Ratka Jovanović: Kad su cvjetale čitulje

Dobila sam prošle subote prelijep poklon, još sam u šoku. Naročito zbog toga što većina čitalaca u Crnoj Gori češće nagrdi novinare nego što ih nagradi. Taman kao i voljena vlast te većine…

Slika je odmah završila na zidu, ali je povremeno skinem da još jednom pročitam posvetu. Je li moguće da u ovoj zemlji još ima mladih ljudi kojima je stalo do istine o našoj ružnoj i – po sebe i druge – opasnoj prošlosti. Zbog koje smo danas tu gdje jesmo, a jesmo na dnu. I odatle nikud ne možemo dok ne raščistimo sa devedesetim. Preciznije, sa uzro(čni)cima i posljedicama svakoga zla koje se nakon tih i zbog tih godina dogodilo…

Krečenje prošlosti režima i masovno bjekstvo podanika u zaborav podstaklo je grupu mladića da prije osam godina pokrenu portal javniservis.me. Ovu godišnjicu riješili su da proslave tako što će baš meni uručiti Priznanje za kolUMničnu borbu protiv kolektivne aMNEzije. I ostaviti me bez teksta, sad kad imam priliku da im javno zahvalim. Dok je trajala ceremonija u uglu zabjelskog kafića, bila sam vrlo rječita i udavila ih pričom, pogodite o čemu…

***

Na njihovu sreću, bila su samo dvojica – Dejan Pejović i Branko Dujović. A na moju radost, na poleđini slike stoje i potpisi mlađih saboraca koje tek treba da upoznam – Aca Šćekića, Dragana Leontieviča, Ilije Gajevića, Ivana Đakovića, Zorana Pejovića, Milana Šekularca, Miloša Krivokapića, Vladimira V. Jokića i Gorana Jovanovića.

Tako sam, konačno, na 37. godišnjicu pisanja, i ja dobila nagradu. Prvu, a vjerovatno i posljednju. Sad više niko ne smije da mi kaže kako sam dosadila s pričom o devedesetim, imam napismeno da nijesam. Malo je 11 potpisa? Nije, za rat su u početku bila dovoljna četiri, kasnije su ih ovjerili milioni. Za Nezavisnu sedam, ostalih stotinak hiljada obrađivali su godinama Služba i depees… Ali, da ne dužim o tome, pokvariću sebi raspoloženje…

***

Sjedeći tog popodneva sa Dejanom i Brankom, sjetila sam se prvog poklona u karijeri. Takođe za kolumnu i takođe od čitaoca. Dobila sam ga, danas zvuči nevjerovatno ali je tačno, uprkos svom otvorenom i često drskom antikomunizmu, od organizacionog sekretara i utemeljivača Komunističke partije u Crnoj Gori.

Bila sam mlad novinar, 1982/83, ne mogu da provjerim jer ne čuvam svoje tekstove. U prostoriju Pobjedine rubrike za kulturu ušao je stariji gospodin, pružio mi ruku, objašnjavajući kako odavno želi da me upozna. Čestitao mi je naročito zbog najnovijeg teksta, “Ta primitivna ijekavica”, u kojem sam oštro polemisala sa troje akademika SANU.

Ostavio je na mom stolu šteku slovenačkih cigareta “filter 57”, nijesam tada bila prinuđena da pušim kotroban jer moja domovina još nije bila na evroatlantskom putu. Potpuno zbunjena, pogledala sam u urednika Momira M. Markovića. U to vrijeme novinari su izbjegavali da im neko plati kafu, a kamoli donese poklon… Uzmi slobodno, reče urednik, ovo je moj prijatelj, zar ga ne poznaješ…

Bio je to Savo Brković! Narodni heroj. Ljudina, kakvih je u Crnoj Gori bilo premalo. Inače ne bi onako časkom kapitulirala na ulici pred mladim, lijepim i pametnim mrcinama. Mnogo brže nego Crnogorska vojska koju je izmrcvario Prvi svjetski rat.

***

Znala sam ga samo po čuvenju, kao heroja iz partizana. O njegovim radovima posvećenim postanku crnogorske nacije obaviještena sam posljednjeg dana studija, istina na vrlo bezobrazan način.

Branila sam diplomski iz Etnogeneze, mentor je bio uporan da zaslužujem desetku. Jedan član komisije tvrdio je da sam ideološki zastranila, pominjući “tragove Sava Brkovića i Špira Kulišića” u mom radu. Pojma nijesam imala o čemu pričaju, nijesam ni pitala, žurilo mi se na avion.

Bilo je po mentorovom, a ja sam ugrabila taj prvi let i vratila se u Crnu Goru, zauvijek. Tražila sam posao godinu i kusur, tada je to bilo predugo. Kako izgovorim da mi je struka etnogeneza, tako naglo svi muzeji i instituti u koje uđem postanu prepuni stručnjaka…

Zaglavila sam u novinarstvu, koje ni tada nijesam cijenila. Uprkos tome što su političari u to nedemokratsko doba strecali od novinara koji ih kritikuju…

***

Za Sava Brkovića neposredno je vezan i kraj moje službene novinarske karijere. Negdje početkom 1990. predsjednik Saveza komunista Momir Bulatović posjetio je Golubovce. Kako je tada bio aktuelan rat mještana protiv KAP-a koji ih je decenijama trovao, a ja pisala kolumne iz ekologije – po kazni, jer sam još pod starom vlašću izbačena iz kulturne rubrike zbog “anarholiberalizma i crnogorskog nacionalizma” – Pobjeda me je poslala na tu tribinu.

Prepuna sala ogromnog doma, u kojem su me Zećani do tada dočekivali aplauzima. Znala sam da u tri poponoći s njima brojim potrovane krapove i bačve opasnog piralena. Momir Bulatović, umjesto o trovanju naroda kako je bilo najavljeno, zapjenio o izdaji, crvenim Hrvatima i ustašama, Tuđmanovim slugama i ugroženom srpstvu… I svaka druga mu je – Savo Brković, izdajnik…

***

Iznervirana, odustanem od izvještavanja i počnem da gunđam. Domaćini ne čuju što govorim, izvode me na binu uz najavu punu poštovanja zbog prethodnih zasluga. Predstavim se samo kao osnivač Liberalnog saveza i u to ime kažem predsjedniku Bulatoviću kako treba da se stidi što o jedinom živom osnivaču partije koju vodi govori takve gadosti. Počnem i ja da ih ređam, sve gledajući ga u lice… Onda je nastao haos…

Spasilo me je predsjednikovo obezbjeđenje, inače bi me linčovali dotadašnji obožavaoci. Sjutradan je u Pobjedi linčovana moja karijera. Pozvao me je glavni urednik i rekao kako je od Momira Bulatovića dobio naredbu – citiram, nikad je neću zaboraviti – da moje ime, dok je on na vlasti, u Pobjedi može biti objavljeno samo u čituljama.

Naredba je izvršena u produženom trajanju od skoro 15 godina. U čituljama još nijesam osvanula, ali jesam nad njima od tog dana pa do pred kraj rata.

***

Savo Brković, nažalost, jeste samo godinu kasnije. Na saučešće su došli samo najhrabriji, jer su Karađorđevu i Ulicu slobode pokrivale jake policijske snage u civilu. Sa krovova, nadzirala nas je masa uniformisanih. I mnogo kamera, da nas kasnije lakše nađu…

Užas, koji se protivnicima režima priređuje i danas. Samo ne na sahranama, nego preventivno, za života…

P.S. Nije narodni, ali jeste moj heroj – Milo Perović. Upoznala sam ga takođe zahvaljujući novinarstvu. I to deset godina prije nego što je cijelu jedinicu doveo sa Radovča i, ulicama ratnički nastrojenog Titograda, s drugovima zapjevao zločinačku himnu LSCG-a “Oj, svijetla majska zoro”. Pamtim i njegov bliski susret sa ministrom policije, povodom bombi na Monitor… Zato se iskreno čudim što su svi mediji prije neki dan objavili kako je navodno bio nasilan. Poznajem ga dobro, dvije trećine života prošle su mi s njim. I garantujem, kad bi ne daj bože odlučio da upražnjava nasilje – nema tog junaka kojemu bi prije trećeg dana padalo na um da sroči prijavu…

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.