Boris Dežulović: Ostavite Hajduk na miru!

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu i vičite ‘Ajmo, ustaše!’

Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj:Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.

arhiva_vukas11-CRO_617617S1

Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić,Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem iKokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.

Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.

Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je

državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.

Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.

Societa Calcio Spalato

U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.

Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.

Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.

Epska utakmica 1944.

Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.

Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty iTom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveniStan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.

Nacističke kite

Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.

Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.

Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.

Belmondo kao Matošić

Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.

Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.

Uklanjanje zvijezde

Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”

Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.

Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.

Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.

HNK Ustaša

Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.

Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.

Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman iCanjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.

Obratite se Benitu

Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.

Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.

Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, iTomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.

Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.

Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.

Advertisements

Comments

  1. Ovakve stvari se desavaju kada vam ISTOIRIJU -mozak kao sto cini nama vec 25 .godina Slavko Perovic , Jevren,Kilibarda sada Adzic manipulisu i sto se dogadja dogadja se da istina nije vise istina da je HAJDUK FASISTICKI AUSTROUGARSKI da AUSTROUGARSKA nije okupatorska i da je FRANC FERNINAND OSLOBODIOC a Gavrilo Princip TERORISTA mice se njegov SPOMENIK i podize se FRANCU FERNINANDU , Musolini i njegov sin BRUNO takodje ,takve stvari KRIVOTVORENJA istorijskih CINJENICA kad tad tom narodu koji nece da prihvati istoriju onakva kakva je bila vratice se kao BUMERANG u vrh glave istriju ne smijete drzati ZAKLJUCANU to je vrlo opasno .

    Imate prikazivanje sada na RTS 1. seriju o DRAZI tajte neki tekst da se ovdje uradi neka KRITIKA i partizana i CETNIKA da dodjemo do necega sto je trebalo biti najbolje za nas narod bez obzira da li je moglo doci do toga itd…. da pricamo ARGUMENTIMA itd…

    • Ti si nepismen prvo,a drugo nema kritike partizana i cetnika,kad se zna kakva je istorija cetnickog pruzanja otpora Njemcima.NIJEDAN UBIJEN NJEMAC,statisticki podatak.I sta sad ,oces da budes antifasista a ne mozes biti.Ako si fasista,nacista mozes biti cetnik,to niko ne brani,ali antifasista ne mozes biti.I taj seljak od rezisera sto rehabilituje cetnike,i ta Srbija koja se razlikuje od Hrvatske po tome sto pjeva Noz,zica..

  2. Franc,

    sjajan prelep komentar. Izuzetno pismeno i sa zaključkom koji budi nadu da sve nije gotovo, da još uvijek ima izuzetno naderene omladine u našim toplim krajevima.
    Ravna Gora je izuzetna serija, na diku svih nas, a Draža je bio jedan vrli heroj i ne znam što uopšte ovaj Dežulović tu piše o Hajduku.

    Bravo, majstore.

    • majstre ,
      ………….Posle oporavka, vratio se u svoju jedinicu na prvu liniju fronta, aprila 1917. godine…. (nije morao)!

      -sto reci o Drazinoj biografiji (osim sto kaze KOMUNISTICKI sud) , moramo primijetiti sledecu istinu svidjalo se nama ili ne:

      Draža je kao pitomac dospeo prvi put na bojno polje, u 19 godini. U Prvom balkanskom ratu njegova klasa je raspoređena na položaje bataljonskih ađutanata. Draža se nalazio u IV prekobrojnom pešadijskom puku prvog poziva.

      U Drugom balkanskom ratu Dražin IV prekobrojni puk najpre se borio na pravcu od Stracina do Krive Palanke. Potom je iz Dunavske divizije drugog poziva prebačen u Moravsku diviziju drugog poziva. Na dužnost vodnika jedne pešadijske čete. Draža je učestvovao u borbama na Zletovskoj reci i dalje prema Kočanima. Tu je preboleo svoje prve ratne rane. Zajedno sa svojom klasom, 18. jula 1913. godine proizveden je u čin potporučnika.Austrougarska Srbiji objavljuje rat 28. jula 1914. i bombarduje Beograd. Tokom mobilizacije srpske vojske, Draža je postavljen za vodnika 3. čete 1. bataljona III prekobrojnog puka prvog poziva Drinske divizije, u sastavu Treće armije.U teškim i iscrpljujućim borbama na Drini, Srpska vojska je trpela snažne udare i postepeno se povlačila. Draža se dobro pokazao i u tim borbama protiv Austrougara, zbog čega ga je pohvalio major Dušan Beserabić.Draža učestvuje i u žestokim borbama u Kolubarskoj bici, istakao se 24. i 25. oktobra na Kostajniku i 7. novembra na Plandištu gde je ostao na položaju iako mu je bataljon odstupio. Major Ljubomir Đorđević u službenim beleškama predlaže da se potporučnik Mihailović odlikuje Zlatnom medaljom za hrabrost, što je posle pobede Srpske vojske i učinjeno. Na Solunskom frontu Mihailović je učestvovao u borbama na Ostrovskom jezeru, Gorničevu, kod Žiove, na kotama 1050 i 1368, na Sokocu, Zelenom brdu, Govedarskom kamenu i Dobrom polju. U bici kod sela Neokazi i Donje Vrbine, 11. septembra 1916, teško je ranjen. Lekarska komisija u Solunu procenila je da zbog posledica ranjavanja potporučnik Mihailović više nije za stroj, pa mu je ponudila službu u pozadini, međutim, on je to odbio.Posle oporavka, vratio se u svoju jedinicu na prvu liniju fronta, aprila 1917. godine.Na Solunskom frontu unapređen je u čin poručnika, 25. januara 1918. godine. Orden belog orla sa mačevima 4. reda dobio je 25. januara 1918. godine, za stečene zasluge i pokazanu hrabrost u ratu.

      Kao najboljeg oficira u puku, komandant ga je predložio za prelazak u kraljevu gardu u Beograd. U jesen 1919. godine poručnik Mihailović je postao vodnik 3. čete 1. bataljona pešadijskog puka kraljeve garde. Međutim, nije se dugo zadržao u kraljevoj gardi, zbog jednog incidenta u kafani Sloboda, uoči ponoći 31. decembra. Njegov drug, gardijski poručnik Stefan Buhonjicki, pripit je držao zdravicu, u kojoj je pohvalno spomenuo boljševičku revoluciju. Kada su Bohonjickom zbog toga upućene pretnje, Draža je izvadio pištolj, repetirao i stavio na sto, rekavši: Da vidimo ko je bolji Srbin od mene!. Dobio je 15 dana zatvora, a onda je već 25. januara 1920, vraćen u 28. pešadijski puk u Skoplje. Nekoliko meseci posle svog prvog boravka u zatvoru, Draža Mihailović je odlikovan Albanskom spomenicom, a 24. oktobra 1922. unapređen je u čin kapetana 1. klase.Mihailović je, 11. aprila, još jednom odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost.Majorski ispit je položio 16. marta 1925. godine, da bi u čin majora bio unapređen krajem te godine, 17. decembra. U generalštabnu struku je preveden 24. februara 1926, koja se može porediti sa današnjom titulom doktora vojnih nauka. U to doba Kraljevina Jugoslavije je svoje najbolje oficire slala u Francusku na specijalizaciju, pa se i Mihailović obreo u Parizu 1930. godinePre nego što će otići u diplomatiju, Draža je obavljao više dužnosti u zemlji. Za pomoćnika načelnika štaba Dunavske divizije u Beogradu postavljen je 19. marta 1926. godine. Pored toga, za 1926. godinu bio je stalni član ispitne komisije za čin potporučnika ekonomske struke. Na generalštabne poslove u štabu kraljeve garde premešten je 19. januara 1927. godine. U gardi je bio pomoćnik načelnika štaba, vršilac dužnosti načelnika štaba, i najzad načelnik štaba, a jedno vreme je komandovao 3. bataljonom pešadijskog puka kraljeve garde. Istovremeno, Draža je bio član više ispitnih komisija, kao i nastavnik strategije u Nižoj školi intendantske akademije. Prosvetni Orden Svetog Save 2. reda dobio je 25. januara 1928. godine. Čin potpukovnika dobio je na Vaskrs 1930. godine
      dobio dva bugarska odličja: Orden Aleksandra Nevskog 3. stepena, koji mu je uručio lično car Boris prilikom odlaska, i Orden krsta Svetog Aleksandra, koji će stići tri godine kasnije, 1939.predsednik Čehoslovačke uručio je Draži Mihailoviću Orden belog lava 3. reda.Tokom 1940. godine više puta su zabeleženi Dražini javni antihitlerovski ispadi. Najzad, posle njegovog napada na Hitlera na jednom prijemu u britanskoj ambasadi, nemački poslanik Viktor Fon Hern uputio je protest jugoslovenskom ministru inostranih poslova Cincar-Markoviću. Zato general Nedić još jednom kažnjava Mihailovića sa 30 dana zatvora.Kaznu izdržava u Mostaru, gde je, takođe po kazni, upućen za pomoćnika načelnika generalštaba primorske armijske oblasti, 23. oktobra 1940. godine.Nemačke, italijanske, mađarske i bugarske oružane snage napale su Kraljevinu Jugoslaviju 6. aprila 1941. bez objave rata. Pukovnik Mihailović se prvog dana rata nalazio u Kiseljaku kod Sarajeva na položaju načelnika Operativnog odeljenja Druge armije Jugoslovenske vojske. Pukovnik Mihailović prelazi u Slavoniju gde organizuje jedinice i njihovo prebacivanje preko reke Save usled munjevitog prodora nemačkih snaga iz pravca severa. Pukovnik Draža naređuje svojim vojnicima 9. aprila rušenje mosta na Savi kod Brčkog radi zaustavljanja neprijateljskog napredovanja. U Gračanici Draža postaje 13. aprila komandant Brzog odreda. Tokom 14. aprila bori se protiv hrvatskih ustaša u Derventi i Bosanskom Brodu, koji nastoje da ova mesta priključe tek proglašenoj NDH. Pukovnik Mihailović 15. aprila odbija naredbu o kapitulaciji i predaji svog odreda, pa sa delom Brzog odreda odlazi u šumu.Draža je 20. aprila Brzi odred preimenovao u Gorski odred. Grupa oficira, podoficira i vojnika Jugoslovenske vojske, na čelu sa Dražom prebacila se sa planina Istočne Bosne, preko reke Drine u Zapadnu Srbiju, sa namerom da produži otpor.Mihailović je sa malim jezgrom oficira i naoružanom pratnjom stigao na Ravnu goru, 11. maja 1941. gde je osnovao Komandu četničkih odreda Jugoslovenske vojske. OVDJE da STANEMO malo pa od vasih polemika nastavicemo ne da BRANIMO DRAZU vec svjetlimo istinu , bez sujme iz ovoga dovde vidi se da je DRAZA bio PATRIJOTA i JUNAK koji je NAGRADJIVAN sa VISE ODLIKOVANJA u zemlji i INOSTRANSTVU .

      A ko je bio TITO do tada obicni KOMUNISTICKI AGITATOR SPIJUN kazu DOSIJEJI NKVD i ATENTATOR-ubica po PARIZU svojih KOMUNISTICKIH drugova itd…..

      Ja samo zelim ISTINU koja nam je svima jako potrebna!

      ps.

      MOJ OTAC je bio PARTIZAN !

      Da bi se bolje razumjeli i shvatili ako se ko upusti u raspravu-KOZACKI MAJSTORE!!

      • SAMO DA DODAM, vrlo vrlo interesantno:

        Tokom službe u Celju, svojim pretpostavljenim je predstavio plan za reorganizaciju jugoslovenske vojske na nacionalnoj osnovi – na srpsku, hrvatsku i slovenačku – jer je verovao da je nacionalno homogene vojske biti bolje od mešovite, što će uvećati jedinstvo vojske i borbene sposobnosti. Njegovi pretpostavljeni su odbacili ovaj plan i 1. novembra 1939. su ga kaznili sa 30 dana zatvora.

      • A kad se to borio protiv Njemaca?

    • Kozak vi kazete:

      ….Ravna Gora je izuzetna serija, na diku svih nas, a Draža je bio jedan vrli heroj i ne znam što … ?????????

      u redu to je vas stav , ali ajd i da je takav kakav je ,do sada su se pokazale 4 .epizode ove serije , zaista niko ne moze na osnovu njih doneti ZAKLJUCKE ama bas NIKAKVE osim FRKE ZBRKE HAOSA koji je uslijedio i VJERNO prikazan cini mi se u sve 4 ,serije da su stale u 12 dana APRILA I MARTA te 1941.godine .KRALJ PETAR tek je presao granicu CRNE GORE , nemoj tako ,postovani -KOZAK!
      Da vidimo sto se desava po prvi put na EKRAN iz drugog ugla nase ISTORIJE osim -KOMUNISTICKIH “ISTINA”!!

    • Kozak kaze:

      ……… koji budi nadu da sve nije gotovo, …

      Zar si mislio da jeste !?

      (nazalost bojim se da nije) , a i RUSKI AMBASADOR u Beogradu salje vrlo jasne poruke ovih dana dje kaze:
      …” da granice na BALKANU nijesu konacne..”….

      Ne kazem to ja -vec ZVANICNA RUSIJA !!

      • Ja APSOLUTNO podržavam tvoj predlog da se ovdje otvori široka rasprava o jedno tako prelepoj seriji kakva je Ravna Gora. Nisam uspio pogledati do sada nijednu epizodu i teško da ću moći ubuduće, ali jedva čekam da rasprava krene jer ova serija je ključna za razgovor o našim sudbinama.

        Odličan 5+

      • duboko vjerujem says:

        Meni rasprava nije potrebna ja se sigurno ne prepustam u ruke SUDBINI ni danasnjih KOMUNISTA a isto tako ni iskljucivosti SRPSKIH ekstremnih NACIONALISTA ,

        ali imam i te kako osjecaj da razdvojim NACIONALISTE koji su djelovali na BALKANU do 1918 . koji su bili junaci .

        Kasnije njihovo pojavljivanje igralo je DEZINTEGRACIONU ULOGU sto danas se jasno vidi.

        Ali svakako sazluzuje PAZNJU komentar dje spominjem PLAN – DRAGOLJUBA MIHAILOVICA .

        Zaista interesantmo zasto se toga PLANA se niko nije sjetio bar 1986.

        Ja vjerujem da taj i takav PLAN pod jednom UNIFORMOM jedinstvenom VOJSKOM da je mogao SPASITI JUGOSLAVIJU a POGOTOVO GRADJANSKOG rata , DUBOKO VJERUJEM!

      • Nema mira dok poslednji Srbin ne stane pod krusku,moj Franc.Razlike izmedju tebe i ustasije su ogromne…

      • Sto ti to znaci “ANTIFASISTO” ??

        ………Nema mira dok poslednji Srbin ne stane pod krusku,moj Franc… ?????????

      • Kako se zastor diže, ja sjedim na kahlici u stražnjem dvorištu kuće mog dede u malom selu u Srbiji. Godina je 1940. Izgledam sretno; lijep je ljetni sunčani dan unatoč tome što je Hitler već okupirao veći dio Europe. Ja, naravno, nemam pojma da on i Staljin spremaju razrađenu zavjeru da od mene naprave američkog pjesnika. Volim susjedovog psa Tozu i trčim za njim, noseći moju kahlicu, kako bih ga povukao za rep ali on se ne da.

        Što bih danas dao da imam fotografiju Toze! On je bio seoski mješanac, pun čičaka i buha, a u njegovim mudrim i tužnim očima, da smo samo znali kako u njih proniknuti, našli bismo životne priče i mene i mojih roditelja.

        Imao sam strica mog tate o kojem se ništa ne zna. Ne znam ni njegovo ime ako sam ga ikada i znao. On je otišao u Ameriku 1920.-tih i nikad se nije javio. Rođaci su pričali da se obogatio. Pitao sam ih: “Kako znate?”. Čuli su da se priča. Malo po malo ljudi koji su čuli da se priča su poumirali i niko više nije ostao koga bi se moglo pitati. Stric mog oca bio je kao jedan od onih mrava koji, naišavši na kolonu mrava koja maršira u jednom smjeru, krene u suprotnom iz samo njemu znanih razloga. Mravi k’o mravi, kod njih se to u pravilu ne događa, a ipak, koji puta se dogodi i nitko ne zna zašto.

        Taj moj mistični prastric me interesira jer me malo podsjeća na mene. Ja sam također došao u Ameriku i kroz duge periode vremena zaboravljao odakle sam i bio bez kontakta sa svojim zemljacima. Nikad nisam razumio važnost koju su oni pridavali mjestu gdje je tko rođen kad na svijetu postoji toliko lijepih mjesta koje bi čovjek mogao nazvati domom. Dogodilo se da sam se ja rodio u Beogradu 1938. i da sam tamo proveo prvih petnaest značajnih godina prije nego sam otišao zauvijek. Nikad to nisam osjećao kao gubitak. Kad to pokušavam reći mojim američkim prijateljima, ne vjeruju mi. Sumnjaju da ne želim pokazati svoju čežnju za domom jer mi je previše bolna. Navodno moja traumatična sjećanja na rat tjeraju me da potiskujem u podsvijest koliko mi znači stari Beograd. Moja ratna sjećanja mogu biti zastrašujuća ali ja sam imao sretno djetinjstvo usprkos bombarderima koji su se obrušavali, zaglušujućim eksplozijama i ljudima koji su visjeli sa stupova ulične rasvjete. Ja nisam znao za bolje i nisam sanjao o mirnim šetnjama s mojim roditeljima niz bulevare ukrašene drvoredima ili o igrama s drugom djecom u parku. Ne; imao sam tri godine kad su bombe počele padati, a bio sam dosta star kad je rat završio i ja morao poći u školu.

        Prva osoba koja mi je govorila o zlu koje postoji u svijetu bila je moja baka. Ona je umrla 1948. ali ja je se živo sjećam jer se ona brinula o meni i bratu kad bi naša mama odlazila na posao. Ta sirota žena imala je više zdravog razuma od većine ljudi. Slušala je na radiju govore Mussolinija, Hitlera i Staljina, a znajući nekoliko jezika razumjela je kakve su sve imbecilnosti ovi govorili. Ali ono što ju je još više uznemiravalo od njihovih opakih govora bili su njihovi ushićeni sljedbenici. Tada to nisam shvatio, ali ona me je naučila nečemu za cijeli život. Čuvaj se takozvanih velikih vođa i kolektivnih euforija koje oni pokreću. Mnogo godina kasnije napisao sam slijedeću pjesmu o njoj:

        Imperije

        Moja je baka prorekla kraj

        vaših imperija, Budale!

        Ona je peglala i slušala radio,

        dok se zemlja tresla pod našim nogama;

        jedan od njihovih heroja je držao govor.

        Ona je samo rekla:”Monstrum”.

        Čule su se ovacije i topovske salve

        monstrumu u čast.

        “Mogla bih ga ubiti golim rukama”,

        rekla je, gledajući me.

        Nije bilo potrebe, svi oni

        otići će do vraga tako i tako.

        “Da nisi brbljao nikome

        o ovome”,

        upozorila me je.

        I povukla za uho da bude sigurno

        da sam razumio.

        Kad se govori o mraku poslijeratnih godina, obično se misli na političku opresiju i glad, ali ono čega se ja sjećam su slabo osvijetljene ulice, tamni prozori i ulazna vrata mračna poput lijesa. Ako bi pregorjela žarulja uz koju se navečer čitalo, nije bilo izgleda da ju se skoro zamjeni. Svake smo godine imali sve manje svijetla u našoj kući i nedovoljno grijanja zimi. Navečer smo sjedili u kaputima slušajući kako nam krulje prazni želuci. Gosti koji bi došli ne bi se ni gnjavili skidanjem šešira i rukavica. Mi bi se stisnuli bliže i šaptali o hapšenjima, o susjedu koji je strijeljan ili koji je nestao. Ništa od toga nije bilo za moje uši, mogao sam se izbrbljati u školi i sve ukućane dovesti u nevolju.

        To je bilo prvi put kad sam čuo da smo mi Srbi budale. Oko toga nije bilo neslaganja. Koja je još europska nacija bila toliko glupa da vodi građanski rat dok su je nacisti okupirali? Mi smo imali komuniste, rojaliste i najmanje nekoliko frakcija domaćih fašista. Neki su kolaborirali s Nijemcima i Talijanima, neki nisu, ali svi su se međusobno tukli i strijeljali svoje političke protivnike. Tada nisam baš sve to razumio ali se sjećam ljutnje i ogorčenja odraslih. Raspoloženje je, naravno, bilo vrlo vjerojatno drugačije u kućama u kojima su s dobrodošlicom dočekali komuniste. Mi smo, na kraju krajeva, bili pripadnici mumificirane, osiromašene obitelji srednje klase koja bi bila najsretnija da se ništa nije promijenilo. Mama i baka su mrzile ratove, nisu vjerovale nacionalnim demagozima i željele su vlast koja bi ljude ostavljala na miru. Drugim riječima, bile su tip ljudi, kako su nas učili u školi, predodređen da završi na smetlištu historije.

        Koji puta bi neki od naših posjetitelja stao braniti Srbe. Mi imamo časnu povijest, punu herojskog žrtvovanja i beskrajnih patnji u obrani Europe od Otomanske imperije za što nam nitko nikad nije rekao hvala. Mi smo lakovjerni naivci koja uvijek misle bolje o svojim susjedima nego što to oni zaslužuju. Mi smo se priklonili Engleskoj i Americi kad su nacisti već okupirali ostatak Europe i kad je bilo samoubilački ići protiv njih.

        Da, mi smo to učinili, rekla bi moja baka, jer smo budale koje su pretjerale u umišljenosti o svojoj historijskoj važnosti. Gomila lopovluku sklonih blentavih seljačina, koji su najsretniji bili pod Turcima, bez slobode, bez obrazovanja i bez ambicija osim da ispeku odojka za poneki praznik.

        “Gospođo Matijević, kako možete govoriti tako?” protestirao bi naš posjetitelj. Baka bi samo slegnula ramenima. Njen muž je bio heroj iz Prvog svjetskog rata, pukovnik s gomilom odlikovanja koji je izgubio oduševljenje za rat. Sjećam se kako me začudilo kad sam ga prvi put čuo reći da Srbi nisu trebali zbaciti vladu koja je 1941. potpisala s Hitlerom pakt o nenapadanju. Rekao bi: “Vidi samo što nam je rat donio.”

        Pitam se što je moj nepoznati prastric u Americi mislio o svemu tome. Kladim se da je imao svoje mišljenje dok je sjedio na nekom poljskom zahodu u Kansasu ili Teksasu i čitao u novinama od prošlog mjeseca kako su 27. marta 1941. herojski Srbi hodali ulicama Beograda vičući “Bolje rat, nego pakt” dok im je Hitler prijetio stisnutom šakom. Pretpostavljam da je tu i tamo pokušao objasniti svojoj ženi što je to sa Srbima. Da je ona bila Apaš ili pripadnica nekog drugog plemena američkih domorodaca, brže bi to razumjela. Stric bi protumačio da su Srbi veliko, svadljivo pleme, najsretniji kad kolju jedan drugoga. Srbin iz Bosne ima toliko zajedničkog sa Srbinom iz Beograda koliko Hopi indijanac ima s Komančem, a svi zajedno često djeluju kao da im je Bog dao manje razuma nego patki.

        A možda, kad bi razmislio, ne bi se ni upuštao u objašnjavanje. Balkan, s brojnim nacionalnostima i tri različite religije previše je složen da bi ga se objasnilo i događajima dalo neki smisao. Pogotovo kad svaka etnička grupa piše svoju povijest, spominjuću samo nepravde koje su učinjene njima, a prikladno ispuštajući sve svinjarije koje su oni činili susjedima tokom stoljeća.

        Kad sam 1954. godine došao u Sjedinjene Države, ustanovio sam da su razgovori među srpskim emigrantima, neke bi moji roditelji tu i tamo viđali, identični onima koje sam slušao u Beogradu. Uvijek bi jadikovali kako to da smo mi, koji smo tako hrabri, tako čestiti, tako nevini završili tu gdje jesmo. Zbog izdajica, naravno. Srbi će zabiti jedan drugom nož u leđa. To je nacija izdajica i prevrtljivaca, Juda i zmija u travi. A još gori su naši veliki saveznici. Engleska, Amerika i Francuska zajebale su nas kraljevski. Nije li Churchill na Jalti rekao Edenu da mu se jebe što će biti s Jugoslavijom nakon što komunisti preuzmu vlast?

        Mnogo od toga je bilo istina. Svjetski lideri jesu doprinijeli našoj sudbini svojim nemoralnim političkim dogovorima. Mi, emigranti, živi smo dokaz da je svijet okrutan ako se nađeš na pogrešnoj strani povijesti. Pa ipak, nisu me zanimali ti opsesivni razgovori o izdaji i unutrašnjim neprijateljima. Previše su podsjećali na način kako su govorili komunisti.

        Nakon takvih večeri moj otac bi znao reći: “Naporno je biti Srbin”. On je bio jedan veseli pesimist. Volio je život ali nije vjerovao da se ljudski odnosi daju izmijeniti na bolje. Na početku rata gajio je simpatije za četnike, pro-monarhističke srpske nacionaliste, ali više ih nije imao. Nacionalističke bombastične fraze ostavljale su ga hladnim. Po tome je sličio na svog oca koji je znao šokirati i porodicu i prijatelje kad bi ismijavao srpske nacionalne heroje. I moj djed i moj otac bili su vjernici, odlazili su u crkvu ali nisu mogli odoljeti da se ne šale na račun popova. “Njima ništa nije sveto”, znala bi reći moja mama kad bi se naljutila na obitelj Simić. Naravno, ni ona nije bila ništa bolja; samo je držala do toga kako stvari izgledaju prema van. Njena je filozofija bila, neka svijet misli da mi vjerujemo u sve te budalaštine, a mi ćemo naše pravo mišljenje zadržati za sebe.

        Nakon što su se moji roditelji 1956. rastali, ja sam otišao od kuće. Noću sam pohađao fakultet, a danju sam radio, prvo u Chicagu, a poslije u New Yorku. Ako bi me neko pitao za moj akcent, rekao bi da sam rođen u Jugoslaviji i na tome bi završilo. Otac, koga sam često viđao, rado se sjećao mladosti u staroj domovini ali je jednako takav ako ne i veći interes imao za Ameriku. Isto tako i ja. Samo kad bi on odlazio posjetiti svog brata Borisa, načimala bi se vječna tema srpske nacionalne sudbine. Boris je bio uspješan rukovodilac u jednom transportnom poduzeću i živio je sa ženom i tri njemačka ovčara, u lijepo uređenom predgrađu Westchestera. Volio je organizirati bogate večere na koje bi pozivao mnoge svoje srpske prijatelje, servirao im fantastičnu hranu i najbolja vina i zatim se s njima prepirao o politici cijelu noć. U Jugoslaviji, Boris je bio ljevičar i poštovalac partizana, ali kako je stario postajao je sve konzervativniji, da bi na kraju sumnjičio čak i Nixona da ima liberalne tendencije.

        On je imao vrstu razuma koju sam često susretao kod srpskih muškaraca. Jedan je čas mogao biti intelektualno briljantan, da bi slijedeći čas bio nevjerojatno blesav. Kad bi mu netko na to ukazao, on bi poludio. Nikad nisam čuo toliko originalnih i idiotskih stvari iz istih usta. On je bio najsretniji kad se prepirao. Čak i kad bi se netko složio sa svim što je rekao i priznao da je bijelo crno, on bi našao razlog da nastavi s prepirkom. Naprosto su mu trebali protivnici, beskrajna drama s erupcijama bijesa, apsurdnim objedama, na rubu tuče. Svatko tko je poznavao Borisa složio bi se da bi on i Mahatmu Gandija natjerao da se maši batine. Kompromis je za njega bio znak slabosti, a ne zdravog razuma. On nije bio loš čovjek, ali usijana glava kad bi došlo do politike. Boris je umro prije nego što je Milošević došao na vlast; pitam se što bi on mislio o njemu i njegovim ratovima.

        Slušajući Borisa i njegove prijatelje i njihova beskonačna naklapanja o našoj nacionalnoj historiji, mislio sam da su to stare imigrantske priče, žal za nepovratno prošlim vremenima. Kao i mnogi drugi, ja sam imao utisak da je Jugoslavija uspješna zemlja koje se neće tako lako raspasti ni poslije Titove smrti. Dva puta sam na kratko posjetio Beograd, 1972. i 1982., čuo sam za neke etničke incidente, ali sam nastavio vjerovati, čak i kad je kasnih 80-tih, poslije pojave prvih nacionalističkih lidera, retorika postala žučnija, da će razum na kraju prevladati. Nisam imao problema s kulturnim nacionalizmom, ali mi se gadio nacionalizam koji je zahtijevao neupitnu solidarnost s predrasudama, samoobmanjivanje i kolektivnu paranoju. Nisam ga mogao podnijeti ni u Americi, a još manje u Srbiji. Nekolicina prijatelja i rođaka iz Beograda govorila mi je o usponu novog lidera, spasioca nacije, koji se zvao Slobodan Milošević i činilo se da svi oni o njemu imaju dobro mišljenje. Počeo sam čitati beogradske novine i tjednike, a mjesečni telefonski računi su mi se značajno povećali, sve u pokušaju da razumijem što se događa. Nakon više od četrdeset godina u Americi postao sam ponovo Srbin, samo, kako bi neki rekli, loš Srbin.

        “Ne želimo više živjeti s njima”, govorili bi mi moji prijatelji. Oni su htjeli potpuno razdvajanje od Hrvata i Bosanaca, ali u isti čas željeli su i Srbiju koja bi obuhvaćala sve teritorije gdje su Srbi živjeli stoljećima. Kad sam ih upozorio da se to ne može učiniti bez krvoprolića, postajali bi vrlo kivni na mene jer, za boga, oni su pristojni ljudi koji ne odobravaju nasilje. Oni naprosto nisu prihvaćali da lideri i politike kojima su se oni oduševljavali vode prema klanju.

        Na moje pitanje: “Kako se možete razdvojiti kad ste vi svi međusobno pomiješani?” nikad nisam dobio izravan odgovor. Mogao sam se sjetiti etničke pomiješanost, u našem beogradskom susjedstvu i nisam mogao zamisliti da bi netko stvarno pokušao učiniti nešto tako zlo. Osim toga ja sam volio izmiješanost. Veći dio mog života proveo sam prevodeći poeziju iz svih dijelova Jugoslavije, imao sam neku predodžbu o njihovim kulturama i nisam vidio nikakvu prednost u tome da netko živi u getu samo sa svojima.

        Naravno, bio sam naivan. Nisam razumio koji ogroman prestiž imaju nehumanost i brutalnost kod nacionalista. Također nisam shvaćao do kojeg su stupnja oni nepristupačni razumnim argumentima. To da im se predoče neizbježne posljedice njihovih postupaka nije na njih ostavljalo nikakav utisak, oni su naprosto odbijali vjerovati u vezu uzroka i posljedica.

        Poražavajući aspekt svakog nacionalizma je da ne razumije da su nacionalizmi slični jedan drugome kao slike u zrcalu, da je većina njihovih priopćenja nešto što se već čulo na drugim mjestima i u drugim vremenima. Uskogrudni u svojoj etnocentričnosti, sigurni u svoju superiornost, indiferentni prema kulturnim dostignućima, vjerskim običajima i političkim interesima i strahovima svojih susjeda, sve što su 1990. godine trebali bio je vođa koji bi ih odveo u katastrofu.

        Kako to da sam je vidio što mnogi drugi nisu? Ili, kako bi Srbi rekli, što me je učinilo odrodom (otpadnikom)?

        Godine Vijetnamskog rata formirale su moj način mišljenja. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim pravu veličinu podvale i čistog ludila u našim novinama, na televiziji i u političkim stavovima pa da uvidim u što su nas naši zapjenjeni domoljubi, sa svojim pozivima na neselektivno klanje, uvalili. Rat je učvrstio ono što je već bilo moje nepovjerenje prema svim razlozima koji traže da se pravimo da ne vidimo pokolje nevinih.

        Sjećam se kako su antiratnim demonstrantima u New Yorku vikali: “Odite u Rusiju.” Dakle to je tako, mislio sam, ti se opredjeljuješ za nepovredivost pojedinca, a tvoji sugrađani te odmah žele objesiti. Još i danas naši konzervativci dokazuju da smo rat u Vijetnamu izgubili jer su demonstranti potkopali vojsku koja je bila prisiljena boriti se jednom rukom vezanom na leđima. Drugim riječima, da smo se mi borili neometano i ubili četiri milijuna Vijetnamaca umjesto dva, pobijedili bismo u tom ratu.

        Milošević mi je od samog početka, od kasnih 80-tih, izgledao kao loša vijest. Nešto od toga sam i rekao u intervjuu srpskim novinama. To je izazvalo reakciju; nazvan sam, između ostalog i izdajnikom koga plaćaju srpski neprijatelji. Za mene je to bio samo poticaj.

        Poslije opsade hrvatskog grada Vukovara 1991, nije trebalo biti Nostradamus da se prorekne kako će sve to loše završiti za Srbe. Napisao sam mnoge članke u srpskim i njemačkim novinama u kojima sam iznosio argumente protiv nacionalista. I mnogi drugi u Srbiji činili su isto, snažnije i elokventnije od mene. Bili smo u manjini. Kao što je to uobičajeno svuda, kukavička, korumpirana intelektualna klasa nije bila voljna zvoniti na uzbunu da su ratni zločini počinjeni, naviknuta kao što je bila pod komunizmom, da bude sluga vlasti.

        Vjerovanje u nezavisnost intelektualaca, što se toliko puta u dvadesetom stoljeću pokazalo, obična je bajka. Najodvratniji zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji imali su oduševljenu podršku ljudi čije obrazovanje i postignuća bi navela čovjeka da pomisli da će oni ipak znati bolje. Čak i pjesnici izuzetnog talenta i ugleda našli su razloge da veličaju razaranje gradova. Kad bi plakali, to bi bilo samo nad svojima. Ni jednom se nisu potrudili da se odmaknu i zamisle kolika je cijena tih ratova koje su njihovi vođe započeli, za sve ostale.

        Mnoge moje zemljake ja sam zbunjivao i uzrujavao. Srbi uvijek zamišljaju složene zavjere; svaki je događaj za njih varka iza koje djeluju neki skriveni interesi. Predodžba da su moja stajališta moja, rezultat besanih noći i grižnje savjesti, bila je nezamisliva. Bilo je aluzija o mojoj obitelji, nagovještaja da smo mi godinama bili sumnjivi, da smo mi zapravo stranci koji su se stoljećima uspjeli prikazivati kao Srbi.

        Najdraži od tih tračeva bio mi je o CIA-i, da mi je platila velike novce da pišem pjesme protiv Srbije i kao rezultat toga sad živim lagodnim životom u vili u New Hampshireu, gdje me poslužuje gomila crnih slugu.

        Nesposobni da vode državničku politiku ili da ustanove legitimne nacionalne interese, jedino u čemu su Milošević i njegovi sljedbenici bili dobri bilo je poticanje mržnje i huškanje susjeda na susjeda. Danas znamo da je svu tobože spontanu patriotsku vojnu pomoć koja je slana za obranu Srba u Hrvatskoj i Bosni organizirala, naoružavala i kontrolirala Miloševićeva tajna služba.

        Ništa ne može toliko obeshrabriti kao promatranje, godinu za godinom, razaranje gradova i sela, ubijanje i protjerivanje ljudi, znajući da se njihove patnje nisu morale dogoditi. Otkad su novine i tjednici postali dostupni na Internetu, ustajao bih rano svako jutro, čitao ih i, neizbježno, do osam sati padao u najdublju depresiju.

        Srbi često, u samoobrani, kažu da nisu oni jedini koji su činili ratne zločine. Naravno da nisu. Da su svi drugi bili anđeli, ne bi danas u Srbiji bilo nekoliko stotina tisuća izbjeglica. Međutim, moralna je obveza da se prvo rasčisti s ubojstvima u vlastitoj obitelji.

        Otkrio sam, međutim, da to nije nešto što se očekivalo od domoljuba. Uloga intelektualaca je bila da nađu opravdanja za ubojice žena i djece. A uloga novinara i političkih komentatora da šire laži i poslije dokazuju da su te laži bile istina. Odmah mi je postalo jasno da se od mene tražilo da postanem suučesnik u zločinu tako što ću se praviti da razumijem i opraštam djela za koja sam znao da su neoprostiva.

        Naravno, nisu samo Srbi stavljali takve zahtjeve. Nije mnogo bolje ni u današnjoj Americi, ali to nije isprika. Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni.

        Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.

        Kad sam se 1972. vratio u Beograd nakon gotovo 20 godina, otkrio sam da prozor iznad ulaza u našu kuću, koji sam ja razbio igrajući se s loptom negdje poslije rata, još uvijek nije popravljen. Ni 1982. nije bio popravljen. Kad sam došao prošle jeseni, otkrio sam da je popravljen poslije NATO bombardiranja, kad je pogođen TV studio u blizini i mnogi prozori u susjedstvu su bili razbijeni.

        Zašto nije popravljen ranije? Stanari u zgradi bili su posvađani i međusobno nisu razgovarali. Moja pokojna teta nije četrdeset godina željela priznati postojanje nekih od susjeda i bilo je nezamislivo da bi ona pokucala na njihova vrata zbog prozora ili nekih drugih stvari koje je u kući trebalo napraviti. To, po mom mišljenju, dobro opisuje Srbe u Srbiji – svakako to namjeravam reći svom prastricu kojeg se još uvijek nadam sresti jedan od ovih dana.

        On će biti star preko sto godina, sjedi vjerojatno u stolcu za ljuljanje u nekom staračkom domu u Alabami, gluh je i skoro slijep, nosi slamnati šešir i kaubojsku kravatu, tanku poput vezice za cipele, preko havajske košulje. Ali unatoč svemu što je u svom dugom životu smislio da to prikrije, izgledat će kao Srbin. Tu i tamo promrmljat će nešto na stranom jeziku, što će sestre smatrati tek nerazumljivim staračkim blebetanjem: “Sve što čovjeku treba je krov nad glavom, tanjur graha i malo pičke.”

        http://www.vesti.rs/Intervju/Otpadnik-od-nacije.html

  3. Nego da se vratim mom nekad voljenom klubu.Hajduk,eh ta ekipa sa Ivicem,druga polovina sedamdesetih,pocetak osamdesetih.Sigurno u dvije tri najbolje ekipe u Evropi.Ivic pred utakmicu sa Hamburgom naglas razmislja:”Samo nisam zelio Hamburg u drugom kolu,Njemci su uvijek spremni,a ja sam znao da ih mozemo dobiti kasnije,polufinale ili finale.Medjutim sta je tu je.” Hajduk ispada sa golom u gostima i odlazi jedna velika ekipa,uz Zvezdu 90tih,nasa najbolja svih vremena.Hamburg postaje prvak Evrope ubjedljivo,uz jedini prolaz na gol u gostima sa Hajdukom.Zanimljivo i Hajduk i Zvezda su bili jaki dok je bila jaka Jugoslavija.Kad je nestalo Jugoslavije,nestalo je i njihove aure.Postali su mali nacionalizmom optereceni klubovi,vrlo neuspjesni.Tako da ova ustasija i cetnistvo na njihovim stadionima nije iznenadjujuce.Sto je paradoks ovi se jos i zovu Crvena Zvezda.A ako mi jos i kazete da nisu isti cetnici i ustase, pa da nisu..u brojkama..

    • Vidis moj VOLJENI KLUB bio je CRVENA ZVEZDA!
      Kases gore da Ravna Gora serija REHABILITUJE cetnike mislim da RADOS BAJIC reziser nije takvu poriku poslao vec da se vidi PRAVA ISTINA tih DOGADJAJA i da se PARTIZANI -komunisti rehabilituju kao ANTIFASISTI , jer oni nikako ne mogu BITI ANTIFASISTI!

      Taman su onliko koliko su bili i CETNICI!

      Ti PISMENJACE prvo nauci sto znaci “ANTIFASISTA” pa ondaj dijeli lekcije i usudjuj se da vrijedjas druge komentare koji su RAZLICITI od tvojih komunistickih stavova!

      • pucali ste na njemce iz pracke i jurili sojcice preko tarabu,eee moj ti tako se ne dobija rat.a i to je dovoljno za antifasizam,danas kod bajica izgleda.dobi li ono gvozdeni krst od hitlera djurisic koljac ili sam se nesto prevario?mislim da cetnicima treba penzije dati za zasluzeno sluzenje okupatoru,sto i danas cine ove minorne vlade,zato ih i rehabilituju.Tacka

  4. Dežulović sjajan kao i obično. Jebali vas i četnici i ustaše i fašisti i nacisti. Retardiranost fašističkih simpatizera se odlično ogleda u komentarima ovog nepismenog lika što mijenja nickove svaki dan (danas je Franc), ne treba im bolja antireklama.

    • (danas je Franc) da danas sam FRANC moj NIK je PROTEST protiv toga STO TI I TEBI SLICNIMA GRADiTE SPOMENIK OKUPATORU – u SARAJEVO!

      A DRAGOLJUB takodje jedan vid protesta na LAZNE ANTIFASISTE koje vi podrzavate dan danas a ove druge – kazes:Jebali vas i četnici i ustaše i fašisti i nacisti a nidje nema PARTIZANA sto ?

      Oni nijesu JEBACI je li ?-
      ” PISMENI “LIKU -gdje vidis da je u MOJEIM komentarima PODRZAVAM FASIZAM prije bi se reklo da si TI BLIZI NJEMU podrskom KOMUNISTIMA , citaj moje komentare malo pazljivije!!
      ps.

      GLEDAJ seriju RAVNA GORA u sledecu bit ce prikazana i vasa MOKRA GORA!

      • Dragoljube Franc,

        ne osvrci se na kritike ljubomornih. Eto, ja nisam citao visse od prva dva tri pasusa tvog prelepog komentara br. 1. i odmah sam zakljucio da se radi o covjeku koji je potkovan argumentima.
        Samo nastavi iaako nemam vremena citati ZNAM da si u pravu.

      • Kozak , ovdje se radi o ARGUMENTIMA koji su sastavljeni od vojne karijere i ODLIKOVANJA RATNIH kako u zemlji tako i u inostranstvu DRAGOLJUBA MIHAILOVICA i nije nikakva propaganda vrc istinita BIOGRAFIJA koju sam zaustavio do 1941.

        Dakle nema njesta KRITIKAMA samo POHVALE za covjeka koji je bio VJERAN svojoj OTADZBINI.
        Kasniji dogadjaji i OKOLNOSTI sa vise svijetla pokazace vrijeme i smjestiti u istoriju DRAZU, TITA , PARTIZANE I CETNIKE onako kako je ko bio ZASLUZAN za svoj NAROD u RATNOM PERIODU!

        Taj period se nemozete kvalifikovati -jedne sa BIJELO jedne sa CRNO, bar toliko mogu da se izjasnim od dosad meni ponudjenim istorijskim dokumentima istinama i neistinama!
        Mnogi od vas su ISKLJUCIVI taj period nikako ne mozete staviti pod ISKLJUCIVOST -IZDAJNIKA I PATRIJOTA jer je zaista vrlo DISKUTABILAN !

      • Dan ustanka naroda Srbije

        Dan ustanka naroda Srbije je bio državni praznik u Socijalističkoj Republici Srbiji i Republici Srbiji, koji se proslavljao 7. jula.

        Na Ivanjdan, 7. jula 1941. godine u selu Bela Crkva, kod Krupnja održavao se tradicionalan seoski vašar. Posle crkvene službe, predsednik opštine Sredoje Knežević je okupljenim građanima naredio, da se zbog „vanrednih bezbednosnih prilika“, raziđu kućama i većina ga je poslušala, ali je na vašaru, ipak, ostalo još nekoliko stotina seljaka. Oko 17 časova pojavila se grupa od petnaest partizana iz Rađevske partizanske čete, predvođenih komandantom Mišom Pantićem i političkim komesarom Žikicom Jovanovićem Špancem. Bili su naoružani puškama, a jedan partizan je nosio puškomitraljez.

        Jedini sačuvani domaći istorijski izvor, nastao nedugo nakon okončanja događaja u Beloj Crkvi, predstavlja izveštaj Odeljenja javne bezbednosti Ispostave Drinske banovine u Užicu, Odeljenju javne bezbednosti Komesarijatu unutrašnjih poslova u Beogradu, od 21. jula 1941. U izveštaju, između ostalog, piše o događajima nakon odlaska partizana sa seoskog zbora:

        Posle desetak minuta od njihovog odlaska naišla je žandarmerijska patrola. Pred opštinskom sudnicom predsednik opštine počeo im je da govori o dolasku ove grupe. U tom su pred žandarme iskrsla dvojica ljudi i to jedan naoružan puškom, a drugi parabelum revolverom. Čim su stali pred žandarme, povikali su: ’Dole oružje.’ Žandarmi su takođe uzeli puške na gotovs i pozvali ih da polože oružje i opalili iz svojih pušaka po jedan metak, ali više glava napadača, U tom su i ova dvojica pripucala na žandarme i na mestu ih ubila.“
        ————————————————————————————————————–
        KOMUNISTICKA PARTIJA-TITO, je taj dogadjaj oznacila kao USTANAK NARODA SRBIJE protiv , OKUPATORA!

      • Dosle su PARAVOJNE formacije , i ubili zakonski postavljene ljude da cuvaju red i mir.

        Jos nije bio poceo BRATOUBILACKI rat do tog 7.jula 1941.
        Ali paravojne formacije su pocee da BRANE NAROD , ma ajte molim vas price za malu djecu ,

        Uzevsi u obzir POCETAK GRADJANSKOG rata koje su zakuvale -paravojne formacije!

        I uzevsi kraj rata BLAJBURG itd… da ne diramo sredinu dosta je CRNOG naneseno nad KOMUNISTIMA, odnosno njihov rukovodeci KADAR na celu sa TITOM !

        Po strani obicne borce ,fudbalere itd…koji su bili simpatizeri slusajuci njihovu PROPAGANDU itd….pred rat i tokom rata – a mogli su citi istinu koju su samo KOMESARI zeljeli da se cuje!

      • Momci , ne mogu se zvati -ANTIFASISTIMA !

        -goli otok, blajburg,zidani most,pasja groblja ,ozna ,udba ,knoj itd…

        Njihovi postupci zaista ih svrstavaju u FASISTE a ne ANTIFASISTE!

      • malo smo vas ubijali,izgleda

  5. ne gledam tu četničku propagandu pa ćeš mi prepričat ako što bitno propustim

    Debout! les damnés de la terre
    Debout! les forçats de la faim
    La raison tonne en son cratère,
    C’est l’éruption de la fin.
    Du passé faisons table rase
    Foule esclave, debout! debout!
    Le monde va changer de base
    Nous ne sommes rien, soyons tout!

    C’est la lutte finale
    Groupons-nous et demain
    L’Internationale
    Sera le genre humain.
    ;*

  6. Живац брате, појављује ли се у тој серији Јова Клапипичић? Ако је тачно оно што каже Владо Дапчевић, Клапипичић се у периоду 41-45 ријетко гдје појављивао. Побјегао је чак и са једине битке (Пљеваљске) коју су водили у Црној Гори.

  7. Boris Dežulović: Pismo čitateljima Blica i gledateljima serije “Ravna gora”

    Zaista, kakve veze imaju srpski četnici s NDH, kakve veze imaju čiča Draža i pop Đujić s ustašama, fašistima, Hajdukom i Splitom u Drugom svjetskom ratu? Iznenadit će vas odgovor: tijesne.

    Nepoznata istorija: četnici na splitskoj rivi

    Kad sam u intervjuu za Blic, komentirajući ustaški ispad hrvatskog reprezentativnog stopera Joea Šimunića, ovlaš – na pola jedne rečenice – spomenuo srpske stadione, “Nož, žicu, Srebrenicu”, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, to je mogao biti incident. Kad je Blic iz Slobodne Dalmacije prenio moj tekst na istu temu, u kojemu sam ovlaš – na pola jedne rečenice – spomenuo Dražu Mihailovića, još uvijek je mogla biti tek slučajnost. Kad su, međutim, na Blicovom sajtu – “ekavicom i našim rečima prilagođen za ovdašnje čitaoce, naročito mlađe” – objavili moj tekst iz Jutarnjeg o antifašističkoj povijesti Hajduka, u kojemu sam na kraju ovlaš, na pola pretposljednje rečenice, spomenuo popa Momčila Đujića, to je već bila pojava sa svim svojim pojavnim zakonitostima.

    Ja, eto – svaka mi čast i slava – jebem majku ustaškim zlikovcima, ali nekako sam, tipično latinski, opsjednut Srbima i rijetko kad, zapravo nikad, ne propuštam priliku ovlaš spomenuti i Srbe, ravnopravno tako i ravnogorno dijeleći među ustašama i četnicima odgovornost za naše historijske nesreće.

    Ili tako barem, prilično širokim konsenzusom, zaključuju znanstveni stolovi anonimnih i neanonimnih komentatora, svaki put kad Blic prenese moj tekst o ustašama i Mladiću, ustašama i đeneralu Draži ili ustašama i popu Đujiću.

    “Eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana 1943. šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima!”, poručio sam mladim nacistima iz Splitske Torcide što dižu desnice u zrak i urlaju “Za dom spremni!”, izazvavši tako pravedan gnjev srpskih čitatelja koji su u tome nepogrešivo prepoznali antisrpsku i antičetničku komunističku propagandu, što uvijek nekako, kako god zna, mora u istu rečenicu potrpati njemačke naciste, talijanske fašiste, ustaše i četnike.

    Tu sam, međutim, kod kuće: zbog potpuno iste stvari – zbog toga što uvijek, pišući o četnicima, ovlaš spomenem i ustaše, optužuju me i hrvatski nacionalšovenski ignoranti. Nije li divno kad se ustaše i četnici tako nađu da mi zajednički sude zbog izjednačavanja ustaša i četnika?

    A ja sam uspio ne samo potrpati četnike u istu rečenicu s ustašama i nacistima, već ih ugurati i usred Nezavisne Države Hrvatske, da se slobodno šepure po splitskoj Rivi dok ustaški režim istovremeno ubija Srbe u Jasenovcu!

    Kako se isti komentari pojavljuju ispod svakog mog teksta na tu temu, bez obzira prenese li ih Blic ili neki drugi srpski portal, i kako su komentari isti i kad ih pišu dobronamjerni štovatelji mog rada i kad ih pišu oni manje dobronamjerni – obzirom dakle da, kako smo vidjeli, nije riječ o incidentu, već o pojavi sa svim pojavnim zakonitostima – stvar valja razjasniti. Zaista, kakve veze imaju srpski četnici s NDH, kakve veze imaju čiča Draža i pop Đujić s ustašama, fašistima, Hajdukom i Splitom u Drugom svjetskom ratu?

    Iznenadit će vas odgovor: tijesne.

    Epizoda sa četnicima što se usred Drugog svjetskog rata pod šubarama s kokardama šepure po talijansko-njemačko-ustaškom Splitu ionako, slutim, neće biti među deset epizoda serije “Ravna gora”. O njoj, najzad, malo znaju i u samom Splitu, a kamoli u Srbiji, i šteta bi je bilo propustiti. Makar i “prilagođenu za ovdašnje čitaoce, naročito mlađe”.

    Četnika u Splitu za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ne samo, naime, da je bilo, već su bili neobično aktivni. Već početkom listopada 1941. godine, svega koji mjesec nakon utemeljenja NDH i Rimskih ugovora, kojima je Pavelić Dalmaciju prepustio Italiji, na dogovor s Talijanima o zajedničkoj ratnoj strategiji u Split je iz Kolašina stigao četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca. Nakon nekoliko mjeseci, vojvoda Birčanin – kojega će Draža Mihailović ubrzo imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske – nezadovoljan situacijom u Splitu, 9. svibnja 1942. telegramom obavještava đenerala Dražu kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista!”.

    Tih dana u hladu bašte hotela Park na Bačvicama stoluje i četnički vojvoda Dobroslav Jevđević, koji će tamo tanačiti detalje suradnje s predstavnicima talijanske divizije Bergamo i organizirati zajedničke akcije. Aktivna četnička organizacija u Splitu do tada već izdaje list Slobodna Srbija i bilten Krik iz jama, koje pod sponzorstvom Talijana dijele po kućama, pa čak i po školama, ali najaktivniji su u marljivom sastavljanju spiskova za likvidaciju splitskih antifašista, koje uredno dostavljaju talijanskim vlastima: većina antifašista koje su Talijani likvidirali u Splitu otkrivena je upravo uz pomoć splitske četničke organizacije.

    Ipak, najdublji trag četnici su ovdje ostavili početkom jeseni 1942, kad su Talijani vlakom iz Knina doveli u Split dvije stotine pripadnika Drvarsko-petrovačkog četničkog odreda pod komadom Mane Rokvića, pa ih kamionima prebacili u nedaleki Omiš, odakle su – pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH – krenuli u obližnje Gate, zapalili cijelo selo, brutalno silujući i koljući sve što im se našlo na putu. Iza četnika u Gatama je ostalo devedeset pet leševa nedužnih civila, uglavnom žena, djece i staraca, nakon čega se krenuli dalje podmosoroskim selima, završivši pokoljem tridesetak ljudi u Dugopolju. Ukupno su Rokvićevi četnici u selima oko Splita poklali više od dvjesto ljudi.

    Nakon tog masakra u Splitu je održana i konferencija četničkih vođa Dalmacije, pod predsjedanjem popa Momčila Đujića, utemeljitelja Dinarske četničke divizije, a 14. siječnja 1944. u hotelu Ambasador na splitskoj Rivi i novi sastanak Talijana i splitskih četnika, predvođenih popom Sergijem Urukalom, na kojemu se dogovaraju detalji suradnje u velikoj operaciji koja će kasnije biti poznata kao Četvrta ofenziva, ona na Neretvi.

    Istog dana ilegalci su u Splitu ranili dva četnika, pa dva dana kasnije osmi broj biltena Krik iz jama poručuje Splićanima: “Split, koji mučkim napadom na četnike klikće svojim junacima mraka, može da se spremi da dugo jauče. Splite, splitska većino, samo nosi novo drvlje na svoju lomaču, na kojoj ćeš izgoriti i sasuti se u prah i pepeo. Četnici poznaju splitske komuniste, kao i sve ono splitsko što se s komunistima plete, jatači i plješće im. Sve će to bez samilosti i bez izuzetaka biti istrijebljeno iz Splita. Sve će to biti istrijebljeno danas, sutra, prekosutra!”

    Tih dana, u Splitu pod talijanskom okupacijom, prilično je uobičajeno na ulici vidjeti ustaše u crnim uniformama i četnike s mrtvačkim glavama na šubarama, i jedne i druge pod talijanskim oružjem. Prava četnička parada održana je, međutim, početkom veljače 1943, kad je umro vojvoda Ilija Birčanin, glavni Mihailovićev povjerenik za Split i Dalmaciju, a na sprovod vlakom iz Knina stiglo nekoliko stotina Đujićevih četnika, pjevajući po gradu četničke pjesme i kličući “srpskom Jadranu”.

    Svega koji tjedan kasnije u Split će ih vlakom iz Knina stići još više: gotovo tri hiljade četnika, po nekima i cijelih pet, iz Splita će zajedno s ustašama i domobranima krenuti na put prema – Neretvi. Upravo nadrealna, filmska scena mogla se tih dana vidjeti u splitskoj luci, iz koje je u sklopu velike zajedničke ofenzive 6. ožujka 1943. isplovio parobrod za Merković: na pramcu četnici, u sredini Talijani, a na krmi ustaše, tri vesele vojske na pijanom brodu pjevaju svaka svoju pjesmu, čak se i međusobno podbadaju i zajebavaju, pa onda zajedno bodre i pjesmom prijete partizanima.

    Tih dana osnovan je u Splitu Centralni četnički odbor, čiji će članovi koncem ožujka avionom otputovati u Crnu Goru, a odatle u Kolašin, na dogovor s generalom Dražom Mihailovićem oko daljnjeg rada četničke organizacije u Splitu i Dalmaciji. A ona je u gradu sad već dobro uhodana, suradnja s Talijanima cvate – nije nezapaženo prošla njihova pojava, rame uz rame s ustašama, na sahrani zloglasnog talijanskog oficira Giovannija Save, straha i trepeta Splita toga doba, ni pomoć u likvidaciji šestoro splitskih omladinaca, optuženih za Savino ubojstvo – pa se na redovnim tjednim sastancima splitskih četnika raspravlja i o preuzimanju vlasti u gradu nakon sve izvjesnijeg odlaska Talijana.

    Tim je poslom uskoro stigao i izaslanik četničke Vrhovne komande potpukovnik Mladen Žujović, novi Dražin komandant Bosne, Like i Dalmacije, koji će u Splitu formirati Nacionalni komitet za Dalmaciju i s generalom Umbertom Spigom, komandantom 18. armijskog korpusa, u kolovozu razmatrati mogućnost primopredaje vlasti.

    Od primopredaje vlasti, kako znamo, nije bilo ništa: nakon kapitulacije Talijani su otišli, otišli su za njima i ustaše, partizani su ušli u Split, a dični splitski četnici požurili su svoju pomoć ponuditi novom gospodaru: 18. rujna 1943. njemački poručnik Lippert iz Obavještajnog odjela 114. lovačke divizije sastavlja izvještaj o posjetu Milana Cvjetičanina, oficira Dinarske četničke brigade, kojega je kapitulacija Italije zatekla na liječenju u Splitu, nakon čega je požurio Nijemcima. “Mi četnici znamo da se samo uz pomoć njemačkih trupa može postići efikasno uništenje bandita, jer smo mi za to isuviše slabi”, kaže Cvjetičanin poručniku Lippertu.

    I odjednom – gle čuda – eto četnika po drugi put među Splićanima, ovaj put s njemačkim propusnicama, usred Nezavisne Države Hrvatske. Bizarno? Povijest se ne sjeća, ali arhive pamte: kad je koji mjesec kasnije, 9. siječnja 1944, u svađi kraj splitskog buffeta Aeroplan jedan pijani ustaša ubio nekog četničkog vazduhoplovca, povjerljivog njemačkog konfidenta, Feldkomandatura Wehrmachta zaprijetila je ustašama da to “skupo platiti”. Usred ustaške NDH!

    Kad su, uostalom, u proljeće 1944. ustaške vlasti u Splitu pohapsile četničke vođe zbog nezapamćenog masakra u Sinjskoj krajini – iako su više od hiljadu civila, žena, djece i staraca u selima pod Kamešnicom poubijali pripadnici zloglasne SS divizije Prinz Eugen – zapovjednik puka 264. divizije u Splitu, potpukovnik Müller, naredio je vlastima NDH da zarobljene četničke saveznike odmah puste na slobodu. Što su ustaške vlasti, jasno, odlučno poslušale. Jednako kao što su odlučno poslušale i kad je 12. svibnja iz Zagreba stigla zapovijed da se iz Splita deportira dvije hiljade “nepouzdanih osoba”, uglavnom Talijana, Srba, četnika, Jugoslavena i komunističkih simpatizera, a iz njemačke komande samo tri dana kasnije, 15. svibnja, stiglo upozorenje da se “četnike u Splitu ne dira”.

    Četnici su Nijemcima u Splitu trebali, između ostalog, za istu stvar kao i Talijanima: za ubacivanje u redove antifašista i njihovo denunciranje. U tome ih je organizirao poznati njemački povjerenik Mihajlo Zaklanović, koji po nalogu popa Đujića toga svibnja putuje u četničku Vrhovnu komandu, da generalu Draži Mihailoviću podnese iscrpni izvještaj o stanju u splitskoj četničkoj organizaciji i suradnji s Nijemcima.

    Već je, uostalom, ljeto 1944. i četnici su sad otvoreni njemački saveznici. Ministarstvo oružanih snaga NDH 17. srpnja 1944. obavještava tako jedinice na terenu kako je Führer zabranio upotrebu naziva “partizani”, koje u komunikaciji s Nijemcima od sada valja zvati “komunisti” ili “komunistička banda”, a “četničke suborce” – “hrvatskim borbenim skupinama”. Tog ljeta opet u Split stiže pop Momčilo Đujić, a u kolovozu Nijemci u Splitu sklanjaju tri stotine njegovih četnika odjevenih u njemačke uniforme, drže ih u svojim kasarnama i preventivno – dok su Đujićevi četnici u gradu – zbog izrazito antisrpskih tekstova zabranjuju splitski dnevni list Novo doba!

    Mislite da je to bizarno? Početkom jeseni, 25. rujna 1944, Nijemci su u Splitu uhapsili i zatvorili ustaškog bojnika Bednjanca, zbog toga što su njegovi ljudi premlatili dva četnika, zaprijetivši – prema izvještaju Ustaške nadzorne službe od 25. rujna 1944. – da će, ako u Splitu bude ubijen koji četnik, za odmazdu strijeljati petoricu ustaša! Usred NDH!

    Za to, međutim, nije bilo vremena: mjesec dana kasnije u Split su ušli partizani, i grad je konačno bio slobodan. Epilog epizode? Kad je koji dan nakon ulaska u Split Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio kako je zbog ratnog zločina i suradnje s neprijateljem izvršena smrtna kazna nad većom grupom građana Splita, među dvadeset četvoricom strijeljanih pravilno se rasporedilo osam suradnika njemačkog okupatora, osam ustaša i – osam četnika.

    Pitaju li se, eto, još uvijek “ovdašnji čitaoci, naročito mlađi”, kakve veze imaju četnici sa Splitom, NDH i ustašama, eto odgovora: prilično tijesne.

    Odrastao sam, najzad, na Gripama, tik iznad stepenica prema staroj austrijskoj tvrđavi, kraj kojih je 29. travnja 1943, zbog atentata na Giovannija Savu, ubijen gimnazijalac Žarko Pejković, kojega su Talijanima – uzgred, nevinog – denuncirali splitski četnici: štoviše, šezdesetih sam nedaleko odatle išao u vrtić što je nosio njegovo ime. Nakon toga išao sam u osnovnu školu na Lučcu, koja je nosila ime Bruna Ivanovića, mladog Splićanina kojega su 1942. u Strmici kraj Knina brutalno ubili četnici popa Đujića, a onda u srednju školu nazvanu imenom Ante Jonića, prvog dalmatinskog narodnog heroja, kojega su 1942. kod Livna zajedničkim snagama ubili Talijani i četnici.

    Ne znam, možda je u Srbiji bilo drugačije, možda su se podno Ravne gore četnici herojski borili protiv Talijana, Nijemaca i ustaša, ali u Splitu, kako vidite, baš ih i ne pamtimo po dobru.

    O tome, naravno, iz serije “Ravna gora” nećete doznati ništa. A teško da ćete o tome išta doznati i iz suvremene hrvatske kinematografije ili historiografije. To da su se četnici popa Đujića usred Drugog svjetskog rata šepurili po ustaškom Splitu, iz nekog razloga, rekoh, ne vole čuti ni Hrvati.

    Eto vam dakle, poštovani gledatelji, talijanskih crnokošuljaša i odanih prijatelja iz SS divizije Prinz Eugen, pa zajedno gledajte “Ravnu goru”, eto vam Nezavisne Države Hrvatske, Führerovih “hrvatskih borbenih skupina” i njihovih najboljih neprijatelja ustaša, s kojima se tih dana šepure po splitskoj Rivi – jebite se s njima.

    http://www.6yka.com/novost/47696/boris-dezulovic-pismo-citateljima-blica-i-gledateljima-serije-ravna-gora

  8. Глубоки Бранцо у нас саме, не може Дежуловић вући паралелу између четника и усташа, колико год имао потребу за тим. Четници су, као и партизани, имали негативну улогу у том рату. Усташе, зашто не рећи скоро цио хрватски народ, имао је сотонску улогу у том рату. И њихово “цвијеће” муслимани, подразумјева се.

    Дежуловићу, нека ти сплитске риве него нам наброј четничке логоре за Јевреје и Роме. Кад то урадиш, доказао си што си желио. До тада, узми чекић па лупај ћириличне табле (јебеш ЕУ, ако јој је Хрватска чланица).

  9. za Dragoljuba žandara četnika says:
    • Vidi momak ja sam rodjem posle 1945. god ali stvarno ovaj naslov jeste dobar:
      …Nepoznata istorija: četnici na splitskoj rivi…

      Spominje se u tekstu koji mene “cetniku” adresira –

      Vojvoda Djujic GLAVNI CETNICKI KOMANDANT KRALJEVE VOJSKE u otasdzbini u CROACIJI za vrijeme ratnog PERIODA!

      Da te pitam nesto je li ANDRIJA ARTUKOVIC proglasen zlocincem -Jeste ?
      izrucise li ga AMERIKANCI izrucise zato sto zaista provjereno jeste bio zlocinac!~

      sto bi sa VOJVODOM DJUJICEM ,jos je covjek drza vrlo PATRIJOTSKE GOVORE do same SMRTI u SAD dakle VRLO BIO POLITICKI JAVNO AKTIVAN nije se skrivao kao “ratni zlocinac”

      AMERIKANCI ga takli nijesu a sigurno su provjerili njegovu ZONU odgovornosti za vrijeme II. sveckog rata!

      Batalite se malo komunistickih manipulacija!

      • Jos si nepismeni tu.Jesi li odrastao nedje drugo ili si stvarno nepismen?.Znam ja i pismenih cetnika,doduse ne nacitanih.Reci mi, ocemo li vjerovati tvojim manipulacijama a ne komunistickim?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s