Zašto sistem u kojem velike sile naglašavaju svoju nacionalnu bezbjednost može biti suštinski krhak Izvor: Shutterstock

Kroćenje bezbjednosne dileme

Globus

Izvor: Project Syndicate
Piše: Deni Rodrik


Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja pogrebno zvono za posthladnoratovski “liberalni” međunarodni poredak. Ali moguće je stvoriti novi, prosperitetan i stabilan svjetski poredak, a da pritom ostanemo realni u pogledu prirode konkurencije između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.

Ruska invazija na Ukrajinu – flagrantno kršenje međunarodnog prava koje je rezultiralo humanitarnom katastrofom – zakucala je kovčeg “liberalnog” međunarodnog poretka nakon 1989. godine. Liberalni sistem međunarodnih odnosa je već bio na samrti, budući da je teško ranjen geopolitičkim sukobom između Kine i Sjedinjenih Država i reakcijom na hiperglobalizaciju. Svakoj nadi u njegovo oživljavanje sada je zadat konačan, odlučujući udarac.

Globalni poredak koji ostavljamo za sobom počivao je na pretpostavci da bi se svijet mogao osloniti na ekonomske interese – uglavnom velikih korporacija, banaka i investitora sa sjedištem u SAD i Zapadnoj Evropi – za širenje prosperiteta i ublažavanje sukoba. Kako su srednje sile i sile u usponu, kao što su Rusija i Kina, postajale sve bogatije, postajale bi više nalik na “Zapad”, a imperativi geopolitičke konkurencije bi ustupili mjesto traženju dobiti od trgovine.

Dok su ekonomisti zagovornici slobodnog tržišta pružili temeljni narativ starog poretka, geopolitički “realisti” će najviše oblikovati nadolazeći poredak. A slika koju slikaju nije lijepa: svijet konkurencije velikih sila sa nultim ishodom gdje potraga za nacionalnom bezbjednošću, neizbježna neizvjesnost u vezi sa motivima protivnika i odsustvo globalnog sprovodioca pravila dovode uglavnom do sukoba, a ne saradnje.

U takvom svijetu, dominantno pitanje sa kojim se Zapad suočava je kako obuzdati Rusiju i Kinu. Da li je moguće pokvariti odnose između njih? Ili bi Zapad trebao da se prilagodi ciljevima Rusije u Evropi kako bi sa njom formirao zajednički front protiv snažnijeg ekonomskog i tehnološkog izazova koji predstavlja Kina? Sva druga pitanja, uključujući trgovinu, investicije, klimatske promjene, globalno siromaštvo i javno zdravlje, postaju podređena ovim pitanjima.

Bilo bi strašno da je ovo jedina alternativa neispunjenim očekivanjima “liberalnog međunarodnog poretka”. Srećom, nije. Moguće je stvoriti prosperitetan i stabilan svjetski poredak, a da pritom ostanemo realni u pogledu prirode takmičenja velikih sila. Ali da li možemo da postignemo takav aranžman zavisi od toga kako zemlje slijede svoje ciljeve nacionalne bezbjednosti i od priča koje pričaju o sebi i svojim protivnicima.

Centralni konceptualni okvir koji vodi realističke mislioce je “bezbjednosna dilema”. Ova ideja objašnjava zašto sistem u kojem velike sile naglašavaju svoju nacionalnu bezbjednost može biti suštinski krhak. Pošto je nemoguće razlikovati odbrambene od ofanzivnih mjera, pokušaji obje strane da postanu sigurniji jednostavno povećavaju nesigurnost druge, pokrećući protivmjere koje održavaju začarani krug.

Realisti bi tvrdili da je nešto slično bezbjednosnoj dilemi bilo u igri uoči ruskog napada na Ukrajinu. Ukrajina, i Zapad uopšte, smatrali su da uključivanje zemlje u zapadnu ekonomsku sferu i vjerovatno u zapadni vojni savez u velikoj meri jača njenu ekonomiju i bezbjednost. Ruski predsjednik Vladimir Putin je u međuvremenu vidio ove poteze kao štetne po bezbjednosne interese Rusije. Ako se ovo čini čudnim, argumentuje se, razmislite kako bi SAD reagovale kada bi, recimo, Meksiko razmišljao o vojnom savezu sa Rusijom.

Ali mnogo toga u vezi sa ovim realističkim objašnjenjem, i u okviru bezbjednosne dileme uopšte, zavisi od toga kako zemlje razmišljaju o svojim ciljevima nacionalne bezbjednosti i efikasnosti alternativnih mehanizama za njihovo postizanje. Zemlja koja je uložila sve svoje resurse u vojne kapacitete i zanemarila izgradnju svoje ekonomije i jačanje svojih institucija ne bi bila veoma bezbjedna na duge staze – čak i ako je počela kao globalna sila.

Južna Koreja daje poučan primjer. Neposredno nakon Korejskog rata, zemlja se fokusirala na svoje vojno jačanje protiv Sjeverne Koreje. Ali kako su SAD počele da smanjuju svoju vojnu i ekonomsku pomoć početkom 1960-ih, rukovodstvo Južne Koreje je promjenilo kurs, računajući da bi ekonomska snaga kroz industrijalizaciju orijentisanu na izvoz obezbijedila bolji bedem protiv potencijalno ratobornog sjevernog susjeda.

Isto tako, uopšte nije potpuno jasno da će Rusija biti sigurnija ako ostvari svoje neposredne vojne ciljeve u Ukrajini, ako iz sukoba izađe kao ekonomski slabić odsječen od zapadne tehnologije i tržišta.

Jednako su važne i priče koje velike sile pričaju o svojim namjerama, i kako ih drugi doživljavaju. Američki i evropski kreatori politike sebe u međunarodnoj areni vide kao dobronamjerne benigne aktere. Ali kada govore o “međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima”, zaboravljaju kako je taj poredak konstruisan da odgovara interesima njihovih zemalja i zanemaruju različita kršenja tih pravila. Oni ne shvataju – ili su zbunjeni činjenicom – da obični ljudi u mnogim nezapadnim zemljama smatraju zapadne sile oportunističkim, licemjernim i motivisanim isključivo sebičnošću.

Ovaj osjećaj izuzetnosti pogoršava bezbjednosnu dilemu, jer ostavlja malo prostora za legitimne bezbjednosne brige drugih sila kada zapadne zemlje proširuju svoje vojno prisustvo i posjeduju ekonomski uticaj. Iako vjerovatno ništa nije moglo zaštititi od Putinovog vojnog avanturizma, on se hrani neprijateljskim stavovima mnogih Rusa prema Zapadu. Slično tome, pokušaji SAD da isključe kineske firme kao što je Huawei sa globalnih tržišta i uskrate im pristup ključnim inputima, navodno iz razloga nacionalne bezbjednosti, podstiču zabrinutost Kine da Amerika želi da potkopa njenu ekonomiju.

Bezbjednosna dilema se u potpunosti ispoljava kada velika sila traži hegemoniju umjesto prilagođavanja. SAD su često krive za ovo, postavljajući svoje spoljnopolitičke ciljeve u smislu globalne nadmoći. Slično tome, kada zemlje poput Putinove Rusije dovode u pitanje legitimitet postojanja druge zemlje ili imaju za cilj da je preurede po sopstvenoj slici, postaje teško zamisliti put ka kompromisu.

Ali nema razloga zašto se bezbjednosna dilema ne bi mogla ukrotiti. Moguće je da velike sile imaju ciljeve nacionalne bezbjednosti koji nijesu otvoreno ofanzivni. Takođe je moguće da bolje saopšte svoje namjere i brige, čime se smanjuju nesporazumi i postiže određeni stepen saradnje. Postoji mnogo prostora za pomjeranje da se pobjegne iz okrutnog sveta realista.

*Autor je profesor Međunarodne političke ekonomije na Džon F. Kenedi Školi upravljanja Univerziteta Harvard

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.