdaju, a onda ozbiljno klimnu glavom i osmehnu se sebi dok izlaze da se sretnu sa narodom.

Sedeo je na klupi u parku Vašington Skver i šaputao nešto strašno poverljivo svom psu, koji je sedeo pred njim uspravljenih ušiju, i s vremena na vreme oprezno mahao repom.

Konobar se zvao Drakula – ili je trebalo tako da se zove. Doneo mi je dva parčeta užasno zagorelog tosta na belom tanjiru.

Kad razmislim, jednom sam video čoveka u punom indijanskom kostimu, sa sve perjem, kako prelazi ulicu na raskrsnici Osme avenije i Trideset osme ulice, u pet ujutru, i jede parče pice.

Duga noć prevrtanja u hotelskom krevetu, nisam mogao da zaspim. Za to vreme, u susednoj sobi, neki par koji se kasno vratio nije mogao da prestane da se smeje, kako mi se činilo, satima. Tu i tamo, poželeo bih da ustanem, da zalupam u zid i da ih prekinem, ali bojao sam se da bi ućutali i ostavili me samog sa mojim mislima.

Nanošenje bola slabima je afrodizijak za moćne. Svaki obavešteni čovek u Americi zna da je penzioni fond solventan i da će ostati solventan decenijama. Jedini razlog zašto naš predsednik i naše dve političke stranke žele da ga čačkaju jeste to što hoće da udovolje sadistima među svojim bogatim sponzorima, kojima njihove pare i moć neće doneti sreću sve dok siromašni, bolesni i stari među nama ne ostanu u potpunoj bedi.

Teret koji svi ljudi moraju da nose na plećima vidljiviji je u ovakvo mračno i kišno novembarsko veče.

Moj život je stvaran koliko i tvoj, rekao je cvrčak u šipražju dok se spuštala noć.

izvor:  NYRBlog / pescanik.net

Advertisements

Comments

  1. THE KEY

    One blistering afternoon, under the blazing sun, people saw Mulla Nasrudin crawling on his knees in the middle of a road in broad daylight frantically searching for something.

    The crowd observed him curiously for some time and then an inquisitive man asked him, “What are you searching for, Mulla?”

    “I have lost my key” replied Mulla Nasrudin.

    Being of a helping nature the man joined Mulla Nasrudin in searching for the lost key and soon there were a large number of people on all fours searching for the elusive key.

    An extensive search was carried out but the key was not found, so someone in the crowd asked Nasrudin, “Mulla, do you remember where you lost the key?”

    “I lost the key in basement of my house,” replied Mulla Nasrudin.

    “What? You lost the key in the basement of your house?” the astonished crowd asked, “Then why are you searching for the key over here in the middle of the road?”

    “Because there is more light here,” replied the wise Mulla Nasrudin.

    http://karvediat.blogspot.ca/2011/11/key.html

  2. Сјајно.

  3. Moj život je stvaran koliko i tvoj, rekao je cvrčak u šipražju dok se spuštala noć.

  4. “To achieve the mood of a warrior is not a simple matter. It is a revolution. To regard the lion and the water rats and our fellow men as equals is a magnificent act of the warrior's spirit. It takes power to do that.” – Carlos Castaneda

  5. Da li je tačno da tirani imaju dugačke prste?
    Da li je istina da sami postavljaju zamke
    Ispod slika Bogorodice
    Na mračnim mestima preobraženim u muzeje?

    Svi volimo njen grozničav pogled uzdignut ka nebu.
    I Veneru razodevenu svi volimo.
    Ona nas gleda iz razmeštene postelje
    Sa smeškom i rukom preko prepona.

    Ona vidi kako gospodar vreba iza naših leđa.
    Star je, bled kao leš, preobučen
    U čuvara muzeja i nosi sive rukavice,
    Jer ruke su mu, naravno, crvene.

  6. Poetry

    And it was at that age … Poetry arrived
    in search of me. I don't know, I don't know where
    it came from, from winter or a river.
    I don't know how or when,
    no they were not voices, they were not
    words, nor silence,
    but from a street I was summoned,
    from the branches of night,
    abruptly from the others,
    among violent fires
    or returning alone,
    there I was without a face
    and it touched me.

    I did not know what to say, my mouth
    had no way
    with names,
    my eyes were blind,
    and something started in my soul,
    fever or forgotten wings,
    and I made my own way,
    deciphering
    that fire,
    and I wrote the first faint line,
    faint, without substance, pure
    nonsense,
    pure wisdom
    of someone who knows nothing,
    and suddenly I saw
    the heavens
    unfastened
    and open,
    planets,
    palpitating plantations,
    shadow perforated,
    riddled
    with arrows, fire and flowers,
    the winding night, the universe.

    And I, infinitesimal being,
    drunk with the great starry
    void,
    likeness, image of
    mystery,
    felt myself a pure part
    of the abyss,
    I wheeled with the stars,
    my heart broke loose on the wind.

    Pablo Neruda

  7. depresija je bolest i radnika i neradnika i pjesnika i prosjaka…Neruda nije lijek, bolji je Servantes.

  8. postoje i vrste depresije i svako dobije svoju dozu, bez obzira na vrijeme i radne sate…i ako statistike govore da je najmanje depresivnih upravo kod neradnika…

  9. da bi pronasao pravi put, moras da putujes mnogim stazama, a ne sve po istom tragu uz ljutnju sto se svijet oko tebe ne mijenja onako kako ti hoces.

  10. I am not I.
    I am this one
    walking beside me whom I do not see,
    whom at times I manage to visit,
    and whom at other times I forget;
    who remains calm and silent while I talk,
    and forgives, gently, when I hate,
    who walks where I am not,
    who will remain standing when I die.

    Juan Ramón Jiménez

  11. Iz Otpadnika

    Balkan, s brojnim nacionalnostima i tri različite religije previše je složen da bi ga se objasnilo i događajima dalo neki smisao. Pogotovo kad svaka etnička grupa piše svoju povijest, spominjuću samo nepravde koje su učinjene njima, a prikladno ispuštajući sve svinjarije koje su oni činili susjedima tokom stoljeća.

    Nisam imao problema s kulturnim nacionalizmom, ali mi se gadio nacionalizam koji je zahtijevao neupitnu solidarnost s predrasudama, samoobmanjivanje i kolektivnu paranoju.

    Čarls Simić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s