Zoran Pejović: Balkan u pet slika

Bez nekog velikog uvoda o tome kako je Balkan oduvijek bio žarišna tačka geopolitičkih interesa velikih sila, Antemurale Christianitatis, mjesto sudara civilizacija i groblje monarhija idem odmah na pregled današnje situacije, koja je, bitno je napomenuti, fluidinija više nego ikada u modernoj istoriji, usljed rastućeg nezadovoljstva diljem svijeta, koje za sada ne pronalazi ideološku oblandu koja bi ga kanalizirala, naročito uzevši u obzir da od pada berlinskog zida živimo u jedno-ideološkom, odnosno post-ideološkom svijetu, ili čak post-povijesnom svijetu kako reče Baudrillard.

Na Balkanu se danas dominantno presijecaju uticaji i interesi dvije globalne i dvije regionalne sile, SAD-a i Rusije, kao i Njemačke i Turske. Pored njihovih interesa, za razumijevanje situacije neophodno je sagledati i radnje i želje pojedinih lokalnih lidera velikih aspiracija, a malih kapaciteta.

Slika prva

Iako bi bilo za očekivati da se krene od interesa još uvijek jedine istinske globalne sile, SAD-a, njih ću ostaviti za kraj usljed šizofrenije u spoljnoj politici koja je nastala dolaskom Trumpa na vlast. Idemo stoga od regionalnih sila. Turska sasvim otvoreno zagovara neo-otomanizam i svoj uticaj širi kroz djelovanja na istoku, ali i na za nas puno bitnijem zapadu. Od sitnih folklornih provokacija poput otvaranja muslimanskog vrtića u Rožajama, povodom godišnjice neuspjelog puča u Turskoj, sa sve turskim zastavama do izdašne financijske pomoći koju Turska šalje duž linije Istanbul-Bihać, od južne Bugarske, preko sjeverne Grčke, Makedonije, Kosova, Albanije, Sandžaka, zaključno sa Bosnom i Hercegovinom, Turci svoju prisutnost sve značajnije markiraju. Turci su danas neki i od najvećih investitora, kako u turizam i hotelijerstvo, naročito u Hrvatskoj, tako sve više i u financijski sektor. Turska je zemlja članica NATO saveza, dok je istovremeno predsjednik Erdogan puno bliži ruskom predsjedniku Putinu nego bilo kom drugom zapadnom lideru. Potvrda tome je i potpisivanje ugovora o snadbijevanju Turske ruskim sistemima S-400 što je izazvalo glasno komešanje u Pentagonu. Sa druge strane, Pentagon nikako neće pustiti Tursku da samo tako pređe na rusku stranu. Glasine, još od prije pet godina su govorile da će SAD velikodušno nagraditi Tursku sugerirajući da SAD razgovaraju o planovima za predaju svoje najveće vojne baze u Evropi – Camp Bondsteel na Kosovu – turskoj vojsci. Američka vojska bi ga zvanično evakuirala kao posljedicu nametnutih mjera štednje na vojnom proračunu i brojnih drugih misija širom svijeta. Ukoliko bi se to desilo Turska bi imala otvorene ruke i putanje, naročito uzevši u obzir sada već završenu infrastrukturu od Ferizaja, odnosno Uroševca do Drača, za ponovno zauzimanje Balkana, barem onih djelova sa većinski muslimanskim stanovništvom. Od lokalnih lidera Bakir Izetbegović se najglasnije okreće Erdoganu, i sa njime je imao četiri sastanka u zadnjih pet godina i svesrdno je i s velikom radošću podržao rezultate referenduma u Turskoj. Turskoj, nažalost, veoma izvjesno odgovaraju neredi i ratovi na Balkanu.

Slika druga

Njemačka, odnosno EU, odnosno Njemačka, želi mir na Balkanu, koji joj još uvijek uspješno služi kao biološki rezervoar kvalitetne i zdrave radne snage, koja je neopohodna brzo-starećem njemačkom društvu, ali ne želi preostale balkanske državice u EU, barem ne još uvijek, pa fantazira o nekakvoj ekonomskoj uniji koju bi činili Srbija, BiH, Makedonija, Albanija, Kosovo i Crna Gora. Vučiću, koji je pod snažnim uticajem Angele Merkel ta ideja nije strana, naročito jer vidi Beograd kao glavni grad te novonastale unije i sebe kao lidera iste. Njemačko-američki odnosi, istovremeno su veoma loši i to se odražava na situaciju na Balkanu. Primjer za to je i Inicijativa tri mora, na koju se u Berlinu, odnosno Briselu, tačnije Berlinu gleda s velikim podozrenjem dok je američka administracija istu zdušno podržala, do te mjere da je predsjednik Trump učestvovao na ovogodišnjem samitu u Varšavi. Inicijativa okuplja 12 država, a među njima i sve balkanske EU države. Sama inicijativa je u potpunosti u skladu sa NATO politikom u Centralnoj i Istočnoj Evropi i u priličnoj koliziji sa EU agendom. U svakom slučaju, EU i Njemačkoj nikako ne odgovara novi rat na Balkanu iz očiglednih razloga ekonomske prirode.

Slika treća

Rusija želi povratiti vlastitu poziciju na Balkanu i nažalost po nas to se najlakše ostvaruje putem nemira na Balkanu, pa i lokalnog rata, ili dva. Nisu se moskovski geostratezi nikako pomirili sa gubljenjem ili smanjenjem uticaja na Balkanu i dok ga dijelom ostvaruju kroz financijski sektor i ulaganja u velike projekte, kao što je bio primjer sa Agrokorom, zatvaranjem mediteranskog, ili konkretnije jadranskog NATO prstena, ruski su utjecaji limitirani na Republiku Srpsku i dijelom na Srbiju, naročito kroz priču o Kosovu. Republika Srpska, država kifla u državi i Hrvatske, država kroasan, su postavljene jedna nasuprot drugoj u poziciji vojnih krajina spremnih na rat u svakom trenutku. U svakom slučaju, današnja Putinova Rusija je moćna, odlučna i stabilna i zasigurno je da bi iskoristila bilo kakvo rušenje mira na Balkanu da na poziv, Milorada Dodika na primjer, zauzme svoju poziciju, sada u srcu NATO jugoistočne Evrope kojoj hrli i Makedonija, sama na rubu među-nacionalnog rata. Iako ne treba žuriti s bilo kakvim zaključcima, za sada ne postoje nikakvi čvrsti, niti opipljivi dokazi da su Rusi značajnije bili umiješani u dešavanja u Crnoj Gori za vrijeme prošlogodišnjih izbora, kao ni na dešavanja u Makedoniji, bez obzira na unisonu osudu zapadnih političara i medija, i očigledno je da lokalni političari zarad kvazi NATO štita koriste strah od velikog ruskog medvjeda za širenje vlastite pro-NATO propagande. Međutim, to ne znači da Rusi ne bi iskoristili prvu, za njih povoljnu situaciju da nakon Sirije potvrde svoju sada već osjetno rastuću poziciju i popularnost anti-globalizacijskih „heroja“ koji bombama ne uvode liberalnu demokratiju, već ostvaruju ključne pobjede protiv današnjeg jedinog globalnog i univerzalnog neprijatelja, ISIL-a.

Slika četvrta

Bijela kuća, odnosno Pentagon je uspješno postao babaroga svjetske geo-politike. Samo u ovom trenutku SAD su izravno uključene u najmanje tri rata – u Pakistanu, Jemenu i Somaliji – uz poznate angažmane u Iraku, Afganistanu, Siriji i Libiji, kao i moguće sukobe u Sjevernoj Koreji, Venecueli i Ukrajini. To je ukupno deset svjetskih žarišta za koje znamo. Situacija u Bijeloj kući se mijenja kao u nekom reality show-u, tipa Big brother gdje akteri upadaju i ispadaju pod nekom nevidljivom dirigentskom palicom. Međutim, i u tom procesu se naslućuje određena pravilnost. Tako su Trumpovi ljudi Preibus, Spicer, Scaramucci i na kraju glavni strateg, nacionalista i veliki anti-globalista, protivnik američkih intervencija širom svijeta Steve Bannon napustili administraciju. S druge strane general H.R. McMaster je preživio sve te smjene i spratio svoje kolege do vrata Bijele kuće. U međuvremenu mu se na poziciji Chief of Staff-a pridružio general John Kelly, i Defence Sceretary general Jim „Mad Dog“ Mattis. Radi se o najmilitantnijem kabinetu od drugog svjetskog rata. Što o tome misli Putin najbolje je pokazao slanjem svog militantnog bul terijera Anatolija Antonova na poziciju ambasadora u Washingtonu prije nekoliko dana. Pobjedom vojne industrije i globalista oko Trumpa se smatra i Trumpov zaokret po pitanju misije u Afganistanu kojoj je prije par dana dodao još 4000 vojnika. Uglavnom, prosto je nemoguće za povjerovati da će Trump izdržati još 41 mjesec na poziciji POTUS-a, i uz Mike Pence-a koji je spreman za preuzimanje pozicije, a kojeg opisuju upravo kao „free trade“ globalistu i rastuće nezadovoljstvo republikanaca može se reći da su Trumpu dani, odnosno mjeseci odbrojani. Samo se zbrajaju ruke za impeachment. Trump za sada nije uveo SAD u niti jedan novi sukob, iako je zaiskrilo, makar preko twittera sa Sj. Korejom. Situaciju sa ruskim izbacivanjem 755 američkih diplomata je riješio na jedann potpuno, naizgled, nonšalantan ali učinkovit način i dok je Trumpa u Bijeloj kući, što je po svemu sudeći veoma kratko, SAD neće ulaziti u nove sukobe. Njega dominantno zanimaju „dealovi“, dogovori i unutrašnja politika. U tom smislu Balkan nije zanimljiv. Elem, kako rekosmo da su mu dani odbrojani, a da Pence čeka na pol-poziciji okružen odabranim generalima, vrlo je realno za očekivati da će odnosi s Rusijom deeskalirati, napose u Ukrajini, čime bi Balkan postao zanimljiv za još jedan proxy rat, iako trenutno nema američkog izravnog interesa za ratom na Balkanu.

Slika peta

Slovenija i Hrvatska su u Evropskoj Uniji, kao i u NATO savezu i za sada ne djeluje da bi mogli iminentno biti uvučeni u neke nove balkanske sukobe. Slovenija naročito solidno balansira, dok Hrvatska spoljna politika treba konsolidaciju jer se predsjednica KGK i premijer Plenković svakim danom sve više razilaze, KGK ka Trumpu i američkoj administraciji, a Plenković ka EU administraciji i Berlinu, koji se kao što rekosmo ranije, međusobno sve više udaljavaju.

Crna Gora je nebitna, ide kao kolateral u svakoj priči. Albanija, za sada, na čelu sa Edijem Ramom nije, naizgled, remetilački faktor. Kosovska vlast je kombinacija ratnih zločinaca, profitera i organiziranih kriminalnih grupa i predstavlja najveći kancer na Balkanu, Makedonija je već sada pocijepana na dva dijela, Bosna je pocijepana na tri dijela s Bakirom Izetbegovićem koji gleda put Ankare i Miloradom Dodikom koji gleda put Moskve. Prosto nevjerovatno zvuči, skoro blasfemično zaključak da je Aleksandar Vučić, prividno i trenutno faktor mira i stabilnosti na Balkanu. Deja vu! Međutim, kako će se njegova vizija sebe kao državnika velike države teško ostvariti u miru, a u skladu sa onom da ne pada snijeg da prekrijeg brijeg, već da svaka zvijerka pokaže svoj trag, pravo lice, odnosno pravi trag Vučićev, onaj koji je označio od prije dvadeset i više godina, bi ponovo pokazao svu suludnost politike strateški i resursno najznačajnije države na Balkanu, Srbije.

Ključ otvaranja novih sukoba leži na dijelu ranije pomenute linije od Skopja i Kumanova preko Prištine i Mitrovice, Novog Pazara do Sarajeva, Banja Luke i Bihaća. Procjene određenih analitičara se kreću da će se makedonski sukob, ukoliko se dopusti, a koji bi mogao biti okidač za cijelu regiju zapaliti u roku od šest do osamnaest mjeseci. Obzirom da Rusiji i Turskoj sukob odgovara, a da Americi ili odgovara ili se neće uključivati, ostaje samo ipak podijeljena i spora, troma, pre-birokratizovana Evropska unija, na čelu s Njemačkom i Angelom Merkel koju takođe čekaju skori izbori, da se bori za mir na Balkanu, ali kroz potpuno suludu ideju nove krnje Jugoslavije.

Bilo kako bilo, brace for impact!

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s