Književno veče sa Vesnom Krmpotić

vesna_krmpoticU nedjelju, 17-tog novembra, u KIC Budo Tomovic u 18h knjizevno vece sa Vesnom Krmpotic. Promocija stoosme objavljene knjige ” Portret Majke Indije”. Best seler knjiga u Hrvatskoj 2013.god. I nakon mnogih knjizevnih nagrada ; Goranova; Nolitova; Nazorova; Sever Subotic; NIN-ova, Orden Zvijezde Danice itd…itd…uslijedila je i nagrada Tin Ujevic. Pjesnikinja, prozna spisateljica, antologicarka, prevoditeljica nezaobilaznih Tagore i Rumija i mnogih drugi, i ne samo to. Mnoge radio drame su rado slusane na talasima Radio Beograda, Zagreba i Sarajeva. A i velebna predstava ” Ramajana ” njeno je djelo. Prikazivana u Zagrebu, Ljubljani, Opatije i Podgorici. Aktivna ucesnica mnogih Medjunarodnih mirovnih i medjureligijskih skupova-susrerta pocev od Tokija pa preko Varsave i sve do Washingtona.
Organizatori veceri Kic Budo Tomovic i NVO Brams..
Domacin veceri Pavle Radovic.
Radujemo se vasem dolasku.

Advertisements

Comments

  1. radujem se i ja …

    • CREDO
      Duboko vjerujem
      da je svacija zrtva ugradjena u sveopce sjutra.p
      Duboko vjerujem
      da nas danasnji bol podupire buducu radost. Jer bez zrtve nijedna casa ne drzi vodu, nijedna opeka ne drzi zid, ni jedan zid ne drzi krov, niti ijedan krov stiti ukucane- bez zrtve.
      Duboko vjerujem
      de se ne trebamo udruzivati protiv ovih i onih, vec da se trebamo udruzivati za ove i zbog onih. Jer je granica izmedju svih nas lelujava i prividna, i jer nema takve granice koja bi dugo izdrzala netremican pogled ljubavi.
      Duboko vjerujem
      da su sva stabla nasi prijatelji, pa i ona, sa kojih jos nismo brali- da su svi ljudi nasi prijatelji, pa i oni koje jos nismo sreli, i da nema toga trenutka, koji nema svoj korijen u besmrtnosti, niti ima ikoga tko ikomu moze ljubav iskazati, a da je nama ne iskazuje.
      Duboko vjerujem
      daje u temelje buducnosti ugradjena neprestana zrtva Bezvremenog. On je vjecito mlada nevjesta, uzidana u visoke kule svijeta.
      Kroz zid, kao u onoj narodnoj pjesmi, tece njezino mlijeko-mlijeko za njezinu djecu, neutazenu i neuhranjenu.
      To je najvise sto nam Bog dade – piti, ne pitati, zedju utaziti, pruziti ruku, sebe pruziti, Njegovoj se zrtvi pridruziti.
      Vesna Krmpotic.

      • Covjek je Moja najveca crkva, Moje najsvetije vino oltarsko. On je Moj obred i rajsko otajstvo. Covjek je Moja najstvarnija sanja. Ako Mi njega sruse, sto ce Mi zdanja, od kamena i cigle, s pozlatama – ta skupa masta majstora graditeljstva ? Sto ce Mi crkva- od covjeka manja ? 108×108 Vesna K.

  2. Dolazim .

  3. obavezno!

  4. “Religion is a defense against the experience of God.” – Carl Jung

  5. “In the beginning, there was only the great self reflected in the form of a person. Reflecting, it found nothing but itself. Then its first word was, ‘This am I.’ ” – The Upanishads

  6. There is a wonderful story in one of the Upanishads about the god Indra. Now, it happened at this time that a great monster had enclosed all the waters of the earth, so there was a terrible drought, and the world was in a very bad condition. It took Indra quite a while to realize that he had a box of thunderbolts and that all he had to do was drop a thunderbolt on the monster and blow him up. When he did that, the waters flowed, and the world was refreshed, and Indra said, “What a great boy am I.”
    So, thinking, “What a great boy am I,” Indra goes up to the cosmic mountain, which is the central mountain of the world, and decides to build a palace worthy of such as he. The main carpenter of the gods goes to work on it, and in very quick order he gets the palace into pretty good condition. But every time Indra comes to inspect it, he has bigger ideas about how splendid and grandiose the palace should be. Finally, the carpenter says, “My god, we are both immortal, and there is no end to his desires. I am caught for eternity.” So he decides to go to Brahma, the creator god, and complain.
    Brahma sits on a lotus, the symbol of divine energy and divine grace. The lotus grows from the navel of Vishnu, who is the sleeping god, whose dream is the universe. So the carpenter comes to the edge of the great lotus pond of the universe and tells his story to Brahma. Brahma says, “You go home. I will fix this up.” Brahma gets off his lotus and kneels down to address sleeping Vishnu. Vishnu just makes a gesture and says something like, “Listen, fly, something is going to happen.”
    Next morning, at the gate of the palace that is being built, there appears a beautiful blue-black boy with a lot of children around him, just admiring his beauty. The porter at the gate of the new palace goes running to Indra, and Indra says, “Well, bring in the boy.” The boy is brought in, and Indra, the king god, sitting on his throne, says, “Young man, welcome. And what brings you to my palace?”
    “Well,” says the boy with a voice like thunder rolling on the horizon, “I have been told that you are building such a palace as no Indra before you ever built.”
    And Indra says, “Indras before me, young man — what are you talking about?”
    The boy says, “Indras before you. I have seen them come and go, come and go. Just think, Vishnu sleeps in the cosmic ocean, and the lotus of the universe grows from his navel. On the lotus sits Brahma, the creator. Brahma opens his eyes, and a world comes into being, governed by an Indra. Brahma closes his eyes, and a world goes out of being. The life of a Brahma is four hundred and thirty-two thousand years. When he dies, the lotus goes back, and another lotus is formed, and another Brahma. Then think of the galaxies beyond galaxies in infinite space, each a lotus, with a Brahma sitting on it, opening his eyes, closing his eyes. And Indras? There may be wise men in your court who would volunteer to count the drops of water in the oceans of the world or the grains of sand on the beaches, but no one would count those Brahmin, let alone those Indras.”
    While the boy is talking, an army of ants parades across the floor. The boy laughs when he sees them, and Indra's hair stands on end, and he says to the boy, “Why do you laugh?”
    The boy answers, “Don't ask unless you are willing to be hurt.”
    Indra says, “I ask. Teach.” (That, by the way, is a good Oriental idea: you don't teach until you are asked. You don't force your mission down people's throats.)
    And so the boy points to the ants and says, “Former Indras all. Through many lifetimes they rise from the lowest conditions to highest illumination. And then they drop their thunderbolt on a monster, and they think, ‘What a good boy am I.’ And down they go again.”

    • CAMPBELL: Heaven and hell are within us, and all the gods are within us. This is the great realization of the Upanishads of India in the ninth century B.C. All the gods, all the heavens, all the worlds, are within us. They are magnified dreams, and dreams are manifestations in image form of the energies of the body in conflict with each other. That is what myth is. Myth is a manifestation in symbolic images, in metaphorical images, of the energies of the organs of the body in conflict with each other. This organ wants this, that organ wants that. The brain is one of the organs.

      MOYERS: So when we dream, we are fishing in some vast ocean of mythology that —

      CAMPBELL: — that goes down and down and down. You can get all mixed up with complexes, you know, things like that, but really, as the Polynesian saying goes, you are then “standing on a whale fishing for minnows.” We are standing on a whale. The ground of being is the ground of our being, and when we simply turn outward, we see all of these little problems here and there. But, if we look inward, we see that we are the source of them all. – Joseph Campbell, The Power of Myth

  7. Vesna Krmpotić: Promjena svijesti je promjena svijeta

    Nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno

    Vesna Krmpotić predstavila je u Rijeci svoju novu knjigu »Portret majke Indije«, što je njezina 108. knjiga. Ova poznata pjesnikinja, književnica i prevoditeljica u ovoj je poetskoj monografiji sakupila znanja i iskustva o Indiji, zemlji koju beskrajno voli, ali i razumije – kako je na riječkom predstavljanju kazao indolog Igor Grbić.

    Veličinom opusa i recepcijom, kako unutar struke tako i među širom publikom, Vesna Krmpotić zauzima posebno mjesto na književnoj sceni. O tome svjedoče brojne književne nagrade, ali i iznimna čitanost njenih djela. U novoj knjizi »Portret majke Indije« autorica iznova uranja u neiscrpan izvor inspiracije, koji u njenom slučaju predstavlja Indija, zajedno sa svojom poviješću, kulturom, filozofijom i načinom života.

    Ovo je vaša 108. knjiga, čime se kao i u vašoj najvećoj pjesničkoj zbirci u svjetskoj književnosti »108 x 108« iznova pojavljuje ovaj broj. Je li to slučajno ili brojka 108. krije dublju simboliku?

    – Kao prvo, mislim da ništa nije slučajno. Broj 108. je specifičan i prema indijskom brojevnom sustavu zbroj tih brojeva čini devet, a devet je u tom sistemu najveći broj. U tom pogledu na svijet devet je jako znakovit broj. Kad je došlo do 108. knjige, ja koja sam inače brzopisna stala sam i dvije godine nisam mogla ništa. Čekala sam da se stvar izjasni. Nisam znala je li došao kraj ili je trebalo samo odraditi neku pauzu. Poslije dvije godine počela sam pisati novu knjigu.

    Oznaka »majka« sadržana u samome naslovu knjige želi nas upozoriti da mi mnogo toga u našoj kulturi i načinu života, a naročito u jeziku, dugujemo kulturi i civilizaciji stare Indije. Mnogi narodi koje smatramo europejskim – romanski, germanski, slavenski i drugi, zapravo su došljaci u Europu. Trebalo bi promijeniti pogled na povijest, a to je mnogima jako teško. Uopće promjena u gledanju na stvari uvijek doživljava veliki otpor. Međutim, kasnije sve pođe svojim putem i kao da otpora nikada i nije bilo.

    Indija nije Inđija

    Koje su najvažnije stvari koje vas je Indija naučila i što svi mi možemo učiti od te, kako kažete, čudesne zemlje?

    – Ono najvažnije što sam naučila od Indije je to da je sve ono što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog. Sve je u nama, a mi idemo u crkve, džamije i tako dalje. Nemam ništa protiv toga, ali Bog je u nama kao jedna suština koja čeka da je otkopamo i prepoznamo. To je ono što se u Indiji može vidjeti u svakom trenutku i takav je stav te civilizacije. Prvi put otišla sam u Indiju kad to nikome nije padalo na pamet. Bilo je to početkom 1960-ih godina. Živjela sam u Zagrebu i imala sam jako dobro namještenje. Odmah iza ugla moje ulice, Amruševe, na početku Jurišićeve nalazila se Radio stanica Zagreb. Tada još nije bilo televizije. Na radiju sam uređivala poeziju i esej i plaća je bila odlična. Jednoga dana nazvao me profesor Ivo Hergešić. Budući da sam u to vrijeme napravila prvi hrvatski prijevod Tagoreova »Gitanjalija«, Hergešić mi je rekao za ponudu indijske vlade za studijski boravak u Indiji. Odmah sam pristala, a profesor Hergešić me upozorio: »Nisam vam ponudio Inđiju nego Indiju!« Bila sam pozvana na razgovor i profesori Ivo Hergešić i Rudi Filipović pokušali su me odgovoriti od toga, pitajući me znam li ja što su to amebe? Unatoč njihovom odgovaranju prihvatila sam ponudu i otputovala poluteretnim brodom za Indiju, jer tada nije bilo zračne linije. Putovanje je trajalo dvadesetak dana i bile je predivno. Putem sam vidjela mnogo toga. Kad smo stigli u Bombaj, današnji Mumbai, stupivši na kopno osjetila sam kao da sam došla u svoju domovinu. Od tog prvog do posljednjeg koraka sve je bilo divno. Na svoja putovanja po Indiji uvijek sam išla sama. Nitko nije bio napastan i grub, niti je bilo opasno. Verala sam se po hramovima, što je bilo zabranjeno. Čuvari nisu mogli vjerovati da sam se mimo njih skrivećki popela. Htjela sam izbliza vidjeti detalje i snimiti ih. Uvijek sam tražila odgonetke na neka naša bitna ljudska pitanja, a najviše sam ih nalazila u Indiji.

    U »Portretu majke Indije« ukazujete na Indiju kao izvorište europskih jezika i kultura, što se često prešućuje. Zašto?

    – To je pogled na tu civilizaciju i kulturu koji nama nedostaje i kojega smo zanemarili, što nesvjesno što svjesno. Taj pogled zavrijedio je da poslije tolikih stoljeća stane pred nas i da nas pozove da promijenimo pogled na svoju povijest. U školi smo, na primjer, učili da su Slaveni došli s Karpata. A ne pitamo se kako su tamo dospjeli. I ime Hrvati, i naš jezik i slavenski panteon potječu iz Indije. I imena Vesna, Davor, Perun i Regoč vuku korijene iz sanskrta. Ima još mnogo tih primjera i ne smijemo to ignorirati i reći da je to slučajno. O tome svjedoče jezik, običaji i toponimi. Trebamo shvatiti da smo došli iz jedne daleke zemlje i kulture. Prema tome postoji otpor, što je otpor novoj slici svijeta. A uzrok otporu je strah da će se nešto urušiti. Istinski radoznalci, kojima je zaista stalo do toga da znaju istinu, su rijetki. Njih su koliko su mogli gurali u stranu. Sad i Bosanska piramida doživljava nešto slično.

    Otkrivanje božanskog

    U potrazi za duhovnošću ljudi sa Zapada često odlaze upravo u Indiju. Koji je tome razlog?

    – Nisam sigurna je li baš tako. Ide se i u zemlje koje imaju katoličku, pravoslavnu i islamsku tradiciju. Međutim, u Indiji sve tri vjere, uključivši i neke druge, imaju svoje vrlo ugledno mjesto i dolaze im poklonici. Tamo nema podjele na bolje i lošije, važnije i manje važno, nego se poštuje sve što ima isti cilj – da se čovjeka osposobi da bude do kraja on sâm, odnosno da otkrije božansko u sebi.

    Koliko se Indija promijenila od vaših prvih odlazaka do danas, kad i ta zemlja ne može izbjeći globalizaciju i druge utjecaje?

    – To je nemoguće izbjeći, jer je i Indija upletena u događanja širom svijeta. Situacija više nije bezopasna. Razlog su i pakistanski buntovnici, za koje nije jasno protiv čega se točno bune. Nekad u Indiji toga nije bilo. Moglo se najviše plašiti nekoga tko bi nešto sitno ukrao. Žena koja sama putuje Indijom predstavljala je malo čudo. Za svojih boravaka u Indiji osjećala sam se sigurno i bila sam dobro primljena. Danas je manje sigurno, jer je nažalost iz Pakistana i nekih drugih dijelova svašta prodrlo u Indiju. To je najviše prisutno u velikim gradovima, no ako zađete u središnju Indiju tamo ste sigurni i ljudi vam nude pomoć. Sjećam se da sam jednom išla pješice cestom kojom voze samo autobusi i pokoji automobil. Izdaleka sam vidjela čovjeka s dugom kosom i u indijskoj nošnji, koji mi je izgledao kao svećenik ili jako duhovna osoba. Kad mi se približio, mogao je svašta učiniti i nitko to ne bi vidio. Međutim, on se pomaknuo u stranu, poklonio se i pustio me da prođem.

    U posljednje vrijeme često smo gledali vijesti o nasilju nad ženama u Indiji, silovanjima i ubojstvima. Što to govori o položaju žene u Indiji?

    – To je posljedica utjecaja o kojima sam govorila. I mene je zapanjilo što se dogodilo. Kad sam odlazila u Indiju malo me smetalo što je žena u drugom redu, ali mi se nije činilo da su one zbog toga bile nezadovoljne. U obiteljima gdje je vladala harmonija, nije se osjećala razlika u položaju muža i žene. U nekim selima žene nisu smjele isto što i muškarci, ali nasilja nije bilo. Također nije bilo ni razbojstava.

    Pet vrijednosti

    Kroz vaše zbornike ljudskih vrijednosti zalažete se za drugačije školovanje, kakvo nude programi duhovne obuke. Što po vama nedostaje službenim sustavima obrazovanja i što bi trebalo mijenjati?

    Te su škole Saijevo djelo i ima ih širom svijeta. Samo u Americi djeluje ih više od stotinu. Ali to se previše ne razglašava, nego više ide iskustveno i usmenom preporukom. Prošle godine, na plakatu u povodu obilježavanja moga 80. rođendana u Dubrovniku, istaknula sam: »Promjena svijesti=promjena svijeta«. Mladićima i djevojkama treba probuditi svijest tko smo mi i zašto smo tu. Kad dođete u kontakt s djecom koja pohađaju takve škole, vidite da je to itekako izvedivo. U Kanadi postoji ogromna škola u kojoj učenici imaju fenomenalne rezultate u postizanju znanja i vještina, a istovremeno su odlični u ponašanju. Sposobnost da razumiju druge kod njih je daleko naglašenija. Ono što nam nedostaje – a nama na Balkanu nažalost još i više – je da mi ne radimo s djecom na tome da probudimo ono što već imaju u sebi. Ne postavljamo im pitanja i izazove koji će iz njih izvući njihovo znanje koje ima svako ljudsko biće. To se zapusti i smatra se da to nije važno, da je smiješno i staromodno. Davno sam to pokušala predočiti ministrima u Hrvatskoj i Srbiji. Neki su se složili, a neki rekli da je prerano.

    Onda sam sačinila pet udžbenika, koji govore o pet vrijednosti koje čine osnovicu duhovne kulture, a to su istina, ispravno postupanje, mir, ljubav i nenasilnost. Na 4.000 stranica sakupila sam priče širom svijeta i vremena. U njima je sve rečeno. Kad je rat završio, otišla sam u Vukovar koji je bio jedan od najviše ranjenih gradova. Došla sam u vukovarsku gimnaziju, gdje su doveli starije razrede da s njima razgovaram. Rekla sam im da nisam sigurna kako bi trebalo odgovoriti na pitanje iz jedne keltske bajke. Ona počinje rečenicom: »49 dijelova u čovjeku je ljudskih, a jedan je vilinski«. Taj vilinski dio odnosi se na ono što je produhovljeno, božansko. Stvar je u tome da jedna jedina stvar ako je probuđena, upotrijebljena i osviještena može izaći na kraj s ovih 49 preostalih. Djeca su sve to dobro razumjela i počela govoriti ono što ih nikad nitko nije pitao. Ona neke stvari znaju i to treba ohrabrivati. Onda i sve ostalo ide mnogo lakše – i učenje je brže, a ponašanje odgovornije. Važno je da to jedno po kojemu čovjek i jest čovjek probudimo. Sustav obrazovanja je takav da mladim ljudima dajemo samo znanje i učimo ih kako da rukuju nekim spravama, koje mogu biti upotrijebljene i u vrlo zle svrhe. Nedostaje ono bitno. Pa zapitajte se kako je nastala riječ obrazovanje? Po obrazu, a obraz je karakter. Ako nemaš obraza, nemaš ni karaktera.

    No, nakon takvog obrazovanja dolazimo u realan svijet koji je vrlo grub i materijalistički nastrojen?

    – Mi tu djecu ne vodimo u vilinske priče, nego samo u njima budimo razumijevanje zbog čega nam nije dobro. A nije nam dobro zato jer nismo ostvarili sebe i svoje mogućnosti, kao ni svoju sposobnost da razumijemo, shvatimo i želimo pomoći nekome. Na tome nismo radili. To se gura u stranu. Sve se drugo može naučiti – i voziti automobil ili avion, i matematiku i fiziku, ali ako nemate karaktera onda je to opasno. Promjena svijesti zaista je promjena svijeta. Vrlo jednostavno. Školovanje je strašno važno da djeca sama dođu do nekih odgovora, da otkrivaju neka svoja znanja i slutnje. Tako razvijate nutrinu koja je najbogatija u čovjeku. Ali ako nije poštovana, cijenjena i korištena onda će polako zakržljati.

    Brzo pisanje

    Što je za vas, nakon tolikih knjiga, pisanje?

    – U rukopisu imam još 70-ak knjiga. Jako brzo pišem. Sjednem u vlak iz Beograda za Zagreb i obratno i napišem 482 pjesme, pa izračunajte koliko je to pjesama na sat. To mi ljudi teško vjeruju. Pišem rukom, a poslije unesem u kompjutor. Čak i zaboravim što je sve napisano, pa se kasnije začudim. Kad pustite da vas to obuzme, onda ste poput olovke u ruci glavnoga pisca. Nemate nikakvu brigu, nego jedino to da je pravopis u vas ugrađen i da održavate oštrinu šiljka za pisanje. Vodi vas ruka koja diktira pjesmu, dramu ili prozu, a najvažnije je da ste u slozi, a ne u raskoraku s njom. Osjećate se lijepo i onda je sve lako. Neki moji kolege ne bi se baš s time složili. Ovo pisanje je kao diktat.

    http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Vesna-Krmpotic-Promjena-svijesti-je-promjena-svijeta

    • ” Sto ce Mi vasa molitva kada je ona duznost bez ljubavi ?
      Vrijedjate Me moleci se kao da se podvrgavate stezi i pokori koju od vas trazi strogi vrhovnik.
      Vrijedjate Me ne znajuci tko sam i sto zelim. Vrijedjali ste Me u Jeruzalemu nudeci Mi mrtve obrede, suplja i ohola poklonstva u zamjenu za zivu ljubav i odanost.
      Danas je cijeli svijet ondasnji Jeruzalem i dici se i razmece djelima bogosluzja u kojima nema Boga, jer nema ljubavi.
      Ljubav je najveca duznost, zar niste znali ” ?
      108×108 zapisala Vesna K.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s