Glasno ćutanje (Video)

Performans „Glasno ćutanje“ je autorski rad Jelene Topić, apsolventice Akademije umjetnosti u Banjoj Luci. Izveden je na prijedorskom gradskom trgu, ispred bivše robne kuće „Patrija“ i virtuelno-posredno prezentovan preko socijalne mreže Fejsbuk u trajanju od 31 dan.

Topic

Performans, kao vidljiv akt u vremenu i prostoru, podrazumijevao je tročasovno nepomično stajanje na postolju – staroj kutiji za drva, tokom 30 dana i uvijek u istom vremenskom okviru. Izveden je u kontinuitetu, bez obzira na meteorološke uslove ili situacijske faktore okoline. Tokom realizacije autorka nije davala nikakve zvanične ili nezvanične izjave za medije, niti je objašnjavala svoje motive članovima porodice, prijateljima ili kolegama. Mističnost koja je uslijedila zbog blokade pristupa informacijama nije imala za cilj misteriju, već je isključivo služila u svrhu uspješne realizacije projekta.

Prvobitno zamišljena direktna i virtuelno-posredna prezentacija rada ubrzo je prevazišla svoje okvire. Sredinom druge sedmice izvođenja vijesti i fotografije svakodnevno su bile dostupne javnosti u elektronskim i štampanim medijima, te na mnogobrojnim internet portalima. Na taj način projekat je izašao iz okvira lokalne zajednice i kruga korisnika Fejsbuka, a kanali prezentacije proširili su se i ka dijelu populacijske grupe koja nije direktno prisustvovala realizaciji ili koja nije koristila ovu socijalnu mrežu.

Ovo je prvi projekat ovakvog tipa, javno izveden u gradu Prijedoru i nesumnjivo je ostavio trag na imidž sredine koja je svojim socio-demografskim karakteristikama bila podložna stereotipnim kvalifikacijama.

Jelena Topić, autor i izvođač performansa, koristila je sopstveno tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta – autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike. Cilj je bio da ljudi u njoj, odnosno postavci performansa, kao u ogledalu spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju. Performans nije bio „umjetnost radi umjetnosti“, već osmišljen i realizovan socijalno angažovani projekat čija je ideja upravo društvena i personalna reakcija i refleksija. Ispisane poruke na postolju bile su autorkine lične refleksije prethodnih dana i unutrašnjih previranja i istovremeno su postajale okidač razmišljanja i polemika o određenim društvenim pojavama i distorzijama. Ipak, najjaču socijalnu notu performansu dali su upravo slučajni prolaznici, građani Prijedora, a kasnije i regionalna javnost. Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorke, a pri tom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove. Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a „Glasno ćutanje“ postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu.

Nakon dvije sedmice izvođenja, performans je dobio zavidnu medijsku pažnju. Informacije o „Živom kipu“ i „Prijedorskoj ćutačici“ našle su svoje mjesto u informativnim i specijalizovanim emisijama gotovo svih velikih i malih, privatnih i državnih televizijskih i radio stanica na prostoru bivše Jugoslavije, te vodećim štampanim medijima regiona. Da li je medijska prezasićenost dnevno-političkim i socijalnim temama dala dodatni podstrek prezentaciji ili je sam nesvakidašnji koncept ukršten sa socio-demografskim parametrima sredine učinio performans medijski atraktivnim, ostaje pitanje analize radova koji će se oslanjati na tijelo projekta. U svakom slučaju, ne mali broj medijskih kuća i novinara svojim je tekstovima potvrdio već poznatu teoriju da je želja za objavom atraktivnih i ekskluzivnih informacija jača od novinarske etike i profesionalnosti. Tako su se u toku realizacije performansa u štampanim medijima nerijetko pojavljivali krivi navodi o njemu kao štrajku, protestu ili nacionalno-političko motivisanom djelovanju, ali i krivi navodi o obrazovanju, socijalnom statusu i motivima autorke. Kako je usljed nedostatka informacija medijska nervoza rasla, pojedini mediji objavljivljivali su potpuno izmišljene ekskluzivne intervjue i izjave same autorke o motivima „Glasnog ćutanja“. Interesantno je primjetiti da se uz minimalan trud u okviru onoga što zovemo istraživačko novinarstvo, ili jednostavnim „guglanjem“, moglo doći do gotovo svih informacija o samoj autorki i bar biti na tragu priče o socijalno angažovanom umjetničkom performansu.

Jedan od čestih, ne posebno bitnih komentara na društvenim mrežama i blogovima je bio da autorka isključivo želi da privuče pažnju. On je bitan jedino u kontekstu samog performansa kao oblika umjetničkog izraza. Autorka je performansom, između ostalog, željela da privuče pažnju, jer je javna vidljivost srž i suština ovog umjetničkog akta. Otuđenjem ili značajnom distancom od društva i sredine refleksiju bi bilo nemoguće izazvati, a samim tim čitav koncept ne bi imao smisao.

Performans zajedno sa reakcijama prolaznika, elektronskim objavama i objavama u štampi, blog člancima i komentarima na mreži, digitalno je dokumentovan tokom jednomjesečnog trajanja i mjesec dana nakon njegovog završetka. Ovo nasumično, ali kontinuirano praćenje nuspojava podrazumjevalo je audio i video snimanje, kao i fotografisanje performansa sa akcentom na prolaznike, njihove ekspresije i komentare, te obiman „press clipping“. U ovom procesu učestvovala je autorka i tim saradnika koji se trudio da ostane neupadljiv kako ne bi narušio realizaciju performansa. Prikupljeni materijal poslužiće kao osnova za dokumentarni film i multumedijalnu izložbu autorke performansa Jelene Topić. Služiće i za izradu studije slučaja iz oblasti komunikologije, sa naglaskom na masovno neverbalno komuniciranje, saradniku na projektu Dejanu Dejanoviću.

Dokumentarnim filmom i multimedijalnom izložbom autorka će, sa određene vremenske distance predstaviti refleksije i nuspojave izazvane realizacijom performansa. Sa druge strane, stručni komunikološki rad će analizirati performans kroz njegovo prisustvo i kretanje kroz medije, uticaj tog izvještavanja na javno mnjenje, odnosno zbog čega je performans anonimne djevojke iz provincijskog mjesta izazvao tako snažno i masovno komuniciranje i zbog čega upravo na taj način. Čitav proces će biti testiran kroz osnovne komunikološke teorije.

Tokom prikupljanja materijala, kao relevantnog svjedočanstva nuspojava, slučajno ili namjerno snimljeni su razgovori, reakcije, pitanja i komentari prolaznika i građana Prijedora, prijatelja, kolega i novinara koji to nerijetko nisu znali. Na ovaj način se jedino moglo doći do autentičnih i nefriziranih stavova. Bitno je napomenuti da niti jedan intervju ili izjava, ukoliko bude korištena u pomenutim radovima, neće narušiti integritet ili identitet ličnosti, niti kompromitovati bilo koga ni po kom osnovu. Međutim, javno objavljeni intervjui, postovi, tekstovi blogova i ostali multimedijalni materijali, poslužiće autorki kao materijal za izradu radova, uz navođenje izvora.

Performans „Glasno ćutanje“ nije bio politički motivisan projekat, niti promocija bilo koje političke opcije ili ideje. Takođe, sam performans nije bio finansijski podržan ili na bilo koji drugi način usmjeravan određenom grupom, organizacijom ili institucijom. U finansiranju projekta učestvovali su isključivo članovi porodice i prijatelji autorke Jelene Topić.

glasnocutanje.com

Advertisements

Comments

  1. Guybrush Treepwood says:

    Veoma interesantno. Kakav pogled na kraju video sninka, prepade me :)

  2. Svaka čast djevojko!

    Mnogi su mislili da tebi nešto fali, a u stvari fali njima, mnogo toga…

    Kada bi svako pogledao sebe, svoje slabosti i probleme, bili bi mnogo bolje društvo… Mnoge si isprovocirala, ali ni na kraju nisu pogledali u sebe, isto kao što čine i u drugim aspektima života… Bježe od sebe samih, od svog primalnog krika… U manijake, nacionaliste, fašiste, u rat…

    Tako čovjek gledajući se u ogledalu nikad ne mijenja sebe već lomi ogledalo, valjda im je lakše i to ih zadovoljava… Ali na kraju pukne druga strana ogledala…

  3. “Pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može biti vrlo moćan”

    Jelena Topić, djevojka koja je danima stajala na trgu u Prijedoru privlačeći pažnju brojnih prolaznika i medija nedavno je otkrila da je to bio njen performans. U svom dnevniku, kojeg je objavila, opisala je kako se osjećala dok je 31 dan stajala na gradskom trgu, ispred bivše robne kuće “Patrija”.

    “Tipičan osjećaj nemoći nakon ratnih zbivanja na ovim prostorima prisutan je u vidu pasivnosti i vjerovanja da pojedinac ne može ništa promijeniti. Zanimalo me koja je moć anonimnog pojedinca da na oko jednostavnim, a disciplinovanim i intenzivnim postupkom napravi nešto vidljivo i relativno značajno. Da li je pojedinac kao takav zaista nemoćan?!”, napisala je Topićeva na svojoj stranici Glasno ćutanje, što je i naziv njenog projekta.

    Vodeći se tom dilemom Topićeva je osmislila sam i realizovala kontinuinirani performans čiju je okosnicu činilo njeno ja, ona kao pojedinac, ona kao anonimus iz provincijskog grada i ona kao bilo ko drugi.

    “Odlučila sam da ću tokom performansa biti otvorena za uticaje drugih ljudi. Moji sugrađani i Facebook korisnici, nisu znali da utiču na proces, ali diktirali su svaki moj sljedeći korak. Iz dana u dan, zajedno sa mnom nesvjesno su gradili i razvijali performans čija je glavna ideja bila autorefleksija pojedinca, društva i medijske slike. Koncept je izašao u eter, sa lokalnog prešao na regionalni nivo, a moje glasno ćutanje kome su krila dali slučajni prolaznici i mediji postao je tema, događaj, misterija…”, istakla je.

    Na svojoj stranici u galeriji 31 dan opisala je svaki dan svog performansa, odnosno svoje misli i dešavanja.

    Prazan list

    Bio je 27. septembar kada je Jelena Topić prvi put stala na “kutiju” na gradskom trgu u Prijedoru.

    “Predstavljam prazan list bijele hartije putem kojeg ću narednih 30 dana najčešće komunicirati. Predstave, komentari, osjećanja i očekivanja drugih, koja ostave najjači utisak na mene, naći će se na ovom papiru. Donijela sam kišobran. Ako počne da pada kiša, nadam se da će mi ga neko od prolaznika otvoriti”, zapisala je Jelena prvi dan.

    I idući dan Jelena je došla na trg. Istakla je kako je strahovala od reakcija prolaznika i odgađala da ispiše riječi na svom papiru i time skrene pažnju na sebe. Taj dan otvorila je kišobran, ali kiša nije pala. Sjutradan je došla s kišobranom, ali ga nije otvorila i sva je pokisla.

    Znatiželja i poruke sugrađana

    Četvrti dan su je primijetili. Pitaju je: Zašto šuti?

    “Svuda oko mene odzvanja znatiželja. Dajem odgovor u vidu oksimorona ‘glasno ćutim’. Ćutim i osluškujem – tako vas bolje čujem. Kada progovorite u moje ime o tome ko sam i šta radim ujedno ćete progovoriti i u svoje ime, a tada će moje ćutanje postati glasno”, napisala je Topićeva na svojoj stranici.

    Kada je peti dan ispred postolja ostavila praznu svesku i olovku, prolaznici su upisivali svoje poruke. Pitali je zbog čega stoji, govorili joj da je vole, da ima podršku, a neki su čak ostavljali i novac.

    “Od ljudi koji su nešto napisali, njih dvadeset i jedno mi pruža podršku, četvero pišu da me vole, jedno lajkuje moj postupak i jedno se šali. Dobar odnos”, napisala je Prijedorčanka.

    Bez podrške prijatelja i rodbine

    Ali, njeno stajanje i šutnju nisu razumjeli ni brojni njeni prijatelji, pa su tražili od nje da to prestane činiti. Ipak, šestog dana jedna prijateljica je stala pored nje i na taj način joj iskazala podršku.

    Dok je stajala i ćutala doživjela je brojne psovke, vrijeđanja, omalovažavanja, ali osjetila je i podršku i ljubav. Bilo je trenutaka kada je željela prekinuti performans i sve objasniti, ali ostala je istrajna.

    Jedanaestog dana njenog stajanja, mediji se već počinju interesovati, a ona stavlja natpis Adul Masin, natpis se čita obrnuto, s desna na lijevo – “nisam luda”.

    “Džabe stojiš tu!”

    Tih dana Jelena Topić je dobila veliku popularnost u medijima. Svi su pisali o njoj, ali odgovor na to zašto šuti i stoji nisu dobili.

    “Džaba ti tu stojiš, ništa postići nećeš – rekao mi je djed koračajući sa unukom pod ruku. – ‘Bolje da ideš stati pred opštinu’, ‘Aj ti kući dijete, nema od toga ništa’, ‘Niko te ne vidi od onih koji bi trebali da te vide’, ‘Ja bih stao/la pored tebe samo da znam tvoje razloge’, ‘Nema mi ko pričuvati dijete’, ‘Ne mogu zbog posla’, ‘Bole me noge’, ‘Samo da nisam star’, ‘Mama me ne bi pustila’, ‘Strah me je šta će drugi reći'” – poručivali su Jeleni njeni sugrađani.

    Neki su čak mislili da je Jelena nije iz BiH, a ona da bi pokazala svoje porijeklo i tradiciju 14. dan je obula priglavke.

    “Svakog dana od 11.00 sati, osim vikendom, očekivala sam posjetu djece. I nepogrešivo, uvijek bi došli. Skupili bi se oko mene i čekali do 13.00 da siđem sa postolja. Povremeno su me pipkali po rukama da vide da li sam živa, prepadali me s leđa, vukli me za jaknu ili dodirivali po nogama. Pokušavali su na razne načine izmamiti moju reakciju. Kada su bili oko mene, vrijeme mi je neprimjetno prolazilo. Svaki dan su dolazili sa novim idejama. Navest ću neke najzanimljivije: takmičenje u stajanju za Ginisovu knjigu rekorda, grupno takmičenje u stajanju sa ostalim takmičarkama rasutim po gradu, konkurs za najbolju fotografiju i ko se najviše puta uslika dobiće nagradu, prikupljanje novca za djecu…”, ispričala je Topićeva.

    Verbalni i fizički napadi

    Topićevoj nije nimalo bilo jednostavno stajati na trgu, jer nikada nije znala kakve će biti reakcije njenih sugrađana. Desilo se da ju je jedan mladić verbalno napao, a dva dječaka udarila s leđa.

    “Jako sam se uplašila, ali sam samo zažmurila. Prethodno sam zgužvala papir sa natpisom ‘Ovo je moj grad’ želeći negirati da sam u ovoj sredini rođena i odrasla, ali istina je neminovna. Zgužvan papir sam zalijepila na postolje, ali tako da se vidi i natpis ‘jadna ne bila .I.'”

    Mladoj Prijedorčanki su, dok je stajala, ponudili čak i posao, dobru platu i sigurnu budućnost ako se učlani u jednu stranku.

    U centru pažnje medija

    “Mediji su danima davali prikaz ovog dogadjaja, a često i sami nisu znali zašto to rade. Novinarska želja za senzacijom po svaku cijenu i neprisustvo istraživačkog novinarstva dovelo je do dezinformacija na mnogim nivoima. Novinari su krojili priču koja je njima odgovarala ili za koju su smatrali da će izazvati najviše interesovanja”, istakla je umjetnica.

    A, onda su joj sugrađani počeli prilaziti da joj kažu da su čitali o njoj ili je vidjeli na TV-u.

    “Imala sam osjećaj da su me ljudi prestali doživljavati kao ljudsko biće. Postala sam gradska atrakcija. Sve češće su dolazili, čak iz drugih gradova, samo da bi se slikali pored mene. Počeli su iskorištavati publicitet stvoren oko performansa zarad ličnog cilja ili kao predmet nacionalističke propagande. Stekla sam utisak da me gledaju kao na prostor za sopstvenu reklamu”, napisala je Topićeva u svom dnevniku.

    Dobijala je čak i savjete da ide iz BiH, zemlje u kojoj nema budućnosti.

    “S vremena na vrijeme krajičkom oka primjećivala sam da se rame uz rame pored mene ‘ukipio’ neko od mojih sugrađana. Stajali bi tu desetak minuta i nastavljali dalje. Takvi trenuci su me radovali. Osim njih, koji su bili tu da me podrže, već treći dan u isto vrijeme posjećivala me je žena srednjih godina koju nisam poznavala. Ona mi se ispovjedala, govorila da me razumije i zahtijevala da siđem sa postolja. Vukla me je za ruku, galamila na mene, molila i plakala zbog čega sam ulagala veliki napor da ostanem pribrana. U ovakvim situacijama kada vi me neko napao, odmah bi se našao neko drugi ko bi me odbranio i zato sam se osjećala bezbjedno. Ali danas je bilo drugačije, niko od građana me nije branio. Performans je postajao središte ludila tokom kojeg se plakalo i histerisalo. Niko od mojih saradnika nije reagovao jer je postojao dogovor da to urade samo u slučaju teškog fizičkog napada ili napada oružjem. Medjutim, tog dana Viktorija nije mogla zadržati distancu i fizički se prepriječila između mene i žene. Stavila sam nju, ljude oko nas i sebe u nezavidan položaj time što sam bila bespomoćna. Performans je postajao predstava. Svi zajedno smjenjivali smo uloge žrtve, spasioca i progonioca. Ni tada performans nisam prekinula, iako sam u tim trenucima željela da pobjegnem daleko i da se nikad više ne vratim. Sve u skladu sa preporukama mnogih ljudi prethodnih dana: ”Bolje ti je da odeš iz zemlje, ovde nema budućnosti'”, zapisala je Prijedorčanka u svom dnevniku 30. dan.

    Kraj performansa

    “Preko interneta su se počeli provlačiti neprijatni sukobi o nacionalo-političkoj pozadini mog postupka, te njegovoj vezi sa ratnom prošlošću Prijedora i dešavanjima tokom tog perioda. Suprostavljene strane tvrdile su se da je moj postupak zalaganje za jednu od opcija unutar njihovih neraščiščenih odnosa. Takođe, u komentarima na internetu ljudi su počeli izražavati nezadovoljstvo zbog ogromne medijske pažnje koja mi je posvećena. Nekolicina Prijedorčana mi je preko Facebooka uputila molbu da stečenu medijsku pažnju preusmjerim na Igora, desetogodišnjeg dječaka kome je hitno bila potrebna operacija.

    Moj performans stajanja i ćutanja u trajanju od trideset dana jučer je završen, pa sam postolju vratila staru namjenu. Ispunila sam ga drvima za ogrjev i ono je opet postalo kutija za drva. Zatim sam odvadila nekoliko cjepanica i zamolila tri dječaka da mi pomognu da pomoću cjepanica i kreda formiram broj 1413. Dječaci su bili istih godina kao i dječak Igor. Svakim pozivom na ovaj broj donirala bi se 1KM za njegovo liječenje”, napisala je Topićeva u dnevniku.

    Nakon završenog performansa istakla je da je za nju to bio dokaz da pojedinac svojim aktom u društvu i socijalnom interakcijom, nezavisno od finasijskih sredstava i nezavisno od drušveno-političkih okolnosti može učiniti i pokrenuti nešto.

    “Pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može biti vrlo moćan.Znanje o performansu, motive i inspiraciju stekla sam na predavanjima iz intermedijalnih istraživanja kod profesora Mladena Miljanovića sa klasom studenata četvrte godine studijskog programa likovnih umjetnosti na Akademiji umjetnosti u Banjaluci”, navela je Jelena na svojoj stranici.

    http://www.vijesti.me/caffe/jelena-djevojka-koja-je-stajala-cutala-objavila-svoj-dnevnik-clanak-170315

    • 21. dan, 17. oktobar 2013. godine, „ISKLJUČENA“ sa kartonskom kutijom na glavi

      Odlučila sam se isključiti od političkog uticaja, a istovremeno sam se poželjela isključiti iz stvarnosti. Ljudi su mi se počeli istinski otvarati i teško sam podnosila tuđu bol i patnju. Zato sam tog dana privremeno onemogućila čulo vida da ne bih morala da gledam sve što se dešava. Ono što sam zanemarila je činjenica da se isključenjem jednog čula pooštravaju druga čula, tako da sam još glasnije čula komentare drugih.

      http://glasnocutanje.com/gallery_pages/dan21.html

  4. lijepa ka lutka.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s