Piše: Boris Dežulović
Nisam još gledao nijednu epizodu seriju “Porodica”, koja je, kako se čini, uzela publiku i Farmi i Parovima, te podijelila Srbiju: je li riječ o srpskom Der Untergangu ili pak perfidnoj rehabilitaciji diktatora?
Kakve god bile namjere autora – srpskoj historiji nikad nisu bile važne namjere autora – Slobodan Milošević se dvadeset godina nakon hapšenja i izručenja Haagu vratio u srpski javni prostor na belom konju, dočekan od svojih ocvalih omladinaca, pa SPS-ov omladinac Ivica Dačić na istom RTS-u danas bijesno cijuče kako “miševi koji su uhapsili Miloševića treba da idu u zatvor”.
Današnja Srbija, ukratko, jezovito je upozorenje svakome kome se ikad u političkom magnovenju ukazalo veliko nacionalno historijsko pomirenje.
Proces povijesne rehabilitacije, međutim, ne počinje televizijskim serijama: Miloševićeva je, recimo, počela šupačkom politikom finog građanskog DS-a i kretenskom jednom izjavom finog građanskog Borisa Tadića prije gotovo trinaest godina, u lipnju 2008. Ovo je tekst koji sam povodom te slavne izjave napisao u beogradskom tabloidu Alo: kako ćete shvatiti do kraja teksta, Alo su u to vrijeme još bile pristojne obiteljske novine.
Feralova naslovnica je, naravno, vidovdanska 2001.
TI SI SAV NAŠ BOL
Ako je bilo nekih nedoumica oko izjave Borisa Tadića da je Srbiji potrebno nacionalno pomirenje, predsjednik se potrudio pojasniti samo nekoliko dana kasnije. A ako je nekih nedoumica bilo i nakon njegova slikovitog objašnjenja da i DS i SPS “imaju svoj bol”, jer “njihovi lideri nisu među njima”, pojašnjenje je stiglo sa požarevačkog suda: Marko Milošević je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe za premlaćivanje pripadnika Otpora.
Plastično je tako pojašnjeno kakve boli povezuju DS i SPS – vrlo fizička bol pripadnika Otpora, i vrlo duševna bol familije Milošević, koja već godinama u egzilu pati za rodnom grudom. Pomirenje kakvo nudi Boris Tadić zamišljeno je tako kao nacionalni analgetik, za društvo u kojemu jednu polovicu boli duša, a drugu sve ostalo.
Nije to nepoznata stvar: još je generalissimus Francisco Franco veličanstvenu ideju nacionalnog pomirenja osmislio tako da kosti svih Španjolaca poginulih u građanskom ratu potrpa u monstruoznu Santa Cruz del Valle de los Caidos, što će se jako svidjeti generalissimusu Franciscu Tuđmanu, koji je zajedničku grobnicu ustaša i partizana naumio podići usred Jasenovca. Ova dva operetna diktatora, međutim, veličanstveno su pomirenje zamislili u dubokom pomračenju pameti, kao monumentalne nacionalne strategije, a Boris Tadić tek kao jeftin taktički trik za dnevno političku upotrebu.
Paradoks njegove inicijative je i u tome što ona dolazi iz pozicije žrtve, ali ona nije zbog toga vjerodostojnija, nego jednostavno gluplja. Otprilike kao inicijativa da se Miloševićevi ostaci prenesu u Đinđićev grob. To nije pomirenje. To je glupo pristajanje na izjednačavanje boli, a onda i krivice. Da, ubili ste nam Đinđića, mi smo vama Miloševića, sad smo kvit, hajde da sastavljamo odgovornu vladu na principima nacionalnog pomirenja.
U toj jednadžbi nekome se mora oduzeti, a nekome dodati. I u Španjolskoj, i u Hrvatskoj, pa tako i u Srbiji, takvo pomirenja znači samo aboliciju krvnika. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo na požarevačkom sudu. Bol koja nakon toga povezuje pomirene strane podijeljena je principom zamjene krivice: premlaćene i maltretirane u pomirenju boli duša, dok famigliju Milošević i Ivicu Dačića boli organ koji se u pristojnim obiteljskim novinama ne spominje.
Izvor: Facebook