Boban Batrićević: Telegram Ivanu Crnojeviću

Vjerovatno da malo koji grad u Crnoj Gori ima veći značaj za nju samu, nego što ima Cetinje. Ova konstatacija nije zasnovana na pukom lokalpatriotizmu, već na istorijskim činjenicama. Od svog osnivanja, ova prirodna fortifikacija sa brdima kao bedemima, bila je sjedište duhovnog i političkog života Crne Gore gotovo pet vjekova. Kroz vremeplov istorije, cetinjskim poljem prolazile su mnoge vojske, ali i istaknute ličnosti iz političkog i umjetničkog života Evrope. Cetinje je grad Njegoša i Danila Kiša sa jedne, Dada Đurića i Petra Lubarde sa druge strane, ali i grad Pavla Vujisića i Žarka Lauševića.

310629

Na Cetinju su rođeni i svjetski asovi u sportu poput Veselina Vujovića i Božidara Ivanovića, kao i mnoge druge ličnosti koje zauzimaju posebno mjesto u Panteonu crnogorskih velikana. Prijestonica je postala i „Grad – heroj“ nakon Drugog svjetskog rata, a sve do devedesetih godina XX vijeka činilo se da je neuništiva na polju kulture, tradicije i značaja koje ima za temelje naše države.

Međutim, od čuvene AB “devolucije”, ovaj grad grabi ka ambisu i nadomak je svoje propasti. Danas Cetinje nema čime da se pohvali, izuzev sa par svijetlih tačaka: rok sastavom Perper, alternativnim sastavom The books of knjige, muzičkom, likovnom i dramskom akademijom. Ostatak ne zavređuje pomen. Sadašnje Cetinje liči na grad zombija koji jedni drugima sisaju energiju. Glavna sastajališta građana nijesu više ni bioskopi, ni pozorišta, ni tržni centri, već gradska kapela, odakle „bivši“ Cetinjani odlaze u bolji život.

Stanovništvo je mahom prezaduženo kreditima i na rubu egzistencije, a Cetinje nema ni ekonomsku ni populacionu moć da još uvijek funcioniše kao opština. Radnih mjesta nema, a nema ni izgleda da će ih biti. Više nego dovoljno je ukazivano da u ovom gradu nema industrije koja ga je krasila tokom epohe socijalizma i koja je u svom lancu upošljavala više od 10.000 radnika. Prijestonica je nekad brojala 25.000 stanovnika, dok danas ima samo – 16.000. Nekad se u ovom gradu u osnovne škole upisivalo i po 12 odjeljenja đaka prvaka – sada samo 6. Jedino što sjeća na prošlo doba „besklasnog društva“, jesu stari frižideri, koji se još uvijek nalaze u pojedinim domovima.

Novo Cetinje ne liči na sebe. Kulturni život sveden je na par kafea u kojima gosti, poput afričkih crnaca doživljaju trans uz zvuke popularnog turbofolka. Što se tiče kulturnih institucija, kompletan program udaljen je od građana, jer samo uštogljena odijela iz Vlade posjećuju ove manifestacije. Cetinje je živo jednom godišnje – na 21. maj, kada se plava kamarila predstavlja građanima sa riječima: „Donijeli smo nezavisnost Crnoj Gori“, a ne „Obnovili smo nezavisnost“, kao da prije njih istorija nije postojala.

Tom prilikom se obavezno organizuje veliki koncert na Trgu studenata, gdje prisutni uz besplatan alkohol, zaboravljaju na svoje probleme i ustajalu svakodnevicu. Od svih „institucija“ najbolje rade kladionice, bolnica i pogrebno preduzeće, pa se grad smanjuje, a groblje širi. Ipak, glavna tema većine građana, nije ekonomska propast ovog grada, već – nacionalističke raspre o Crnogorcima i Srbima. Ideologija vladajuće elite uspjela je na taj način da svu egzistencijalnu frustraciju skrene u potpuno pogrešnom smjeru.

Cetinje, međutim, pored ostalog može da se pohvali i radom lokalne samouprave. Naši kreatori uspjeli su da u toku svojih mandata potpuno degradiraju ovaj grad. Da su se trudili da ga unište, ne bi imali ovakvog uspjeha. Već je po Crnoj Gori postalo popularno da Cetinje nema autobusku stanicu, dok je većina ulica prokopana kao da su ruski tenkovi gazili po njima. Grad i pored ogromnog hidropotencijala (Cetinje je najkišovitiji grad Evrope, sa prosječno 4173 mm padavina po metru kubnom), ljeti oskudijeva vodom.

U prijestonici nema bioskopa, gradski stadion izgleda kao da je preživio bombardovanje, a fasade kuća poprimaju izgled onih palanačkih – pa turista kad ulazi na Cetinje ima osjećaj da je na Rijeci Crnojevića. Zgrada nekadašnjeg ruskog poslanstva u kojoj je sada Fakultet likovnih Umjetnosti i koja je nesrećno izgorjela prošle godine, još nije obnovljena. Ogromne hale nekadašnjih giganata zjape kao pećine, čekajući Marinu Abramović (za koju naši vladajući političari nijesu čuli ni kad je bila jedna od najpoznatijih umjetnica svijeta) da od njih napravi ekskluzivu. Još od vremena austrougarske okupacije, Cetinjanima se obećava i žičara Cetinje – Lovćen – Kotor.

Što se tiče medija, Prijestonica nema lokalnu televiziju, a radio Cetinje, nekada sjajan medij, često ne radi zbog neredovnih isplata zaposlenima. Lokalne novine izađu ponekad, ali tekstovi u njima su, najblaže rečeno – sramni. Taj časopis više liči na utopijska razmišljanja čelnika Cetinja, nego na objektivno sagledavanje stvarnosti, pa čitalac njegovih redova ima osjećaj da je žitelj Monte Karla. Jedina stvar kojom lokalni satrapi mogu da se pohvale, jeste popločavanje gradskog korzoa i Trga Kralja Nikole. Cetinjani, kojima i pored svega ne nedostaje duha, ovu investiciju ironično su nazvali – šećer u kocke. Interesantan je i početak izvođenja radova na ovom projektu – Njegoševa ulica (nekada zvana Katunska) počela je da se prokopava 3 dana uoči parlamentarnih izbora 2012. i to svega par metara, čisto da se vidi da se na Cetinju nešto radi, a na njenom početku stavljena je tabla sa natpisom: „Početak radova – oktobar 2012., završetak – decembar 2012.“ Radovi naravno još traju, pa u jeku turističke sezone, posjetioci pored brojnih spomenika kulture imaju priliku da vide bušilice i „kobre“.

Neki stručnjak sa knjižicom, našao se pametan, pa „završetak radova“ i datum prebrisao crnom bojom. Jedan naš lokalni vezir, motivisan popločavanjem, skromno je istako u „Pobjedi“ jula ove godine, da je Cetinje „najveće gradilište u Crnoj Gori“. Stvarno sjajna šala, u maniru lošeg Ivana Ivanovića. O načinu na koji se u većini slučajeva stiže do posla u ovom gradu, neće biti riječi. Svi dobro znaju kakve su intelektualne karakteristike i pripadnost potrebne za ovu satisfakciju.

Sve u svemu, cetinjski brod tone, iako oligarhija tvrdi da je u pitanju neprobojna krstarica. Ni kultura građana nije više na nivou koji je nekad krasio ovaj grad. Nerijetke su situacije da gradski momci svoje automobile parkiraju po parkovima i zelenim površinama, a nepostojanje osnovne kulture vaspitanja ima za posljedicu da ulice ponekad obiluju životinjskim izmetom.

I moglo bi još dosta toga da se napiše o dekadenciji Prijestonice koju je prouzrokovala duhovna atmosfera u Crnoj Gori u posljednjih četvrt vijeka, ali zbog ograničenosti prostora, ovaj tekst treba završiti telegramom osnivaču Cetinja – Ivanu Crnojeviću. „Poštovani gospodare Crnogorski, utemeljitelju naše države i naše Prijestonice, pišem ti ove redove sa neizmjernom tugom povodom smrti tvog mezimca – Cetinja. Ti znaš koliko si bio ponosan kad si ga pravio, a dobro znaš – što je ono predstavljalo za Crnu Goru i koliko su bili ponosni i ljudi koji su u njemu nekad živjeli. Vidiš da su stručnjaci, kojima si ga ostavio u amanet, od njega napravili svojevrsni grad “mrtvih duša”. Molim Te primi moje saučešće, a meni ostaje nada da je ova smrt samo prolazna i da će Cetinju svanuti bolji dani – kada vampiri odu, a ono ponovo uskrsne. Neka njima na čast idu potezi koje su vukli, a neka im onaj bunar koji su sagradili u centru grada posluži kao skrovište, da iz njega nikad više ne izađu pred lice Cetinjana. Drži mi kao pravi Crnogorac i nemoj da poklekneš!.“

Vijesti

Advertisements

Comments

  1. Stanovnici Cetinja su se zavukli po kuća i samo rijetki izlaze, nije tako bilo nikad,
    to je zadnji stadijum.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s