Vladimir Visocki: Za Ruse niko nije veći od njega, osim Gagarina

visocki(25.januar 1938. – 25.jul 1980.)

Ruskim kinima upravo hara film ‘Visocki – hvala što sam živ’. Najveći ovogodišnji hit priča jednu epizodu iz života legendarnog glazbenika koji je, iznuren alkoholom i drogom, umro u 42. godini života.

Moskva je bila u znaku Olimpijade 25. srpnja 1980. Spektakl nije bio onakav kakvog se priželjkivalo, jer je 65 zemalja odbilo sudjelovati zbog sovjetske invazije na Afganistan, međutim, sudeći po ispunjenim tribinama i željnom iščekivanju televizijskih prijenosa ipak je to bio događaj godine.

Osim političkih natezanja, slavlje je još nešto poremetilo. Toga dana u svome stanu umro je Vladimir Visocki , glumac, pjevač i pjesnik. Kolikogod ga sovjetske vlasti nisu priznavale (državno diskografsko poduzeće Melodija tek mu je tri godine ranije objavilo prvi pravi album, a prije toga samo nekoliko EP ploča), on je bez konkurencije bio najomiljeniji ruski umjetnik. Za predstave u teatru na Taganki u kojima je on nastupao nisu se mogle dobiti ulaznice, dok su mu pjesme postale hitovi zahvaljujući kazetofonima koji su tek sedamdesetih ušli u modu: obožavatelji bi snimali njegove često ilegalne (tj. vlastima neprijavljene) koncerte i zatim umnožavali kazete te ih dijelili prijateljima i znancima. Kada bi se uvečer skupila društva u gradovima i selima diljem Sovjetskom Saveza, Visocki je bio obavezna glazbena kulisa. Zašto ga je država ignorirala? Najprije zbog uličnog žargona koji je koristio u pjesmama, zato što je pjevao – između ostalog – o kriminalcima, prostitutkama i antisemitizmu (otac mu je bio kijevski Židov), ali i zbog stihova koje vlast naprosto nije mogla tolerirati. Na primjer – „Mi smo obične lutke. Navikli su nas da budemo šutljivi modeli bez krvi i kože. Imamo glave, ali naši su mozgovi od vate“.

Efektan životni stil

Visocki je bio provokativan pjesnik, no takav je bio i Bulat Okudžava , pa ga ipak nisu tako idolizirali. Prvi je, međutim, nastupao u filmovima i televizijskim serijama (recimo, 1979. snimio je iznimno popularnu krimi seriju „Mjesto susreta ne mijenjati“, emitiranu i na jugoslavenskoj televiziji: igrao je policijskog inspektora koji se krajem 40-ih, u staljinističkoj Rusiji bori protiv zločina) i bio bi omiljen čak zahvaljujući i samo tom aspektu karijere, ali su provokativne pjesme davale začin koji ga je izdizao od svih drugih sovjetskih zvijezda toga razdoblja.

Za sovjetske standarde, imao je i efektan životni stil. Uvijek u tamnim kožnim jaknama i trapericama, sličio je na američke ili zapadnoeuropske alternativce, no uživao je u luksuzu i nije se odvajao od svog mercedesa. Od 1969. bio je oženjen s francuskom glumicom Marinom Vlady, podrijetlom iz Bjelorusije (i njoj i njemu bio je to treći brak), što mu je olakšalo putovanja u inozemstvo: ona se zbog njega učlanila u francusku komunističku partiju, pa bi šef te strankeGeorges Marchais ponekad nazvao svog dobrog znanca, generalnog sekretara CK sovjetske KP Leonida Brežnjeva, moleći ga da „Volođi“ ne pravi probleme. Brežnjevu to nije teško palo, jer je i sam volio pjesme Visockog, što nije bio slučaj s drugim političarima iz njegova okruženja.

Zbog veze s Marinom, Visocki je proputovao svijet, bio je i u Cannesu, upoznao se sRobertom De Nirom i Lizom Minnelli u Americi, pjevao u Meksiku, a u Francuskoj su mu snimili tri albuma u vrhunskim studijskim uvjetima – ali s pjesmama po njegovom izboru. Kao da se ispričava državi koja ga je ipak tolerirala, izjavio je: „Ja nisam disident, ja sam umjetnik“.

Iznuren alkoholom

Od čega je umro – i to u 42. godini? Iznurivao se alkoholom još od mladenačkih dana: tako je liječio frustracije zbog uloga koji mu nisu odgovarale, političkih pritisaka i nepriznavanja, no kasnije se to pretvorio u životni stil. Slavni kazališni redatelj Juri Ljubimov, koji ga je 1964. i pozvao u Tetar na Taganki te mu omogućio uloge u hit predstavama „Život Galileja“, „Deset dana koji su potresli svijet“, „Dobri čovjek iz Sečuana“ i „Hamlet“, povremeno bi mu davao otkaz, iznerviran njegovim nedolascima na probe i cjelodnevnim mamurlucima, ali bi ga zatim opet primao natrag. Od 1977. prešao je na amfetamine, a kasnije i na morfij. Prvi zastoj srca, i kliničku smrt, doživio je 1979., dok je bio na turneji kod Taškenta, ali mu godinu dana kasnije nije bilo spasa. Čini se da znatan dio krivnje – kao i u slučaju Michaela Jacksona – snosi njegov osobni liječnik, koji se ponašao kao diler droge, ne pazeći kakav će učinak medikamenti imati na njegova pacijenta.

Smrt Visockog objavljena je kratkim anonsama u novinama Večernjaja Moskva i Literaturnaja gazeta, ali usprkos tome, kada je tri dana nakon smrti njegovo tijelo izloženo u Teatru na Taganki, policija je morala održavati red kako bi stotine tisuća njegovih poklonika položilo cvijeće, vijenac ili poneki stih u blizini otvorenog odra. Tog je dana posjet Olimpijadi zacijelo bio nešto slabiji. Državna televizija nije snimala rituala bez presedana, ali su zato neki Rusi već imali male kamere, čije su se snimke kasnije pokazale dragocjenima. Lijes je zatim prebačen u autobus i povorka – kojoj su na čelu bila dva kamiona prepuna posmrtnih znamenja – krenula je prema groblju gdje je Visocki pokopan. Među prisutnima je bila i Marina Vlady, iako posljednjih godina njihova veza više nije bila tako čvrsta: predbacivala mu je ovisnost o drogi i alkoholu, a on je već otvoreno živio s moskovskom „prijateljicom“ Oksanom Afanasejevom.

Poslije smrti proglasili su ga „zaslužnim umjetnikom“ Sovjetskog Saveza, 1989. je dobio muzej u Moskvi, a ni tranzicija nije naškodila njegovoj reputaciji: u nedavnoj anketi o najvažnijim Rusima 20. stoljeća izborio je drugo mjesto, odmah iza astronauta Jurija Gagarina.

jutarnji.hr

Advertisements

Comments

  1. Kad sam bio student, u drugoj polovini sedamdesetih godina, Momo Kapor je na radiju vodio jednu strahovito dobru emisiju u kojoj je uvijek puštao po nekoliko pjesama Vladimira Visockog …. ne mogu da se sjetim je li to bio Studo B ili Beograd 202 ….. odavno više nema tako dobrih radio emisija ……. slava Vladimiru Visockom ……. jedan od rijetkih dobrih poteza ove vječne crnogorske vlasti je što su mu podigli spomenik u Podgorici, ali im se za taj potez ipak neću zahvaliti …….

    • Dragi fantomu.Milo mi je što ima ljudi kao što si ti.Imam 15 godina i za Visockog sam saznao pre 3 godine i od tada mi je,mogu slobodno da kažem,on idol.Živim u mestu koje ima oko 6000 stanovnika(Banatski Karlovac).Od tih šest hiljada stanovnika ja sam bio jedini koji zna za njega(Naravno,neki su saznali tako što sam ih ja uputio,i pokušavao i pokušavam skoro svakodnevno da ih edukujem,da im kažem malo više o Visockom,ali svako kaže,,Beži bre.Ti si stvarno lud.Slušaš tu budalu,on samo urla i ništa više,ispiraš samom sebi mozak(To za mozak mi kaže rođeni otac jer ja svakodnevno slušam njegove pesme,kupio sam knjigu-Visocki poezija i proza,proučavam njegov život do detalja),,-i tako dalje na tu temu sa uvredama.A Visockog stavljam u rang-po pesništvu(Puškin,Jesenjin..)Po glumi:Pavle Vujisić i sve legende našeg i svetskog glumišta(Robert De Niro)Molim vas odgonetnite mi zašto je to tako,zašto se odupiru Visockom neće ni da čuju ni da razumeju?Malo sam razvuko i zapleo al izvinite u afektu je

      • Dobro je što poštuješ Visockog i “proučavaš njegov život do detalja”, ali nije dobro ako ti je to glavna ili daleko bilo jedina preokupacija ……. nemoj da edukuješ komšije tako što ćeš im puniti uši stalnom pričom o Visockom, jer oni imaju druge probleme o kojima razmišljaju …. tvoj otac vjerovatno nije previše obrazovan, pa teško može da te razumije, a boji se da zbog pretjerivanja u obožavanju ne zapostaviš druge bitne stvari u životu …… u svemu treba imati mjeru …… nažalost, Visocki nije imao mjeru u alkoholu, pa je to doprinijelo da umre veoma mlad …….. to što je na njegovom pogrebu bilo milion ljudi, nije vrijedno koliko bi bilo vrijedno da poživio još makar trideset godinica …… pozdrav!
        P.S. Završi fakultet, magistriraj i doktoriraj, a onda edukuj one koji to zaslužuju …. zaboravi na edukaciju današnjih komšija i sugrađana ….. :)

    • Хвала!Потрудићу се.

  2. Ladje

    Ladje dodju pa se opet dohvate kursa,
    I u nevrijeme – uvijek se vracaju one…
    pola godine nece da prodje- i tu sam,
    ali, opet da odem,
    na po godine opet da odem…

    Svi se vracaju sem najboljih prijatelja
    sem najvjernijih i najvoljenijih zena,
    i osim onih koji su potreba velja.
    Ja ne vjerujem sudbi,
    Ja ne vjerujem sudbi, ma sebi ni trena….

    Ali zelim- da u tome privida ima
    i potapanje ladje da izadje iz mode.
    najzad,vracam se s prijateljima i snovima…
    najzad otpjevacu,
    otpjevacu..ni po godine nece da prodje….

    1967

    “Meteorit, koji je pao u samom centru Sibira,trebalo je da stoji na grobu Vladimira Visockog i simbolizuje njegov zhivot.
    Nazalost,to se nije dogodilo,ali ja sam saznala 1985. godine ,da su astronomi krimske opservatorije tek otkrivenoj planeti izmedju orbita Marsa i Jupitera dali ime “Vladvisocki”.
    Ona se vodi pod brojem 2374 u medjunarodnom katalogu planeta.Cesto gledam u pravcu zvijezda i smijesim se pri pomisli da medju tim mnostovom planeta u ogromnoj galaktici bludi malena svijetleca tacka, i da je to vjecno zivo…nebesko tijelo vezano za ime moga muza….

    Marina Vladi , 1989

  3. TROCKISTIČKA
    (Za komuniste, antikomuniste i neokomuniste, sa posebnim osvrtom na Milovana i njegovog pobratima PWS-a)

    Na obali od Morače,
    sa gitarom Rus Visocki,
    zbog sudbine naše plače
    i pita se đe je Trocki ………

    Nema takvog među nama,
    pod Milašem svi smo sluge,
    ne boji se niko srama,
    jer opcije nema druge …….

    Mrtvo more ne talasa,
    u njemu je višak soli,
    trulom mesu nema spasa,
    a smrt tiha manje boli ………

  4. Bio je dobar tip, i Goran Rus mu je jednom posvetio clanak u Monitor-u, ali kako su crnogorske arhive nedostupne, to se ne moze naci. I da, iako nisam siguran u vezi estetike spomenika, drago mi je da je postavljen u Podgorici.

  5. Војин Николајевич says:

    Владимир Высоцкий

    Я не люблю

    Я не люблю фатального исхода.
    От жизни никогда не устаю.
    Я не люблю любое время года,
    Когда веселых песен не пою.

    Я не люблю открытого цинизма,
    В восторженность не верю, и еще,
    Когда чужой мои читает письма,
    Заглядывая мне через плечо.

    Я не люблю, когда наполовину
    Или когда прервали разговор.
    Я не люблю, когда стреляют в спину,
    Я также против выстрелов в упор.

    Я ненавижу сплетни в виде версий,
    Червей сомненья, почестей иглу,
    Или, когда все время против шерсти,
    Или, когда железом по стеклу.

    Я не люблю уверенности сытой,
    Уж лучше пусть откажут тормоза!
    Досадно мне, что слово “честь” забыто,
    И что в чести наветы за глаза.

    Когда я вижу сломанные крылья,
    Нет жалости во мне и неспроста –
    Я не люблю насилье и бессилье,
    Вот только жаль распятого Христа.

    Я не люблю себя, когда я трушу,
    Досадно мне, когда невинных бьют,
    Я не люблю, когда мне лезут в душу,
    Тем более, когда в нее плюют.

    Я не люблю манежи и арены,
    На них мильон меняют по рублю,
    Пусть впереди большие перемены,
    Я это никогда не полюблю.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s