Dr Goran Jovanović: Da nekad ponosno i puna srca kažeš: “Sretan ti rođendan, grade.”

Sviće. Ustaneš, spremiš se za posao. Upališ auto, i počneš slijediti svakodnevnu rutinu radne sedmice. Baciš pogled kroz prozor. Na jedinoj praznoj ledini između novih zgrada iznikla je žuta tabla i gradilište. Sjetiš se livada i igrališta iz djetinjstva. Skoro sve su pojeli cigla i armirani beton, zgrade, parkinzi i šankovi. 
Reklo bi se da Kotor živi punim plućima. To je samo opsjena izrasla iz izduvnih plinova brodova i autobusa izletničkog turizma kad su gotovo sve druge privredne grane pokopane ili su na izdisaju. Osušilo se risansko Ljekobilje, odavno su utihnule šivaće mašine u Jadran Perastu, dimnjak stare Rivijere opominje poput ispruženog prsta. Iskopnila su preduzeća koja su nosila privredni razvoj grada. Neka su privatizovana pošto su ih obrstili skakavci, a neka su, kao Jugopetrol premještena u Podgoricu.  Dok se voziš s desna promiču improvizovani parking na URC-u, na mjestu nekadašnjeg hotela, neka nova arhitektura tik uz stari grad, zgrada potopljene Jugooceanije, tužni i oronuli hotel Fjord. Umom prostruji anegdota kad je turista pitao čemu služi ta ruševina u tako lijepom gradu i tvoj prijatelj mu je fakinski odgovorio da je to za snimanje ratnih filmova.
Ratuje se u Kotoru, ponekad, noću, ali ne za potrebe umjetnosti. Uzavru tenderi, sudare se poslovi, neko zapuca, izgori nečiji automobil, razbjesne se klanovi, pa se smire. Prisjetiš se silnih obećanja vladajuće klike i kapitalnih projekata, zaobilaznice koja nas je zaobišla, neizgrađenog lifta i uspinjače na skicama. Projekti, rasprave i novci u beskonačnom raskoraku. Vremenom i nebrigom nagriženi bazen “Nikša Bućin” podijelio je gorku sudbinu evropskog šampiona VK Primorac. Odmah tu je bolnica, nekako se krpi iz donacija i humanitarnih akcija. Nedaleko odatle prominira nagrdni betonski skelet nezavršene sportske hale.
Još jedan opštinski kapitalac se sprema za odstrijel. Luka Kotor je odavno na nišanu Royal Caribbean-a, koji je preko svojih moćnih zastupnika pustio s lanca lokalne goniče. Za navodni boljitak Kotora. S time bi dotukli kotorsku ekonomiju i ostavili nas da nam se sve svede na to da gosti prespavaju ili samo prošetaju, da nas fotografišu, da se najedu po picerijama i pasterijama, kupe sitnicu u nebrojenim suvenirnicama i otplove, mašući nam, u neke druge luke koje više drže do sebe. Kotorske institucije kao što su Arhiv i Zavod za zaštitu spomenika su pretvorili u područne jedinice. Cijeli grad je jedna velika politička filijala čije se istorija, tradicija i kultura koriste za prijeme uglednika, za modne revije, za koncerte i predstave sa već kovertiranim kartama, za snimanje spotova, promocije i pučke svečanosti. Naše ruine ostaju nama.
Sjetiš se dugogodišnje bahate gradonačelnice, njenog ograničenog rječnika, izlizane gramatike i piljarskog prepiranja. Potom, podijeljenih opštinskih stanova, partijskih zapošljavanja, namicanja para podobnima, žmurenja na zatrpavanje mora u Lipcima prije sedam godina i još mnogo štetočinstava. Jer pamtiš. Jer ti smeta. Jer te boli. I jer je i dalje nadvijena kao siva eminencija nad svojom partijskom družinom i njihovim satelitima zavaljenim u udobne fotelje.
Tako razmišljajući stigneš na posao. Saznaš novitade, ćakule, odguliš šta moraš. Sa platom namakneš pola kotorske potrošačke korpe. Za drugu polovinu se već nekako snađeš. Na povratku s posla gužva, saobraćaj se jedva vuče, iz kruzera kuljaju stranci, škljocaju u predivan krajolik i živu istoriju kotorskih zidina, palata i crkava. Mnogi ti zavide u kakvoj divoti živiš i odu sa takvim utiscima. Tebe ponovo zatrpa lavina pitanja, natkrile te tmasti oblaci, uznemiri osjećaj lagane dekadencije rastvoren u jesenjim kišama. Ćutiš, radiš, odmoriš, opet radiš, povremeno glasaš. Gledaš prijatelje kako pakuju kofere i odlaze. Ostao si, možda si suviše emotivan i vezan za svoje najbliže i grad. Ili nisi dovoljno hrabar. Zadovoljiš se kafanom, briškulom, feštama i onim februarskim plamenom što proguta karnevala koji sve grijehe preuzme na sebe i nakratko se osjetiš bolje. No, nijedan stvaran problem time nije izgorio.
Znaš da više ne može tako, da i grad i ti vrijedite više od lokalnih klimoglavaca, namirenih aparatčika, nesposobnih kadrova i kutijaša. Da se otrgneš beznađu; da progovoriš, da ne pristaneš na ucjene, pritiske i nepravde; da braniš znanje, poštenje i trud; da ne daš da se ruži ovo što nam je bogom dano i da izađeš na ulicu kada siluju zakon. I da ih olovkom na izborima pošalješ u političku prošlost. Da jednom ponosno, puna srca kažeš: “Sretan ti rođendan, grade.”

grade

Advertisements

Comments

  1. Hvala Gorane!

  2. Svaka cast na tekstu.” Sjetiš se dugogodišnje bahate gradonačelnice, njenog ograničenog rječnika, izlizane gramatike i piljarskog prepiranja.” – upravo…

  3. Miodrag Raickovic says:

    Ni tacke ni zareza za dodati.Svaka cast Rus!

  4. Takva nam je stvarnost, baš takva kako si je opisao.

  5. we salute you!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s