Domagoj Nikolić: O Vlajima i Vlasima

Domagoj-NikolicNa samom početku ovog eseja umjesto uvoda valja kazati sljedeće: potrebna nam je vrlo precizna raščlana pojava i pojmova, i to usporedno prema današnjem i ondašnjem svjetonazoru – u doba kada su formirani entiteti o kojima govorimo. Bez ispravnog poimanja pojava, nema istine i mudrosti. Dakle, mnoge stvari treba rasvijetliti i definirati pa tek onda jasne definicije primjeniti na konkretne sadržaje.

Jedna od vladarskih dinastija Rimskog carstva, a sve su rodbina, je dinastija Flavijevaca. Budući da Slaveni sve do nedavno nisu govorili f već v  ili p kao zamjenu za f  (Vrane i Pilip, na primjer, umjesto Frane i Filip), u ilirskom izgovoru radi se o Vlavijevcima ili Plavijevcima. Oni su imali plave/riđe kose i bili su “plave” krvi. To je moguće porijeklo njihovog imena/nadimka. Radi se o trojanskoj dinastiji koja je u vrlo bliskom rodu s ilirskim (etruskim, sabinskim, ali i drugim) to jest slavenskim kraljevima – zapravo se radi o jednom te istom plemenu. Jedan ogranak tog bratstva naziva se gens Ulpia što znači rod lisica. Dobili su ime po plavim/riđim kosama, ali i po lukavom mentalitetu, jer su ratovali putem prevare. Mudre izreke 24:6 kaže „jer se s promišljanjem ide u boj“ (bolji je prijevod „jer se ratuje lukavstvom“)  što je u drevnosti bilo vrhovno ratničko geslo vladara. I danas je u upotrebi, na primjer kao geslo Mossada. Dovode se u vezu i sa Salonom i sa središtem Balkana, konkretno s gradom Ulpiana / Lipljan koji je vrlo površno istražen (kao i sve drugo kod nas zbog lažne svijesti o vlastitom identitetu ), a nalazi se u predgrađu Prištine.

Plavi trag u smislu zlatne boje postoji u svim našim jezicima. U slovenskom jeziku je ostao možda najdublji: plave lase su kao i kod nas žute kose, a žuta boja je na slovenskom rumena. Tu se vjerojatno krije poveznica s Romom – Rumom – Rumelija, Rumanija, Ruma što je prekršteno u Rom, Romanija. To je pravo ime grada koji jedino mi Slaveni iz nepoznatog razloga zovemo Rim. To ujedno priča o Romulu i Remu to jest Rimu, o simboličkom, ali i stvarnom bratoubojstvu. Ne zaboravimo da Kajin ubija Abela, a i Dioklecijan koji se još zove i Caius (Kajus- Kajin) također ubija Apera (Abela). Radi  se o hermeneutičkim krhotinama koje tek moramo sklopiti u jedan smisleni mozaik da bi iz tako sklopljene slike istina izašla na vidjelo.

Gens Juliija (Ilija) iz koje potiče Cezar također je etrusko-trojanskog porijekla, a gens Oktavija iz koje potiče Oktavijan dolazi do izražaja tek nakon prvog rimskog „osvajanja“ Ilirije oko 230. prije Krista te je najvjerojatnije također ilirsko-slavenskog-etrurskog porijekla. Isto je i sa kasnijim carevima Rima Vespazijanom, Markom Aurelijem, Trajanom pa i Probom i ostalima. Radi se  ograncima jednog te istog bratstva. Uostalom. Oktavijan se nikada nije koristio tim imenom već se koristio imenom Gaj Julije Cezar (!!!), što jako komplicira čitavu zavrlamu oko atentata na Cezara.

U trećem stoljeću prije Krista kad je Ilirija potpala pod rimsku vlast na vlasti je ilirski kralj Baton koji se zove isto kao i vođa kasnijeg ilirskog ustanka iz doba Oktavijanove vladavine. Vrijedi se ponovo zapitati je li to pravo ime ili neka titula, određena hermenutička figura. U svakom slučaju, konačna prevorba rimske republike u carstvo koincidira s brojnim građanskim ratovima te konačnim komprimisom između Rima i Ilirika tako da te dvije pojave treba promatrati kao dio istog procesa. Vrlo sličnu situaciju imamo i u doba Dioklecijana i Konstantina. Na kraju krajeva, Oktavijan to jest Gaj Julije Cezar, nakon krajnje sumnjivog ubojstva svog poočima (vjerojatnije oca) Gaja Julija Cezara u Rim dolazi iz Ilirije, slično kao Konstantin iz Dalmacije. Kao uputu da se službena rimska povijest treba tumačiti tek kao skup hermetičkih spisa u čije značenje tek treba proninknuti, nek posluži i slijedeća anegdota. Prema Svetoniju Trankvilu, kada je Oktavijan umirao kazao je „Jesam li dobro odigrao svoju ulogu? Onda aplaudirajte dok silazim sa scene.“ aludirajući na činjenicu da su politika i shodno tome povijest kao arci politička disciplina tek maškarane predstave za javnost neupućenu u stvarnu pozadinu političkih ljudi i događaja.

Što se imena Julija tiče, zna se što svetac Ilija, na latinskom Julius, znači kod Južnih Slavena. Sve rimske dinastije samo su ogranci iste porodice, maškarana rodbina koja se bori za vlast i koja ima slična, ali pomaknuta shvaćanja jedne te iste kozmogonije to jest teologije. Rekli bismo da brane neke lokalne istine vezane uz vlastiti interes, a to je ne samo vlast, već i poimanju vlastite uloge u poretku univerzuma. Tu već ulazimo na područje mesijanskih teoloških zavrzlama što ne može biti dio ovog napisa.

U našem jeziku riječ Vlasi se također dodiruje s riječju vlasi (kose), što je povezano s Volosom (Velesom), kosmatim demonskim božanstvom demijurgom koji odgovara egipatskom Ptah i helenskom Hefestu. Hefest i Veles imaju vučje to jest pseće glave, a Hefest i Ptah su, zmajevi – bogovi tehnolozi i gromovnici. Templari koji vuku porijeklo od Dalmatinske konjice (i duže) i danas nose crveni križ na bijeloj podlozi, simbol demijurga, egipastkog boga Ptah. Hefest je, naprimjer, napravio Zeusu loptaste munje što je simboličke slike drevne tehnologije čije su tajne znali samo elitni prosvjetljeni pripadnici vladarsko-svećeničkog staleža. Aleksandara je čuveni antički slikar Apel prikazao kako drži munju u ruci poput Zeusa. Ovo nisu puki estetski prikazi, već hermeneutički i simbolički prikazi cjelovite kozmogonijske doktrine koja je itekako imala i svoju tehnološku primjenu što se može čitati i u Porfirogenetovom spisu De Administrando Imperio u kojem detaljno prikazuje tajnu priprave tzv. grčkih vatri koje se mogu spremati isključivo u najvišem hramu. Hram, za antičkog čovjeka, nije tek mjesto pukog praznovjerja, već mjesto najvišeg znanja u kojem se teologija i tehnologija isprepliću poput zmija boga Eskulapa.

To je ta elita,  Juliijevci – Ilijevci, jer je i Ilija gromovnik, inačica istog božanstva, svetac koji je živ, poput Krista i Henoka, uzašao na nebo. Elita u izvornom smislu znači svećenićki to jest prosvijećeni stalež, jer su takvi nekada vladali za razliku od današnjeg stanja kada vladaju „slijepi – vođe slijepcima“ Matej (15,14). Da ne skrećemo mnogo s teme, ovdašnji Vlaji/Vlasi  nosili su duge vlasi – kose vezane u bičeve, kike ili perčine, napose Dinarci to jest Dalmatinci, Bosanci, Hercegovci i Crnogorci što je običaj sačuvan sve do pred stotinjak godina. Ne treba posebno tumačiti nadimak Kikaš, a Dinarci s perčinima  su zabilježeni na mnogim slikama i svjedočanstvima tako da ni o tome nije potrebno raspravljati. Šišanje kose ili kike kao obred sklapanja kumstva je također karakterističan za naše krajeve („Šišano je isto ka i kršteno.“ – Njegoš).

Mnoge zablude izviru iz proste činjenice što se ne shvaća priroda i uloga latinskog jezika. Latinski jezik je umjetni i mrtvi jezik bio i ostao. Umjetno je stvoren sa specifičnom svrhom koju ćemo uskoro pojasniti. Dokaz za to je sljedeći: postoje vrlo male (gotovo nikakve) varijacije latinskog jezika u vremenu (uvode se neki termini, a neki se mijenjaju, ali to je vrlo mali broj riječi te je on faktički nepromijenjen sve do danas), a nikakve u prostoru. Naime, latinski zapisi su svuda isti gdje god ih nađemo: u Dalmaciji, Bosni, Srbiji, Libiji, Siriji, Anadoliji, Iberiji, Britaniji itd. Po tome bi se dalo zaključiti da je čitavo carstvo govorilo jednim jedinim jezikom koji nije imao svoje podvarijante i da je tako bilo tisuću godina. To nije moguće, jer čak i danas, bez obzira na masovno obrazovanje, jezičnu standardizaciju i masovne medije, i dalje postoje dijalekti. Jezik je, dakle, živa pojava i stalno se mijenja, kako onda, tako i danas. Radi se, naime, o sljedećem: Rimsko carstvo je silom zabranilo i iskorijenilo svaku drugu pismenost osim državne (Vinča, Eturija, Fenikija, egipatska i makedonska demotika, klinasto pismo itd.), a pokušavalo je i dobrim dijelom uspjelo potiskivati starosjedilačke jezike, najviše slavenske. Budući da se pisanjem kapacitira znanje, ograničavanje pismenosti je imalo itekako važnu logiku u osiguranju prevlasti rimske elite. Također, budući da se jezikom invociraju duhovi predaka, jezična promjena je značila pacifikaciju, suštinsku promjenu – promjenu bića koje postaje ponovo stvoreno, proprođeno – rođeno u duhu  na sliku stvoritelja to jest svoga gospodara. To je također metafizička svrha sakramenata krštenja i krizme.

Pisanje je, dakle, bilo sveta – magijska vještina (na engleskom spelling) koju su znali samo odabrani, a komunikacija službenika carstva morala se odvijati na univerzalnom jeziku koji je učenjacima razumljiv bez obzira na njegov materinji. To je bila tehnička potreba tog doba koja se nastavila i u Srednjem vijeku sve do doba prosvjetiteljstva. Ista je stvar sa starogrčkim i kaldejskim koji također nisu organski, već vještački što će reći tehnički jezici. U Knjizi Danijelovoj u prvom poglavlju imamo citat koji navodi da Danijela treba poučiti „jeziku kaldejaca“, no bitno je shvatiti da kaldejci nisu narod u klasičnom smislu riječi, već vladarsko-svećeničko-naučna elita, prosvijećeni stalež – svećenici. I engleski jezik je nastao na sličan način: on je vještački „anđeoski“(engleski – angelski) jezik amalgamiran u ranom srednjem vijeku. Svi spomenuti jezici su vještački to jest tehnički nastali u potrebi imperija da standarizira i učvrsti svoj sistem. Stvarani su na uzor babilonskog to jest kaldejskog jezika s istom logikom bitne promjene – promjene bića (duše) govornika te uspostave standardizirane komunikacije između porobljenih entiteta koji postaju službenici carstva. Engleski jezik kao sredstvo masovne komunikacije u svijetu je danas standardiziran i k tome je živ, jer su tehničke (što će reći vještačke) predispozicije i potrebe našeg vremena drugačije. Budući da engleski nikada postigao imao rasprostranjenost, standardizaciju i stalnost latinskog jezika, dugo se morao oslanjati na latinski, što u suvremenom društvu zbog brzih komunikacija i ogromnih kapaciteta pohrane podataka više nije potrebno.

Rimske legije koje su mahom bile sastavljene od stranih plaćenika i krhotina podjarmljenih naroda (zbog toga u suštinskom smislu nisu vojska – jer vojska znači narod – „Jahve nad vojskama“) morale su govoriti latinskim jezikom (kao što francuska legija govori francuskim) jer je to potreba svake imperijalne armije. Kako komunicira NATO? Danas bi čitajući neke službene dokumente NATO-a mogao zaključiti da su na primjer Poljaci Englezi, jer je službeni jezik NATO saveza engleski.

Moramo razjasniti suštinsku razliku između vojske i armije. Suštinski gledana vojska nija armija. Vojska je naoružani narod, a armija je oruđe, arma – produžena ruka carstva.  Drugačije ne može biti stoga što je svaki imperij lažno univerzalan te kao takav usmjeren poput parnog valjka protiv razih naroda i njihovih autentičnih kultura, iako se prikazuje kao njihov zaštitnik. Rimske legije (ponovo poput svakih drugih legija i specijalnih jednica) su odgajane u odanosti legiji, a ne carstvu kao državi kojeg su legionari iz dubokih razloga istinski prezirali. Legionari, armijci i vojnici, kako tada, tako i danas, većinom duboko preziru aristokraciju i vlast za koju se bore, ali imaju svoj unutranji kodeks pripadnosti, časti, privilegija i identiteta kao i svoju viziju države koja bi po njima trebala biti zasnovana na njihovim shvaćanjima društvenih odnosa. Međutim, budući da se suštinska vlast nalazi u sferi religije, politike i ekonomije, a da je armija tek arma (oruđe), armije nikada ne mogu ostvariti dugotrajnu prevlast u društvu. Legije i plaćene stajaće vojske (armije) su ipak potencijalno opasne što se dobro može vidjeti kod Francuske legije koja također ima svoju ideologiju i kao takva je sklona državnim udarima. Ona je zapravo je država u državi i najviše djeluje podzemnim kanalima (vidi recimo slučaj Gotovina). Legije i armije, dakle, stalno treba obuzdavati i držati na oku. Koliko armije mogu biti opasne može se istraživati i u drugim državama pa čak i u onim za koje se drže kao jako demokratske kao npr. Sjedinjene Američke Države. Ubojstvo Kennedya  je izvršilo vojno-obavještajno podzemlje upravo zbog Kennedyjeve prijetnje interesima vojnog establishmenta koji danas upravlja tom državom i manje-više čitavim svijetom, ali samo zato što je potpuno srastao s kapitalom, politikom i religijom. Slično je i bilo s Julijem Cezarom koji se odmetnuo eliti kada se slizao s Kleopatrom, kraljicom egipatskih alkemičara, koja je s njim živjela i nosila njegovo dijeto u kada je na njega u Rimu izvršen atentat. Na žalost, imamo grozovitih primjera i iz naše nedavne prošlosti. Jugoslavija je posebno slikovit i rđav primjer kako se jedna obezglavljena armija može oteti kontroli i pretvoriti u demonski rušilački entitet uperen protiv svog naroda i samog sebe.

Rimski legionari poput svake armije su kroz vlastitu žrtvu i privilegije na kraju iskovali lojalnost državi. To je vrlo slično današnjoj braniteljskoj i srodnoj populaciji koja, čast iznimkama, prezire društvo kojem, valjda, pripada i ima svoje vizije koje su koliko različite, toliko i barem jednako nakaradne kao i vladajuće ideologije. Ti vojnici i njihovi srodnici, iako država u državi, postaju državni službenici i velikodostojnici ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što je to logični odnos snaga. Oni će, budući da potiču iz raznih krajeva carstva, jednom demobilizirani nakon dugogodišnje vojne službe nastaviti međusobnu komunikaciju latinskim jezikom. Svaka rimska legija imala svoju sitnu varijaciju, žargon ili vernacular (od vern što znači vjernik, podanik, rob) koji odražava specifični identitet oblikovan kroz ratne puteve: to je, dakle, neizbježno, ali i korisno iz taktičkih razloga. Budući da su legionari često masovno naseljavani na područja iz kojih je silom istjerana starosjedilačko stanovništvo, tu se nalaze korijeni romanskih jezika. Rimski legionari nazivaju se Vlasi to jest službenici (sluge, vernovi, vjernici ili robovi) Flavija, ali i čupavci to jest grubijani-znalci (tehnološki osviješteni identiteti kao Veles ili Vulkan/Hefest) što nije čudno budući da decenijsko ratovanje ostavlja ozbiljne traumatske posljedice na karakter, ali i usađuje mnoga tehnička, politička i ekonomska znanja. Dakle, radi se o romaniziranim pripadnicima raznih naroda, proizvodima rimske topionice kultura. Ništa čudno, armija je i u Jugoslaviji bila kovnica bratsva i jedinstva to jest državne ideologije, a tako je i drugdje  (pogledajmo i Ameriku). Armije su, bez obzira na razlike, suštinski državno-ideološka bića konzervativne provenijencije, dok je u malim tradicionalnim državama (koje gotovo više ne postoje) vojska jednostavno narod koji brani svoja ognjišta i svetinje – milicija. Ostaci su pristuni u jezicima: mili, miles – vojnik, slično kao dragi – dragon, dragan jer su mladi vojnici nečiji mili i dragi što je ostalo u narodnim pjesmama (vidi srpsku vojnu himnu „Hriste Bože“), a njihova žrtva za opstanak svog naroda gledana je kao kristolika žrtva Bogu. To je tek prava vojska čiji je dobar primjer stara crnogorska vojska koja je gotovo do samog kraja nastupala u narodnim nošnjama i imala sasvim drugu strukturu i ideju od današnje plaćeničke crnogorske armije koja za plaće i sitne privilegije ratuje u sklopu imperijalnih NATO snaga. Međutim, ono što općenito vrijedi za ostale legionare/Vlahe, ne vrijedi za one ilirsko-slavenskog porijekla i tu se nalazi uzrok zabuna i komplikacija.

Na Balkanu imamo najmanje dvije vrste Vlaja/Vlaha: jedni govore slavenskim, a drugi govore romanskim jezikom, a postoje i brojne podskupine. Ne može se ozbiljno govoriti o “slavenizaciji” naših Vlaja/Vlaha jer oni u svojoj etnologiji, antropologiji i genotipu ne baštine ništa do pripadnost istom narodu kao i ostali Slaveni. Dapače, još su žešći, tvrđi i konzervativniji (mada konfuzni, jer su obezglavljeni i bez pravog vodstva). Ipak, gledajući kod nas lokalno,  riječ Vlah se odnosi na ponekad privodno, a ponekda i suštinski razne grupacije:

1) Kod Muslimana Vlah riječ je za kršćanina, mahom pravoslavca, iako se može odnositi i na katolike („Što se dereš/psuješ ko Vlah s ko'ca!?“)

2) Kod dalmatinskih primoraca riječ se odnosi na stanovništvo Dalmatinske zagore bez obzira na vjersku podjelu katolici/pravoslavci

3) Kod Livnjaka i još nekih drugih radi se o izrazu za Dalmatince, kršćanske vernove – vjernike (to je vjersko pitanje, ponovo izraz potiče od muslimanskog pogleda na državu i vjeru)

4) Kod Slavonaca riječ Vlah se odnosi na pravoslavca. Ponovo se radi o ostatku muslimanskog pogleda, jer se slavensko stanovništvo muslimanske vjeroispovjesti pokatoličilo nakon upada Habsburške monarhije (to su mahom starosjedioci koji se danas smatraju Hrvatima), a a pravoslavci koji su stigli kasnije nazivani su Vlasima po starom običaju.

5) U Zaječarskom kraju Vlasi govore romanskim jezikom, kao i oni u Rumunjskoj koju se još naziva Vlaška. Isto je u Italiji gdje je slavenski jezik i obred posve iskorijenjen.

6) Poljaci Italiju nazivaju Vlaškom to jest Wlochy, a to je stoga što je Italija latinizirana slavenska (etursko-venetska) zemlja, kao što je Rumunjska (Vlaška) – dosta je pogledati tamošnje toponime, a dobrim dijelom je to tako i u  Njemačkoj, Austriji koje su također ponijemčene slavenske zemlje. No, i to je posebna tema o stalnom potiskivanju Slavena iz Evrope što je popraćeno stalnim laganjem i utjerivanjem u laž.

Iz svega gore navedenog slijedi da su romanofonski Vlasi doseljenici: na Balkanu se vjerojatno radi o posljedicama naseljavanja i ratovanja napose u vrijeme tzv. Krize trećeg stoljeća i kasnije u vrijeme raspada carstva nakon Konstantina. Car Konstantin, budi rečeno, je također Vlaj odnosno Flavijevac, a njegov polubrat Flavije Dalmacije je jedan od rimskih careva što je također zanimljiva činjenica radi imena koje nam mnogo govori o prevlasti Vlaja Dalmatinaca u tadašnjem carstvu. Kriza trećeg stoljeća je u osnovi vjerski rat između arijevaca i atenista (što nije slučajno otjelovljeno u četvrtom stoljeću u biskupima Ariju i Atanasiju), a nastavljen je i nakon Konstantinovih reformi. Ta priča ima značajne implikacije u shvaćanju politike i ekonomije, a napose u bankarstvu, a sve su to samo ogranci alkemije, sveobuhvatne teološko- znanstvene doktrine koja je cjelovito uređivala sve odnose u društvu za što nema boljeg i efikasnijeg načina od kontrole tokova novca.

Ali tko su onda slavofonski Vlasi? Prijeđimo na stvar što se tiče njihovog porijekla. Prema genetičkim i drugim dokazima, logično objašnjenje je sljedeće. Slavofonski Vlaji su drevno ilirsko to jest slavensko stanovništvo koje jest sudjelovalo u Rimskim legijama i te kako (oni su zapravo bili udarna pesnica carstva), ali su te legije po organizaciji sličile na Vražju i ostale, nazovimo ih, hrvatske jedinice Wermachta koje su iznutra govorile ilirskim (slavenskim) jezikom, ali je jezik naredbi bio njemački (kod Rimljana latinski) i sva vojna službene pisana korespondencija bijaše na njemačkom (odnosno latinskom). U doba carstva, Iliri su imali poseban status jer ih nije bilo moguće ni poraziti ni asimilirati. To je posebna tema, ali ostaje činjenica da su Iliri uvijek imali poseban status što se jezika i liturgije tiče. I kasnije je Vatikan dozvolio narodnu liturgiju samo kod nas (ilirska misa je još sačuvana).. Naime, izvor kršćanstva je na ovim prostorima samo što je izvorno kršćanstvo drugačije od kompliciranog i otuđenog kvazi-atanasijevskog-reformiranog-arijevskog katolicizma što je ponovo posebna tema. Činjenica ostaje da Rimske legije nikada nisu napustile Ilirik/Dalmaciju (sad se moramo pitati jesu li osvajale ili branile – vjerojatno oboje), a da je Batonov ustanak bio najveća vojna operacija svih vremena sve do Verdunske bitke. U njoj su bili angažirani i Oktavijan i Tiberije, a Oktavijan je čak bio ranjen. O tome se malo govori danas, a to sve zato što je potrebno podmetnuti tezu o dolasku i pokrštavanju Slavena i u tu svrhu ukloniti sva sjećanja na ono što je bilo prije mitskog „stoljeća sedmog“. Svaki povjesničar koji je dublje ušao u temu morao je na kraju zaključiti da su Slaveni, potpuno suprotno tvrdnjama moderne historigorafije, živjeli s obje strane Dunava u vrijeme Rimskog carstva. To je čak prisiljen zaključiti i Ivan Lučić Trogiranin, prvi i jedini lokalni povjesničar pred-khueonovskog doba koji zastupa rimsko-bizantske podvale o dolasku Slavena.

Kada usporedimo židovski ustanak s ilirskim, vidimo da to biješe tek obična čarka u odnosu na ilirsko-rimske ratove. Vjerojatno je to bila ilirsko–flavijevska osveta tamošnjim bankarima-alkemičarima, jer je Vespazijan Flavije uništio lažni Jeruzalem kao simbol lažne vjere i lažne mjere, kao što se ponovo Dioklecijan obračunao s egipatskim alkemičarima i obnovio jeruzalemski hram u Splitu. Da se zaista radi o Jeruzalemu to jest Jerusolinu postoje čvrsti matematički i astronomski dokazi koji će naknadno biti predstavljeni javnosti i koji su baš zbog svoje matematičke i astronomske prirode nesporni. Time će jednom zauvijek biti reformirana sadašnji prikaz Dioklecijana koji također nije ništa drugo do obična podvala.

Na ovom mjestu tek ćemo ovlaš objasniti značenja različitih heraldičkih simbola Rimskog carstva. Vespazijan što je simboličko ime od vespa to jest osa nosi crnožutu simboliku (slično kao Austrija – Sveto Rimsko Carstvo), a to je također oznaka arijevskog, u osnovi vojničkog, dualističkog svjetonazora koje je, iako svojevrsno zastranjenje, izvorno ilirsko, ali je davno oteto, iskrivljeno i razneseno na sve četiri strane. Taj dualizam nakon 8. ekumenskog sabora, već u krajnje iskrivljenom obliku, postaje službena doktrina zapadne crkve koja zbog aristotelijanske skolastike u svojim temeljima suštinski nikada nije bila ništa drugo. Crna i žuta to jest zlatna boja simboliziraju dualizam Đavola i Boga (što je brutalno i realistično shvaćanje koje odgovora vojničkoj psihi) dok dalmatinska plavo-žuta zastava predstavlja sveti brak Sunca i Djevice što je simbol ravnotežne doktrine iskonskog kršćanstva Zlatnog doba. Istu simboliku predstavlja zlatno-plavi dalmatinski grb (sveto trojstvo u jedinstvu djevice), dok vatikanska bijelo-žuta zastava predstavlja tupi neživotvorni kvazi-dualizam Sunca i Svjetosti (što odgovara pervertiranoj i otuđenoj psihi neradnika i bankara).

Dakle, plavožuta dalmatinska zastava predstavlja alkemijski sveti brak, životvorni mirotvorni dualizam, a ne mrtvi atenizam ili smrtonosni destruktivni arijanizam. Dalmatinska zastava predstavlja teologiju Zlatnog doba, vjernog Sunca, Jerusolina, životvornu silu Duha svetoga, iskonskog kralja, gospodina i životvorca.

I tome se vidi da je srž drevnog sukoba na ovoim prostorima vjerske i svjetonazorske, a ne nacionalne naravi, s time da su vjere postale nukleusi modernih kvazi-naroda. Dakle, jednostavno rečeno, radi se politici zaposjedanja, laganja i utjerivanja u laž kojoj smo kontinuirano izloženi tisućljećima i zbog toga mi nikako ne možemo van iz ovog vražjeg kotla. Doslovno se radi o stanju duhovne posjednutosti. Mi nikada nećemo doći do svoje ekonomske i političke nezavisnosti dokle god budemo opterećeni ubitačnim vjerskim razdorima i zloupotrebama vjere. Bez raščišćavanja tih pitanja nema ni teorijske šanse da organiziramo uspješno društvo, a niti da u modernim okolnostima osiguramo svoj opstanak. To vrijedi za sve naše južnoslavenske kvazi narode. Mi moramo izgraditi slobodnu državu i društvo, zdravo i sposobno da se obrani od svih (znamo koji su) koji stoljećima ekspanzionistički nastupaju prema slavenskim narodima uvijek igrajući na istu kartu izazivanja razdora. Vjerski ratovi su kod nas naročito besmisleni i štetni, jer se radi o jednom narodu koji je namjerno usmjeren na međusobno upropaštavanje. Vanjski faktori kontinuirano podržavaju svaki oblik razdora među nama, budući da nam, kao što kaže Juraj Križanić, „žele dobra koliko vuci ovcama“. Najnoviju potvrdu i analogiju ove situacije možemo pronaći u Ukrajini.

U svakom slučaju, na kraju ustanka u prvom stoljeću Iliri nisu pokoreni oružjem. Kao i obično, dogovoren je kompromis, a Baton do kraja života mirno živi u Raveni. Neka nas to ne čudi: vladarske dinastije Rima i Ilirije bile su ionako u vrlo bliskom srodstvu pa je njima ipak bilo relativno lako naći sporazum, dok je izluđena sirotinja izginula u tom mitskom sukobu divova. Kao što stara poslovica kaže: kad se slonovi tuku, izgazi se trava. U kakvom odnosu je Baton s Oktavijanom i Tiberijem te kasnije s Neronom i Vespazijanom nikada nije rasvijetljeno, jer na kraju krajeva takvo istraživanje izlazi izvan dogovorenih okvira dozvoljene historiografije. U svakom slučaju, čovjek kojega rimski spisi zovu Baton znači brat (bato), samo što nam nikada nisu čestito odgovorili o čijem se bratu zapravo radi. No sigurno se radi o vrlo bliskom rođaku rimskih careva (možda i bratu). U to vrijeme vladarsko pitanje je isključivo pitanje krvi koja se naziva i sveta krv i kao što je već rečeno to je jedna sveta porodica – sveta obitelj.

Navodno čak postoje dva Batona u ilirskom ustanku, Baton I i Baton II, koji u isto vrijeme vode različite ilirske trupe pa je drugog navodno ubio prvi. To je ponovo priča o bratoubojstvu i možda je tek simbolička hermeneutička figura, ali tako se povijest uvijek namjerno mrsi da se sakrije bit same priče. Ime Baton je svakako reminiscencija na doba prvog rimskog zaposjedanja Ilirika kada ilirski kralj Baton ratuje s Makedoncima i za rimski račun uništava Makedoniju s čijom je dinastijom također u bliskom srodstvu.

No, to je tako: egzoteričnu povijest pišu pobjednici da ustoliče svoje političke ambicije, a obični smrtnici ostaju bez mogućnosti utjecaja na tokove stvarnosti. Međutim, službena povijest je posve besmislena svakome tko je pokuša shvatiti i tražiti za nju dokaze, jer se radi o lažima i iskrivljavanjima, moderno rečeno spinovima. Istina ostaje je sačuvana u ezoterijskim spisima zaključanim raznim ključevima za koje je potreban čarobni to jest univezalni ili božji ključ (dio-cles). Zanimljivo je da riječ baton osim brat također znači i bat, batina (dokazi o slavenskom jezikčkom ključu antike su nepresušni) to jest žezlo što je također dokaz da priča ima dublju vjersku i kraljevsku potku. Ne zaboravimo da je u doba antike vladar ujedno i prvosvećenik, ponfitex maximus. Antika, dakle, nije priznavala sekularizaciju – antičke države bijahu teokracije, žezlo bijaše čarobni štap, znak duhovne to jest magične vlasti odnosno vjerske moći. Budući da je Bato mogao dići na noge barem 500,000 ako ne i više vojnika, onda možemo zamisliti kolika je bila populacija, ali i tehnološka moć Ilirije onog doba. Takvo društvo je posve sigurno imalo jaku ideologiju, tehnologiju i teologiju što nikako ne odgovara službenoj predstavi Ilira kao mračnih, primitivnih i zatucanih seljaka..

Da rezimiram, ilirske trupe Rima  bile su najjače u čitavom carstvu i govorile su unutar sebe slavenskim jezikom, a za Rim (to jest Rom) su bile vječna opasnost koju nikako nisu mogli sanirati. To je uzrok i posljedica tog davnog kompromisa, jer su Iliri pristali uz Rim, ali pod uvjetom očuvanja svojih posebnosti. Rim na to pristaje, jer se ne može drugačije nametnuti, a Iliri su na to prisiljeni, jer se upornog Rima ne mogu riješiti.

Dakle, naši (slavofonski) Vlaji su baš ti, ilirski narod koji je sudjelovao u rimskim trupama, ali je na čudan način dotaknut romanizacijom te je, iako mu je duboko usađena lojalnost prema Rimu, sačuvao svoj davni prezir prema rimskoj vjeri, načinu života i svjetonazoru koji su zasnovani na licemjerju. Oni se rugaju asimiliranim glupacima koji misle da su baš to što nisu. Naravno da je modernizacija mnogo toga izvitoperila, ali je svjetonazorska – metafizička supstanca mentalitata Vlaja i dalje ostala nepromijenjena. Samo se na taj način može razložno objasniti organska i duhovna geneza ovdašnjeg stanovništva.

Naši Vlaji su ostaci iskonskog naroda, oni su Iliri to jest Feničani (phionikon – voinikion – vojnik) to jest vojska nekoć davno pretvorena u armiju, poražena, napuštena i izdana. Oni zbog tih davnih trauma i danas svijet podsvjesno shvaćaju kao zonu sumraka, posljednja vremena u neprekidnom trajanju, poprište bitke dobra i zla koja se ne može dobiti bez žrtve, a jedna od njih je služenje đavolu radi višeg cilja – spasenja. Oni su ginuli da bi preživjeli, služili đavolu da bi ga prevarili: u tome se krije filozofska osnova njihovog shvaćanja svijeta, to je taj vojničko-piratski dualizam – arijanizam. Njihov je život igra bez granica, totalna maškarada, jer se nalaze u društvenim okolnostima gdje je pravedni zakon ukinut, a na snazi je  bezakonje, anarhija, snalaženje, sila, pljačka, obmana i laž.

Negdje u dubini svjesni toga, oni su zapravo cinici. Ljude nesvjesne i glupe, koji bez ograda pristaju na službenu verziju društvenog stanja preziru, premda ih ne potcjenjuju, jer znaju da ovi umiju biti itekako opasni. Nazivaju ih lukavim latinima, pasjom vjerom i lacmanima. U narodu su ostali mitovi o psoglavcima (cinik znači psolik), bezbožnom, okrutnom, mračnom, htonskom narodu stvorenom na sliku Hefesta, Velesa, Anubisa, demonskog gospodara tame. Repovi se vuku do danas: i danas je prisutno obostrano neprijateljstvo i nepovjerenje između ovog stanovništva i „modernizirane“ populacije. Oni se međusobno smatraju primitivcima, glupacima i otpadnicima. Vlaji zapravo žive po strani i po svojim regulama bez obzira na države koje sve iskonski i podsvjesno mrze kao i njihove gradove, a na tzv. civilizaciju kompromisno pristaju isključivo zbog preživljavanja. To je i osnova tzv. bosanskog grba i načina ponašanja po kojem se ovdašnji ljudi (to je sterotip Bosanca, ali ni drugi nisu izminka)  često „prave blesavi, a onda ti ga šuknu“.

To se vrlo dobro može vidjeti u Dalmatinskoj zagori, a po mom sudu napose u Imotskoj krajini koja je, budući po strani od glavnih komunikacija, najmanje dotaknuta procesima modernizacije, premda je autentična kultura doslovno pred izdisajem. Ipak je taj narod negdje duhu (a dijelom i u obredu) sačuvao arijevsko vojničko kršćanstvo, jer je taj narod – vojska dobro upoznao tamnu stranu života. Oni su „prokleti šizmatici“ kako ih zovu franjevci sve do dolaska Venecije, iako je arijanizam prisutan i među ovdašnjim Franjevcima. Ironijom sudbine, iako predvodnici križarskih vojni protiv „šizmatika“ baš su oni upili dualizam i najviše asimilirani, a kako i ne bi kad im je osnivač zlatni seraf u mrkom habitu. Budući regutirani u ovim gudurama i zabitima, u njihovim venama je narodna krv i obred. Baš su oni iskonsko ilirsko svećenstvo koje nikad nije do kraja asilimiliralno u kvazi-katolicizam. To svećenstvo dijeli isti konfuzni mentalitet, sve vrline i mane svog puka. Oni danas većinom nažalost žive u  nacionalističkim zabludama, ali to čak i poželjno sa stanovišta Vatikana, njihovog iskonskog neprijatelja koji smatra da se ovom narodu stalno treba lukavo raditi o glavi gurajući ga u bratoubilačke sukobe. To je srednjevjekovna Paganija i to su stećci i obredne gomile kao svjedoci tog kontinuiteta od kiklopskog doba pa do nedavno. Korijeni su jako duboki: iskonsko kršćanstvo je u željezno doba pretvoreno u vojnički dualizam, a sadašnje „arijevsko“ ime izlazi pak najkasnije iz doba Dioklecijana i vremena Nicejskog sabora, kada je biskup Arije ekskomuniciran, a njegovo kršćanstvo prokleto kao šizma.

Dakle, Vlaji su u suštini dualisti (i čovik i pas, kako kažu) i to se vidi po njihovoj kulturi, uzrečicama, đavlekanju i životnoj filozofiji to jest pogledu na svijet koji je vrlo tvrd, realan, dvoličan (Janusovski), sračunat i ciničan, pseći, jer pod svaku cijenu treba preživjeti. No, taj mentalitet je istovremeno do naivnosti idealističan, lakovjeran i lojalan prema svemu što mu sliči na evokaciju drevnosti, makar to u praksi bilo ispoljeno na do groteske konfuzan i nakaradan način. Da ne dužim, taj narod vjeruje da Bog mora biti na zemlji (kako na nebu, tako i na zemlji), da mora biti objavljen, a ako ga nema, onda to nije pravi Bog, nego đavo s kojim se mora postići nekakav kompromis. Bezbožni svijet je pakao, a zna se tko tu vlada. Dakle, ako je Bog od nas digao ruke, u međuvremenu do njegovog dolaska treba kako-tako preživjeti i koliko-toliko sačuvati obred, makar i demagoški. Zapravo je službeni obred izvrnut, groteskan, demagoški i površan, ali narod nije  sposoban dati njegovo pravo tumačenje dok je negdje u dubini svega svjestan što samo pojačava cinizam, ruglo, grotesku i tragiku. To je osnovica ilirsko-dalmatinskog mentaliteta koji je osobito izoštren i sačuvan u Dalmatinskoj zagori.

Reforme Drugog vatikanskog koncila su usmjerene između ostalog na to da se svaka drevna predaja, uključujući i ilirsko naslijeđe, do kraja zatre. Svjetonazorska modernizacija je tek krinka nabačena preko lica cinične tiranije da bi se baš preko podilaženja primitivnim nagonima sakrila suština tog duhovnog udara na čovjeka. Zapravo je svrha ovakve sekularizacije i modernizacije baš račovječenje. Ona, navodno pokretana dobrim namjerama, od nekad uređenih zajednica – naroda, pravi primitivne gomile, regresivni narod koji je danas ni na nebu, ni na zemlji. On danas imenom nije ni slavenski ni ilirski, a nedostatak tih imena dobro slika njegovu današnju mračnu i grotesknu pojavu.

Pravoslavni slavofonski Vlasi to isto, samo što je njima terorom Nemanjića dostavljeno pravoslavno krćanstvo (srednjevjekovne križarske vojne protiv šizmatika vođene su stalno pod paskom Vatikana i Konstantinopola i u izvedbi Nemanjića i Trpimirovića koji su također krvno-vazalski ogranci istog bratstva. Pravoslavni slavofonski Vlasi dijele isti kulurološko-etnološko-antropološki sklop s katoličkim Vlajima, to je jedan te isti narod podijeljen vjerskom šizmom. Kad je stigao Islam situacija je na našem prostoru do kraja zakomplicirana i tako su nakaradne ideje formirale nikakve narode, zapravo primitivne gomile koje se međusobno glože i iscrpljuju, umjesto da se usklađuju i iscijeljuju. To će biti jednom razjašnjeno i pomireno, ali tek u teološkom okviru. Naivna su moderna uvjerenja da se izlaz iz sadašnje situacije može tražiti u negiranju prave povijesti i ignoriranju drevnih pitanja o suštini postojanja. Sva su ta pitanja itekako živa u našim dušama. Ona i dalje tutnje svim venama našeg rastočenog naroda i iz njih izviru svi naši demoni zbog kojih ratujemo sami protiv sebe. Mi smo kao narod, ako jednom zauvijek ne raščistimo ove augijeve štale, osuđeni na propast.

Nasuprot slavenskih Vlaha ili Vlaja, oni drugi Vlasi romanskog govora su doseljenici koji su doseljavani kao policajci baš da bi se razbila moć i homogenost ilirsko-slavenskog življa. Slično je i s Grcima i Albanicima, jer ove priče imaju kontinuitet i prije i poslije Rima. Dakle, u suštinskom smislu , imamo Vlahe policajce to jest čuvare nametnutnih aristokratskih polisa – uređenih i skladnih poljica. Kad su propali ti nametnuti i ukleti Mrčaj-gradovi, Nevid-gradovi ta doseljenička populacija je, ostavši bez oslonca i uporišta, razbijena te postala stočarska, a sačuvali su drevne crnomagijske znanja i obrede (vidi: vlaška magija). S druge strane imamo Vlaje – milicajce, autentični narodnu vojsku koja, budući da je narod degradiran u rulju, a vojska u bandu, glavinja naokolo, rado se bavi odmetništvom i pljačkom, a bogme i urocima. Obje skupine je relativno lako dovesti u red autentičnom teologijom objavljenom kroz pravednu društvenu organizaciju, no u nedostatku toga, oni žive po svom i tu, da se slikovito i na njihov način izrazim, nema Boga.

Kako vidimo, radi se o zamršenim pitanjima na koje se ne može dati kratak odgovor, ali nadam se da sam barem ponešto uspio objasniti premda sam svjestan da su zbog ograničenja  forme otvorena mnoga pitanja koja također zaslužuju opširne odgovore.

Advertisements

Comments

  1. FENOMENALNO !!!

  2. da se razgovarati…
    ali tekst je odličan !

  3. respekt

  4. Tako je druze. Zivjela Rusija.
    I hocemo da budemio ruska guberanija.
    Bolje biti ruska nego EU guberanija.
    Ipak, ako se prikljucimo Rusiji necemo biti guberanija, nego cemo imati svaku slobodu i biti dio velike pravoslavne imperije gdje ce uskoro doci ruski car.

  5. Krešimir Cvitković says:

    Poštovani!
    Dobar Vam je članak i tema bitna. Mogu je nadopuniti radovima g. Ivana Mužića gdje on naziv Vlahi-Vlaji-Vlasi izvodi iz Keltsko-germanskog naziva za stanovnike rimskog carstva Welsh ili Felsh u značenju pogrešni, neispravni (felš roba). Rimljani su njih nazivali Barbari (brbljavci, nerazumljivi govornici) a ovi rimljane Vlasima – felšastima. Tako naziv Welsh imamo po cijeloj Evropi od Vlaške u Rumunjskoj preko naših Vlaja do Walesa u Britaniji. Dakle naziv Vlah je naziv za sve staro stanovništvo koje smo zatekli u seobi naroda. Drugu stvar koju očito miješate je odnos Slaveni – Iliri. Genetski Iliri imaju svoju genetsku grupu I koja potječe iz doline Neretve a Slaveni R1a i vjerojatno potječu iz Panonske nizine. Inače Slaveni sami sebe nazivaju Muži, svejedno da li Slovenci, Zagorci ili Rusi na drugi kraj Moskve – Mužiki. Evo i karte distribucije Ilirskog gena po Evropi:
    http://www.index.hr/black/clanak/biolog-s-harvarda-otkriva-srbi-su-najstariji-narod-i-potjecu-od-noinog-sina/701781.aspx
    Tekst nema veze sa zdravom pameči i sam znanstvenik Kljosov ga je ismijao.
    Sretni i veseli bili

    • Cvitkoviću ustašo stara!!, pa i sam Klyosov tvrdi da je rod I2a1b slavenski, dakle druga grupa, to se može vidjeti po njenoj prisutnosti u gotovo svakoj slavenskoj zemlji starosti koliko i na Balkanu (2300-2500god), Klyosov kaže da se haplogrupa naroda antičke Iliriji ne može se odnositi samo na pripadnost I2a1b – M423 . Ova haplogrupa / subclade je došla iz uskog grla stanovništva ( i njeno oživljavanje je počelo tek oko 300 godina prije Krista ) , a sastojala se od vjerojatno samo nekoliko stotina ljudi . A slavna vojna prošlost u antičkoj Srbiji i Iliriji u davnoj prošlosti pripadalo je haplogrupi R1a1 , koja se dokazala u Maloj Aziji , Egiptu, na Bliskom istoku , u borbama s postrojbama Rimskog Carstva . Očito , u tim danima , a kasnije , u borbi sa snagama Julija Cezara na kraju prošle ere , ratnici haplogrupe R1a su osnovi umrli . Na početku naše ere i daljnje balkanske muške populacije u velikoj mjeri zamijenila je haplogrupa I2a1b – M423 , i sada u Srbiji haplogrupa R1a1 ostalo oko 16 % , a haplogrupa I2a1b – M423 – 33 % , odnosno duplo više.

      A ovo za kleroustaškog povijesničara Mužića i Vlaje, zar možeš biti toliko glup da naše narodne nazive izvlačiš iz germanskih naziva, pa koji k… mi imamo sa germanima?

  6. Poznati su mi veoma dobri tekstovi Krešimira Cvitkovića . Volio bih da Domogoj odgovori.

    • Kakvi tekstovi od Cvitkovića? o tome da “”Hrvatski narod” ima svoj karakterističan genetski marker drugačiji od ostalih indoeuropljana”… pa da na ovakav kretenizam o genetskom porijeklu koje podvaljuju hrvatski pseudoznanstvenici Jurić i Primorac, koje u nas znanstvena zajednica ismijava, koji su obični politikanti i tvorci neke nove genetske ideologije u Rvatskoj, pa s time po ko zna koji put odvajaju NAŠ narod na Hrvate i Srbe, pritom izmišljaju posebni i drukčiji narod “Hrvate”, za koje kažu da čak nisu ni Slaveni, a koje Cvitković promovira gdje god stigne, pa da Nikolić odgovara takvim kretenima… jel ti to ozbiljno ili sarkastično?

      • Nevjerojatno koliko takvi likovi i izrodi vladajuće ustaške ideologije kod nas u Rvatskoj, ispadaju smiješni kada idu komentirati nešto na srpskim portalima…

    • Krešimir Cvitković says:

      Hvala na lijepoj riječi. Usput ne odazivam se na naziv ustaša kako me oslovljava ovi psovač Dalmoš koji ne zna sastavit dvi rečenice na Dalmatinskom.

  7. Tema Vlasi a ovog pravoslavnog Dalmoša okupirale ustaše i Srpska mitomanija.Mislim da Cvitković nije u pravu da su Iliri haplogrupa I. Prije bi trebali biti E-V 13.
    Viđe li ti Dalmošu /Svetog ti Rhanđela/ HG-e svojih Morlaka.Đe Vi spadate.

    • Marko katolik Dalmatinac, na papiru Hrvat! da te ispravim neolitski i antički Iliri su R1a1, dakle Slaveni, kasnoantički i današnji Iliri su R1a1/I2a1b, opet Slaveni, a tvoji, odnosno naši E1b-V13 su južni antički Iliri, skupa sa R1a1 koji su tu otprije, ali su do danas skoro nestali i sad ih ima samo 10posto, dakle E1b-V13 haplogrupa / subclade je također došla iz uskog grla stanovništva prije 3600god, što znači dok su R1a1 ginuli, ovi su se j… i danas su u većini na Kosovu i Albaniji gdje su prije nekoliko stotina godina preuzeli jezik šiptarskih došljaka kojih genetski ima samo 20posto, i tako su se odnarodili, više nisu Slaveni, čitava slavenska Albanija je danas šiptarska. Sad vidite koliko je jezik bitan kako to i tvrdi Domagoj u ovom članku….

      • Zanimljiva teorija.Kladim se da se tvoja Slavenska Albanija treba zvati Srpska republjik Aljbanija.
        Kad te tako dobro ide objasni Vlahe iz Bosne i krajine.

    • Krešimir Cvitković says:

      Grupa E je albanska haplogrupa. zapravo po distribuciji kosovska i srodnici su sa sjevernom Afrikom, jedan srpski povjesničar čak navodi i godinu i događaj kada su kao Turski plačenici došli sa Sicilije u 14-15 st., neznam nemam drugi dokaz pa ne mogu tvrditi. Iliri se spominju puno duže ovdje. Jedna slikica i rimska vojska je imalaadmirala Mamulu i JNA. Mamula je jedno od identificiranih Ilirskih prezimena – plemena.

      • Cvitkoviću! Pa ti stvarno nemaš pojma o genetici, pa ni o povijesti, nije ni čudo koliko ti je zamagljen um sa tim prikrivenim ustaštvom…. E1b-V13 je europski i balkanski starosjedilački rod, pronađen arheološki na Španjolskoj Iberiji starost haplogrupe 7000god., prisutna je u većini srednjeeuropskih do 3posto i slavenskih zemalja od 3posto do 45 posto, njen daleki predak otprije desetak tisuća godina je povezan sa Afrikom, ali to je bijelački i europski rod, dakle ne afrički. Drugo, arheološki Slaveni bili posvuda, što itekako stoji i potvrđuje slične Domagojeve tvrdnje u ovom članku; naše tri Južnoslavenske haplogrupe R1a1, I2a1b i E1b-V13 su po čitavoj Europi arheološki pronađene u eneolitskim i neolitskim kostima drevnih stanovnika, starosti od 4800-7000god, R1a1 i I2a na nekim mjestima i skupa, (kostur do kostura), također i u Aziji su pronađene kosti R1a1, ali mlađe od Europskih, što mijenja dosadašnju povijesnu sliku… kasnije se u Europi arheološki pojavljuje R1b, starost 3500-4500god osvajač i uništavač praslavenske kulture po Europi (to su današnje sve kolonijalne europske sile), zbog kojih je naša haplogrupa I2a1b i iberijska I2a1a gotovo nestala u Europi, E1b-V13 također, koja bez tragova se seli u Južnu Iliriju prije 3600god. ili tu oživljava, a I2a1b prije 2300god također oživljava – o tom sam maloprije napisao.
        Dakle o ovome nisi mogao čuti u Rvatskoj, jer to su gospoda Jurić i Primorac preskočili, kao to nije bitno ili da se ne bi ustašija ljutila…

      • Krešimir Cvitković says:

        Za Dalmoša. Čudna ti ova logika E1b-V13 je balkanski gen nađen u Španjolskoj. Onda na tu tvrdnju složiš zanimljivu konstrukciju. Dijelom točnu, ustvari ponavljaš moje riječi koje sam plasirao po internetu i koje je Vojo vjerojatno našao da mi je dosta Zapadnoevropskog pametovanja kako je dolazak Rimskog carstva širenje civilizacije a bila je riječ samo o dolasku okupatora i lovaca na robove.

  8. Marko, ako ne znaš krajem 19.st. si imao u Albaniji srpsko-albanski bratski savez, sami Albanci su priznali da su im Srbi braća, ali poslje malo Švabe i velikosrpske tenzije, dovele su do toga da su im Srbi danas najveći neprijatelji.
    U Bosanskoj krajini, točnije Cazinskoj krajini imaš turske doseljenike koje se Osmanlije doveli da se boru protiv nas, jer se domaći narod nije htio boriti protiv svoje braće u Vojnoj Krajini, danas u Cazinskoj krajini imamo enklavu sa Haplogrupom G2a i deformirane turske face kod dijela stanovništva, na čitavo stanovništvo BiH sveukupno imamo 15posto izvanjskih neslavenskih haplogrupa. Vjerojatno su to ti Vlahi, kako ih je narod prozvao, to su moje pretpostavke, triba bi to bolje istražiti.

    • E moj Dalmošu učeniče Jove Deretića.Vidiš da je Sloba trebao i u Albaniji pravit krajinu. Objasnide nam malo Srbe iz Bosne,Rvatske pa i one iz stare Srbije. Zašto većina naroda Srbe do xx stoljeća smatraju Vlasima.

      • Krešimir Cvitković says:

        Pa i sami su sebe nazivali Vlasima. Vidi: Vlaški statut – šarena knjiga internet.

      • Brate Srbine, Malo pročitaj ovaj članak o Vlasima, ja ga već nekoliko puta čitam… Gledaj svi znamo za Srbe u Srbiji, Crnogorce srpskog roda i odnarođene Albance srpskog roda, ali u Rvatskoj, nemamo spominjanje Srba do 18.,19st. kada kreće posrbljivanje pravoslavnog ilirskog stanovništva, usporedno kreće i pohrvaćivanje katoličkog stanovništva, u Bosni ista stvar, tamo čak do 19.st naši franjevci pišu da se sam narod naziva katolicima, pravoslavcima, bošnjacima, ali nikako Rvatima ili Srbima, pa i ostali pisci to isto pišu, što znači da se Bosna ne bi zvala Bosnom da u njoj živi narod koji se izričito smatra Srbima ili Rvatima, ista stvar je i u Dalmaciji, ista priča, od antike nema spomena Srba ni Rvata u Dalmaciji, Srbi su bili preko Drine, Rvati u nekoj sjevernoj provinciji Dalmacije. Ali svi oni Dalmatinci, Slavonci, Bošnjaci, odnosno njihovi učenjaci su isticali srodnost sa srpskim narodom. Za dalmatinske i slavonske povijesničare od 13-19.st mi smo isti ilirski ili južnoslavenski narod, pa ko je najviše i prije samih Srba pisao Srpsku povijest nego Dalmatinci, a jel to znači da su oni zbog toga Srbi, ne, to nigdje oni ne piše, pa ni da su Rvati, kako ih danas oslovljava ustaška historiografija… oni izričito pišu da su Dalmatinci i Iliri, i roda Slavenskoga. Međutim iz nekih tadašnjih stranih pogleda pošto su Srbi i pravoslavci štokavci brojniji u Iliriji u 19.st., oni štokavski jezik u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji nazivaju srpskim, a pritom narod srpski, Rvatski narod označavaju onaj koji govori čakavicom i kajkavicom, mislim, to je sasvim logično, ali stvarna situacija na terenu je drugačija. Ja bih se ipak priklonija tvrdnjama svih učenih Ilirskih književnika, teologa i povijesničara Dalmacije, Međumurja, Zagorja i Slavonije kojih ima podosta, većinom svi do sredine 19st. tvrde da smo mi Iliri i naš je jezik ilirski. Vi u Srbiji kao i Rvatskoj toliko pretjerujete da ste sposobni od rođenog brata napraviti neprijatelje. Ako ćemo gledati povijesne zapise, mi u Dalmaciji imamo najviše prava da budemo isto neki poseban narod, imamo kraljeve od 4.st. pr. krista, pa od 6.st. imamo Dalmatinsku krunu, kraljevinu Dalmaciju, kneževinu, pokrajinu, dalmatinski narod… ali ne mi smo dali krunu i svoj narod Rvatima i dobro popušili, dok Dalmacija radi (i propada) Zagreb se gradi… Znate šta, jednom je i Deretić prizna svi smo mi Dalmati! Ima tu istine, nije sve krenulo iz srpskog podunavlja, i naša neolitska nalazišta su iste starosti, ako ne i starija…. pozdrav

  9. Dalmoš ,
    pozdravljam . Marko – hvala za oponiranje ali , čini mi se , da je Dalmoš u pravu !!!

  10. Dalmošu nemoj da vrijeđaš i da me zoveš slugom.Ja sam potomak plemena bili Hrvata koji su potjerali Avare i naselili Dalmaciju u prvom dolasku Hrvata.(didići).Nikad nismo bili sluge, nikoga ,pa ni Bizantskih careva.Daklem, niti sam ti brat niti Srbin a nisam ni Ilir.
    Ti Slugane sebe i svoje traži,laži,petljaj i maži. Nećeš se naći nikada jer nećeš da budeš ono što stvarno jesi.Svoga gnijezda (plemena) nemaš pa na tuđa jaja sjedaš i tuđim perjem se kitiš. Amen.

    • Vidim da je vaše poznavanje povijesti je na razini ustaške mitomanije…. sa takvima je teško raspravljati, i ne triba… bijeli hrvati i naseljavanje Dalmacije… bože me sačuvaj, zar još u te rimsko-ustaške podvale virujete….

  11. gospodine Marko ,
    vaše porijeklo je poštovanja vrijedno …
    ali u nedostatku argumenata posežete za uvedama …
    to je ružno … ma ko da ste !

    • Odvjetniče Vojo.Napisah odgovor a ne uvrede.Krivo si ti razumio.Zaboravih napisati da su prvi Hrvati pisali i govorili ikavicom i da ih se po tome prepoznaje na prostoru negdašnjeg Ilirika. Balkanski Vlasi su u prostor Ilirika unjeli Bugarsku
      ekavicu te je mješanjem ta dva pisma nastala Ijekavica.

      • Opet ustaške demagogije… svi Rvatski dokumenti su pisani na čakavici, povijesno utemeljeno, ali su svi prijepisi iz 16. i 17.st, nema niti jednog originala, pa postavlja pitanje da li je išta autentično. Dalmatinski dokumenti i književnost na latinskom jeziku, kasnije na ilirskom jeziku, latinci i ćirilici, ikavica i štokavica je naša Dalmatinska, čak i ijekavica južne Hercegovine i kasnije Dubrovnika, jer se Hercegovina prije zvala Dalmacija. Sve što je Dalmatinsko vi bi da je Rvatsko, ma nemoj… e nećete više!
        Kroati, Rvati, Harvati kako se pisalo u dokumentima i književnosti su samo vjerske oznake ilirskog naroda, i dan danas ako se skineš sa katoličanstva više nisi Hrvat. I uvik se pisalo odvojeno Rvati od Dalmatinaca, Rvatska od Dalmacije, nigdje ne piše da su Dalmatinci Rvati, ali piše da je to isti ilirski narod, i isti kao u Srbiji i Bosni….
        Ma šta vam uopće to trubim, nikad nećete da shvatite, uvik ćete živiti u mržnji….

  12. Vidi ti našeg nazovi dalmoša. Najprije ćeš sve proglasit Ilirima pa Ilire Srbima i eto ti Srbi svi i svuda.Normalno da neznaš tko su Srbi.
    To o ustašama okiti mačku o rep.Prestani muljati i lažno se prestavljati.

  13. Nisam odvjetnik niti advokat … ako sam bio grub u formulaciji ,moje izvinjenje .
    Iskreno vam kažem da sam srećan vašim prisustvom na javnomservisu.me.
    Argumenti Dalmoša – imaju veću težinu .Ne znači da sporim vašu misao.. ja nemam ličnog obrazovanja da bih to uradio .
    Volio bih,što više, da se pozivate na izvore .
    Hvala !

  14. Voljela bih što više ovakvih tekstova a bogami i dobrih komentara .

  15. Mate Puljak says:

    Izvrstan clanak koji bi nekakva temeljitija arheoloska istrazivanja na podrucju imotske krajine i potvrdila.Dok se Zagvozd dici “antickim”imenom Montanense a na terenu nema nikakvog Rima,Bizanta ili kako vole reci Grcke zbog nalaza kaciga na brdascu Gradac(koje su ilirski trgovinski uvoz iz 5.st.pr.K.) u obliznjem Grabovcu ispod njiva lezi anticko naselje.U blizi je i logor,tragovi spurila odlaze preko Goricaja na Caljkusice,drugi krak preko Kusica a treci preko Medova Doca i Dobrinaca.Svi se spajaju na glavnu cestu Salona-Narona.Grabovacka prica je ujedno prica augzilijarnih ceta rimske vojske treceg i cetvrtog stoljeca.Ima naznaka i starije rim.price.Sam Grabovac i njegove porusene rustice nisu nista drugo do ostaci veteranskog naselja koje je formirano uz logor.Ulomci krscanskih motiva iz Tadica kuce pripadaju najstarijoj krsc.prici zabiokovlja ali im se nedaje pozornosti niti ih se tko usudjuje datirati u 3./4.st.Grabovac je ilirsko-rimska prica koja je funkc.dosta dugo.Ovdje bih napomenuo da se konacno treba povesti racuna o imenu Montanense koje se uopce ne spominje na saboru u 6st.Kome odgovara da se konstantno prepisiva laz?Montanorum Dalminense iz akta oznacava nepokorena plemena zabiokovlja koja su ranije bila u sastavu rim.vojske.Ako je i postojalo naselje koje bi nosilo(kao na nekoliko mjesta u Carstvu) ime Montanense to bi bio Grabovac a ne Zagvozd.Kako je Bulić znao za ime Montanense kada o njemu nema spomena do tada,kako na saboru tako i u dr.povij.izvorima?Osim ako nekako nije znao za nalaze sa teren pa povezao sa ostalim nazivima takvih mjesta za planinom kao npr.u Austriji.Morao je po meni znati puno vise da bi to napisao.Sve u svemu,zabiokovlje prica pricu o autohtonosti i nepokorenom narodu koji je uzivao blagodati antike,kao iliri na vrhuncu moci i kasnije kao augzilijarci i veterani u kasnoj antici.Steta sto nema istrazivanja na podrucju Grabovca.Kao i svugdje,novac je problem.Dali ga traziti u stranim investitorima ili jednostavno u turistickoj arheologiji volonterskog tipa uz strucni nadzor,neznam ali nije rjesenje ni cekati “manu s neba”.

  16. Gospodine Puljak – hvala za priču .

  17. Balkan je dio Juzne Evrope koji je naseljen najmanje 12000 godina. Tu su zivjele mnoge civilizacije, formirale i nestale mnoge kulture. Za vrijeme Rimljana stanovnici Balkana su koristili naziv Vlah za one koji postadose petokolonasi to jest primise jezik i kulturu od Rimljana i postadose izdajnici roda svoga. Ime Vlah ostade do danasnjeg dana i simbol je necega sto nije dostojno postovanja. Dobar su primjer u danasnje vrjeme u Hrvatskoj Hrvati-Yugonostalgicari oni su izdajnici roda svoga, znaci da su Vlahi, i oni se zalazu za takozvano slovenstvo sto nema nikakva smisla sa zdravim razumom. Hrvati su oduvjek bili Hrvati i tako ce uvjek biti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s