Kada se Sekula Drljević kao istaknuti propagator velikosrpstva uključio u rad zelenaškog pokreta, njegov prijatelj iz Zemuna, Tripko Žugić, takođe velikosrbin sa dna kace, ga je pitao šta će pobogu on među zelenašima. Drljević je odgovorio: nit ja imam masu, nit zelenaši imaju vođu. Dakle, presudni faktor nije bio ni ideologija ni ljubav prema jugoslavenskoj federaciji, već goli obostrani interes za koji će se kasnije ispostaviti da i nije bio baš tako obostran. Nešto slično se danas događa na Cetinju. Kao nekadašnji istaknuti propagator velikosrpstva, Jedan Čovjek kaže: nit ja imam masu, nit Cetinjani imaju vođu. I tako je sve idilično, prava zelenaška rapsodija. Na Cetinju sve manje Cetinjana, a sve više mase priključene ovome što je nema pa se ne treba čuditi ukoliko pred neke buduće izbore Cetinje postane ‘skretnica za kolosjek vanevropskih bespuća’. Jer njemu treba Cetinje samo zbog mase. Dok Cetinje nažalost sve manje shvata da je on Cetinju nepotreban. U konačnici, i štetan.
Cijela priča naravno ne bi bila potpuna bez drugog pola društvene slagalice. To su većinom umno oboljeli intelektualni bogalji što imaju masu i imaju vođe, ali nemaju konačni cilj. Neko će reći srpski svet, drugi će reći izlaz na more. Međutim, sve su to priče za malu đecu. Zna vrlo dobro jedan od tih vođa da u zajedničkoj državi ne bi mogao da bude ni treći sekretar ministra saobraćaja, a ovako je poslanik, lider, opinion maker. Sve se ponovo svede na lični interes šačice zlonamjernih ljudi. I ponovo je tu masa isključivo zato što je potrebna, a ne zato što je podobna.
Oskar Vajld je govorio: žalim zemlju koja treba heroje. Žalim Crnu Goru kojoj trebaju branitelji svetinja i branitelji od branitelja svetinja. Polagaoci životah na oltare domovine i dedovine bez posla, bez perspektive, bez ideje spram civilizovanog života, bez ikakve nade. Uspješno ponavljanje istih ocvalih matrica iz prošlosti sugeriše da su unuci jednako glupi kao i njihovi đedovi. U prevodu, śedi drvo na drvo. Obim kontaminacije smećem koje se ovih dana materijalizuje u formi ustoličenja nekakvog eparhijskog hausmajstora, toliki je da čak i osoba poput Dopisnika ne može izbjeći referat o predmetnom iako se organski bori da ne čita i ne čuje ništa. A vajni analitičari i dalje govore o povratku devedesetih što je potpuna besmislica jer se iz devedesetih nije ni izlazilo, a devedesetih iz četrdesetih, a četrdesetih iz osamnaeste, a osamnaeste iz neke osme pizde materine kad je Stanko pośeka’ Branka kod Markove glavice.
Tek kad prihvatimo da smo na civilizacijskom dnu, imamo šanse za oporavak. Do tada, vidimo se na Cetinje, vidimo se u Podgoricu, ispred hrama, ispred manastira, sa stijegovima, sa pjesmom, uz popove, uz zločince, uz pop zvijezde, iza vođa, jedni sa drugima, jedni protiv drugih… Uglavnom, bez mozga i kako nam naši kažu. E viva!!