Policija fizički i psihički maltretirala Dragana Sošića iz Građanske Inicijative “ZA NAS”

Zbog javnosti želim da pojasnim jučerašnji događaj u kojem smo akteri bili službenici Uprave policije i ja.

Naime, performans građana „Pomen Ustavnom sudu“ desio se u ponedjeljak, 21.8. u 10.00 časova, pred zgradom Ustavnog suda. Performansku sam i ja prisustvovao. Na tom performansu mi se obratio i razgovarao sa mnom, jasno stavljajući mi do znanja da mi zna ime i prezime, i inspektor koji je očigledno bio zadužen za taj događaj.

U ponedjeljak poslijepodne dobijam informaciju da su službenici policije dolazili na vrata mog kolege aktiviste iz Građanske inicijative „Za nas“, pokušavajući da mu uruče poziv u vezi sa događajima pred Ustavnim sudom toga jutra.

Moj kolega nije prisustvovao tom događaju, niti je u tom trenutku bio u zemlji. Po tom saznanju, pozivam jednog od inspektora čiji sam broj imao u telefonu od ranije i informišem ga o svojoj novoj adresi i tražim da, ako je u mogućnosti, razgovor prenese svojim kolegama.

Sjutradan pozivam drugog inspektora čiji broj imam memorisan u telefonu i takođe ga informišem o adresi i da sam im, ako je potrebno, na raspolaganju.

Tri dana nakon performansa, u četvrtak, oko 10.00 časova, komšija mojih roditelja mi prenosi da je policija dolazila na njihovu adresu i da me je tražila. Istovremeno, dobijam telefonski poziv od inspektora koji je bio prisutan na performansu, koji me obavještava da je policija bila na adresi koju sam im dostavio u razgovoru sa prethodna dva inspektora i da žele da mi uruče poziv povodom događaja pred Ustavnim sudom.

Odgovaram da ću se vratiti kući u roku od 10 minuta i da ću sačekati patrolu da mi uruče poziv, što i činim.

Uručuje mi se poziv u kojem piše da, u svojstvu građanima, dođem odmah u prostorije CB Podgorica, povodom događaja od ponedjeljka, pred Ustavnim sudom.

Ja sam već imao neodložne obaveze toga jutra, a u 13.00 sati je bio zakazan protest majki, na kojem uvijek obavezno prisustvujem, kao i na svim protestima građana, počevši od 9. januara, kada je i nastala GI „Za nas“.

Moja procjena je bila da je rok „odmah“ relativan i da, s obzirom na to da su prošla tri dana od pomenutog događaja, imam pravo da po pozivu dođem nakon završenih svojih obaveza, odnosno nakon protesta majki.

Na protestu majki sam bio upadljiv kao svaki put, fotografisao sam događaj, dobrim dijelom sam događaj proveo uz samu ogradu koja dijeli građane i policiju, tako da se nisam krio, niti sam bilo šta izbjegavao. Pred sami kraj protesta sam krenuo prema autu, koje je bilo parkirano u centru grada da bih pošao da se javim.

Dobijam telefonski poziv od aktiviste koji je ostao na protestu da me dva čovjeka, u civilu prate. Udaljavam se trčećim korakom Ulicom Slobode i ulazim u prostorije ND „Vijesti“, gdje za mnom ulaze lica u uniformama interventne jedinice policije, bez obilježja sa imenom, bez legitimacija i bez ikakvog pismenog rješenja ili naloga, koji mi se obraćaju riječima „ajde“ i pokušavaju da me na silu, povlačeći me za ruke, izvedu.

Pružam pasivan otpor, ne želim da idem sa njima, tražim im da se predstave, da se legitimišu i kažu mi zašto me jure i da mi daju bilo što pismeno. Nakon nekoliko minuta prepirke, na pitanje jednog od zaposlenih iz „Vijesti“, jedan od službenika odgovara da „licu je jutros uručen poziv da se dobrovoljno javi u CB“.

I dalje odbijam da pođem sa njima prije nego što se predstave, legitimišu i daju mi neko pismeno rješenje. Nakon toga me povlače na silu i, po izlasku iz prostorija ND „Vijesti“ prestaje moj pasivni otpor. Ispred zgrade su bila parkirana dva vozila, puna interventne policije, brojni inspektori policije, mene uvode u jedno od vozila, četvorica službenika policije sjedaju sa mnom i počinju najužasniju psihičku torturu, uz primjenu fizičke sile, daveći me, udarajući me, pljujući me i psujući, prijeteći mi.

Iako sam po ulasku u auto bio svezan lisicama, i nisam ni pomislio, niti sam bio u mogućnosti da pružim bilo kakav otpor, tortura je trajala nekoliko minuta dokle smo bili parkirani pred zgradom „Vijesti“ i dok je trajala vožnja prema zgradi CB.

Usput su prisutni službenici, dok su me davili i tukli, preko radio stanice javljali da ja pružam otpor, da udaram policajce, da sam agresivan… sve da bi, donekle, dobili opravdanje za svoje ponašanje. Sa druge strane veze čujem da im starješine odobravaju primjenu sile. Po dolasku u prostorije CB, prestaje fizička tortura, a nastavlja se, od raznih službenika u civilu, psihička, gdje mi se prijeti, upućuju mi se ponižavajući komentari i to traje par sati.

Kod sudije za prekršaje, službenici interventne koji su me tukli i ponižavali, dvojica od njih, daju usaglašene izjave da sam pružao otpor, a da su oni primjenjivali silu u skladu sa zakonom i ne priznaju da su me maltretirali.

Moja namjera, kao slobodnog građanina i člana GI „Za nas“, je da pokrenem postupke pred nadležnim organima i obavijestim javnost, ne toliko radi sebe, koliko zbog budućih slučajeva torture Uprave policije, kao dijela represivnog sistema ovog nedemokratskog režima i države u kojoj tek treba da stvorimo uslove da se Ustav, kao najveći pravni akt, temelj prava i slobode građanina, poštuje i primjenjuje.

Advertisements

Comments

  1. Džukele.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s