Građanin J@: (R)evolucija

nuits-4-aout-l-brj3vnPosmatrajući sva skorašnja dešavanja, sa osvrtom i na crnogorsku dalju prošlost, došao sam do zaključka da je kod nas riječ revolucija poprimila neke negativne odlike, još malo pa će prerasti u tabu temu. Tako su se često mogle čuti izjave “ulica nikad ništa dobro nikom nije donijela”, “to je pozivanje na linč i krv”, “podgrijavanje atmosfere straha i panike” itd. Ovo mi je vrlo čudno iz prostog razloga što je revolucija gotovo uvijek progresivno orjentisana i samim tim evolutivno neophodna. Iz toga slijedi zaključak da do revolucije dolazi u trenutku kada određeni politički sistem ili društveno-ekonomski poredak nema potporu za svoje postojanje u realnosti, budući da je postao štetan i da ga je stoga neophodno prevazići. Ono što je važno imati na umu pri građenju stava o revoluciji jeste šta ona zapravo znači. U današnje vrijeme ona dobija itekako negativnu konotaciju budući da se predstavlja kao nasilničko ponašanje, rušenje nekog poretka ili vlasti na silu. Ovdje je važno razumjeti taj element sile. Činjenica da su revolucije često praćene neredima ne podrazumijeva da se neki poredak ruši na silu. Do nereda i ostalih negativnih pojava koje prate revolucije dolazi najčešće iz razloga što vladajuće elite i ostali moćnici koji teže održanju statusa quo zbog privilegija koje im to donosi nastoje da taj poredak ili sistem održe upravo na silu. To je jednostavno tako sa vlašću, njeni nosioci se ne odriču od nje tako lako, ne mareći za potrebe društva. Jedina sila koju revolucija zaista posjeduje jeste ideja čije je vrijeme došlo. Možda i ponajbolju definiciju revolucije dao je upravo Džek Goldstoun odredivši je kao “napor da se transformišu političke institucije i opravdanost političkih autoriteta u društvu, koji je praćen formalnom ili neformalnom masovnom mobilizacijom i vaninstitucionalnim akcijama koje podrivaju vlast”. Dakle, nigdje se ne pominje konkretno nasilje. Vaninstitucionalne akcije su sve akcije koje se odvijaju van institucija sistema i same po sebi ne podrazumijevaju nasilje. Takve akcije nalaze svoju primjenjivost u trenutku kada je jasno da institucije Sistema nisu više adresa na kojoj se mogu ostvariti prava tj. putem kojih je moguće doći do željenih promjena. Dobar primjer koji potvrđuje ovu činjenicu su nenasilne revolucije, koje su mahom kampanje građanskog otpora, koje uključuju različite oblike nenasilnih protesta, sa ciljem da dovedu do odlaska vlade koja se vidi kao autoritarna. Takvi protesti imaju često ograničeniji cilj nego revolucije, ali ponekad građanski protesti sa revolucionarnom svrhom mogu dovesti do pada diktatorskog režima ukoliko sebi obezbijede određeni stepen podrške od strane oružanih snaga, ili bar njihovu dobrovoljnu neutralnost. Efektivna kampanja građanskog otpora, i čak dostignuće nenasilne revolucije, je moguće u određenim slučajevima čak i kada vlada preduzima brutalne mjere u obračunavanju sa protestantima; pa stoga, uvreženo mišljenje da je kod većine revolucija koje su se dogodile u diktatorskim režimima bilo riječ  o krvavim i nasilnim ustancima nema istorijsko utemeljenje. To je posebno slučaj u 20.vijeku, kada su nenasilne revolucije bile vrlo uspješne i dosta česte. Po jednoj teoriji u demokratiji se smatra da je njena osnovna svrha da omogući mirnu revoluciju. Bivši američki predsjednik Džon Kenedi je tako jednom prilikom izjavio: “Oni koji onemogućavaju mirnu revoluciju čine nasilnu revoluciju neizbježnom”. Džordž Lakej je u svojoj knjizi iz 1976. “Manifesto Nenasilne Revolucije” iznio strategiju od 5 faza za nenasilnu revoluciju. Prva faza je kulturna priprema ili “osvješćivanje”, koja podrazumijeva edukovanje, pripremu i podizanje svjesnosti o potrebi nenasilne revolucije. Druga je izgradnja organizacija. Ovo se više odnosi na organizovanje, tj. povezivanje različitih formalnih i neformalnih grupa ili organizacija u cilju što koherentnijeg djelovanja sa naglaskom na nenasilje. Treća faza su konfrontacijski organizovane i javne kampanje poput štrajkova, marševa, bojkota, “sit in”-a, “umiranja”, blokada koje remete normalno funkcionisanje sistema i vlade. Četvrta etapa podrazumijeva masovnu nesaradnju. Grupe sličnih afiniteta ili mreže takvih grupa širom zemlje se angažuju u sličnim akcijama koje remete normalno funkcionisanje. U petoj fazi se formiraju paralelne institucije koje preuzimaju funkcije vlade. Džin Šarp je predložio cijelu listu od 198 metoda nenasilne akcije koje revolucionari mogu preduzeti. Tu listu možete pogledati u našoj PDF arhivi. On je još ustvrdio da nijedna vlada ne može vladati bez saglasnosti građana. To je kasnije preraslo u mnoge takve pokrete koji su donijeli promjene revolucionarnih karakteristika u društvima (SAD – Martin Luter King; Indija – Mahatma Gandi). Gandi je još rekao da je građanska neposlušnost sveta dužnost građanina kada vlada postane korumpirana i nelegitimna.

Dakle, najvažnija stvar na koju ovdje želim da upozorim su terminološke igrice i zamjene teza koje se obično vezuju za pomen naziva revolucija. Po meni, revolucija je neophodnost onda kada je određeni koncept države ili društva prevaziđen, pa ga treba mijenjati, ili kada je stanje u zemlji takvo da obesmišljava nominalni koncept društvenog uređenja. Drugim riječima, ako je određeni koncept samo proklamovan kao demokratski dok u njemu zapravo demokratije uopšte nema, već dobija odlike diktatorskog, onda je njegova smjena prijeko potrebna. Nadalje, revolucija je dakle moguća nenasilnim ili mirnim putem. Do nasilja u većini slučajeva dolazi kada se vlast sukobljava sa demonstrantima upotrebljavajući brutalnu silu oružanih snaga. Upravo oni teže tim bombastičnim izjavama, poput “rušenje demokratskog uređenja, državni udar, prolivanje krvi na ulicama” i slično. Svrha takvih najava je primarno da diskredituje sam protest (tj. da ga predstavi “rušilačkim i divljačkim”), budući da se na nasilje mora odgovoriti nasiljem u cilju “zaštite ustavnog poretka i državnog uređenja”. Drugo, takve izjave imaju za cilj stvaranje atmosfere straha i panike u društvu, kako bi se umanjila efikasnost tih protesta, uz prejudiciranje krivice za takva dešavanja na organizatora. Tome smo nedavno i sami bili svjedoci, kada su na sam pomen protesta, predstavnici vlasti upravo reagovali takvim  izjavama “povratak u 90-te, nasilje” i sve ono što prethodno već pobrojah. Ja sam te izjave razumio kao prijetnje upotrebom sile, ukoliko oni budu smatrali da je to potrebno (tj. zavisno u kojoj mjeri bi ti protesti ugrozili njihove fotelje). Zaštita ustavnog poretka i državnog uređenja kao razlog za obračun sa demonstrantima je apsolutna besmislica, posebno u našem slučaju, jer trenutno ne postoje težnje da se isti mijenja. Svi zapravo težimo demokratskom uređenju, ali smatramo da ovi koji su trenutno na vlasti nemaju veze sa demokratijom, da je taj pojam čista apstrakcija kod nas, da su upravo oni ti koji gaze ustavni poredak, da smo još uvijek zaglibili u tranzicionom periodu. Između ostalog, razlog tome leži u činjenici da je postojeće rukovodstvo odgajano na principima nekog drugog društvenog uređenja, odnosno komunističkog, a neke stvari se ne mijenjaju lako. Sve i kad bi htjeli, oni ne posjeduju demokratski kapacitet u mjeri potrebnoj da dovede do demokratizacije društva u tranzicionom periodu. Da je to istina, sami su dokazali tokom prethodne 24 godine. Demokratija u Crnoj Gori je samo jedna obična šarada, čista forma bez suštine, i što je najgore, bez volje i težnje da se dođe do te suštine. Ovdje dakle imamo posla sa jednim klasičnim diktatorskim režimom. Podsjetimo se da diktature karakteriše akumulacija moći u rukama jedne osobe ili grupe ljudi. U našem slučaju, to je prva familija. Institucije sistema koje u demokratskim društvima moraju biti nezavisne da bi omogućile vlast naroda, odnosno onemogućile samovolju vlasti, kod nas su zarobljene i korumpirane, što se vidi iz činjenice da donose odluke koje su u interesu upravo vlasti, koje onemogućavaju ostvarenje i zaštitu prava građana u slučajevima kada su ona povrijeđena, ograničena ili oduzeta od strane vlasti. To se prevashodno odnosi na pravosuđe čija je uloga kontrola vlasti i zaštita ustavom i zakonom zagarantovanih prava građana. Riječ je o glavnom stubu istinskih demokratskih sistema. Kod nas te institucije (sudovi i Državno Tužilaštvo) nisu samostalne što je preduslov za ostvarivanje njihove funkcije. To vidimo iz (ne)efikasnosti i jednih i drugih u procesuiranju korupcionaških afera, kriminalnih, protivzakonitih i protivustavnih aktivnosti i djela u koje su uključeni najviši državni funkcioneri. Mnogi od njih bi u zemljama sa demokratskim uređenjem bili odmah smijenjeni sa funkcije koju obavljaju, i nakon procesuiranja pred istinski nezavisnim institucijama, bili bi kažnjeni u skladu sa zakonom. Kod nas se to ne dešava, već dokaze o korupcionaškim i kriminalnim radnjama naših državnih funkcionera prikupljaju italijanski i njujorški sudovi, koji dokazi opet našem Tužilaštvu nisu dovoljni ni za pokretanje istrage, a kamoli šta drugo. Upravo takvim aktivnostima, oni su stekli značajnu ekonomsku moć kojom kontrolišu sistem, bilo podmićivanjem ili na neki drugi način. Sa druge strane, građani teško ostvaruju svoja prava preko sudova, posebno kad se na drugoj strani nađu državnici ili njihovi bliski saradnici, pa tako sudski procesi traju i po više desetina godina!! Čak i kad sudovi priznaju ta prava građanina, izvršenje sudskih presuda često zna biti vrlo komplikovano. Sve je to usled korumpiranosti tih institucija. Korupcija inače vlada u svim profesijama, ali je u ovim posebno pogubna upravo zbog uloge koju ove institucije imaju u državi. Pitajte danas crnogorske građane koliko vjeruju sudovima i tužilaštvu? Oni koji vjeruju vjerovatno nisu imali iskustva sa istim :) Nadalje, da li se zaista može govoriti o slobodi medija, kad novinari bivaju pretučeni na ulici ili ubijeni upravo iz razloga što govore stvari koje ne idu na ruku režimu? Da li je to odlika diktature ili demokratije? Da li je odlika demokratije zapošljavanje građana po ključu partijske pripadnosti, pri čemu je vrlo poželjno da pripadate upravo njihovoj partiji? Tu su prekršene brojne slobode i prava građana, Ustav i zakon zemlje (koja je kršenja taksativno navela Akcija za ljudska prava – http://www.hraction.org/?p=3028) Dakle, da zaključimo, u Crnoj Gori imamo situaciju u kojoj je jedna grupa ljudi (aka “prva familija”) akumilirala svu realnu političku i ekonomsku moć, koja novcem stečenim kriminalnim radnjama i drugim pritiscima kontroliše temeljne državne institucije obezbjeđujući sprovođenje sopstvene volje mimo zakona i Ustava (tj. samovolja), koja suzbija kritičku misao i sva oprečna mišljenja često na vrlo brutalan način, koja diskriminiše svoje građane prema njihovoj partijskoj pripadnosti (tj. nepripadnosti vladajućoj partiji – što je odlika jednopartijskih sistema), i koja ima aparat državne prinude na raspolaganju i koji dosta često zloupotrebljava. Sve su to jasni indikatori jedne diktature. Ovo je zapravo hibrid, koji samo ima lice demokratije. Ne dajte da vas zavara postojanje tzv. nezavisnih institucija i medija, nevladinih organizacija i slično, jer nam je svima jasno da je u pitanju puka formalnost. A forma se nikada ne smije miješati sa suštinom, niti se formom ikada treba zadovoljiti.

Sve to nas na kraju dovodi do jasnog zaključka da je našem društvu potrebna suštinska i korjenita promjena. Ovdje nisu dovoljne neke površinske reforme i minimalne dekriminalizacije. Neophodno je da se institucije oslobode od pogubnog uticaja ove oligarhije. Neophodno je da se društvo u cjelini oslobodi od svih negativnih stvari koje su postale prihvaćene kao vrline u jednom trulom sistemu vrijednosti koji je izgradila ova vlast. Neophodno je da se sve to odbaci i krene u izgradnju nečeg novog. Neophodna je, dakle, revolucija. Od te riječi nipošto ne treba zazirati, iz svih razloga koje sam naveo na početku teksta i koji su, nadam se, pomogli u rasvjetljavanju njene pozitivne uloge u društvima koja su u fazi propadanja. Revoluciju ne treba shvatiti drugačije nego što joj samo ime kaže, revolt radi evolucije! Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije. Da bi se do toga došlo, potrebno je prethodno pružiti odlučan otpor tome čiji kraj dolazi, ali čiji je instikt održanja tada i najjači. Ovo je otpor koji može imati revolucionarne posledice, ne zbog načina borbe, već zbog konačnog cilja i efekta koji se postiže. To je pravo mjerilo revolucije. Ona može biti nenasilna i mirna, ali da dovede do suštinskih promjena koje vode boljitku, koje mijenjaju staro za novo, za bolje. Nije revolucija kada postoji nasilje, a rezultat je u biti isti, što narod kaže “sjaši Kurta, da uzjaše Murta”. Ona je istinska samo kad je njen rezultat istinska promjena.

Stoga, ključna stvar je da u svojim glavama i srcima prepoznamo koliko nam je takva promjena potrebna, da “osvijestimo potrebu za revolucijom” na nivou društvene kolektivne svijesti. Sve to ide redom, od pojedinca do pojedinca, i to je svakako jedan proces. Mnogi kažu da je probuđen pojedinac ključ za pobjedu. Slažem se u potpunosti s tim, jer takav pojedinac neće pristati na apstrakcije i iluzije kojim ga Sistem drži u svojim raljama. U odnosu na potrebu promjene, smatram da broj takvih pojedinaca kod nas progresivno raste, što je dobro. Ipak, “vizija bez akcije je puko sanjarenje”, u ovom slučaju, sužnja o slobodi. Potrebno je da nešto podstakne da ta vizija postane akcija, potrebno je hrabrosti i odlučnosti. Stoga, kako na nivou pojedinca, tako je i na nivou društva potrebno preduzimati korake koji će razbiti “tabu o revoluciji” koji polako postaje prihvaćen. To je upravo i cilj ovog degenerisanog Sistema, da obezvrijedi učinkovitost takvog djelovanja, da nas ponovo uspava i uljuljka u lažnoj sigurnosti i stabilnosti naših života. Nama je, kao društvu, neophodno da spoznamo da možemo. Kada se ta spoznaja uprisutni u dovoljnoj mjeri, cilj je na korak od ostvarenja. Takvo uprisutnjenje te spoznaje može se dogoditi samo ako budemo istrajni u svakoj vaninstitucionalnoj borbi u koju krenemo, ako ih pokrenemo što više, počev od bojkota, nenasilnih protesta, marševa i blokada ulica, pa čak i pojedinačnih akata građanske neposlušnosti kao i kolektivnih koji bi doveli do sve širih opstrukcija funkcionisanja Sistema, jer mu treba vezati ruke, uskratiti mu sve izvore moći. Ne smije se dozvoliti da ništa uguši tu iskru otpora, tu ideju promjene čije je vrijeme došlo, taj spiritus movens naše borbe. Takva beskompromisna akcija sa vizijom oslobođenja od diktature (i svake nametnute i od spolja instalirane “demokratije”) i izgradnje puta ka istinski slobodnom društvu je jedino rješenje naše duboke krize, prevashodno krize karaktera, kom je neophodan preporod.

izvor: Građanin J@

Advertisements

Comments

  1. U ovom kobnom času i na ovom neumitnome mjestu imalo je opće stanje kao rezultantu i kao vrhunac uzvišenu melanholiju Enjolrasovu.
    Enjolras je u punom smislu predstavljao revoluciju; no ipak je bio nepotpun; ukoliko ono što je apsolutno, može to biti; previše je sličio na Saint-Justa, a premalo na Anacharsisa Clootsa, međutim, duh njegov u društvu prijatelja ABC-a podlegao je najzad nekim kao magnetičnim idejama Combeferreovim; od nekog je vremena postepeno izlazio iz uske forme dogme i dobivao širokogrudnost napretka; dospio je dotle, da usvoji — kao konačnu i veličanstvenu evoluciju — preobražaj velike francuske republike u ogromnu čovječansku republiku.
    što se tiče neposrednih, nasilničkih načina, on ih je želio nasilničke; u tome se on nije mijenjao i ostao je vjeran onoj epskoj i strahovitoj školi, koja se resumira u ovoj riječi: Devedeset i treća.
    Enjolras je stajao na stepenicama od kaldrme, nalakćen jednom rukom na cijev karabinke. Razmišljao je; uzdrhtavao je kao pod naletima vjetra; mjesta, na kojima stoji smrt, čine utisak tronošca, koji se lako može prevaliti; iz njegovih zjenica, punih pogleda u unutrašnjost, izbijala je neka vrsta prigušenog plamena. Odjednom uspravi glavu, njegove plave kose zabaciše se unazad kao vlasi anđela na mračnom kvadratu ocrtanom zvijezdama, to bude kao griva lava, uzburkana u plamenu aureolu, i Enjolras uzvikne:
    — Građani, zamišljate li budućnost? Gradske ulice poplavljene svjetlošću, zeleno granje na pragovima, narodi u bratstvu, ljudi pravedni, starci blagosiljaju djecu, prošlost voli sadašnjost, mislioci u punoj slobodi, građani u pravoj jednakosti, za vjeru nebo, za neposrednog svećenika Boga čovječja je savjest postala oltarom, nema više mržnje, bratstvo radionice i škole, javnost i za kaznu i za nagradu, za sve rad, za sve pravo, nad svima mir, nema prolijevanja krvi, nema ratova, majke sretne! Svladati materiju, to je prvi korak; ostvariti ideal, to je drugi. Razmišljajte o tome, šta je već učinio napredak. Nekad su prvi ljudi gledali s užasom kako pred njihovim očima prolazi hidra, koja bućne po vodi, zmaj koji sipa vatru, grifon koji je bio čudovište zraka i letio orlovskim krilima s tigrovskim pandžama; strašne zvijeri, koje su bile iznad čovjeka. Čovjek je, međutim, razapeo svoje zamke, svete zamke razuma, i najposlije u njih pohvatao čudovišta. Ukrotili smo hidru ona se sad zove parobrod; ukrotili smo zmaja i on se sad zove lokomotiva; još malo, pa ćemo ukrotiti i grifona, već smo ga se dočepali, i on se zove balon. Onoga dana, kad ovo prometejsko djelo bude završeno, kada čovjek bude upregao u svoju volju trostruku antičku Hidru, naime, hidru, zmaja i grifona, on će biti gospodar vode, vatre i zraka, i on će biti za ostala stvorenja ono, što su nekada starinski bogovi bili za njega. Samo junački, naprijed! Građani, kuda ćemo? K nauci preobraženoj u vlast, k sili koja je stvarno postala jedina javna sila, k prirodnom zakonu koji svoju sankciju i svoju kaznu nosi u sebi samom i koji se obnaroduje očiglednošću, k rađanju istine, koje bi bilo kao rađanje dana. Idemo k ujedinjenju naroda; idemo k jednakosti čovjeka. Nema više izmišljanja; nema više parazita. Realno, kojim upravlja istinito, to je cilj. Civilizacija će zasjedavati na vrhu Evrope i kasnije u središtu kontinenta, u velikom parlamentu razuma. Nešto slično se već vidjelo. Amfiktioni, svenarodne skupštine u starih Grka, sastajali su se dva puta godišnje, jedanput u Delfima, mjestu bogova, drugi put u Termopilama, mjestu heroja. Evropa će imati svoje amfiktione. Francuska nosi tu uzvišenu budućnost u utrobi svojoj. Time je zatrudnio devetnaesti vijek. Ono, čemu je Grčka dala nacrt, dostojno je da bude izvršeno od Francuske. Slušaj, ti Feuillv, pošteni radnice, čovječe iz naroda, čovječe naroda. Ja te obožavam. Jest, ti jasno vidiš buduća vremena, jest, ti imaš pravo. Nisi imao ni oca ni majke. Feuillv, zato si prigrlio kao majku čovječanstvo, a kao oca pravo. Ti ćeš ovdje poginuti, to će reći: ti ćeš trijumfirati. Građani, što se god dogodilo danas, naš je poraz isto kao i naša pobjeda; ovo što ćemo mi učiniti, to je revolucija.
    Upravo onako, kao što požari osvjetljuju cijeli grad, tako i revolucije osvjetljuju cijeli rod ljudski. A kakvu ćemo revoluciju mi izvršiti? Rekoh malo prije, revoluciju istinitog. U političkom pogledu postoji samo jedno načelo: vlast čovjeka nad samim sobom. Ta vlast mene nada mnom — zove se Sloboda. Tamo, gdje se dvije ili više takvih vlasti udružuju, počinje država. Ali u tom udruživanju nema odreknuća. Svaka vlast, svaki suverenitet ustupi izvjestan dio sebe samog, da obrazuje opće pravo. Ta je količina jednaka za sve. Ta istovetnost ustupaka, koje svaki pojedinac čini svima, zove se jednakost. Opće pravo nije ništa drugo doli pretenzija svih, koja svijetli nad pravom svakoga pojedinca. Ta pretenzija svih nad svakim zove se bratstvo. Tačka presjeka svih tih suvereniteta koji se združuju, zove se Društvo. Budući da je ovaj presjek veza, ova je tačka čvor. Odatle ono, što se zove društveni spoj. Neki kažu, društveni ugovor, što je isto, jer je riječ ugovor etimološki sastavljena od ideje sporazumnog vezivanja. Sporazumijmo se o jednakosti, jer ako je sloboda vrh, jednakost je osnova. Jednakost, građani, to nije ujednačenje vegetacije šišanjem, društvo visokih trava i niskih hrastova; susjedstvo zavisti, koje se međusobno proždiru; to znači u građanskom pogledu sve sposobnosti s istim uvjetima razvoja; u političkom pogledu svi glasovi imadu jednaku vrijednost; u vjerskom pogledu sve savjesti imaju ista prava. Jednakost ima jedan organ: besplatnu i obvezatnu nastavu. Pravo na abecedu, od toga treba početi. Osnovna škola obvezatna za sve; srednja škola otvorena za sve, u tome je zakon. Iz jednake škole izlazi jednako društvo. Jest, nastava: sve potječe iz svjetlosti i sve se u nju vraća. Građani, devetnaesti vijek je velik, dvadeseti vijek će biti sretan. Ništa više neće biti slično staroj historiji, neće više trebati strepiti od osvajanja, kao danas, od invazije, od uzurpacije, od rivalstva naoružanih naroda, od prekida civilizacije koji bi zavisio od ženidbe kraljeva, od porođaja u nasljednim tiranijama, od podjele naroda na kongresima, od raskomadanja povodom pada dinastije, od borbe dviju religija, koje se sukobljuju kao dva mračna jarca na mostu beskonačnosti; neće više biti straha od eksploatacije, od prostitucije zbog neimaštine, od bijede zbog nezaposlenosti, ni od stratišta, ni od sablje, ni od bitaka, ni od svih razbojstava slučaja u šumi događaja. Gotovo bi se moglo reći: neće više ni biti događaja. Bit ćemo sretni. Ljudski rod će ispunjavati svoj zakon, kao što zemaljska kugla vrši svoj; uspostavit će se harmonija između duša i zvijezda; duša će gravitirati oko istine kao zvijezda oko svjetlosti. Prijatelji, ovaj čas u kome jesmo i u koji vam govorim, sumoran je; a to su strašna isplaćivanja budućnosti. Revolucija je neka vrsta mostarine. Oh, ljudski rod će biti oslobođen, uzdignut i utješen. Mi, na ovoj barikadi, mi mu jamčimo za to. Odakle bi izbio poklič ljubavi, ako ne s vrha žrtvovanja? O braćo moja, ovdje je mjesto spajanja onih koji misle, i onih koji pate; ova barikada nije napravljena ni od kamena, ni od greda, ni od željeza, ona je napravljena od dvije gomile: gomile misli i gomile bolova. Bijeda se tu sastaje s idealom.
    Dan tu grli noć i veli joj: Ja ću umrijeti s tobom i ti ćeš uskrsnuti sa mnom. Iz zagrljaja sviju razočaranja rađa se vjera. Patnje donose ovamo svoju agoniju, a ideje svoju besmrtnost. Ta agonija i ta besmrtnost pomiješat će se i roditi našu smrt. Braćo, onaj koji umire ovdje, umire u sjaju budućnosti, i mi ćemo sići u grob, sići u grob sav obasjan zorom.
    Enjolras više prekide govor nego što ušuti; njegove su se usne micale nečujno, kao da je nastavljao govoriti sebi samom, to učini, da ga oni gledaju pažljivo, naprežući se, da ga još čuju. Nije bilo pljeskanja. Ali se dugo šaputalo. Budući da je riječ dah, drhtaji razuma sliče na drhtaje lišća. – Viktor Igo, Jadnici, 1862

  2. Dubioza Kolektiv:
    Konačno je čovjek dohakao Darvinu,
    Evolucija u rikvercu, vraćamo se majmunu!
    Životinjsko carstvo kredita i kokuzluka,
    Biće revolucija samo preko fejsbuka..

  3. Crnogorci su savremeni. Ne vole bivše gospodare.

  4. “Che Guevara (je) danas samo brand kao Diesel, Puma, Hilfiger. Barikade danas kroji Armani. Zato su svi na njima. Nema tu ni kurca od revolucije.“

    Damir Avdić – Graha, 2004.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s