Blažo Davidović: Rukovanje Balše Brkovića

rukovanjeNa ruci se poznaju junaci. Bez obzira da li je riječ o uredničkoj, diktatorskoj ili kolumnističkoj ruci. Najnoviji ručni rad čovjeka čija se djela proglašavaju za hit – roman i knjigu godine, iako su još u štampariji, uvezena u kolumnu kojoj svakako nije mjesto na stranicama kulture, pokazuje da balšizam, kao politikansko – medijska bljuvotina nije iznimka, ni incident, nije ni trenutna situacija, ni partnerstvo za hir nepismenih i amoralnih profitera, već egzemplar totalne i temeljite laži klaustrofobičnog i poremećenog društva devastiranog sistema vrijednosti.

Dakle, Balša Brković, tip koji je rukopoložen na mjestu urednika kulture u dnevnom listu Vijesti, rukopoložen od Mila Đukanovića, i to kao svojevrsni dug prema njegovom ocu Jevremu Brkoviću, autoru najvećeg fašističkog smeća u historiji crnogorske nekretnine – Crnogorskog književnog lista, mogao je napisati kolumnu o rukovanju pesticidima, motornom pilom ili lego kockama, ali, eto, valjalo je antropološki i kulturološki – nenačitanoj crnogorskoj javnosti – dokazati da rukovanje samo naizgled Balšinog šefa – Željka Ivanovića, urednika Vijesti sa premijerom Milom Đukanovićem – nije ništa drugo do sasvim ritualna ljudska gesta. Znak da nemaju oružje u rukama.

Zaboga, u tim rukama itekako je i nemalo oružja.

Tip koji uređuje rubriku u kojoj jedino on ima deset godina istu kolumnu, par dana nakon što je svoju čelenku fiksirao iza Miodraga Lekića, kao najveće političke žrtve u crtanim fimovima političkih bedaka, i pri tome pozivao na nekakav bojkot, a u isto vrijeme priznavao institucije te iste diktature, i u isti tjedan kada je mrski režim nagnječio mlađahnog Marka Milačića zbog marša slobode, svojeručno potpisuje nebulozni tekst o rukovanju.
Prvo o poljubcu Vanje Čalović, a onda i o rukovanju Željka Ivanovića.
Očekujem i kolumnu o češanju po jajima Rafaela Nadala.

Žurnalistički nepismen tip čija je garda četnicima proglašavala ljude koji su tvrdili i matematički dokazivali da će nakon referenduma biti ono što jeste, ne zbog ideje o samostalnosti crnogorske države, nego zbog zloupotrebe iste od strane bandita, onih koji i danas mogu imperiju Vijesti uništiti kako hoće i kad hoće, taj lik – Balša Brković – šepureći se kao naivnonevini izdanak slobodarske kulturne misli u đetića i đevojaka istovremeno je i novinar kojem su zabranili nula tekstova.
O kakvoj on diktaturi priča i piše ?

O diktaturi koja dopušta stvaranje i razvoj medijske imperije Miodraga Perovića ?
Naime, da nema Vijesti, Đukanoviću bi se i moglo zamjeriti atak na slobodu medija.
Dakle, premijeru savršeno odgovara da Vijesti rade tako kako rade, tabloidno, kaubojski, površno, na razini gadljivog šunda i politikanskog folka, a Vijestima kovenira ovakva politička pozicija, jer u njoj mantaju sve oko sebe tvrdeći da su oni bolne medijske žrtve.

Ping – pong rukovatelja.

Ruku na srce, a onda i na muda, od Balše se mogu očekivati čuda : on će već sutra zamijeniti Andreja Nikolaidisa.
To je to.
Crna Gora.

dayline.info

*** ***

Balša Brković: Rukovanje

Još od rukovanja Tita i Hruščova, bješe to 1955, ne vjerujem da je jedno rukovanje izazvalo veću pažnju i analitičku strast dobrog dijela građanstva Crne Gore.

S tom razlikom što ovdje nije riječ ni o kakavom pomirenju – niti je takvo što moguće: ali, crnogorsko društvo je toliko konfrontirano po svim šavovima, da se čak i čin konvencionalnog pozdrava može tumačiti kao – nešto drugo.

milobalsa

Naime, na prazničnom prijemu crnogorskog premijera, sasvim neočekivano, pojavio se i direktor Vijesti, inače uredno pozvan. Pretpostavljam da je za najveći dio prisutnih to bilo ukazanje arhineprijatelja… U takvim prilikama svi su tu da budu viđeni, i verbalna ekspresija uglavnom ne prelazi granice uobičajenih fraza. Ipak, ovaj gost je došao da nešto kaže.

Prošle subote „Poljubac“, ove „Rukovanje“… ostajemo, dakle, u zoni tzv. građanske srdačnosti. Uz nadu da Ivanović neće biti „sudski gonjen“ zbog ovog rukovanja. Možda bi se i to moglo svesti pod – ometanje službenog lica… Ili nešto slično.

Antropolozi kažu da je rukovanje po porijeklu vezano za vrijeme kada je stisak desnih ruka naprosto značio da u njima ne može biti mač. Otud je to bio čin – miroljubivosti. Vrijeme je ovaj ratnički ritual pretvorilo u čin građanske pristojnosti.

Ali, očigledno je da je – između samog događaja i izjave direktora Vijesti, otvoren prostor za najšire moguće projektovanje značenja… A takve stvari obično svjedoče stvarno stanje jednog mentaliteta. Ljudi projektuju ono što bi bio njihov razlog, uvijek. Stoga, udvorica će u ovome da prepozna udvorištvo, uplašeni će u ovome vidjeti strah, vlastoumilni će prepoznati kao udvaranje Moći, lopov će pomisliti da je neko „ugrađivanje“… I sve u tom stilu.

Sve je to pomalo vizura palanke (fascinacija stavom) – možda je ipak važnije to što je Ivanović kazao premijeru, od samog rukovanja. Ali, takvi su Crnogorci – ovdje se više vodi računa o hodu, o načinu na koji se pozdravlja ili dovikuje, kako se ko i kome javio, od bilo kakvog diskursa. Radikalna dominacija vizuelnog – mi smo narod za film, a ne za književnost… Morao bi ministar drastično da poveća budžet za film, to je budućnost Crne Gore.

Svijest sukoba je dominantna u Crnoj Gori. Toliko da su svi u gardu i niko nikoga ne sluša što priča. Odavno. Jer, sve se zna. Zato su nam ovakvi mediji i novinarske uzdanice.

Otuda je pojava Miodraga Lekića na ovdašnjoj sceni djelovala tako novo i različito – naprosto, vidjeli smo na djelu jednu drugačiju političku kulturu. Elementarna politička kultura je, najednom, djelovala tako normalno, da je to postalo gotovo subverzivno.

Ali, vratimo se mehanizmima projektovanja… Nedavno, magloid je obznanio da je glavni urednik Vijesti popio kafu (ili limunadu, konsultujte službu), sa ministrom vanjskih poslova. Moram priznati da je zanimljiva svijest koja vidi nešto neobično u tome da čelnik najuticajnijih novina u državi popije kafu sa kakvim ministrom? U svakoj normalnoj državi to je prilično uobičajena stvar – takvi su im poslovi, i jednome i drugome. Ali, ovdje imamo svijest koja reaguje nekontrolisanim otporom na bilo kakav gest normalnosti. Zato sve ovo ovoliko i traje.

Nije nemoguće da je direktor Vijesti izazvao i stanovite duševne bolove kod premijera. Mora da mu je ovo teško palo – nedavno saznasmo, povodom Koštunice, doduše, da je prilično tankoćutan u pogledu rukovanja.

Ivanović je otišao u „osinje gnijezdo“ i kazao Đukanoviću u oči to što ima. U Crnoj Gori, svih ovih godina, to ne radi niko.

Ovu fazu Đukanovićeve vladavine mogli bismo nazvati i fazom intervjua. Ono što su mu nekada bili mitinzi danas su mu intervjui. Možda se u DPS-u i vrijeme tako računa, od jednog do drugog intervjua, kao kod Helena sa Olimpijadama.

A te priče gromopucateljno plasirane u raznim domaćim i regionalnim medijima, jedna su vrsta šargarepe na dugačkom štapu za one koji su spremni da povjeruju. Nikad ne postavljajući pitanje – A što je Đukanovića do sada sprečavalo da se obračuna sa nepoštenjem, neradom, neznanjem… Sa „mangupima u našim redovima“, kako to vole da kažu poslušnici autokrata. Ništa osim – Đukanović sam. Tako da su ti intervjui samo obična prašina u oči crnogorskoj javnosti. Oni stvaraju iluziju da se nešto dešava.

Ipak, izgleda da ima i zanimljivih pomaka: spektakularna izjava gospodina Šabovića možda nagovještava neka nova i srdačna rukovanja… Ali – bez Đukanovića.

izvor: Vijesti

Advertisements

Comments

  1. Sve je ovo istina kao i da si ti Blazo Kamuflazo emancipovani cetnik !

  2. čudo su te institucije sistema, kroz njih je sve moguće!!!

  3. Četnici hrvatske nacionalnosti su nadaleko poznati po kamufliranju…

    Nego, nešto ne mogu da se sjetim, od kada se junak Blažovog komentara kolumnistički pozabavio Milom? Od 2006.? Šta je bilo sa kritičkom oštricom njegovog pera u periodu 1997.-2005.?

    Da se prisjetimo kakve su sve afere zaobišle interesovanje darovitog kolumniste u navedenom periodu: “Duvanska afera”, “S.Č”, Canetove cesne, suđenje Branu Mićunoviću za ubistvo Radovana Kovačevića, “Mrtvi glasaju” i naravno afera “Mašan” (ali, naravno, to je bio udbaški rukopis Vasa Mijovića, i nije važno što su Buškoviću za referendumsku podršku otplatu računa za struju nudili agitatori režima… Ne nisu oni bili krivi nego onaj ko ih je snimio :) etc etc
    O kako se Đukanović pomamio zadnjih sedam godina! Dok se za jednim kafanskim stolom hotela Crna Gora besplatno pilo i jelo, nije bilo diktature i pljačke. Nisam čuo? neko je rekao da je ovo rekla-kazala? :)
    Ne nije bilo “poštologa” na izborima 1998. 2001. 2002. 2006… Ali tada je trebalo pobjeđivati, “kako god i su čim god”. jednostavno, nije bio trenutak za analizu broja glasova preminulih crnogorskih rodoljuba… Da se sjetim jednog od legendarnih naslova iz tih slavnih vremena: “Tijesno za Crnu Goru”.

  4. Laki Tomovic says:

    Blokada

    Piše: Balša Brković

    To je zbilja interesantno – pobornici zajedničke države prijete da, nakon izglasavanja nezavisnosti, slijedi blokada iz Srbije, čak i uvođenje viza.
    Odmah nakon takve izjave – nastavljaju da govore o bratskim vezama “dva oka u glavi”. Znači – bratska ljubav neće biti prepreka da se uvede svakovrsna blokada. Pa, kakva je to onda bratska ljubav? Vjeruju li oni koji to izgovaraju u sve to? Ako vjeruju, to daje prilično lošu informaciju o njihovom umijeću mišljenja. Ako, pak, ni oni sami u to ne vjeruju – onda ih to legitimiše kao ordinarne prevarante. Ne znam što je od to dvoje po srijedi. Prosudite sami.
    Zbilja, zašto bi Srbija uvodila vize, ako smo samostalni (i jedni i drugi, dakako), a brisala granice ako smo zajedno? Ne liči li ovo na ono – ili će biti po mome, ili ne pričamo više? Pristajanje na takav inferioran položaj, čak konstatovanje toga kao logične neminovnosti (što je intonacija koju su odabrali za saopštavanje ovakvih nazovi-informacija) svjedoči odsustvo digniteta. U svijetu logike čak i da znaju da je to tako – valjalo bi im da to prećute. Jer, oni ovdje rade u korist Srbije. A na ovaj način je predstavljaju u vrlo lošem svjetlu. Možda je vrijeme da se u Srbiji osnuje kakva nevladina organizacija za zaštitu srpstva od Crnogoraca koji vjeruju da su Srbi. Sa balastom crnogorske verzije srpstva – oni nikada neće popraviti svoj imidž u normalnom svijetu.
    Tu su, naravno i neke druge blokade. Memorijske, na primjer. Recimo, kada jedan od prvaka unionista govori o silnom kriminalu i “kriminalizovanoj vladi”, niko ga ne pita – OK, a šta ste vi koji ste nekoliko godina bili ministar pravde u toj vladi uradili da kriminala bude manje. Što je, za vašeg mandata urađeno da pravde bude više. Ili je, vlada bila “kriminalizovana” samo prije i poslije toga. A on – svetac. Sa brojanicama i oreolom oko glave. Taj je borac protiv kriminala svojevremeno čak opravdavao duvanski šverc – dosjetkama o crnogorskim i hercegovačkim iskustvima u tom poslu iz vremena koje opisuje Mirko Kovač u “Duvanskom putu”. A danas grmi o kriminalu. Taj problem kratkog sjećanja prati sve tranzicione prostore – suvišak događaja prouzrokuje njihovo kraće zadržavanje u operativnoj memorijskoj zoni. Zato mnogi pričaju kao da nemaju sjećanja. A to je opasno. Zna se koja živa bića nemaju sjećanja. Biljke i životinje. Umijeće sjećanja, stvorilo je čovjeka. I njegovu moć da uči, da prosuđuje, da kreira analogije, da traži ono što je bolje… Da teži slobodi i nezavisnosti. Sveto umijeće sjećanja.
    Nijesu prijetnje blokadom i vizama jedini “biser”, koji može uveseljavati nekoga ko prati ovdašnju kampanju. Recimo, živo me zanima, kada ide slogan “Naša vjera” (a to zagrljeni slušaju Peđa i Šefket), na koju se vjeru misli. Koja je to “naša vjera” u jednoj građanskoj i multikonfesionalnoj državi, u kojoj se, uzgred, svi zaklinju u multikulturalnost.
    Valja, principijelno, odbiti vjerovanje u blokade. Važno je da Crna Gora nikome neće postavljati blokade. A ostali? To je uvijek priča o njima. Iz takvih uvida stiču se spoznaje. Uprkos iskustvu koje bi dalo za pravo svakom najcrnjem očekivanju, valjda je došlo vrijeme da se ignorišu “crni” scenariji. Jer, i to je forma blokade – makar za one koji dopuštaju da ih zaplaše dječje pričice.
    I uopšte, otkud ta ljubav prema vizama? Možda misle da su vize obavezne budući da Srbija pripada vizantijskom civilizacijskom krugu? Znate onaj stari beogradski štos – Vizantija je dio grčke ambasade gdje se izdaju vize. Pri tom vjerovatno ljubitelji viza i ne znaju da Vizantinci sebe nijesu nazivali tako – taj je izraz skovan u nauci, mnogo kasnije. Oni sebe nazivahu Romejima, što će reći – Rimljanima.
    Izgleda da su, ipak, tradicionalno, najjače blokade u nekim glavama crnogorskim.
    Golemije i tvrđe od svih blokada koje možete zamisliti na Brodarevu ili gdje već.

    (mart 2006.)

    • ovo je zaista dragocjeno, Laki daj jos materijala da se osvježimo jer lijepo kaže Baki.

      “Umijeće sjećanja, stvorilo je čovjeka. I njegovu moć da uči, da prosuđuje, da kreira analogije, da traži ono što je bolje… Da teži slobodi i nezavisnosti. Sveto umijeće sjećanja.”

      E pa evo matematike..
      10 godina totalnog savezništva sa DPS-om (1997-2007.) vs 5 godina namigivanja “diktatoru” i ovo rešto đe su se “stvarno” zakačili da se još rukuju, ukupno sedam godina.

      Dakle:

      10>7

      Još treba ne tri nego 13 godina pa da budete duplo protivu Mila nego što ste bili sa njim, a kada ne biste krečili prošlost i izigravali svece već krenuli u jasnu katarzu i spustili nos, mnogo manje bi bilo dovoljno vremena za beneficirani staž protiv “diktatora”

      Mila ste vi podigli na pijadestal i nije imao šanse bez vas dragi Vještaši!, sve ono od 1990-1997 protivu Sloba ste zajedno sa SDP-om ste prebacili na njegov konto i u njegovu korist i u svoju svakako, profit, dakako,

      Laki, daj malo i CKL-a…

      • Ako se neko pita okle rešto, to sam ja kao čitalac vijesti častio do 7, što sam uvijek imao najbolje novine da dam autolakireru.

  5. Laki Tomovic says:

    Balsa Brkovic: O PISCIMA I FAKULTETIMA

    Knjizevnost, i umjetnost uopste, neuhvatljivi su fenomeni: cijela istorija duha prati pokusaje da se formulise savrsena normativna poetika – no uzalud, nikada nije pronadjen recept za umjetnost. Ona je uvijek individualno pregnuce, neuhvatljivo u bilo kako ispletenu mrezu pravila.

    Odista je naporno, beskrajno, sve u niz, dokazivati aksiome. A to vam je nuznost ako je Bog vasu egzistenciju vec smjestio u Crnu Goru.
    Nesto o razlozima za ovakvu tvrdnju: u posljednje vrijeme prisutna je jedna suluda medijska manipulacija, koja se iskazuje, doduse u razlicitim formama. U nekim duhovnim disciplinama, opste je poznato, nuznost formalnog obrazovanja nema tezinu kao u nekim drugima. Da pojasnim: matematicar ili biolog nezamisliv je bez zavrsenog fakulteta, ali, svidjalo se to nekome ili ne, to ne vazi i za recimo, pisce, novinare, i, uopste, umjetnike. Arnold Senberg, kljucni prevratnik u modernoj muzici bio je – autodidakt. Vjerovatno najobrazovaniji Juzni Sloven dvadesetoga vijeka, Miroslav Krleza zavrsio je tek nekolika razreda pucke skole…
    Tako da kada cujem crnogorske dusebriznike koji prozivaju jednog od najvaznijih ovdasnjih modernih pisaca da nema zavrsen fakultet, prije svega pokazuju svoje nerazumijevanje fenomena literature. A da to za ovdasnje carsijske jurisnike ima neku posebnu tezinu uvjerio se i potpisnik ovih redova – svojvremeno je jedan intelektualac napisao tekst u kome je ustvrdio da ja nisam zavrsio fakultet, i poslao ga u novinu u kojoj sam urednik. Naravno, nazvao sam covjka i objasnio mu da ne mogu objaviti tekst koji sadrzi neistinu – i preporucio sam mu da umjesto sto vjeruje podgorickim carsijskim dusebriznicima, jednostavno okrene telefonski broj beogradskog Filoloskog fakulteta, Odsjek za Opstu knjizevnost i teoriju knjizevnosti, i da ce tamo saznati ne samo da li sam diplomirao, vec i koju sam ocjenu dobio na diplomskom ispitu. Ali, u principu, duh palanke lakse vjeruje bilo kojoj izmisljotini, nego sto ima poriv da stvari provjeri – i to je sustina… I inace, covjek se mora zapitati kako to da u jednoj, ugrubo uzev, sasvim neprosvijecenoj sredini prica o fakultetu ima toliku tezinu. Kao – covjek sa zavrsenim fakultetom ne mora nista ciniti, on je ucinio dovoljno da mu se vjeruje. Zar nije, recimo, Danilovicu uzalud zavrsen fakultet filozofije (u Niksicu, doduse) kada on vjeruje da su Nemanjici dolazili na kafu kod njegovih predaka daleke 1215. godine. Ili, sta znaci Socu zavrsen fakultet (pravo, u Momisicima) ako covjek jos uvijek nije osvojio vise od cetiri padeza.
    Knjizevnost, i umjetnost uopste, neuhvatljivi su fenomeni: cijela istorija duha prati pokusaje da se formulise savrsena normativna poetika – no uzalud, nikada nije pronadjen recept za umjetnost. Ona je uvijek individualno pregnuce, neuhvatljivo u bilo kako ispletenu mrezu pravila.
    Na koncu, da je, recimo, zavrsen fakultet uslov za Nobelovu nagradu, ne bi je nikada mogli dobiti sljedeci pisci: Henrik Sjenkjevic, Radjard Kipling, Rabindranat Tagore, Knut Hamsun, Anatol Frans, Viljem Batler Jejts, Bernard So, Gracija Deleda, Sigrid Undset, Tomas Man, Ivan Bunjin, Judzin O Nil, Frans Silanpe, Herman Hese, Andre Zid, Viljem Fokner, Per Lagerkvist, Ernest Hemingvej, Salvatore Kvazimodo, Dzon Stajnbek, Mihail Solohov, Hajnrih Bel, Eudjenio Montale, Isak Singer, Odisej Elitis, Garsija Markez, Josif Brodski, Kamilo Hoze Sela, Oktavio Paz… gotovo pedeset od stotinak nagradjenih pisaca.
    Toliko o piscima i fakultetima…

    (jun 2006)

    • uh…

      “Tako da kada cujem crnogorske dusebriznike koji prozivaju jednog od najvaznijih ovdasnjih modernih pisaca da nema zavrsen fakultet, prije svega pokazuju svoje nerazumijevanje fenomena literature. ”

      Je ovo Baki na sebe ili Jevrema mislio?

    • Molim vas da objavite komentare sa linkovima ilustracija i referenci :)

      Aswel, Baki ima diplomu sa jedne od najjačih katedri BU. Nije sporno to, već ona o “jednom od najznačajnijih književnika” :)
      I još više, ono podjebavanje Danilovića zbog diplome u Nikšiću ili Šoća zbog padeža na Momišićkom fakultetu.

      • Gospon Neon upravo sam na taj dio mislio, “jednom od najznačajnijih književnika”
        Baki sebe nazva u svom listu “kultnim piscem”, a otac Jevrem bi mu dodao na to u “najcrnogorskijoj crnoj gori”
        https://javniservis.me/2010/10/20/put-kroz-vrijeme-jevrem-brkovic-parole-slavka-perovica-su-da-i-hiljadu-godina-treba-cekati-samo-da-se-bez-krvi-dode-do-drzave-crne-gore-mi-se-sa-tim-ne-slazemo/

      • aravno da ne. Molim vas, Slavko Perovic je izbacio tezu da je bolje gnjaviti nekakvu demokratsku Jugoslaviju nego zivjeti u nedemokratskoj Crnoj Gori. To su desperatne i destruktivne ideje. Nazalost, jedan broj ljudi, clanova LSCG, koji je kod mene dolazio ovih dana, kaze: “Necemo da se borimo za Dukanovicevu Crnu Goru.” To su culi od Slavka. To nije Dukanoviceva Crna Gora! Ni moja! To je Crna Gora svi njenih gradjana. I za nju se vrijedi boriti.

      • Tako je mr. Aswel. Iz navedenog štiva (a to nisu ni izbliza reprezentativni primjeri pisanih tragova koji svjedoče o građasnkom kapacitetu naših junaka) vidimo svu današnju iskrenost samoproklamovaih boraca za slobodu javne riječi i demokratsko društvo. Crna Gora pod Švercerskom dinastijom bila im je primamljivija od Jugoslavije za koju za koju se neko bori jer vjeruje da je to logično jer su mu “Nemanjići dolazili na kafu kod predaka 1215.”
        Jebavali su sve po spisku nedjeljama čelnicima LSCG-a zbog dovođenja u pitanje “nezavisnosti” pod mafijom. i medijsko-lokalsamoupravnog saveza sa “četnicima”. ali danas sa istim “Dražinim momcima” noktima navodno kopaju jamu Đukanoviću.
        Tako je danas OK da ovaj što se 2006. podsmijavao Danilovićevoj nikšićkoj diplomi, i njegovom ubjeđenju da su Nemanjići 1215 dolazili na kafu kod njegovih predaka, stoji iza istog na pozornici Građanskog kluba DF-a! I laje na sav glas na Mila kojeg nije uzimao u usta sve dok nije pukla saveznička tikva i potrošio se štek duvansko tranzicionog bizmisa kojim su plaćani računi “jednom od najvećih crnogorskih književnika” u hotelu Crna Gora.
        Da ne bude nedoumica, dosta to govori i o principijelnosti nikšićkog diplomca što su mu preci kafedžijali sa Stefanom Nemanjom i njegovih, što bi rekao brat Lado “transformisanih”.
        Znam, ova je tema davno prežvakana, ali valja je se prijsetiti u trenutku kada su Pinki i Baki počeli ponovo da blude.

      • okreni konacno plocu says:

        ti si neon, definitivno politicki kratkovid i banalan…vozovi prolaze i prolaze…bolje je da se sto prije popnes u neki vagon voza pa da krenes iznutra da sredjujes situaciju…po cijenu i da ispadnes iz vagona na kraju…da izgubis konacno tu politicku djanu…a pravilo je: kad nacrtas politicku metu , odredis politicke egzekutore moras da odredis i politicka sredstva ali i da prihvatis politicku kolateralnu stetu i budes spreman na nusproizvode…trenutak za obnovu drzave je bio takav kakav je, ni bolji ni gori…sansa jedna i neponovljiva… balsini tekstovi solidno odoljevaju zubu vremena …balsa, go ahead!…

    • Dragi moj Jevreme,
      Ovo je prvo pismo koje ti pisem. Nije odgovor na tvoje pismo, jer smo se od tada vec vidjeli, vec, pisem ti onako, jer se dugo nismo vidjeli. Mada je ono tvoje, prijateljsko, pismo zahtijevalo odgovor.
      Nema svrhe da ti se pravdam sto do sada nisam bar jednom pisao, mi smo prijatelji pa su sva pravdanja izlisna, ali cu ti reci, da znas kako zivim, napisati kako mi je bilo poslednjih mjeseci. Pored posla koji je, vidio si, dosta nervozan i sa mnogo otkazivanja, imao sam, kod Ljiljine porodice dosta problema. Sjecas se da je Ljiljin tata bio bolestan pa smo nekoliko puta letjeli u Beograd da ga vidimo, jer smo znali da nece dugo. On je, nesrecnik, umro pocetkom novembra. Znas vec kakve su te situacije. Mene su se mnogo dojmile, jer mi je bio drag, a i ta opsta zalost u ogromnoj porodici me se mnogo dojmila. Onda sam 24. novembra slupao ficu. Bio pao snijeg i imao sam sudar u gradu. Jedan moj prijatelj, koji je sjedio do mene iscasio je kuk, jos i danas lezi u bolnici. Posto je bila gripa, posjeta je bila zabranjena, pa sam svakodnevno morao njegovu zenu uvoditi u bolnicu, te sam tako gubio ogromno vrijeme. Ficu sam uzeo od majstora tek prije tri dana, kostao me oko pola miliona. Izmedju ostalog, i masinu sam posudio Milanu Cakaru da sredi svoju knjigu prica, te ti tako, i pored svakodnevne namjere, pisem tek danas, drugog dana nove godine. No, kazem, za prijatelje nikad nije kasno.
      Vjerujem da su Kaca, dva mlada Brkovica na celu s tobom – dobro i zdravo. Ocekujem da si vec poslije puta po Bosni napisao koju pjesmu. Nisi ti pjesnik koji moze ostati bez tema, vjerujem da ti je ono putesestvije koristilo. Imam utisak da je takvu pjesnicku prirodu, i takvog covjeka kakav si ti, dovoljno pomjeriti s mjesta pa da plemenito zatreperi. Ne znam da li, kao ljekar marksista, smijem da mislim tako, ali mi se cini da su pravi ljudi visoki, gledni, bez ijedne fizicke mane. Cini mi se da mali ljudi uvijek nesto smjeraju, uvijek zaziru od necega, dok se oni drugi otvore svim srcem, uvijek spremni na pravo i potpuno prijateljstvo. Tako sam ja dozivio susrete s tobom. Bilo bi mi vrlo drago da si sa tog puta donio i koju dobru pjesmu. Knjigu nisi mogao donijeti, ipak si bio u Bosni, ali pjesmu jesi. Ja jos uvijek ocekujem da mi posaljes neke tvoje knjige, trebalo je da su dvije vec izasle. Vrlo bi me obradovale. Cesto pomislim na onu tvoju pjesmu o Puskinovom dvoboju, naucio bih je napamet. I uopste, cesto te pominjem pred prijateljima, a na one koji su te vidjeli, makar i na knjizevnoj veceri, ostavio si izvanredan utisak, bas onakav kakav sam ja pozelio da ostavis. I Mira Mestrovic te cesto pominje, pita javljas li mi se i pozdravlja te. Ja ti u poslednje vrijeme zivim vrlo usamljenicki. Od Ljiljinih smo se odselili jer tamo nisam mogao nista da radim. Iznajmili smo neki najmesten stancic pa tu provodim najveci dio vremena. Citam dosta, sad trenutno Dostojevskog. Radim na onom svom romanu. Pravim male izlete iz njega, sad od jednog sporednog lika pravim monodramu. Od prijatelja vidjam rijetko ikoga. Kiku nisam vidio vec paetnaest dana, pa smo se juce dogovorili sa se nadjemo. Rajka takodje rijetko vidjam, on subotom ide nekud u lov.
      Javljaju mi da Bato Grujicic nije nista pomogao mom bratu da se zaposli. Vjerovatno covjek nije mogao, ko zna kakva je njegova situacija, i ko ga ceka na nisanu. Bato ipak nije pjesnik, cim se bavi politikom, mada je dobar covjek, mora da bude oprezan. No, mali se nekako zaposlio u posti, da raznosi telegrame. Vrlo vazno, samo neka ima posao i osiguranje.
      Eto tako, dragi moj kneze. Malo sam ti ovih dana konfuzan, pa je i to pismo konfuzno, jer sam ga pisao direktno u masinu, ali ces ti sve u njemu razumjeti. Njegovu prijateljsku svrhu, prije svega. Javi mi se koji put. U novom stanu mi je telefon 42-736, a pisma mozes slati na staru adresu, Sutjeska 2.
      Ljilja i Sonja (koja te se sjeca) te puno pozdravljaju. Mlade Brkovice, koje jos ne znam, puno pozdravi. Kaci uruci jedan buket cvijeca, kad se vidimo vraticu ti tu pozajmicu.
      Puno te voli i pozdravlja tvoj

      Radovan Karadzic
      Sar. 2.1. ‘73

  6. Svaka ti čast Davidovicu Blazo! Pogodio si u sridu! POptisujem!

  7. “na ruci se poznaju junaci”- vrlo dobar.

  8. Jedna moja drugarica je skoro isto ovako razdražljiva kada je dohvati PMS.

  9. “Ljudi kojima nije prerezano grlo općenito imaju kreativne porive preživjelih, naročito oni kojima grla nisu ni bila u opasnosti. Porive da se običan bijedni život, jedno bezbojno i mlohavo trajanje, prikaže kao herojsko djelo i slučajno umicanje smrtnoj osudi. Jeste li primijetili koliko je danas patnika iz tamnica komunizma? Koliko je mnoštvo žrtava policijskog terora? Toliko ih je da su po svim zakonima logike oni štakori morali pocrkati od pretilosti! Potreba da se vlastita biografija natopi dostatnom količinom mraka ovdje je stvorila poseban žanr, kojega predvode naknadni tipovi, pa onda gledamo crno-bijele historijske filmove, režimske i proturežimske, s tim da ovi potonji dolaze u obzir tek kada se omraženoj diktaturi istupe očnjaci. Dotad, vlasnici mračnih biografija spadaju u krotkiji dio polulacije, ili – što nije rijedak slučaj – u suradnike tajne policije. […] A tako ćete i vi, anonimni prijatelju, dobiti svoju istinu o tajnoj policiji. Treba samo biti strpljiv. Armije pritajenih patnika upravo žderu krekere, čitaju špijunske romane i čekaju povoljan trenutak da šokiraju svijet svojom autohtonom nesrećom. Ta će istina biti velika jer će je istisnuti njihova malena srca. Malena srca, dragi moj, to su vam skvrčeni organi gonjenja, unutrašnji satovi koji nepogrešivo otkucavaju ritam podobnosti. Tajna policija, naposljetku, samo opslužuje ove rudimentarne potrebe.”

    Viktor Ivančić, Vita Activa.

    • Sunašce ti jebem kalaisano! Pa Pinki oće da ide do kraja!! Kako da se uzdržim ljudi?!?

      Slet

      PIŠE: Neon

      Dakle, strašna je grka nastala i mnogo se žuči prolilo u Savezu pionira nakon odluke CK da štafetu Vrhovnom preda Beba Popović. Razmišljalo se i raspravljalo na sjednicama GO i o Bakiju i Pinkiju, bilo je članova koji su i njih predlagali (Roćen do neke ure, a kasnije Igi “Metalica”)… Ali je većina stala iza procjene Vrhovnog da je Beba u ratu, ipak, zaradio viši čin.

      Iz te svađe nastao je novi kolumnistički pravac pa se, sa tematike kojom su pioniri udarali temelje građanske države “Crnogorci koji misle da su Srbi” (kolumna “Blokada” postovana iznad, op.a), u sezoni jesen-zima 2006/2007 prešlo na obradu tranzicionih podviga Mila Đukanovića. Tada je Vrhovni postao Miloner.

      Ostali funkcioneri Saveza pionira ostali su dosledni starim idealima otvorenog pionirskog društva. Daliborka eto nije osjetila potrebu da se pravda zašto je išla na slet. Pionir Bucko ostao je u trojanskom konju da talasa sa proglašavanjima najpopularnijeg političara. Pionir Kocko je mimao diplomatskih obaveza. Pionir Šuki, koji živi za sletove, je sa pionirem Šekijem bio u sali za spec. goste. Onoj u kojoj se povremeno organizuju tajne večere.

      Ješo nije dobio pozivnicu za slet :(

      Vrhovni mu je poručio da za status oca nacije mora da nabaci neku diplomicu (kolumna “O piscima i fakultetima, op. a.). Preporučio mu je i da se javi starom drugaru Dobrici Ćosiću, jer se u tandemu lakše uči, kao i da ne ide na palanačke visoke škole poput one nikšićke gdje je “filosof” postao Danilović, ili one u Momišićima na kojoj petom padežu (“Oj Balša ne seri”), nisu naučili Dragana Šoća (pogledati opet kolumnu “O piscima i fakultetima”).

      Da otpozdravim pionirima Bakiju i Pinkiju:

      Što me nađe, oh što me nađe :)
      Lomy well done, well done .))

      Smrt fašizmu – SUNCE TI JBM!!!

    • g. Lovac-Na-Zmajeve:
      “kada sam se ukazao u punom formatu ispred njega i kada sam mu rekao dvije”

      :))

  10. Поштовани пријатељи,

    као што смо најављивали, окупићемо се у петак 31. маја 2013 у 11 сати испред “Скупштине”, како бисмо протестовали против симулације демократије и давања легитимитета диктаторском режиму.

    Биће присутни и пријатељи из групе “Улица 2013”.

    Видимо се и живјели!

  11. okreni konacno plocu says:

    blazo, mnogo bolju vutru duva balsa…ta tvoja je paranojka i ako sa njom nastavis zavrsices na margini…

  12. Sjecam se ja toga vremena. Slavko je govorio da nezavisnost nihe vrijedna jedne djecje suze. Mile je mislio da treba do nezavisnosti i preko tudjih leseva, ako zatreba. Kako je oko 1976. bio zavrbovan od CIA da osamostali Crnu cekao je znak od Eu (vanjska agencia CIA) da izvede samostalnost po scenariju. Ostalo sami znate.
    Crna je za CIA bila u svakom drugom aspektu bezvrijedna. Osim malo u strateskom polozaju zbog Kosova.

  13. Ладо Тајовић, тајновидац says:

    Подржите перфектног и пастире у њиховом настојању да изведу стадо на улице. Још ако странџер среди да пошаље духовни благослове ето блеелаја.

  14. Shta ce na ulice? To se vodi na pashu.

  15. Ahh, sad se sjecam! To je ono garavo momce sto puci usne i pokushava da lici na Andjeliku Joli.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s