Damir Nikšić: Kulturom vlada politika nehata

damir_niksic_foto_dan_hanssonUmiruća godina donijela je svekoliku krizu, političku, ekonomsku, socijalnu, moralnu i kakvu sve ne. Čini se, međutim, kako je najdramatičnije bilo u oblasti kulture koja se oduvijek smatra najranjivijom djelatnosti i od koje je najlakše zagrabiti. Dugo ćemo pamtiti neke poteze što vlasti, što bezvlašća unutar samih institucija kulture koje su zalupile vrata, pa čak i našoj nadi da će stvari krenuti na bolje. Sve to prošlo je uz posve blagu reakciju naših umjetnika, akademske zajednice i intelektualne javnosti. Jamačno jedan od ljudi koji se nije libio ni protesta ni žustih reakcija ni smislenih akcija bio je sarajevski konceptualni umjetnik Damir Nikšić.

Izvor: Radio Slobodna Evropa, 31.12.2012.

RSE: 2012 je donijela tarabe na vratima Zemaljskog muzeja, lance i katance na Čarlamu, isključivanje struje u vrijeme dok je trajala najveća izložba u posljednjih desetak godina, kolekcija Ars Aevi umalo protjerana na ulicu, protjeran bivši evropski prvak iz Skenderije. Sve pomalo liči na propast.

Nikšić: Nije da liči na propast nego i jeste propast. Ja ne znam koje sve znakove moramo da uočimo da bi proglasili propast. Ja sam pokušavao da natjeram ljude, ne samo da shvate da je država u suštini u krizi nego da je bankrotirala već sam tražio od odgovornih ljudi u državi da proglase bankrot, da objave da je kriza uveliko ne počela nego da je uzela maha. Kod nas postoji ta jedna politika koju mogu nazvati Politikom nehata. Dakle, ako ne pričamo o tome niko to neće primjetiti. Vlada i država su sigurno odgovorne za to i treba je držati odgovornom, međutim odgovorne su i nevladine organizacije koje se sve manje bave promjenom stvarnosti i tjeranju vlade i ovakvih dešavanja i trendova uza zid.

RSE: Ti si prošle godine okupirao zatvorenu Galeriju i tamo napravio studio i skoro 3 mjeseca branio i galeriju i čast jednog načina mišljenja.

Nikšić: Tačno 83 dana. Ja sam pokušao da obratim pažnju na funkcionisanje države, odnosno ne samo na funkcionisanje države kao nekog stranog tijela u društvu ili nekog vladara nego obratiti pažnju na to šta država treba da radi i kako treba da se ponaša. Htio sam da uspostavim odnos individua – država, ne kolektiviteti – država. U ovom slučaju umjetnik – država. Non stop sam ponavljao tu složenicu „javna stvar“, dakle res publika i šta znači javna stvar, javni sektor i šta znače javne institucije kao što su Umjetnička galerija, Zemaljski muzej i ostalo. Ne samo u simboličkom smislu kao institucije kulture, civilizacije nego i u političkom i funkcionalnom smislu da mi moramo da tražimo od države da funkcioniše pošto te institucije jesu državne i one za mene predstavljaju samu državu.

RSE: Osobno držim, a nisam u tome osamljen, kako među vama umjetnicima, istinskim pravim stvaraocima, ima dosta abstinenata kada je prava akcija u pitanju. Šta je u pitanju? Strah, letargija, ljenost, možda zadovoljstvo zbog nekih skrivenih benefita, očekivanih dobitaka?

Nikšić: Ne znam. Postoje ti neki komentari i mišljenje javnosti da bilo ko ko se umiješa i ko bi želio da bude umiješan direktno u djelovanje javnog sektora i države da ima neke svoje interese i da hoće da se uhljebi. I za mene se pričalo da sam zaradio ne znam koliko novaca u Umjetničkog galeriji, samo ne znam kako i od čega. Ja sam zbog toga sebe prozvao mini-starom kulture kao ministrom kulture BiH kao ministarstva koje ne postoji, da bih ilustrovao to neko mišljenje da ko god krene u neku društvenu akciju i neku angažovanost da očekuje neku poziciju kasnije.

RSE: Kod nas je postao običaj da horski galamimo na NN krivca koga obično nazivamo državom mada ne znamo ni šta to znači, ali ti si među rijetkim upirao prostom na ljude koji rukovode ili rade u našim institiucijama kulture i koji su djelimice također krivci.

Nikšić: Ja sam uglavnom upirao prstom na poziciju. Ako se radi o direktoru, mene u tom momentu stvarno nije interesovalo ko je direktor i koje ime i lice stoji iza direktorske pozicije. Ja sam upirao prstom na to da ko je god na toj funkciji direktora ne obavlja svoj posao, barem ne onako kako se predstavlja da obavlja. Ja apsolutno mogu da razumijem taj konflikt jednog direktora jedne javne institucije kulture koja ne dobija novac od same države i ja mogu da razumijem njegov problem sa državom i odsustvo te komunikacije, međutim ako se već obraća javnosti i javnoj intelegenciji tj umjetnicima, omladini i svima ostalima onda mora da obavlja posao i na tom planu. Kada se mi javimo doborovoljno da pomognemo moramo biti sinhronizovani i organizovani. A to podrazumijeva obavljenje određenih poslova kao javljanje na telefon, javljanje na e-mail. Interesantno je da je 1997 ili 1998 godine bila izložba koju je napravio SCCA na skelama Umjetničke galerije i da sam ja tada još uzeo radni stol direktorice i iznio ga napolje i stavio telefon i stavio zvučni signal kako telefon zvoni i nazvao taj rad „Poziv“ radi toga što se ti ljudi nisu javljali na pozive umjetnika. I tada je to bio problem. Ljudi nisu obavljali svoje poslove. Često se ti ljudi ponašaju da su političari i ministri bitni a da smo mi kao neki kusur usput a ustvari mi proizvodimo umjetnost i nama trebaju da obrate i onda smo daleko jači i te institucije onda imaju smisla da postoje.

RSE: Ima nešto posve zanimljivo u tvojim javnim nastupima i performansima. Za nečiji ukus upotrebljavaš prežestoke riječi kao: okupacija, otpor, oteti. Premda baš ne pripadaju registru umjetnika meni se čine posve razumljivim.

Nikšić: Okupacija je, naročito sa ovim posljednjim pokretima Okupirajmo Wall Street i Okupirajmo svijet, sasvim normalna riječ i prije je postojala. U Italiji se sjećam da skvoteri, inače umjetnici i studenti, često okupiraju napuštene zgrade i onda u njima naprave studije, ateljee i u njima žive. U BiH je to stvarno pomalo i opasno napraviti jer upravo što se ta sama riječ i pojava smatra previše demoniziranom i previše se stvara opasnom tako da ne znam šta bi se desilo da omladina okupira neku napruštenu zgradu ili neku zgradu koja nije dovršena a prostora za omladinu da vježba nema jer su deložirani i iz Doma mladih. To je lokalni problem. Napominjem da sam ja okupirao Umjetničku galeriju par sedmica prije nego je počeo ovaj pokret Okupacija svijeta, ali to su normalne stvari i aktivizam na zapadu. Ne znam kako je na istoku tako da je to do mentaliteta.

RSE: Do koje su mjere tvoje akcije i podrška nekolicine sličnomišljenika uticale na formiranje mišljenja naše javnosti u vezi sa širomom drutvenom akcijom? Hoće li ljudi konačno tražiti da im se vrati ono što je njihovo – javni prostori, objekti pravljenji samodoprinosom itd.?

Nikšić: Pokušavam da se taj angažman uobliči da to nije samo neko pusto i isprazno protestovanje već da mi stvarno imamo neke zahtjeve. Mi moramo imati neke zahtjeve. Ovdje se protestvuje tako što se izađe negdje i hoće neke apstraktne pravde ali ne znaju kako i nemaju direktan i praktičan zahtjev. Ja sam predložio odmah kad smo protestvovali u Čarlami da se formira Upravni odbor od zaslužnih i profesionalnih građana koji će voditi KSC Skenderiju i kojim će direktor biti odgovoran.

U tom momentu ja taj koncept zovem “Građanska kajla” i mi moramo da zabijemo jednu građansku kajlu u sve te institucije kako se stranke ne bi dogovarale da prodaju to javno građansko dobro i kako bi direktor bio odgovoran upravnom odboru građana a ne centrali svoje partije. Pokušavam da ubacim sjeme građanskog sistema, civilnog društva, civilnog sektora u javne institucije koje su potpale pod državni sektor koji su raskupusale i podijelile partije između sebe tako da je jako bitno u tom smislu depolitizirati te institucije i zbaciti stranke i partije kao glavnovodeće strukture u javnom sektoru a ubaciti civilni sektor gdje bi mi razdvojili njihove interese, recimo da se u ovom slučaju SDP i SDA dogovore kako će od Skenderije napraviti spa centar ili tako nešto.

RSE: Meni će dugo u sjećanju ostati tvoja nedavna izjava da ne želiš mijenjati vlast nego naš odnos prama vlasti.

Nikšić: Svako ko sebe smatra građaninom mora da prihvati da kategorija građanina ne postoji bez kategorije države. Ono što ja želim je da država nije partikularna. Ne radi se ovdje o bh. državi jer ako smo u nekom smislu kosmopolitski građani svijeta mi ćemo praviti jednu svjetsku državu ovdje i to je taj odnos. Ne želim da više čujem „to je tako kod nas“, mi moramo napraviti državu ovdje. A kada se pravi država to je onda jedna velika građanska odgovornost i treba napraviti državu na koju smo ponosni i gdje će ljudi zbog divnih zakona dolaziti ovdje i ulagati kapital. Trenutno imamo državu koje možemo samo da se stidimo jer ova država ima segregacijski zakon, rasistički zakon u kojem ne dozvoljava nekim ljudima da se uopšte kandiduju za predsjednika.

Advertisements

Comments

  1. Crni Bosanci tacno mi ih je zao, mada kad vidim njih i nas, dje je LADY ZJAGA umjetnik od nacionalnog znacaja i da namaze godisnje po 100000e,a Marko Vesovic dobija nagradu Leso Ivanvovic onda osjecam sramotu sto mi ih je zao.

  2. “sarajevski konceptualni umjetnik Damir Nikšić” :)
    Skrećem s teme. tragovm ove simpatične deskripcije i jedne nostalgije – Damira pamtim iz perioda kada je bio univerzalni talenat i umjetnički “multipraktik”. Sjajno je slikao, svirao, pjevao, glumio… Tada je imao 19 godina. Naučio me je da bubnjam, i isključivi je krivac za moju prvu cigaretu (sarajevski Bond :).
    U Sarajevu sam bio samo dva puta 1991. i 2005. Prvi put prekasno, a drugi put prerano da ga upoznam u boljem svjetlu. Nisam Damira tamo zatekao ni prvi ni drugi put., drago mi je što čujem da se vratio u rodni grad. Emir Kusturica je jednom prilikom strijeljao svoj rodni grad surovom istinom – u Sarajevu je nakon rata ostala uglavnom treća liga umjetnika”. Izuzetak koji potvrđuje pravilo bili su Davorin Popović, Kemal Monteno i još nekolicina vrhunskih muzičara i glumaca.
    Iako sam 90-ih obijao beogradkse ulice demonstrirajući protiv onih koji su ključno uticali na takav razvoj događaja (u Crnoj Gori nisam imao s kim), od tih Sarajlija me je još uvijek goni neki nadrealni stid. Za razliku od hrvatskih domobranskih zvijezda klase “Oliver Dragojević” čije djelo inače najviše poštujem a njihovu državu doživljavam najljepšom među slovneskom.
    Damir Nikšić u Sarajevu! To je za ljude “iz kulture” vijest ravna onoj o transferu Edina Džeka u Željezničar. Iako će vjerovatno na većini utakmica ostajati odjesečen u napadu.

    Negros, meni je Bosanaca žao zbog Radončića, Keljmednija, Kalića, Kalača, Zukorlića. i sličnih uvoznih elemenata.. Takvi su ubili dušu Sarajeva više od topova sa Romanije.

  3. Žalite, to govori o vašoj uzvišenoj plemenitosti. Ali, da se ne zaboravi: Bosna je zemlja “prkosna od sna”…

    • Bibana, nažalost, danas je mnogo više “I posna i bosa i da prostis I hladna i gladna” nego prokosna od sna.
      Možda Ponajviše zato što i zato što nije shvatila da su joj najveće spomenike digli Andrić i Selimović već je kupovala Rožajske stećke, na kojima Dizdarove riječi klešu rodoljubivi pisci. Znaš ti bolje od mene kakva “umjetnost” mora da se puni patriotizmom.
      Ovo upravo na liniji pomenutog ubijanja duše Sarajeva…

  4. Nije realno da Sarajevo ostane onakvo kakvog ga pamtimo u osamdesetim: relaksirano, opušteno, mediteranski zanimljivo – sve u srcu bosanskog lonca – nakon svega što je prošlo.
    Svakako da je ogromna migracija prema EU i USA , i negativna migracija ka Sarajevu od strane patriotskih snaga morala učinjeti svoje.
    Svi značajni gradovi izdane YU su prošli tako. Napunili se domoljuba i rodoljuba, najčešće bez grama mozga i zrna poštenja.
    Raspao bi se New York a ne Rajevosa.

  5. Sarajevo – grad koji umire i rađa se u isti mah

    To je grad. U svakom smislu te reči. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta reč ima u bajkama što smo ih slušali kao deca (“pa onda ih dovedoše u jedan veliki grad..”) pa do istorijskih činjenica o razvitku i opadanju ovog mesta u prošlosti i do statističkih podataka o njegovom napretku danas, u novoj Jugoslaviji. Gledan ovako sa visine, taj grad nam govori svojim građevinama, baštama i ulicama koje su ispisane i nacrtane na padinama strmih bregova kao na stranicama napola otvorene knjige. Pred nama iskrsavaju magloviti fragmenti njegove prošlosti.

    Sarajevo spada u one gradove čiji je postanak vezan za dolazak Osmanlija u našu zemlju, čiji je razvitak i osnovni oblik uslovljen vekovnom osmanlijskom upravom. Pre više od pet stotina godina prethodnice osmanlijske ekspanzije bile su česti gosti. Tu su se najposle i ustalile. One su i bile začetnice prvih naselja na samom ždrelu planinskog klanca kroz koji se reka Miljacka provlači kao konac kroz iglene uši. Sa učvršćenjem osmanlijske vlasti u Bosni iz tih utvrđenja i naseobina oko njih stao je da se razvija administrativni, vojni i trgovački centar. Grad se širio i ulepšavao, naročito u toku XVI i XVII stoleća, ali uvek ostajući na ivici klanca, kao pauk pred pukotinom iz koje izlazi, ali od koje se nikad posve ne odvaja.

    Grad boraca i pobednika

    Tako je nastalo feudalno Sarajevo osmanlijske epohe i tako se izgrađivalo i širilo pod istim i sličnim uslovima pod kojima i ostali balkanski centri osmanlijske države. Vreme velikih osmanlijskih napredovanja na Zapad, to je vreme njegovog procvata. Tada se ono u turskim dokumentima naziva “ognjište ratova i cvet među gradovima”, “grad boraca i pobednika”, a u starim srpskim crkvenim zapisima “bogomhranimo mjesto Sarajevo”. U toku XVII veka Sarajevo je veliki bogat grad sa preko sto džamija, a javnim građevinama od vrednosti i lepote, kupatilima, bezistanima, karavansarajima i sahatkulama. Neke od tih građevina, koje su se sačuvale do dana današnjeg, svedoče o razvitku i veličini tadašnjeg Sarajeva. Svi strani putnici, Venecijanci, Francuzi ili Nemci, govore o Sarajevu kao o mnogoljudnoj, bogatoj i lepoj varoši koja je važan posrednik u trgovini između Istoka i Zapada. U tom podizanju grada igrali su važnu ulogu ljudi naše krvi i jezika koji su primili islam i došli na visoke vojne i administrativne položaje Osmanlijske carevine, kao što je na primer onaj Husrefbeg koji je sa manjim prekidima bio dvadesetak godina guverner Bosne i Hercegovine i koji je sagradio najljepše građevine Sarajeva.

    Ali, ratovi koji su stvorili i podigli Sarajevo bili su i uzrok njegove propasti. Poslednje godine XVII veka u Sarajevo je prodro sa svojom vojskom austrijski vojskovođa princ Evgenije Savojski. To je bio i kraj njegovog prodiranja u tursku carevinu, ali ujedno i kraj razvitka cvatućeg grada Sarajeva. Sarajevo je spaljeno, stanovništvo svih vera razbeglo se ili je pobijeno ili odvedeno u ropstvo. Grad se više nije nikad potpuno oporavio od tog udarca ni dostigao stari stepen bogatstva i lepote. Zajedno sa carevinom koja ga je osnovala, Sarajevo je početkom XVII veka zapalo u letargiju sporog dotrajavanja. Godine 1878. tursku vlast je, posle više nego četiristogodišnjeg vladanja, smenila vlast Austro ugarske Monarhije. Tako je jednu dotrajalu imperiju, Osmanlijsko carstvo, smenila druga imperija u dotrajavanju, monarhija Habzburga.
    Berlinski kongres poverio je Austriji upravu turskih pokrajina Bosne i Hercegovine, sa izričnim zadatkom da u tim zemljama uvede pravedniji i bolji poredak, u prvom redu da reši zastarele i nemoguće agrarne odnose koji su bili izvor nezadovoljstva i opšteg siromašenja zemlje. Monarhija Habzburga, koja je još u Napoleonovo vreme, kako se govorilo, bila za celo jedno stoleće u zadocnjenju za istorijskim razvitkom Evrope, pokazala se nesposobnom i izneverila je “misiju” koju su joj velike sile poverile. Nijedno od bitnih životnih pitanja ona nije rešila ni mogla da reši u okupiranim zemljama. Nesumnjivo da je sa novom vlašću došla i relativna civilizacija i sa njom i uređenje Sarajeva u savremenijem duhu i obliku. Ali većina onog što je ta austrijska okupatorska vlast davala Bosni i Sarajevu bilo je u stvari više potrebno njoj i njenim daljim imperijalnim ciljevima na Balkanu nego narodu Bosne i Hercegovine. Okupatorova urbanistika, kao i njegova arhitektura, bila je veran izraz njegovih društvenih shvatanja i političkoprivrednih planova. Na orijentalno Sarajevo, koje je već odavno bilo u punoj dekadenciji, ali još uvek imalo i harmonije i logike u svakoj svojoj pojedinoj građevini, kao i u svom celokupnom izgledu, nalepila je nova austrijska vlast arhitektonsku nedonoščad Centralne Evrope. Ona je stvorila uske ulice, nevesele kuće sa mračnim hodnicima, katoličke crkve i kapele bez traga plemenite tradicije i lepote. U isto vreme ona je modernizirala, proširila stara i podigla nova utvrđenja po visovima oko Sarajeva.

    Habzburgovski pečat

    Tako je ta arhitektura bez duha i oduševljenja, bez života i životne radosti, strana shvatanjima i potrebama novog vremena i interesima širokih masa naroda udarila svoj pečat jednom delu Sarajeva. I tako je u staroj osmanlijskoj busiji stvorena nova, moderna busija novog imperijalizma habzburgovske marke. Danas jedna nova epoha, koja je otpočela tek posle drugog svetskog rata, epoha u kojoj je narod Bosne i Hercegovine prvi put uistinu uzeo svoju sudbinu u svoje ruke, udara svoj pečat ovom drevnom gradu. I Sarajevo se po logici novog života izvlači prvi put u svojoj istoriji i definitivno iz tesnaca u koji ga je ukleštila gotovo petovekovna osmanlijska uprava, a iz kojeg ga nije htela i nije mogla da izvuče ni docnija uprava “hrišćanskih” država.
    To je grad. Ali grad koji spada u visoko položene glavne gradove Evrope. Njegova nadmorska visina je preko petsto metara. Ono leži, kao što je rečeno, na samom otvoru uskog utvrđenog klanca; zidovi toga klanca, sastavljeni od crnih visokih planina, počinju tu da se rastavljaju i sve više šire; šireći se oni se postepeno spuštaju da bi se najposle u kaskadi sve nižih i nižih bregova i humaka izgubili u plodnoj ravnici Sarajevskog polja. U procepu tih planina i bregova, koji ga opkoljavaju sa tri strane, a ostavljaju mu slobodan vidik samo prema jugu, leži celo Sarajevo. Njegove kuće, javne građevine i ulice steru se samo manjim delom u ravnici, a većim delom penju se uz padine bregova. Tu su i one strme ali prostrane i bogate bašte koje okružuju gotovo svaku kuću na bregu, a koje su u tursko vreme bile jedna od slava Sarajeva. (Za te bašte je venecijanski ambasador Zeno, koji je 1550. godine prošao kroz Sarajevo, zapisao da po lepoti ne zaostaju za onima u Padovi). Tako Sarajevo ima dva vida i dva lica, jedno tamno i strogo, a drugo svetlo i ljupko.

    Na visovima iznad neprohodno tesnog grotla dižu se kule i bastioni tvrđave osmanlijskog porekla. Iz tog tesnaca bije uvek nešto kao dah minulih ratova i opasnosti, malo straha i teskobe, pomešane sa oštrim planinskim vetrom. A dole, u dolini, gdje je osmanlijska vlast, u saradnji sa domaćim življem, razvila, u svojim najboljim vremenima, stvaralački rad i život širi se grad Sarajevo. Grad sa strmim i velikim tradicijama, esnafskog reda i radinosti, građanske svesti i municipalnog ponosa, poslovični grad novca i potrebe za novcem, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i lepotu, za skladan i radostan život. Te dve istorijski uslovljene i protivrečne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čoveka: samosvest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene teskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi.

    To je grad. Taj utisak i ta pomisao nameću se uvek kad se ispnemo na jedan od visova koji, okruženi starinskim utvrđenjima, stešnjavaju i nadvisuju Sarajevo. Uz padine bregova penju se strmi i u pesmama opevani sarajevski voćnjaci, a između njih se ruše, kao tanke lavine snega, bela mnogobrojna i tako karakteristična stara muslimanska groblja. (Ne znam kakva je to igra čula ili nedokučiva logika osećanja, ali uvek sam imao utisak da zaista voćnjaci idu uz breg, a da se groblja spuštaju). Sa sumrakom koji polagano pada belina njihovih nadgrobnih kamenova ističe se sve jače. Mnogi od tih tankih i uspravnih nišana nagnuo se kao da se sprema da legne u grob i on, zajedno sa svojim pokojnikom.

    Nišani kao klasje

    Na nekim mestima su ti nišani posejani tako gusto i toliko nagnuti i ispreturani da izgledaju kao klasje zamršeno i povaljano vetrom. Ta starinska muslimanska groblja nemaju ničeg od mračne tuge i jezivosti hrišćankih grobalja. (“Turci sahranjuju svoje mrtve mnogo lepše nego mi, njihova groblja su prave bašte”, kaže jedno lice u Hajneovom “Putu po Harcu”.) Muslimansko groblje zaista nije, kao hrišćansko, sumorno mesto na periferiji grada, nego sastavni deo žive slike jedne varoši; u njemu i oko njega smrt ne zamraćuje život i život ne skrnavi smrt. Ta groblja oko Sarajeva, sa svojim belim nišanima koji sve više tonu u zemlju, umiru danas i sama, ali spokojno i vedro, u dostojanstvu i lepoti kao što su umirali i bivali sahranjeni u toku stoleća oni koji u njima počivaju. Pod nama u ljubičastom sumraku tone sve više staro Sarajevo, sa svojim građevinama svih vremena i stilova, svojim crkvama, starim i novim, sinagogama i mnogobrojnim džamijama, pored kojih rastu jablanovi, vitki i visoki kao minareta. Grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad veštih ljudi, koji su uvek voleli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u poslednjoj svetlosti sutona izgleda drevno mudro; na njemu su, kao bore vekovnih podviga i iskustava, urezane linije ulica, krivudave i smele. One iz turske epohe, prave i krute one iz austrijskog vremena. Te dve vrste gradskih ulica još se jasno razlikuju kao dve azbuke iz dva razna pisma i jezika. Ali velom sumraka, koji biva sve gušći, sve ih više izjednačuje i stapa u nečitku priču zajedničke noći, koja sada pokriva istorije i legende, podvige stranih osvajača i domaćih malih i velikih tirana i oligarhija, pokrete narodnih masa, duge i zamršene račune i obračune između onih koji imaju a ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

    Samo dole, u dnu vidika, gde prestaje stari grad, i počinje slobodna ravnica, ima još trag dnevne svetlosti. U posrednom, rumenom odblesku već skrivenog sunca belasa se dim fabričkih dimnjaka i naslućuju krovovi novih naselja. Tamo novi ljudi novih naraštaja ovog starog grada zidaju i grade novo. Sporo i mučno, jer sporo i mučno se ostvaruju velike stvari, biće tamo dole u ravnici savladana prošlost, prevaziđena istorija. Ispod te na oko devičanske ravnice počivaju u bogatim naslagama tragovi preistorijskih naselja, mozaici i miljokazi rimske epohe i novac i oružje srednjovekovne Bosne, a na njoj se grade fabrike i stanovi i pomaljaju oblici novog života. Pomaljaju se sporo i mučno, ali sigurno, po neumitnim zakonima društvenog razvitka. I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava.

    Ivo Andrić (15. ožujak 1975.)

    http://lupiga.com/vijesti/index.php?id=7416

  6. tesko onom ko dijeli hercegovinu s nama i hrvatskom.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s