Zoran Pejović: Zaklonjeni pogled iz vani

Prelistavajući, ili preciznije klikajući s portala na portal zadnjih sedmica, nije teško zaključiti da je trenutna crnogorska vlada nekako univerzalno ocijenjenja kao najgora od kako je svijeta i vijeka. Nije neobično da je opozicija takvog stava, naročito kada se uzme u obzir način na koji je „osvojena“ vlast na oktobarskim izborima prošle godine, u atmosferi takozvanog državnog udara. Međutim, tim se glasovima polako pridružuju i koalicioni partneri, od vječitog oportuniste Pure Popovića do predstavnika interesne Bošnjačke stranke. Po prvi put primjećujemo i da se jasnije i glasnije javljaju i neki univerzitetski profesori, kao i predstavnici NVO sektora. Neki ponukani ogromnim brojem nevažećih glasačkih listića u Nikšiću, koji služe kao indirektan dokaz o izlasku na izbore tog broja glasača pod nevjerovatnim pritiskom, a neki pak izostankom reakcije, ćutnjom i ignorisanjem protesta i štrajka glađu majki pred skupštinom Crne Gore. Za većinu takozvanih ministara i ne znamo što rade. Ne znamo ni ko su, niti dolaze li na posao u konačnici. Premijer se glasne s vremena na vrijeme nekim saopštenjem o EU integracijama, i to je otrpilike sve. Podjednako indikativan je i izostanak odbrane premijera i ministara od ovakvih ocjena. Tek rijetki režimski kerber-novinar stane u odbranu lika i djela premijera Markovića, ali i toga je, reklo bi se sve manje. Šalje se time poruka da su indiferentni, slabi, da vode državu samo u nova zaduženja, da nedostaje pravog liderstva, da probleme ne rješavaju već ih samo gomilaju. Ne samo da izostaje odbrana već imamo i otvoreni, opetovani poziv premijera opoziciji da uđe u vladu. Teško da može slabije od toga. Neuki posmatrač bi rekao da se ubrzano bliži vrijeme pada mafijaško-kriminalne organizacije zvane Demokratska Partija Socijalista.

Obzirom da je današnja Crna Gora u najboljem slučaju dioničarsko društvo DPS, postavlja se pitanje gdje su i što rade glavni dioničari, predstavnici prve familije Đukanović, koji, djeluje ostadoše sami na br(o)du. Protekle je dvije godine obilježio javni pad drugog najvećeg dioničarskog zdruga, onog familije Marović. Manji dioničari su tu, ali nekako tiši, s manje direktnog uticaja i oprezniji.

Postoje tri scenarija. U biti, uvijek postoji više scenarija, ali u procesu planiranja scenarija razrađujemo tri ili četri u skladu s mekim trendovima kojima svjedočimo i tvrdim trendovima koji su poznati. Moguć je naravno i nastavak statusa quo, ali ne zadugo.

Najpoželjniji scenario je jasan. Na sljedećim opštim izborima, u proljeće 2018. godine, jasno izraženom voljom građana Crne Gore DPS odlazi u povijest, a glavni dioničari u zatvor. Crna Gora dobija prvu, demokratski izabranu vladu, koja nije garant nikakvog automatskog boljitka, ali je korak ka slobodnijem društvu.

Drugi scenario je manje poželjan zbog neizvjesnog ishoda. Opozicija postiže zajednički dogovor, kreće u masovne proteste, dolazi do kompletne blokade sistema, ulazimo u neizvjesno razdoblje koje može biti obilježeno i građanskim nemirima. Odavde se može ići u nekoliko različitih scenarija, od krajnje pozitivnog do krajnjeg negativnog, ali to je za neku zasebnu projekciju.

Treći scenario se rijetko spominje u opozicionim krugovim. Ili zbog toga što je veoma nepoželjan ili zato što ga niko ne vidi. Zove se restrukturiranje. DPS d.d. se pretvara u Đukanović d.o.o. Trenutna vlada se do ljeta pušta da potone još dublje i pokaže se još nesposobnijom. Za to vrijeme opozicija ne uspijeva postići konsenzus oko protesta jer dio opozicije čeka ulazak/neulazak u NATO. Sporadični protesti dijela opozicije samo još jednom dokazuju opštu nesposobnost svih činilaca političkog života. U situaciji opšteg nezadovoljstva i raspada administracije na jesen se ide s prijedlogom da se uz predsjedničke izbore glasa za promjenu sistema iz republikanskog u predsjednički oblik vladavine (formalno se ovo možda može sprovesti i na neki drugi način, ali suština ostaje ista) sa jednim jedinim izvjesnim pobjednikom, spasiteljem, državotvorcem i liderom Milom Đukanovićem. Time se u jednoj osobi akumulira cijela nepodijeljena izvršna vlast. Dok bi parlament i dalje de jure predstavaljao zakonodavnu vlast, predsjedniku bi bilo omogućeno da donosi dekrete koji bi bili na nivou zakona i bez vremenskog ograničenja. Time bi zvanično došlo do završetka restrukturiranja i iz mekane diktature prešli bismo u otvorenu diktaturu.
Bio bi to život u državi ograničene odgovornosti, a bezgranične moći jednog čovjeka.

Dobro jutro ili laku noć!

p.s. naše društvo, a rekao bih naročito opozicione snage, su ponovo precijenjene u takozvanoj zrelosti; donekle situacija podsjeća na 1999. i 2006. kada smo glasno ubjeđivali sebe u tu zrelost društva; međutim, realno gledajući puno smo bliži 1991. godini, pa čak po većini stvari i još mnogo gori nego tada jer tadašnje elite u povoju su danas jake, samostalne i imaju mnogo toga za izgubiti; za zrelost nisu ključne stranke; potrebna je svijest koja se ogleda u jačini i spremnosti individualaca da su odupru bilo kakvoj vrsti manipulacije koja bi značila novi kompromis odnosno popuštanje zbog poznatih, razrađenih koncepata očuvanja mira, međuteničkog sklada, očuvanja državnosti, ulaska u neku vojnu ili međudržavnu zajednicu, a koji za cilj imaju samo očuvanje istog sistema i istog poretka figura na našoj maloj kvazi-šahovskoj tabli, ovoga puta s još gorim ishodom po rijetkog slobodnog građanina…

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s