Sirija, Jermenija i Ukrajina: Rat i izbjeglice

Globus

Piše: Armine Avetysian za Balcani e caucaso


Nakon 10 godina nasilja, bombardovanja, terorističkih napada, došlo je do prekida vatre u Siriji, ali ljudskoj patnji se ne nazire kraj. Milioni ljudi i dalje žive kao izbjeglice. Neki od onih koji su izgubili sve sanjaju o povratku u Siriju, dok su drugi pronašli nove domove.

Novi život u Jermeniji

Raffi and Yoland Rshtunis | Foto: Armine Avetysian

Raffi i Yoland Rshtunis su jermenskog porijekla, ali su rođeni i odrasli u Siriji. Par koji je nekada turistički posjećivao Jermeniju, 2012. se preselio u tu zemlju iz nešto drugačijeg razloga – tražeći spas. Pobjegli su od rata koji je počeo 2011. Petnaestog marta te godine Sirijci su izašli na ulice tražeći demokratiju i slobodu, ali su umjesto toga dobili rat i zemlju zatrpanu ispod ruševina. Mirne demonstracije su za nekoliko mjeseci prerasle u oružani konflikt, gurajući hiljade ljudi u bijedu.

„Kada je u Siriji izbio rat, naša ćerka je išla u školu. Imala je 17 godina. Njena škola je bila bombardovana. Tada smo odlučili da odemo. U Jermeniji je za ljude poput nas – izbjeglice iz Sirije – univerzitetsko obrazovanje besplatno. Tako su naša djeca mogla da dobiju visoko obrazovanje ovdje”, navodi Raffi.

U Alepu Raffi je imao svoju fabriku za proizvodnju plastike. Fabrika je demolirana u bombardovanju, a sve što je imao u magacinima popljačkano je. Za sobom u Alepu je ostavio i kuću i automobile. Procjenjuje da je njegova imovina vrijedjela oko 500.000 dolara. Sada bi mogao da je proda za 150.000.

„Naša kuća u Siriji nalazila se na samo 9 km od aerodroma. Ali bili su nam potrebni sati da ga se domognemo. Tog dana je bilo bombardovanje. Već sam mislio da nećemo stići na avion, ali uspjeli smo. Nikad neću zaboraviti dan kad smo sletjeli u Jerevan. Kad smo izašli sa aerodroma, novinari su nas dočekali sa cvijećem i znakom ‘Dobrodošli kući’. Tek tada smo shvatili da smo našli dom, da smo bezbjedni”, prisjeća se Yoland.

„Naša porodica je nekako preživjela genocid 1915. i našla svoje mjesto u Siriji. Ja sam potomak izbjegličke porodice, a sada sam i sam postao kao oni”, kaže Raffi.

Par je u Jermeniji godinu dana živio kao turisti, misleći da će se situacija u Siriji smiriti i da će se uskoro vratiti. Kada su shvatili da njihova nadanja ne odgovaraju realnosti, počeli su da planiraju ostanak u Jermeniji.

2014. godine Yoland je pošla na časove kuvanja i sada je majstor za peciva. Njen muž joj pomaže u tom poslu. Tvrde da im porodični biznis cvjeta. Država, kao i privatne lokalne i internacionalne kompanije su im pomogle da se učvrste. Takođe su pružili pomoć drugim izbjeglicama koje su se našle u istoj situaciji.

Yoland je u Jermeniji otvorila i svoju nevladinu organizaciju koja se bavi pružanjem pomoći izbjeglicama iz Sirije.

„Oko 12.000 ljudi je izbjeglo iz Sirije u Jermeniju. Međutim, većina njih se kasnije preselila u druge zemlje, Evropu ili SAD. Danas je oko 5.000 izbjeglica u Jermeniji. Naša porodica se snašla, ali postoji mnogo ljudi na koje rat i dalje utiče”, ističe Yoland.

Novi rat, nova bol

„2015. sam napustio Alepo. Rat me je iscrpio. Došao sam u Jermeniju, bio tamo kraće vrijeme, a onda se preselio u Nagorno-Karabah. Država mi je pomogla. Dobio sam kuću, imanje… Ubrzo sam stao na noge. Bio sam zadovoljan i srećan. Uspio sam da preživim”, navodi moj sagovornik, sredovječni gospodin koji želi da ostane anoniman. Kaže da ne želi da ga oni koji ga poznaju smatraju ‘beskućnikom’.

Napominje da je u Alepu imao kuću i svoj atelje. Živio je mirnim životom maštajući da osnuje porodicu.

„Moji snovi nisu ostvareni u Siriji. Prethodno sam u Jermeniju dolazio samo kao turista. Nikada nisam bio u Nagorno-Karabahu, nisam znao mnogo o njemu. Kada sam došao ovdje i proveo neko vrijeme s ljudima, zaljubio sam se u ovu zemlju i njene stanovnike. Osjećao sam se dobrodošlim. Tada sam odlučio da ću ovdje zasnovati porodicu i da će moja djeca odrasti ovdje.”

Ipak, 27. septembra 2020. snovi ovog čovjeka su još jednom srušeni. Tog dana izbio je rat između Nagorno-Karabaha i Azerbejdžana, koji je trajao 44 dana.

„Tog dana sam bio u Jerevanu kao gost. U 7:10 izjutra primio sam prve vijesti iz Nagorno-Karabaha da je Azerbejdžan pokrenuo vazdušni i raketni napad. Brzo sam se vratio. Odmah sam shvatio da ovo nije jednodnevna borba, ovo je bio veliki rat… Poznajete li miris rata? Miris koji sam osjetio u Siriji napustio je moje tijelo, a sada sam opet počeo da ga osjećam…”

Moj sagovornik nije samo osjetio miris rata opet već i bol zbog gubitka. „Moji prijatelji su poginuli…” Tu temu ne može da otvori. Rana je i dalje svježa.

Izgubio je svoju kuću koja se nalazila u jednom od sela koja su sada pod kontrolom Azerbejdžana. Uprkos svemu, nije napustio Nagorno-Karabah. Privremeno se smjestio u jednom od tamošnjih naselja, u Martakertu.

Kaže da je teško, ali je siguran da će se još jednom uspraviti, sagraditi kuću i stvoriti porodicu.

Ukrajina: Nepoznata budućnost

Ahmad Abdoul | Foto: Armine Avetysian

„Živio sam u Ljvovu kad sam bio mlad. Bio sam student ovdje. To je bilo divno vrijeme”, prisjeća se Sirijac Ahmad Abdoul, pedesetodvogodišnjak koji provodi i ovu, kasniju fazu svog života u Ukrajini, ovog puta u glavnom gradu Kijevu.

Ako je prethodni put došao ovdje zbog studija, sada je primoran na to. On je izbjeglica. Napustio je Siriju 2013.

„Tamo je bio rat, a ja sam tražio mir. Došao sam u Ukrajinu jer sam poznavao zemlju. Mislio sam da će mi biti lakše da se adaptiram, a vjerovao sam i da je sve to privremeno, ali došao sam i ostao… Onda kad sam odlazio, ostavio sam sve što sam stvorio – dom, život, posao…”

Ahmad je inžinjer. 17 godina je radio kao glavni inžinjer, a sada je nezaposlen.

„Ne mogu da nađem posao; imam problem sa dokumentacijom. Dokumenta iz lokalnog biroa za emigrante mi nisu dovoljna, ne mogu da nađem stalni posao, a i kretanje je problematično.”

Ahmad živi u iznajmljenoj kući. Kupovina sopstvenog stana djeluje kao nedostižan san. S vremena na vrijeme razmišlja o povratku u Siriju. Kaže da ima veliku želju, ali da ne preduzima taj korak jer se situacija u Siriji još nije stabilizovala.

„I tamo bih morao da krenem od nule. Izgubio sam sve što sam imao. Tamo sada postoje brojni problemi, ekonomija je u lošem stanju.”

Budućnost je velika nepoznanica za njega. Kaže da je ušao u fazu života kada više ne zna šta bi moglo da se dogodi. Kako godine prolaze, postaje sve teže za njega da stvori nešto novo.

„Mislim da bi mi bilo lakše da odem u Evropu. Znam da je nakon 8 godina života u Njemačkoj moguće dobiti državljanstvo, ali ovdje važe drugačija pravila. Ovdje sam već 9 godina i sada samo razmišljam o dobijanju državljanstva da bih mogao nešto da stvorim. Nemam drugu želju, godine idu, život prolazi…”

Brojni gradovi u Siriji su pretvoreni u ruševine tokom desetogodišnjeg rata; ekonomija te zemlje je uništena. Oko 6,5 miliona ljudi su postali izbjeglice.

Naslovna fotografija: Alepo, Sirija | Izvor: Getty Images

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.