Goran Jovanović: Zukina ponta

Goran_Jovanovic

“Bliži se, bliži ljeto, ono nam je svima milo, a kako i ne bi bilo, kad bliži se, bliži ljeto.”

Tekst o djetinjstvu i prvoj mladosti, Dobroti i Kotoru kojih više nema. Nadam se da će se fetivi Kotorani naći u ovoj priči, svako ispod nekog svog bora ili duba, svako na svojoj ponti sa društvom ili u omiljenom kafiću. Prije kruzera, suvenirnica, revolveraša i betonizacije. Unaprijed se izvinjavam na dužini, kraće nisam mogao.

*** ***

Iz nekih prošlih vremena dopire kroz sjećanja savremenika pjesmica koju je pjevao Dragan Rajković Prkač, naš dragi Kotoranin i muzički zanesenjak, autentična pojava jednog boljeg, mirnijeg i sretnijeg Kotora. Ova prosta, gotovo dječija pjesmica, puni nozdrve mirisima djetinjstva, kad sam jedva čekao junsko svjedočanstvo, skupljao sličice, čitao stripove do mile volje i literaturu van lektire. Kad su trajali cjelodnevni maratoni ronjenja, plivanja, pucanja na gol, vaterpola, hvatanja s loptom, hvatanja oko barke, sredine, “punjenja” na skalama ponte. U sumrak, krajem osamdesetih, igralo se žmurke, pravljenja logora, tan – tan, Partizana i Njemaca, kauboja i Indijanaca, Zagora i Velikog Bleka, zujalice, “zaleđivanja-odleđivanja” itd. Sve ono što su igrala i ostala jugoslovenska djeca. Pucali smo garbit. Gađali smo šišmiše koji su oblijetali oko glava,   kamenčićem sa zategnute lastike na parčetu daske ili iz fiondre. Ne baš uspješno, ali smo bili nešto opasniji iz blizine. Znali smo da su krilati “đavoli” opremljeni nekom vrstom biološkog radara. Uveče bi se jednostavno skupljali kod parapeta ili na ponti i nastavljali druženje. Tih dana bi zamirisale mamine krofne i palačinke, susjetka je pravila najbolje knedle sa šljivama, skupljao sam, krckao i jeo borove pinjule i radovao se kad stigne lubenica sa pijace.
Zukina ponta je bila prirodni mjesni zbor različitih generacija mog dijela Dobrote, Petana, Daošina, Tamborja, puna momaka i cura iz kraja. Stari bor na krivini, ispred kuće pok. Jovana Gopčevića Zuke, je predsjedavao beskonačnim zajebancijama, partijama briškule, trešete ili klikera. Docnije i odmjeravanjima jedrih fureštica. U hladu bora, na ivici asfalta prestajala je važnost titula, materijalnih razlika, porijekla, plemenske pripadnosti, političkih opredjeljenja. Bili su dobrodošli i rođaci iz unutrašnjosti koji su ljetovali kod nas, turisti godinama vjerni tom našem parčetu obale, vlasnici vikendica iz daleka i gosti iz drugih djelova grada. Sport kao neiscrpna tema, navijačko prepucavanje, uglavnom između Partizanovaca i Zvjezdaša. Vuja je tu bio nekako po strani, stari Hajdukovac, postojan i dan danas. Komentarisani su atletski i plivački šampionati, svjetska i evropska prvenstva u fudbalu, košarci, vaterpolu itd. Slavljene su sportske legende tog vremena, nabrajani sastavi i timovi, prisjećali smo se članova štafeta i bivših asova. Dosta nas je treniralo neki sport, najviše jedrenje, zatim vaterpolo, fudbal i drugo. A imali smo mlađu i stariju ekipu za turnire u malom fudbalu.
Pretresane su istorija, politika, novitade. Često se pretjerivalo u opisivanju doživljaja, prepričavanju anegdota, a dobri vicevi su uvijek bili na cijeni. Omiljena zabava ispod bora, uhvatiti nekoga “u mašinicu”, taj bezazleni vrtlog zajebancije koji nije opraštao nikom. Ko se ugojio tokom zime plaćao je to ljeti provokacijama društva i onomatopejom praseta. Kad bi se kakva slobodnija turistkinja sunčala u toplesu, kvorum momaka, junoša, čak i oženjenih komšija brzo bi se popunio ispod bora i tada motivisano vijećao o najvažnijim pitanjima naših jednostavnih, ali bezbrižnih života. Kad bi neko trebao ubaciti ili izvaditi barku iz mora lako bi se okupili da damo ruke. To je važilo i za druge probleme i vrste pomoći. Nekad sam znao otići biciklom do dasaka na Kampu, do beogradskog ili zrenjaninskog odmarališta, Galebove stijene, Orahovca, nekad na kupanje po zalivu barkom, a poslije punoljetstva, autom, do Perasta, Risna, Herceg Novog, Tivta, i dalje van zaliva. No, najvjerniji sam bio mini-akvatorijumu između Stefine (“Lahora”), “Ludačke” ponte, Markove, Zukine, Uđove i nekadašnje “Bonace”. I nije bilo ljeta, a da se makar jednom nije preplivao zaliv do Glavata i nazad. Danas takav mali poduhvat zbog velikog broja brzih plovila djeluje mnogo opasnije nego prije dvije-tri decenije.
Šutiranje na vaterpolo gol vrcalo je zabavu. Još kad dođu stariji i razgale se kao tinejdžeri uz smijeh i graju. Dovoljno zanimljivo za gledati, a kamoli učestvovati. Široki zamah loptom Zokija Pajovića uz prigušeni krik i grimasu ushićenosti, Vidovi i Tomovi projektili. Pa kad nenamjerno pogode loptom u glavu nekog od kupača i potom uz zarazan smijeh zarone da se tobože sakriju. Naravno, niko se nije ljutio i palo bi izvinjenje. A kad se šutiralo, bilo je moderno prozvati nekog poznatog vaterpolistu u stilu tv komentatora. Posebnu popularnost nosili su reprezentativci SSSR-a, šampionska generacija iz osamdesetih i reprezentativci socijalističke Jugoslavije. Ja sam često imenovao Aleksandra Kabanova, pa su me zbog njega dugo zvali Kabanov. Sa ponte su još odjekivali pokliči Apanasenko, Mšveniradze, Milanović, Šimenc, Bezmalinović, Sukno, Šoštar itd.
Sjećam se igre sa delfinima, najviše sa starim, dobrim Jocom. Jednom prilikom, nas djecu sa ponte je užetom vukao gliser po zalivu, a mi smo bili nanizani na konop za koji smo se čvrsto držali i uživali u brzom kretanju kroz vodu poput živih torpeda. A pored nas jednakom brzinom je plivao delfin, dozvoljavajući da ga milujemo po hrbatu. U memoriju mi se urezala i ustrijeljena velika crna morska kornjača, izvučena na oravački žal, negdje sredinom osamdesetih. Povremeno bi se organizovale trke u plivanju do bove, ili do bove i nazad, te trke štafeta. Dobar sam bio u ronjenju na daljinu, a Borojko neprikosnoven u ronjenju na vrijeme – ko duže. Svi smo skakali sa ponte, iz mjesta i zaleta. Kao da sad gledam bravurozne “spirale” Joška Markovića i “salto” Bata Boss-a. Prilično opasnim doimalo se dokazivanje muškosti u riskantnim skokovima na glavu u plićak. Doduše, ti su skokovi više predstavljali skokove na stomak, nego na glavu, a par puta je bilo i ružnih posjekotina kao onda kad se Drago otisnuo hazarderski sa vrha parapeta u plićak. Uvijek raspoloženi, krupni  Borojko je skakao na stomak uz pregib. Od Marka Pejanovića sam naučio skok na leđa, a da se ne “razbijem” (što se ogleda u pečenju leđa kad tresnu o površinu vode). Kasnije sam ih usavršio i pravio varijacije. Bacali bi malog Boleta iz ruku i sa ramena, on je neustrašiv i presretan letio na sve strane. Ko bi zaglavio dugo u sredini, u istoimenoj igri s loptom, preporučivalo mu se da javi mami da mu ne sprema večeru. Đura se rijetko kupao, tražio je uvijek specifične uslove i temperaturu vode, ali je zato bez problema nudio suncu svoj atletski torzo. Braća Vicković i dan, danas umiju da ispletu dobru zajebanciju dok se suše, onako po naški. Ponekad se ribalo sa ponte, moj maksimum je stizao do špara ili cipola, ali bilo je onih koji su od toga već tada pravili nauku, filozofiju i, bogami, umjetnost. Muljani i Kampovci sve rjeđe potežu mreže kod Zukine ponte, odavno je riba smanjila, povlačeći se pred izlovom, pojačanim morskim saobraćajem i zagađenjima.
Kad bi zašlo sunce igrali smo fudbal na Markovoj livadi, na ukopane male golove od drvenih greda sa mrežicom. Danas je na mjestu livade stambena zgrada. I u blizini nje se načičkalo još dosta betonskih građevina. Previše. Standardna ekipa na terenu u sastavu Vlado, Goja, Mozgi, Mića i ja. Igrali su i Božovići, Đuričići, Matkovići, Pavićevići i mnogi drugi, a ponekad čak i curice. Kako njih nije bilo dovoljno, pravili smo miješane ekipe. I uvijek bi na ispomoć došao neko sa strane, od gostiju, rođaka i slično. Najveću nepriliku stvaralo je nabulavanje lopte u lovorike. Probijanje do nje kroz živicu i draču zahtijevalo je umješnost. Jednom smo tako našli ukradeni motor Banja Radanovića gurnut sa magistrale u drače,  niz stranu. Sretni vlasnik nam je iz zahvalnosti darovao fudbalsku loptu.  Goja je volio da dribla u stilu Džajića, ja sam volio Mancea, a skoro svi Maradonu. Glavni rival bjehu Kampovci, igrali su kod nas, a mi smo gostovali njima na livadama na Kampu. Sada tamo niče kompleks vila uz obalu, nekakav bezdušni, betonski rizort crnogorske političke mafije.
Prije petnaestak godina kao student na ferijama, okupio sam lokalne klince, njih skoro petnaest i pravili smo akciju “glibanja Kapitana”. Iritirala nas je količina fenseraja i loše muzike koja je dopirala preko mora. I nikad preboljeni koševi na Svetom Matiji, jedna od prvih žrtava turističkih “valorizacija” devedesetih. Našli smo nekakav morski mulj sličan ilovači, namazali se njime i trkom uz galamu i dreku istrčali po parapetima i asfaltu do Kapitana i sjurili se u more praveći golemu mrlju blata na površini, na smijeh i začuđenost prisutnih. Jedna moja kasnija velika ljubav me prvi put ugledala tu, blatnjavog i blesavog, kako predvodim gomilu zamazane i vesele dobrotske dječurlije. Bilo je tu svakakvih zgoda i nezgoda. Srčkovi masni i začinjeni štosevi, Krampusove izmišljotine, opuštenost i smirenost Mija Vulića, pretjerana učtivost Vlada Kulture, prepirke oko svega i svačega uz neizbježno izigravanje pametnjakovića, opklade, kupanje po pljusku ili ogromnim talasima.
Negdje u VII i VIII razredu i kasnije, početkom gimnazije, se počelo više izlaziti, svako sa svojim društvom i to već nije imalo veze sa našim krajem. U početku na Rivu, na klupe, na sok, kokice, sladoled, burek kod Bera ili kolače kod Ruždija. Šetalo se, slušala Alisa ispred ondašnjeg Dojmija, Glas Boke u Fjordu; simpatije; prvi poljupci; prve velike ljubavi; platonske, naravno. Često bi na nas nabasao usamljeni Rajković koji je sa zadovoljstvom pjevao svoje pjesmice kad bi vidio da ima publiku. Naravno, izazov je bio ne pući od smijeha, jer Draganove pjesme su u njegovom izvođenju, iako melodične i tužnjikave, imale nekakav komičan prizvuk. Na povratku kući se ponekad kupi vrućeg hleba iz pekare i podijeli i smaže kao najveća poslastica. Igrali smo poker aparate u Mimozi, umjereno, na sitne uloge, dobijali i više gubili. Voljeli smo otići na flipere i automate za video igre u Domino, na URC-u. Kako nismo imali previše para znali smo turpijati sitan metalni novac i koristiti ga kao lažne žetone što je izluđivalo Albanca Fadilja sa tipičnim “Šok”-ovim izgovorom našeg jezika koji je prodavao prave žetone. “Malji, nemoj da stavljaš ljažni žeton!” – odjekivalo je uz škripu guma virtuelnih Poršea, premlaćivanje protivnika u Vigilante, pucnjavu Heklera na Operation Wolf, ili pištanje projektila na Space Invaders. Rado smo igrali pikado i bilijar. Kasnije kroz srednju produžilo se vrijeme izlazaka, prešlo se na alkohol, žurke, svirke, Portobelo, Betulu, Bebop, kasnije Big band, Fjaka, stari Dom invalida, Evergreen itd. Ljetnji izlasci nudili su neku posebnu draž i lakoću, a mladost im je hitala u susret svom svojom naivnošću, otvorenošću i emotivnom širinom.
Kroz sjećanje projuri na biciklu Milo Jarac sa onom svojom starom kućnom vagom, dugim sjedinama na potiljku i jarećom bradicom uz povik “Izvol’te, gospodine, da se merimo”. Razgovori sa Milom Letačom kod njegovog štanda sa knjigama pored topova, nabavka kaseta kod Bosanca na vratima od grada, Ojline manguparije na klupi. Pracija tada nisam poznavao, on će obilježiti moje fakultetske i ljekarske dane. Naiđe, odnekud, Žuti iz duševne bolnice i kroz njemu svojstvenu kombinaciju mumlanja i cerekanja objašnjava šta je kome digao, s kim se zakačio, odakle mu “novo” biciklo i šta je novo “gore” povalio. Bio je to jedan drukčiji Kotor, svakako nesavršen, ali prepun života, svojih oriđinala, lokalnih škeraca i zanimljivosti. I kvalitetnih mladih generacija čije će snove raspršiti višedecenijska politička kuga DPS-a i njihovih kolaboracionista.

*** ***

Bijes orkanske bure, krajem 1999. godine, obalio je je bor. Već od narednog ljeta ekipa se počela osipati, a vremenom su brodovi, fakulteti, ženidbe, poslovi, selidbe i tempo života dodatno razrijedili društvo sa ponte. Danas se tek poneko sa tog zamišljenog primorskog gumna može ljeti sresti na Zukinoj ponti. Na njoj se tiskaju turisti, neka nova djeca iz komšiluka, ali nisu ni približno brojni, ni maštoviti kao što smo bili mi. Ne igra se dosta igara koje smo mi voljeli. No, svaka generacija određuje svoje zabave i prioritete, a nama što smo stariji i zreliji, uvijek sentimenti dodaju poseban značaj sretnom djetinjstvu i lijepoj mladosti. Ta naša vremena su, zaista po mnogo čemu, bila bolja i humanija. Kad smo svi bili veseli, ravnopravni, skromni, i kad nam je malo trebalo da budemo sretni.

“Bliži se, bliži ljeto,

ono nam je svima milo,

a kako i ne bi bilo,

kad bliži se, bliži ljeto.”

 

 

Advertisements

Comments

  1. Berislav Latkovic says:

    Ej, Gorane, vratio si me u mladost! I zavicaj…
    Evo i sam prebiram po sjecanju, i vracaju se dragi likovi i sa Zukine ponte, i bazena, korza, i iz Starog nam grada. Ponovo je tu drustvo sa Benova, pa iz Bjutija, Bruklina, utakmice u Lovorikama, mi “naftasi” protiv ostatka svijeta, klikeri, splavovi, itd.itd. Bili smo i sportisti, i neznalice, i heroji, i strucnjaci…bili smo vedete jednog divnog neponovljivog Kotora.
    Slavna vremena, kako volim da ih nazovem ponekad. Sada sam sve manje u zavicaju, gledam slike, upijam sve sto se desava u zalivu da mi malo smiri homesick. Hvala ti na ovim redovima…

  2. Boris Nikolic says:

    Gonzo, gospodine Kabanov,
    VEEEELIKI NAKLON

  3. Nikola Seferović says:

    Divan tekst ! Svi smo imali svoju “Zukinu pontu” pa i mi u Morinju koja se zvala “Crkvena ponta” na kojoj i oko koje se odigravalo sve što je obilježavalo našu mladlost i odrastanje .Hvala autoru na divnom potsjećanju na te bezbrižne dane !

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s