Luka Nikolić: Kako smo upali u Pandorinu kutiju

Luka-NikolicDeveti je novembar, međunarodni dan borbe protiv fašizma. Ovaj ,,blagi“ dan je, kao i svake godine, prilika za osvjedočene i ostrašćene antifašiste da iskažu svoje mudre misli i očiste blagorodni um od prljavština dnevnopolitičke sadržine. Po potrebi, citiraće oni i Roberta Šumana i pritom će da blistaju u licu misleći da su izmislili toplu vodu što znaju ko je on, samo puno bi bolje bilo da su neke Šumanove ideje sproveli u djelo, a ne ga samo citiraju devetoga novembra i ostalih međunarodnih dana. Čini mi se da većina blavora koji će se na današnji dan oprobati u kvaziintelektualnom verglanju ne bi znala da razlikuje Šumana čije je djelo vezano za ideju ujedinjene Evrope i Šumana (sa istim imenom) koji je bio kompozitor romantičarske epohe. Taj kompozitor je napisao jedno djelo koje bi puno moglo da pomogne našim političarima u sopstvenom uzdizanju: Album za đecu. Međutim, više od identiteta Šumanovog problematičan je identitet onih koji će njega citirati.

U prvom redu, primitivna svijest naših političara uslovila je da se antifašizam posmatra kroz naočare marksizma i socijalizma što je suštinski pogrešna postavka. Jer ako svoj politički habitus gradite na načelima socijalizma, kao što to čine naši političari, krajnje je zlonamjerno tome dodavati i pridjev antifašistički. Nekoliko je razloga za ovakvu tvrdnju, a najprostije možemo viđeti na primjeru da nijesu sve zemlje koje su se borile protiv fašizma – socijalističke. Na kraju krajeva, niti Šuman, idejni tvorac ujedinjene Evrope, kojega svi citiraju nije baš sebe davao za socijalizam.

Nakon toga, nemojmo zaboraviti da je izvrtanjem Marksove ideje nastala ideologija koja je fašizmu (nacizmu) bila u najmanju ruku dostojan takmac, a po ubistvima svoga naroda, daleko bez premca. Naravno, govorimo o staljinizmu. Sve krunske vrijednosti fašizma bile su spakovane i sprovedene i u staljinizmu, samo što je umjesto konc logora bio gulag, a umjesto Hitlera sa malim brkovima, Staljin sa velikim brkovima. I jedna i druga ideologija stvorile su krajnje etatizovane države sa ukinutim slobodama bilo koje generacije, sa jednom jedinom dopuštenom i poželjnom radnjom, a to je beskrajna podrška partiji i vođi. Dobronamjerni čitalac prepoznaće naše društvo u prethodnoj rečenici, istina ne tako represivno, ali u jezgru isto. I zbog toga je do neba licemjerno kada prvaci naše države govore o antifašističkom duhu koji živi u narodu. Možda je taj antifašistički duh bio živ kada je Jugoslavija u ulozi piona velikih sila uvučena u Drugi svjetski rat, ali nakon toga taj duh je poput onoga iz čarobne lampe nestao. Poznato je iz filma, nakon što se duhu ispune tri želje – on se vraća u lampu. Tako je i sa tzv. antifašističkim duhom koji nakon što su velike sile ispunile svoj san o neutralizaciji Hitlerove Njemačke, nezaustavno mora da se vrati u lampu i da bude na raspolaganju svakoga devetoga novembra kako bi naši političari mogli trljati lampe svoje bespomoćnosti. Čisto sumnjam da će nekome pasti na pamet da konačno antifašistički duh ostavi da počiva u lampi, jer je opijeni, glupi, kvazijugonostalgičarski narod najlakše zavesti AF duhom jer su svi oni po šumama i gorama branili svetu Jugoslaviju od spoljnjeg neprijatelja. Još jedna paralela se provlači već sedamdeset godina. Ko god se usprotivi bezglavom monstrumu komunizma biva proglašen reakcionarskim đubretom. To je najstarija taktika prebacivanja stvari sa argumenata na klišeirano etiketiranje. Uspijevalo je prije sedamdeset godina, uspijeva i danas. Samo što više nijesu reakcionari, nego antidemokrate i antievropejci.

Najzad, protivurječnost koja nadvisuje sve druge je ta da u našoj zemlji u kojoj je vlast ista dvije i po decenije, neko govori o antifašizmu. Čuvari komunističkog trezora sada sebe identifikuju sa ljudima koji žive u zemljama koje su prije tri stotine godina imale ono što mi ni danas nemamo. Ta identifikacija može da opstane i da se održava iznad vode jedino u zemlji koja je do srži fašistička. U zemlji u kojoj je žena sudija u predmetu đe je njen muž optužen. U zemlji đe nema osnovnih ljudskih sloboda, a kamoli onih političkih i građanskih oko kojih se lome koplja u civilizovanom svijetu. U zemlji koja danas nema ništa jer je sve prodato, u kojoj se o budućnosti ne može ni razmišljati, u kojoj se o prošlosti ništa ne zna, jer ona prošlosti i nema. Sve one lažne slobodarske i junačke priče malenog naroda su razotkrili naši sveti političari današnjice. Proklamovali su antifašizam kao svoj politički credo, a u isto vrijeme śede u istoj fotelji u kojoj su bili i kao komunisti i kao demokrate i kao liberali. Ta ideološka prevrtljivost ne govori o ničemu drugome nego o fašistoidnosti naših političara koji su spremni da prodaju ono zbog čega na riječima oće i život da daju, zarad ličnog interesa i profita. Njihova lažna antifašistička retorika na jedan pur exellence frojdovski način pokazuje da je fašizam njihova jedina ljubav.

Vikali su oni nekad Smrt fašizmu, sloboda narodu. Uspjeli su da unište fašizam, makar onaj ratni, ali nikad nijesu oslobodili narod i u tome je sva muka. Dalje, ako su oni vikali sloboda narodu, a narod nije slobodan, to sasvim sigurno znači da naši političari nikad nijesu htjeli da unište fašizam u sebi. Prelijepo je rekao Mišel de Montenj: ,,Nakon što sa vlasti ode jedan bauk, na njegovo mjesto dolazi još veći“. Savršeno je to tačna izreka koja se potvrđuje, nažalost, na našem primjeru. Nakon Jugoslavije, u kojoj se režim nije mnogo trudio da sakrije svoju represivnost, došla je tzv. nova garnitura koja pod maskom demokratije i evropejstva dosljedno sprovodi represiju koju su sprovodili komunisti. O tome koji je oblik represije opasniji dovoljno govori provjereno iskustvo da se protiv onoga što ne vidiš najteže boriti. Tako je i danas, niko javno ne propovijeda totalitarizam kao što se to nekad činjelo, čak se propovijedaju i suprotne ideje od onih koje su trenutno na snazi. Ali, boriti se protiv fašizma u našim političarima znači boriti se protiv nesalomljive vjetrenjače koja se već sedamdeset godina gradi i nadograđuje. Boriti se protiv toga, skrivenog fašizma, znači suprotstaviti se narodu koji vjeruje i uvijek će vjerovati da je nebo zeleno, samo kada to kaže njihov vođa.

Iz svega rečenog slijedi jednostavan zaključak: 1945, 1989, 2006, 2015, u svim navedenim godinama režimi u našoj zemlji uvijali su se u sve ljepše paketiće kako je vrijeme prolazilo. Danas čak na tom paketiću imamo i mašnicu koja nam govori da je naš režim demokratski samo dok biramo ono što treba. Ali, jedna je stvar sigurna, dok god prelati i korifeji koji se danas predstavljaju za prvake naše države budu propovijedali antifašizam, možemo biti sigurni da su paketići našeg režima jedino za fašizam bili rezervisani i da će još mnogo godina proći sa istim potpisom, sa istom mašnicom u istom papiru.

Advertisements

Comments

  1. Najveca uvreda za zdrav antifasisticki um je postojanje “republike srpske” u BiH. Next to it je pokusaj tzv DF da Bosnu ponove pod maskom “skidanja Milja”. Obrijani I neobrijani cetnici, amfilohijevi talibani, nece moci, necete proci! Ono sto ste mogli 1992. nece moci 2015.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s