„Druže predsjedniče, druže vrhovni komandante, više puta sam rekao da sam ja vaš pješadinac, spreman sam da dam svoj život za vas”. Ovo su riječi kojima se lider Čečenije, Ramzan Kadirov, prije nekoliko dana obratio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, zamolivši ga da naredi zauzimanje Kijeva i Harkova. Kako su Čečeni od naroda koji je ratovao da odbrani samoproglašenu nezavisnost, došli do toga da njihovi lideri budu “instrument” kojim Putin na ukrajinskom terenu utjeruje strah u kosti neprijatelju, pitanje je kojim se bavi Jovan Đurić u tekstu za Euronews Serbia.
Devetog dana rata u Ukrajini, granatirana je nuklearna elektrana Zaporožje. Nuklearna katastrofa je izbjegnuta samo zato jer nije pogođen nijedan ključni objekat, a kao da situacija nije bila dovoljno zabrinjavajuća, Ukrajinci tvrde da su dodatno zabrinuti zbog toga što su je zauzeli čečenski vojnici, grupacija koja se često smatra jednim od najbrutalnijih odreda sa ruske teritorije.
Britanski premijer Boris Džonson je, u intervjuu za nekoliko stranih medija, rekao da je spavao kada ga je ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski pozvao prethodne noći da mu javi kako je nuklearna elektrana pala u ruke neprijatelja.
„Rekao mi je kako vjeruje da su gerilci iz Čečenije zauzeli nuklearnu elektranu Zaporožje, i kako bi mogli da učine nešto krajnje neodgovorno”, izjavio je Džonson.
Član ukrajinske delegacije za pregovore sa Rusijom i lider partije Sluga naroda, David Arahamija, na konferenciji za medije takođe je govorio o tome kako su nuklearnu elektranu zauzeli Čečeni.
„Trenutno, elektranom rukovode ljudi Kadirova, čečenski vojnici. Ubili su nekoliko zaposlenih, koji su proveli desetine godina nadzirući bezbjednost. Od noćas smo počeli da obavještavamo međunarodnu zajednicu da ne možemo da garantujemo, a vjerujemo da ne može ni Rusija, šta misle Čečeni. Kasnije bi mogli da ucjenjuju i samu Rusiju, tražeći nezavisnost Čečenije ili tako nešto”, rekao je Arahamija.
Čečeni dolaze u Ukrajinu
Čečenski vođa Kadirov je 25. februara, dan nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, saopštio da će se i Čečeni priključiti ratu na ruskoj strani.
Dan kasnije, na ruskim medijima su se pojavljivali snimci Čečena koji se spremaju za rat, kao i informacije da će ih u Ukrajini biti od 10.000 do 70.000.
Iako je ove brojeve nemoguće potvrditi, jedno je sigurno – Čečeni su svakako u Ukrajini, što potvrđuju i fotografije i snimci sa ukrajinskih ulica, ali i izjave ukrajinskih zvaničnika.
Slike Čečena koje se plasiraju u ruskim medijima vjerovatno imaju i psihološku namjenu, odnosno cilj im je da zaplaše stanovnike i vojsku Ukrajine.
Naime, u javnosti bivših Sovjetskih zemalja većinski vlada mišljenje da su čečenski borci brutalni “psi rata”, a takav imidž stekli su tokom 1990-ih godina, kroz Prvi i Drugi Čečenski rat.
Ipak, navodi se u analizi, da bi se razumjelo ko su Čečeni i odakle to da se Kadirov zaklinje na vjernost Putinu, neophodno je malo se vratiti u prošlost.
Protjerani narod
U “Operaciji Čečevica” 1944. godine, sovjetska vlada je pod vođstvom Staljina prisilno deportovala starosjedioce sjevernog Kavkaza (pretežno Čečene i Inguše), i ukinula Čečensko-Ingušku Republiku.
Kao povod za deportaciju iskorišćeno je to što su, navodno, stanovnici ovog regiona 1942. godine sarađivali sa snagama Njemačke, a smatra se da je skoro 500.000 ljudi napustilo ognjišta i da su vagonima odvođeni u centralni dio Azije. Ne zna se koliko je njih još ubijeno i nestalo, a istorijski izvori su saglasni da je u čitavom procesu nestala najmanje jedna četvrtina populacije Čečena i Inguša.
Posle Staljinove smrti 1953. godine, pod terminom “rehabilitacija” podrazumjevalo se ukidanje progona za sve one koji su morali da napuste zemlju ili su na neki drugi način trpjeli represiju dotadašnjeg režima. U sklopu rehabilitacije, i Čečeni su već 1954. krenuli da se vraćaju u Rusiju. Njihov povratak, međutim, nije značio i da neće živjeti bez problema – nakon decenija diskriminacije, eskalacija sukoba između čečenskog naroda i ruske vlade eskalirala je u Prvom i Drugom čečenskom ratu.
Krvavi ratovi
Čečenska republika Ičkerija nastala je 1991. godine na teritoriji nekadašnje Čečeno-Ingušetije, mada njena nezavisnost nije bila međunarodno priznata. Rusija, još uvek ranjena raspadom SSSR, zahtjevala je od autonomnih republika da potpišu ugovor kojim se proklamuju kao dio ruske države, što su Čečeni odbili.
Rezultat je bio Prvi Čečenski rat, koji je trajao od 1994. do 1996. godine, a počeo je tako što su Rusi htjeli brzim napadom na Grozni, glavni grad Čečena, da vrate kontrolu nad ovim separatistički nastrojenim regionom.
Napad je odbijen, a rat se pretvorio u dvogodišnji haos ispunjen nezamislivim brutalnostima i krvoprolićem. Naposljetku, Rusi su bili prinuđeni da se povuku 1996. godine, iako je predsjednik Čečenije Džohar Dudajev ubijen, a Grozni demilitarizovan. Čečeni su sačuvali svoju nezavisnost – međutim, ne zadugo.
Već 1999, islamski mudžahedini koji su se ranije borili na strani Čečena napali su susjednu republiku Dagestan, što je Rusija iskoristila kao novi povod za sukobe. Tako je u avgustu 1999. godine počeo Drugi čečenski rat.
Ovog puta ruska vojska nije žurila kao prethodnog, pa su tako u februaru zauzeli Grozni, nakon čega su Čečeni počeli da vode gerilski rat i terorišu okolne djelove zemlje. Međutim, poslije pada Groznog, bilo je pitanje vremena kada će se isto desiti sa cijelom Ičkerijom. Već u aprilu 2000. godine, Čečeni su kapitulirali i ponovo prihvatili da su zvanično dio Rusije.
Na čelo nove čečenske vlade došao je Ahmed Kadirov, koji je 2000. godine napravio dogovor sa Kremljom i novim ruskim predsjednikom – Vladimirom Putinom. Ahmad Kadirov je poginuo 2004. i od tada Čečenijom vlada njegov sin Ramzan. Iako je oca zamjenio sin, odanost je ostala jednaka, pa je tako i Ramzan Kadirov, kako je sam rekao „spreman život dati za Putina”.