Srdan Kosović: Moja nacionalnost je čovječanstvo

ilustracijaPostupi po naređenju! ODMAH! Odzvanjale su te riječi u ušima mnogih  u nedjelju, još u tom trenutku nesvjesnih da su se probudili u drugačijoj zemlji. Dok su još trljali kapke, razmišljali su kako to da je neko bio neposlušan, kako to da je u sistemu robovlasnika iz Grblja i Rastoka, neko shvatio da nije rob, i da je njegovo pravo preče od naredbe. Dok je sapun klizao između ruku, razmišljali su  ima li još takvih, ima li ljudi kojima je građanin ispred države, ispred partije, je li još neko ostao budan do kasno u noći između subote i nedjelje, je li se i drugima desila svojevrsna katarza, ima li još neko ko bi rekao: neću, ne dam jer je moje!

Niko u dubokom snu nije čuo plač ponovo rođenog građanina, te nove vrijednosti koju Crna Gora posjeduje od nedjelje, ali su zato svi čuli prve riječi tog novorođenčeta. Pismo u kom je protestovano protiv policijske brutalnosti je bio prvi glas nove Crne Gore. Svjesni su bili potpisnici tog pisma da je u ovom sistemu ta policijska brutalnost više simbolička, nego stvarna, jer zna se da oni mogu dosta gore. Ali, to pismo, upućeno represoru, su potpisali građani i to i sa hrabrošću i sa strahom, i sa ponosom i sa zebnjom, iz inata, ali uz uzdahe… Ne može  se mijenjati svijet, a uživati u njemu,  ali strah znači ulazak u završnu fazu promjene, u onaj posljednji skok.

Tako je Stevan Milivojević pokazao šta znači borba za ljudska prava, pridruživši se onima koji ne razumiju da se iz istih razloga bune, a da nije trebalo da mu zaigra brk na miris granta koji u sebi nosi elokventne izgovore za bahaćenja i prejedanja na okruglim stolovima i seminarima.  Nije mu ništa trebalo da bi ustao da brani svoje građane, osim savjesti. Pismo su potpisali i promoteri NATO i promoteri neutralnosti, i oni sa privatnih i oni sa državnih fakulteta, i oni zaposleni koji nisu hajali što će postati meta za otpust, i oni nezaposleni koji su znali da će posao time još teže dobiti.

I svi oni koji su čitajući pismo se naježili, dio su tog bitnog političkog čina do tada nezamislivog u Crnoj Gori, koji je je izbrisao podjele, koji je pokazao razbijanje ravnodušnosti, a nije mržnja nasuprot ljubavi, već upravno ravnodušnost. Zato i nema puno onih koji su ostali imuni na demonstraciju građanstva u nedjelju veče, koja se dešavala na, ali i uporedo sa protestom. Zbog takve prirode okupljanja je više suza poteklo zbog emocije nego zbog suzavca. Malo je vjerovatno da su i svi policajci ostali tvrda srca gledajući kako pored njih marširaju ljudi sa kojima dijele muke, ali je to ostalo sakriveno iza kaciga i maski. Tek su shvatili koliko to malo veze ima sa „istaknutim pojedincima“, kada su vidjeli kako trče ispred njih i podmeću se kako bi ih zaštitili, i tad su sigurno poželjeli i da oni njih zaštite, jer su oni – građani po prvi put bili glavni na protestu građana.

Zato je manje bitno i za više hiljada ljudi bilo to što nisu ni čuli političke zahtjeve upućene te večeri, jer oni su počeli svoje izliječenje, to je bila terapija za jedan duboko povrijeđen, otrovan i raspamećen narod. Ravnodušan nije čak ostao ni veći dio režima, koji je to pokazao kroz fašističke i lažno patriotske poruke koje su im hranili plaćeni analitičari, čime su jasno pokazali da su se iznervirali,  ali time i pokazali ljudsku stranu, jer za čovjeka je i pokvarenost, i to je u ovoj konstelaciji manji problem.

Ali, oni koji su ostali ravnodušni – to su oni u koje treba gledati. To su oni koji nam nisu za 25 godina dali nijednu ljudsku reakciju na ono što se dešava, svaka ljudska poruka je cenzurisana u njihovom savršenom birokratskom rječniku. Oni su ti koji su ubijali državu i građane, jer ni nasuprot života ne stoji smrt, već ravnodušnost.

Subota nije Dan D, posle subote će biti nedjelja, a tek rođeno nakon glasa mora da nauči i da hoda. Strana se mora zauzeti: neutralnost pomaže,a  tišina hrabri opresora. A sad postoji i strana za koju ne važe izgovori kojima se održavao status quo, a to je mlada, građanska priča razočarana u brojne proklamovane ciljeve, spremna da se žrtvuje kako bi integrisala društvene razlike.

„Ja sam za istinu, ko god da je govori. Ja sam za pravdu, bez obzira na to ko je za, a ko protiv nje. Ja sam građanin, prvo i najbitnije, i kao takav sam za svakoga ko doprinosi dobru društva u cjelini. Moja porodica je proleterijat cijeloga svijeta, nemam ni kašike ni mačke. Moja nacionalnost je čovječanstvo.“

Poslušati modifikovanog Malkolma  X i Vukašina Markovića, ne biti ravnodušan i gotov(o) je!

Advertisements

Comments

  1. Ima li ko da podijeli ovo ljudima po crnoj gori koji misle da protest nemoze dovesti do promjene? Da ih ne ostavimo da neznaju da putem nenasilnih protesta mnogi diktatorski rezimi su pali tako sto je i domacoj i medjunarodna zajednici nije ostalo nista bez da pred ociglednim nezadovljstvom naroda izvrshi pritisak nad tim rezimima da se skinu sa vlasti.

    Evo ga izvor za nekog dobrog novinara da izvuce sve sto mu treba. Citava lista rezima koja su skinuta nenasilnim gradjanskim protestima i sve metode koje su koriscene.

    Na ovom sajtu mozete naci citavu bazu slicnih slucajeva.

    http://nvdatabase.swarthmore.edu/content/chileans-overthrow-pinochet-regime-1983-1988

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s