Razrada

Vaše sugestije u vezi razvoja ovog portala možete ostavljati putem komentara na ovoj stranici ili slanjem poruke preko kontakt forme ili na email:

info@javniservis.me

Takođe, želimo vas upoznati sa osnovnim principima uređivanja portala u domenima diskusije.

U diskusijama nije dozvoljeno:

– vrijeđati, omalovažavati, uznemiravati druge komentatore zbog vjerske, nacionalne, polne ili druge pripadnosti
– pozivati na linč i nasilje
– zlonamjerno objavljivati privatne podatke komentatora i trećih lica
– objavljivanje poruka, sadržaja, linkova s pornografskim, pedofilskim i fašističkim sadržajem
– vulgarnost
– mnogostruko slanje istog komentara (spamovanje)
– korišćenje različitih nikova u kratkom vremenskom razmaku

U diskusijama ne preporučujemo:

– podsticanje svađe jer nam je cilj da razgovaramo u duhu tolerancije i ohrabriti što veći broj gledalaca da se aktivno uključe u rad ovog portala
– vrijeđati uredništvo jer za ovaj javni servis ne plaćate pretplatu

Preporučuje se:

– ohrabrivanje slobodne misli na portalu i u ličnom okruženju

Prilog:

– komentar iskusnog učesnika  

Milovan Vukov Janković:

Plashim se od TRI najveca OTROVA svih PORTALA,
maratonskih naZijonalistichki rasprava,
vjerskih i ideoloshkih,
FEREDZE KOJA ZATVARA OBADVA OKA,
i ne dozvoljava da sagledamo KOSHTANU SRZ RAHITICHNOG CRNOGORSKOG ORGA(NI)ZMA, koji se savija zbog podjela na KRILASHE I KLUBASHE, NA BJELASHE I ZELENASHE, NA CHETNIKE I PARTIZANE I MIL-OVCE I MOMIR-OVCE,
a ne vidimo SRZ,
one KOJI PLJACHKAJU,
i one OPLJACHKANE kojima deru chapru dvije decenije,
i igraju PING PONG sa radnicima,
DERIKOZA na jednom kraju STOLA,
a REZIM I MINISTRI NA DRUGOM.
Ko unese na PORTALU RAZDOR,
ne odiO u GUCHU, na SABOR.

Napomena:

>>Arhiva: Razrada 2010.

03. Avgust 2013. - Dva miliona putnika

03. Avgust 2013. – Dva miliona putnika

Comments

  1. Nego odakle tolika mrznja protiv Srba, to mi nikako nije jasno.
    Izgleda da je i primanje marsizma jednako ubitacna kombinacija za dusu kao i uzimanje lazne papske jeresi.
    A najubitacnija kombinacija je kada se kombinuje: ateizam, papizam i komunizam.
    Tom kombinacijom se dobija dukljanin. To ti je nesto poput sizofrenog nandrealca.

    Nego, oce li onaj Krivokapic smiriti onu situaciju u Ukrajini, majka mu stara.
    Daj neka mu neko kaze da intervenise, jer ako Ranko Krivokapic ne pomogne onda su Ukrajinci najebali.

    A i veze su im jake: znas ono: unijati, mirasevci, Vatikan, kominterna, cizma noga nema Boga, dukljani.

    A VI, KAKO TE?????

  2. Pa zato sam i bio Vesna da se opustite, da pocnete da uzivate u mojoj poeziji, da budete uvidjavni.
    I sto rece, molim te, dok sam bio Vesna bio sam duhovit.
    A zasto sam bio duhovit?
    Pa zato sto si ti u tvojoj fantaziji zamisljao vesnine donje gacice.

    Da sam bio Matilda, mozda bi se vratio u proslost i sjetio tvojih prvih porno filmova “kino kultura” u kojima su glumile neke bezobrazne Bavarke u kariranim kratkim suknjama.

    Evo crticu, sad sam Ante Pavelic, pa pokusaj da se napalis na donje gace od ustaskog poglavnika.

  3. Dok je bila zajednica Srbije i Crne Gore, bilo je “opljackase nas Srbijanci”.
    Sad vise zajednice sa Srbijom nema, sad nas zapad ruinira i opet je za to kriva Srbija.

    Dok smo bili sa Srbijonm bilo je da nismo ravnopravni. Evo sada nismo vise sa Srbijom i milion puta smo neravnopravniji nego dok bijasmo sa Srbijom i opet je, zamislite, Srbija za to kriva. Interesantno,
    Ovaj put nikome ne smate sto ce Crna Gora biti zadnji supak u toj evropskoj uniji, koja ce nam nametati i gej parade i ko zna sto jos.

    Dok smo bili sa Srbijom nesto smo malo cackali oko Dubrovnika i bilo je da ni po cijenu zivota u nekim ekspanzionistickim poduhvatimaa ucestvovati necemo, pa makar nam ustase demonstrirale silu tu ispred nosa.
    Evo sada saljemo vojnike da ubijaju u Avganistanu a sjutra ce negdje drugo i da li ce i ovaj put Srbija biti za to kriva?
    I kako to da onima kojima je smetala srbijanska ekspanzinisticka politike ne smeta sto hiljada puta vise ekspanzionistickija politika NATO pakta.

    • One More Agent of UDBA says:

      Dugo si se uzdrzavao da iz tebe ne provali velikosrbin. Punih par dana. Pritisak srpstva je bio neodrziv, pocelo je da ti izlazi na nekoliko otvora na tijelu. Posto vidim da si musko, bio je jedan manje. Konacno je provalilo ostavljajuci karakteristican vonj.

      • Vule e Momisici says:

        Jebi ga, pomijesani su nam sistemi vrednosti.

        Ti si demokrata a karakteristika tvoje demokratije je srbofobija i to ona patoloska, kao i kod veceg djela crnogorskih i ustaskih demokrata. Takav kapacitet demokratija jos radjala nije..

        Ja sam naravno fasista i nazadnjak.
        A zasto sam nazadnjak i zasto sam fasista?

        Pa odgovor je vrlo jednostavan, zato sto sam Srbin.

        Logicno zar ne.

  4. Vule e Momisici says:

    I jos je nesto veoma interesantno.
    Kako to da oni koji su vene rezali zbog muslimana u Bosni i koji su lice noktima grebali zbog Srebrenice, sada to isto ne rade, kada se ubijaju muslimani u Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji itd.

    Bice da im je pukla zalosna zlijezda pa vise ne reaguju.

    • Kako te sram nije da Srebrenicu koristis u ovom kontekstu. A da ti neko napravi slicnu analogiju sa Jasenovcem skocio bi mu za oba oka.
      Imate li vi kapaciteta za suzivot sa drugima okolo ? Mozete li se kad malo uzdrzati, provjeriti odrzivost logike obrnuvsi uloge.
      Tvrdim da je dinarski tip srpstva vise nakazna ideologija, gotovo terapija, prije no etnicki pojam.

      • Vule e Momisici says:

        Zasto sramota.
        U Srebrenici je ubijeno oko 1000 ljudi a samo u srpskim okolnim selima preko 3000 ljudi.
        Ako nisam zaboravio matematiku broj 3000 je tri puta veci od broja hiljadu.
        To sto svetsko javno mnenje potura neke cifre od oko 8000 ljudi to je njihov a ne moj problem.

        U Srebrenici nije ubijena ni jedna zena niti i jedno dijete, dok su muslimani u srpskim okolnim selima ubijali sve od reda i musko i zensko i decake i devojcice, jednom su na pravoslavni Bozic pobili citavo jedno selo.

        U Srebrenici je strijeljan jedan dobar dio tih ubica koji su ubijali srpsko pravoslavno stanovnistvo i jedan dio nevinih, koje su pobili sumnjivi elementi u srpskim redovima, najvjerovatnije po naredjenju stranih obavestajnih sluzbi.

        Dok su u okolnim srpskim selima ubijali nevino stanovnistvo ukljucujuci zene i djecu i to nisu radili neki neodgovorni elementi placeni od nekih tajnih sluzbi.

        Sto se tice kapaciteta za suzivot sa ljudima okolo, Srbi taj kapacitet imaju kao ni jedan drugi narod na planeti. Pogledaj samo cinjenicu da 600000 Roma zivi u Srbiji i da im dlaka sa glave ne hvali

        Takodje u kraljevini Jugoslviji i u Crnoj Gori za vrijeme dok su to bile srpske drzave nikome dlaka sa glave hvalila nije.

        Kapacitet za suzivot sa drugima trebao bi preporuciti ustasama i Turcima, koji su u svakoj prilici kada su mogli unistavali srpsko pravoslavno stanovnistvo.

        Sto se tice etnicke dinarske pripadnosti, ja sam Kuc, Drekalovic, mi nismo Dinarci, mi smo potomci PLEMENITE loze od Djuradja Kastriota cuvenog Srbina i najveceg mudonje tog doba u svijetu. Tako dakle, mi smo finog plemickog soja, pomijesani po malo sa najfinijim predstavnicima Albanaca, sa sjevera Albanije.

        Mozes me slobodno oslovljavati sa “vase visocanstvo”.

      • One More Agent of UDBA says:

        Vule ovu pjsmicu sam posvetio jednom tvom cetnicicu. Za tebe zvuci ko blag eufemizam.

        Crnom Gorom, od kad nasta,
        nije hodio takav stvor
        ni u fukarluku jednom zasta
        Vule cetnik, smrdljiviji no tvor.

        Od kako Bog izruci kamenja vrece
        vise nase drage Crne Gore
        zitelji joj ne poznavase glibavije ljudsko smece
        od Vula cetnika,ne vidjese nista gore.

        Rece – “Vjerujem jedino u svetosavlje i paru
        Humanost, istina, altruizam nijesu problem moj”
        Nista na svijetu ne oplemeni ovu fukaru
        Vula cetnika,znanog ko nesoj

      • One More Agent of UDBA says:

        U brzini, zaboravih jos jednu strofu:

        Od kako Crna Gora nasta
        ne bjese vece ljudske nule
        niti mu covjecnost ikad basta
        cetniku zvanom Vule, Vule, Vule

    • One More Agent of UDBA says:

      Zipp, evo ti njihove demokratske kapacitete. Rekoh ti: “Sa cetnicima se ne pravi demokratija”

      • Vule e Momisici says:

        A odakle tebi pomisao da Srbi hoce sa vama bilo sto da prave.
        Mi smo vecinski narod u ovoj zemlji, narod sa tradicijom i velicanstvenom istorijom, koji je u istoriji UVIJEK izlazio kao pobjednik.
        Mi smo po definiciji gospodina Adolfa Hitlera JEDINI DRZAVOTVORNI NAROD NA BALKANU, pa nam nikakvi “vi2 za stvaranje drzave niste potrebni.

        Stvoricemo mi drzavu sami a “vi” kao lojalni gradjani te nase zemlje mozete u toj drzavi zivjeti i iuzivati sva prava kao i mi. Za razliku od “vas” oprobanih demokrata, mi vas necemo nabijati na kolac, silom mijenjati vjeru u slati u logore.

        Srbi su sirok i velikodusan narod, necemo vam se ni svetiti. Sa nama cete moci mirno da zivite, ali bez srbofobije i ako BUDETE MIRNI I LOJALNI BUDUCOJ SRPKOJ CRNOJ GORI NA CELU SA KRALJEM IZ DINASTIJE KARADJORDJEVICI.

        “Ravna gora pobijediti mora!”

        SMRT KOMUNIZMU I USTASTVU!.

      • One More Agent of UDBA says:

        Slusaj , ja nisam Musliman, ali su mi nasi Muslimani rodjena braca u odnosu na vas cetnike.

      • Dr Miomir Mugoša says:

        Agentu samo čvrsto! Vule ne daj se! Momci zadovoljan sam. Ako ne bude komentara bacite neki dinamit.

  5. ODR-GN presents:

    IT MUST HAVE BEEN LOVE

    (ilustracija istorije odnosa Prve i Druge Familije)

  6. Vule e Momisici says:

    Ako Bog da da se u centru Podgorice, na samom trgu, jednog dana podigne velicanstveni spomenik velikom junaku i cetnickom vodji Pavlu Djurisicu, koji bi bio visok jedno dvadeset a mozda i vise metara.

    I da se donese zakon da svaki muski odrasli gradjanin Crne Gore mora da nosi bradu CETNICKU.

    I sve ulice da nose imena velikija cetnickija vodja: Draza Mihajlovica, Pavla Djurisica, Baja Sekulica, Ilije Garasanina. A ona imena komunista sva da se izbrisu i sve petokrake da se maknu.

    CETNIK SAM I TIM SE DICIM!

    RAVNA GORA POBIJEDITI MORA!

    PS: i da se zakonom zabran prodaja mesa onih krava koje jedu geneticku hranu.
    Jedan cetnik mora da jede samo zdravu i prirodnu hranu,

  7. Vule e Momisici says:

    Gospodin agent od UDBE, nisam ni ja musliman niti sam sa ono “vi” mislio na muslimane, nego mnogo vise na dukljanske ustase i komuniste.

    Mi Srbi sa crvendacima imamo mnogo nerasciscenih racuna.

    A to da ti je miliji crni djavo od Srba, to je nama veoma poznato i po tome cemo se mi Srbi rukovoditi u buducnosti, onda kada budemo stvarali srpsku Crnu Goru.

    Vasa vremena jama i pucanja u potiljak su prosla.

    Sad dolazimo mi CETNICI na red.
    Da uredimo nasu CETNICKU DRZAVU.

    Ha, ha, ha, mogu zamisliti kako sada pizdis.

  8. Vule e Momisici says:

    Uzgred receno, ja sam fasista i preferiram Dimitrija Ljotica, ali uzivam ovako da vas palim.

    Hahahahaha o majko moja, kako vi samo mrzite Srbe, pa to je strasno.

    Nije vama lako zivjeti u drzavi gdje su vecina Srbi.

    Sto ne pokusate da se preselite na Madagaskar.

  9. Vule e Momisici says:

    Jos je smesnije kako pokusavate tu vasu patolosku mrznju prema svemu sto je srpsko, taj primitivizam i strasan sovinizam da umotate u neku demokratsku foliju.
    I jos biste voljeli da vam u tom foliranju mi Srbi pomazemo.

    Toliko licite da ustase da je to prosto nevjerovatno.
    Da nema mrznje protiv Srba vi uopste ne bi imali preko cega da se definisete, bas kao i ustase iz zapadne Hercegovine, sve bivsi Srbi, bivsi pravoslavci, koji se samo preko srbofobije definisati mogu.

    Vi se gospodo nalazite u veoma losem dusevnom stanju.

  10. Mugoša, nijednoga Draška ne znam, sem onoga Njegoševa, a s obzirom da on nije savremenik Pobjede, cijenim da si me pomiješao s nekim, ili nisi popio lijek. U svakom slučaju, nije ti lako. Šizofrenija je đaolja rabota.

    • Ne Vule nije na terapiji, postovani antifasista. Ja sam mu savjetovo jednog vrsnog doktora. Trenutno ordinira u Holandiji, u Hagu, i sto je najvaznije radi besplatno za fasiste.
      Dako nas Vule poslusa. Ne moze se nos pomolit na ovaj forum od Vulovog cetnickog smeca koje ostavlja za sobom. odoh

      • Vule e Momisici says:

        Sjedi jadan, dje ces. Nisam ti ja kriv sto si ti sovinista, klerofasista, rasista i tako dalje.
        Vule je Srbin i po tebi on treba da se ubije. Ajde molim te razmisli, mozda ti ipak nisi u pravu.
        Crticu, aj da se kladimo da obadvojica imamo istu etnicku pripadnost.
        Jedina je razlika u tome sto ja svoju etnicku pripadnost definisem onako kako su je definisali: moj otac, moj djed, moj pradjed, tvoj pradjed, moj cukundjed, tvoj cukundjed, itd.
        Dakle, ja ostajem vjeran tradiciji a ti se tradicije stidis, jer su mozda tvoji bili u kom partiji, pa ih je onaj Ambroz ubijedio kako je biti Srbin staromodno, znas, nije sik. Zbog toga su ljudi isli u razen politicke skole, pa im se tamo mozak ispirao a buduci da su sve to bili ljudi sa sela, onako prosti, oni su htjeli da budu moderni i sik.
        Zbog toga su prestali da budu Srbi i postali su Crnogorci. Posle toga receno je da je moderno biti zapadnjak, pa posto su nama najblizi “zapadnjaci” Hrvati, oni koji su poceli da budu sik, htjeli su da budu jos moderniji, jos blizi zapadu i poceli su da imitiraju Hrvate i to u onom u cemu ih je bilo najlakse imitirati u primitivizmu i srbofobiji.

        Pa su tako nasi crnogorski jadnici, sve u zelji da budu moderni i sik, postali ustase, sve misleci da za biti sik nije dovoljno ne slusati Lepu Lukic i Rokeri sa Moravu, nego treba slusati nove fosile, Tomsona i naravno dizati po dva prsta uvis, ka sto to cine zapadnjaci a ne po tri kao sto to cine orijentalni Srbi.

        Eto u tome je sva filozofija, crnogorski najedeni seljacici su iz zelje da budu moderni, poceli da izigravaju klovnove i da se ulizuju ustasama, sve nadajuci se da ce ih ovi zavoljeti.
        Nazalost oni vas mrze mnogo vise od orginalnih Srba a vi to nikako preboljeti ne mozete pa se onda vasom srbofobijom trudite da to nekako promijenite.

        Ne znam kako da vam pomognem, eto postali ste katolici, onaj vas Miras sasluzuje sa unijatama koji u sluzbama pominju rimskog papu. Mozda da posate sa tetovazama. Oni primitivni Srbi tetoviraju manastir Ostrog na rukama a vi pokusajte sa velikim slovom U.

        Dako se vasa braca iz Hrvatske smiluju na vas i pocnu malo vise da vas vole.
        A mora se priznati da nije fino od njih da vas mrze jos vise nego nas iskrene i prije svega primitivne Srbe, kojima od luka i slanine milijega jela na kugli zemaljskoj nema.

        Eto, pozdravljam te sa podanickom pjessmom “sa Lovcena vila klice, oprosti nam Dubrovnice.”

        E viva!

  11. OPRANA

    Odavno nije slobodna mis'o,
    splačine svinja uvijek ždere,
    uzalud sve sam do sada pis'o,
    Milo mi mozak uspješno pere …..

    Ko nije grešan, nek’ kamen baci,
    na brata, oca, il’ staru majku,
    laži su vazda fukari znaci,
    kako je dobro početi hajku ……….

    Ima nas malo koji smo tužni,
    većina laži manjini priča,
    a znamo da su približno ružni,
    Josip Broz Tito i Draža čiča …….. :(

  12. Vule e Momisici says:

    Volio bih ovima ljudima da pomognem, ali ne znam kako.
    Uzasno je to kada covjek izgubi svoj identitet. Osjeca se covjek kao u bestezinskom stanju i takav mira nema dok ne nadje novi identitet.

    Mi Srbi, pogotovo Srbi iz Crne Gore, iz Srpske Sparte imamo VELICANSTVENU istoriju, mi mozemo kao malo koji narod da budemo ponosni na svoju VELICANSTVENU istoriju, na nase velike ljude. Pogledajte jednog SRBINA Njegosa, pa SRBINA Mesu Selimovica, pa SRBINA Nikolu Teslu, pa Srbina Svetog vladiku Nikolaja Velimirovica, pa Svetog Justina Popovica, pa jednog takvog giganta kao sto je bio Dimitrije Ljotic.

    Pa samo u dvadesetom vijeku koliko smo velikih ljudi dali, pa kakvu ratnicku istoriju ima nas narod, pa kako je nas narod gostoljubiv, kao malo koji narod u srpskom narodu nema mrznje, najtolantniji narod na kugli zemaljskoj su Srbi i nigdje se stranac na svijetu ne osjeca bolje nego u Srbiji.

    Da, da, veliki narod smo mi Srbi i VELIKA je PRIVILEGIJA biti Srbin. Bas zbog toga je kominterna, Vatikan i ostali pokusala da nas narod zbrisu sa lica zemlja.

    I sad zamislite nekog pripadnika tako velicanstvenpog naroda kao sto je srpski, kojemu je neko prodao vjeru za veceru, nebitno da li je ta vjera muhamedanska, komunisticka ili papo katolicka, pa je zbog toga sto su ga neki drugi najeli prestao da bude Srbin, kao da covjek ne moze biti Srbin i ako ima neku drugu vjeru. I takav covjek postane covjek bez identiteta, koji onda ne zna sta da radi sa samim sobom i koji uvijek mora da se dokazuje nekome tamo, ko ga ne ferma uopste.

    Eto u tome je problem. Nemate vi problem sa Vuletom niti sa cetnicima, nego vi imate problem sa vama samima. Vi ste izgubljeni u vremenu i prostoru, ne znate vise ni ko ste ni sto ste, ne znate kako da se orjentisete, pa sad vasi ideolozi izmisljaju nekakve Duklje, vade iz naftalina nekakve careve i carice od prije 100000 godina, izmisljate nekakve sizofrene jezike, nekakve nove crkve sastavljate a ne znate se prekrstiti.

    Eto u tome je vas problem i tu se vama tesko pomoci moze.
    Kad bi barem prestali da lajete na Srbe i na svoje pretke, nekako bi vam se moglo progledati kroz prste, ali smetaju vam Srbi jer su nezgodni svjedoci izdaje vas i vasih predaka.

    Izvinite na iskrenosti, ne bih ja bio ovako grub prema vama, ali posto ste veoma bezobrazni, pa covjek ni jednu recenicu srpskog progovoriti ne moze sto mu necete nabiti da je mracnjak i nazadnjak, onda je red da vam stavim ogledalo pred lice.

    I nikada se ne moze mrzjeti neko ko je slab ili ispod vas. Uvijek je premet mrznje neko ko je superioran i iznad vas. To je glavni razlog zbog cega nas mrzite. Mrzite nas jer smo superiorni. Sve sa Cecom i Jelenom Karleusom, sve sa lukom i slaninom i sa svim nasim primitivizmo, daleko smo iznad vas i vasih zapadnjackih sponzora, koji jedu slatke krofnice, slusaju becku filharmoniju i nose ugladjene frakove a unutra su puni zlobe i mrznje.

    Daj crticu, mozda ti jos nisi toliko zaglibio u dukljanstvo i ustastvo. Daj se malo korigovati i budi ubuduce ponosan Srbin.

    Mozda ce ti ova moja poruka zivot izmijeniti Srbine brate.

  13. Dr Miomir Mugoša says:

    Čujem da SDP i Pozitivna idu zajednički na izbore. Dugo sam čekao ovaj trenutak. Pošto ovdje ima dosta simpatizera ove koalicije, šaljem im video poruku

  14. okreni konacno plocu says:
    • Vule e Momisici says:

      A dje nadje ovu masonsku budalu, ovog slijepca uobrazenoga, koji ne zna dja je supalj.
      Ocigledno je da mu smeta Crkva Bozija, srbi masona to sto narod odlazi u Crkvu, krsti se, vjeruju (kako tako) ali vjeruju onoliko koliko im snage dozvoljavaju.

      Smeta ovome smradu intelektualnom, koji je preko 40 knjiga za trovanje ljudskih dusa napisao i cija je profesija da laje na Crkvu Boziju, smeta mu Hristos, pa posto ne moze skroz otvoreno da laje na Hrista, onda laje na intelektualnoj bazi, tobos na neke anomalije u Crkvi.

      Tesko tome ko udara na Crkvu Hristovu, bolje bi mu bilo da se radjao nije.
      I tesko i njemu i svima njegovima. Za 2000 godina ljudske istorije jos se nije desavalo da neko laje na Hrista i na Njegovu Crkvu a da predebelo ne naplati.

      Jebace jeza ovaj masonski smrad. A pogledajte mu samo demonizovanu facu. Pa normalnom covjeku je dovoljno samu facu da mu vidi pa da zna sa kim ima posla.

      Interesantno, svi ti antihriscanski intelektualci imaju skroz deformisane i demonizirane face. Jom mu samo rogovi na glavi hvale. Ja ovo u kupus ne bih pustio a kamoli da njegove nabuloze uzmem za ozbiljno.

      Mada, mogao bih sada da uzmem citav njegov tekst i da ga majmunom napravim, ali veliki je to posao i zasto da sebi tupim mozak. Onaj ko ovakvome pokaze povjerenje, taj je vec beznadezno izgubljen i tome pomoci nema.

  15. Vule e Momisici says:

    Ne znam koji je ono saradnik Hitlera rekao “kad cujem rijec intelektualac odmah se masim za pistolj”, ali taj koji je to rekao izgovorio je VELIKU mudrost.
    U dvadesetom i u ovom dvadeset i prvom vijeku etiketa “INTELEKTUALAC” je skoro nepogresivi znak da taj covjek nije normalan, da je antihriscanski i levicarsko orjentisan, da je kao neki papagaj naucio mnogo nepotrebnih stvari, od ostalih nenormalnih “INTELEKTUALACA” i da u njegovoj glavi i dusi vlada neopisiva zbrka.

    Sveti Nikolaj Velimirovic, koji je bio intelektualan i obrazovan kao malo ko na ovoj planeti, jednom je rekao da citava moderna civilizacija pociva na ljudima koji su svoj zivot zavrsili u ludnicama.

    Kakva je to civilizacija kojoj je osnova: Darvin, Frojd, Morohaj Levi (Karl Marks), Nice i ostali slijepi mudraci. Svima ovima i njima slicnim “INTELEKTUALCIMA” je jedno zajednicko a to je mrznja protiv Crkve i mrznja na Hrista.

    Ajde nadjite mi gospodo jednog normalnog “INTELEKTUALCA” koji vjeruje u Hrista i koji lici na ovjeka. Svi su isti, od izgleda lica (svima su face demonizirane), svi su nevjerovatno umisljeni i uobrazeni, svi su suplji na sve strane i svi duboko nesrecni.

    I SVI “INTELEKTUALCI” ali SVI OD REDA nisu slobodni a SLOBODA bi trebalo biti odlika intelektualca, tako je od davnina bilo. Ali ne, Seneka je mogao da bude slobodan, Aristotel je mogao da bude slobodan, Platon je to mogao a pokazite mi danas JEDNOG JEDINOG slobodnog intelektualca koji je slobodan.

    Ne, nijedan od njih nije slobodan a najmanje su slobodni kada izigravaju slobodnjake, kao naprimjer kada nekome degenerisana antihriscanska svetska elita naredi da se bori za gej parade, pa se taj raspistolji i sa pozicije slobodnog intelektualca gazi po svim moralnim normama i hriscanskim nacelima.

    I kazu ljudi, “vidji slobodnoga intelektualca” a taj jadnik samo radi ono sto je trenutno u modi. Svi totalitarni sistemi su imali svoje “slobodne intelektualce” od kojih su svi bili samo slijepi i poslusni robovi.

    Pitajte sve do jednog danasnjeg modernog intelektualca da li podrzava gej parade SVI od reda ce vam reci da ih podrzava.
    A zasto ih podrzava?
    Pa zato jer su oni slobodni intelektulaci.

    Nije Hristos fariseje (moderne intelektualce) nazvao SLIJEPCIMA, koji vode slijepe.

  16. CAMPBELL: Jednom sam slušao predavanje divnog starog zen filozofa, dr. D.T. Suzukija. Ustao se, i s rukama polako tarući svoje bokove, rekao: “Bog protiv čovjeka. Čovjek protiv Boga. Čovjek protiv prirode. Priroda protiv čovjeka. Priroda protiv Boga. Bog protiv prirode – vrlo smješna religija!”

    MOYERS: Pa, često sam se u čudu pitao, što bi član lovačkog plemena sa sjevernoameričkih ravnica mislio, gledajući na Michelangelovu kreaciju?

    CAMPBELL: To sigurno nije bog drugih tradicija. U drugim mitologijama, čovjek se stavlja u suglasje sa svijetom, s mješavinom dobra i zla. Ali u religijskom sustavu Bliskog istoka, Vi se identificirate s dobrim i borite se protiv zla. Biblijske tradicije judaizma, kršćanstva i islama sve govore pogrdno o takozvanim religijama prirode.
    Pomak Od religije prirode na sociološku religiju stvara nam poteškoće da se ponovno povežemo s prirodom. Ali, ustvari, svi oni kulturološki simboli su savršeno podložni tumačenju u terminima psiholoških i kozmoloških sustava, ako izaberete da na njih gledate na taj način.
    Svaka je religija istinita na jedan ili drugi način. Ona je istinita kada se shvaća metaforički. Ali kada ostane vezana na svoje vlastite metafore, tumačeći ih kao činjenice, onda ste u problemu. – Joseph Campbell, Moć mita

  17. “СДП и Позитивна заједно на изборима у Подгорици”

    Сличан се сличном радује. Или: свака врећа нађе закрпу. Мада се овдје не зна шта је врећа, а шта закрпа.

    Још од оснивања Позитивне ЦГ упозоравали смо, у оквиру групе ОДР-ГН, да се ради о лажној опозицији, и то детаљно образлагали. Овај акт спајања са срамном и криминалном режимском странком је коначан и необорив доказ за ту тврдњу.

    Како ћуте „позитивци“ на друштвеним мрежама, након ове срамоте и гадости удруживања са националсоцијалистима… Нико ни да зуцне. Но добро, навикли смо на оваква понашања од стране свих странака системске опозиције. Њих, уопште, не треба ни коментарисати превише, осим када човјек баш мора, како би преко навођења лоших примјера указивао на исправан пут. Тј, показивао како не треба, како се не би смјело. Бојкот, дисконтинуитет, отпор!

  18. Драги моји искрени опозиционари, некадашњи гласачи опозиционих партија, када вас убрзо по хиљадити пут позову на још једну лажну Милову “изборну” представу, када вам по хиљадити пут понове “да је напокон куцнуо час, како ће из више колона разбити Мила у парампарчад, како режим дрхти пред њиховом бајном моћи” – само треба да скупите енергију и поручите им:

    “Марш, бандо преварантска! Куш, куго! Доста сте ме обмањивали, правили од мене магарца, узимали паре из мог џепа како бисте радили против мојих интереса, узимали залогаје из уста мог дјетета како бисте учвршћивали Милову диктатуру и уживали у привилегијама које вам нуди систем!”

    Прва ствар коју од странака системске опозиције морате тражити, како бисте макар пристали да комуницирате с њима, јесте смјена преварантских руководстава која годинама одбијају покретање политика диконтинуитета.

    Учешће на лажним Миловим изборима иде у корист одржања клептократије, било који ваш потез противан симулацији је добродошао: баците у лице лажног опозиционара летке са 6 тачака, или летке о војној неутралности, баците јаје на лажну институцију, кажите режимлијама у лице ко су и шта су, блокирајте са пријатељима улаз у “институције”, покрените непослушност личним примјерима.

    У међувремену, учествоваћете у формирању антисистемског покрета, Независне Опозиције, која ће покренути истинску демократизацију.

  19. Зашто – Независна Опозиција?

    – Зато што не зависимо од Прве и Друге.
    – Зато што не зависимо од иностраних ментора, НАТО злочинаца и компаније.
    – Зато што не зависимо од распиривача подјела, националне и вјерске нетрпељивости.
    – Зато што не заборављамо.
    – Зато што се не бојимо и непоткупљиви смо.
    – Зато што смо – Друштво Слободних Грађана.

    ОДР-ГН

    • Perfect, za tebe rijec “nezavisna” znaci cisto srpska, rijec demokratija ti znaci “srbokratija”. Imas odbojnost prema svemu crnogorskom.

      Ovo je postalo normalno, medjutim ono sto nije normalno jeste tvoj pokusaj da ogrnes banalno srpstvo velom toboze interesa za “narod”. Dakle prilicno otuzna mjesavina populizma i blago prikrivenog srbovanja.

      I na kraju velis da niste raspirivaci podjela?
      Ti si se deklarisao nako svetosavac. U zivotu nijesi imao ni rijeci kritike ni prema cemu sa atributom srpski, ukljucujuci bilo kakvo nedjelo Amfilohija. Do sada si kritikovao, rugao se svemu sto ima crnogorski predznak.
      I sad pomalo drsko, licemjerno kazes da nisi raspirivac podjela. Pa mozda u onom smislu u kojem Amfilohije poziva na slogu – Budimo svi Srbi.

      Ne zavisite od inostranih mentora ako tu ne podrazumjevano mentore iz Srbije i pare iz Rusije.

      Ko je sve u NATO treba pogledati. Tuzno je sto su Srbi usli u sukob sa NATO 1999-te. Medjutim nije im prvi put u istoriji da se bodu sa rogatim. Bice da sve zemlje u NATO-u ukljucujuci najrazvijenije u svijetu i dobar dio iz regiona nisu vidjele ovo sto Perfect vidi.

  20. Само у примитивним, запуштеним, претполитичким друштвима као што је наше може постојати општи консензус међу свим званичним политичким факторима, режимским и опозиционим, око нужности приступа Европској унији. Слика и прилика једноумља црногорског Система који је под контролом иностраних ментора.

    Не постоји ниједна европска земља у којој евро-скептицизам није мање или више заступљен. Рађање јавне дебате између евро-ентузијаста и евро-скептика може да буде један од показатеља за почетке демократизације.

    Америку већ називају корпоратократијом, а Европу технократијом: потребна је другачија Европа, саграђена на основама једнакости и слобода, мање горда и себична, и свакако не лицемјерна у толикој мјери да један диктаторски, злочиначки режим наставља да шминка лажним “демократским карминима”, како би се одржао привид о систему који се може надати придруживању.

    Антисистемски покрет ће разбити ово системско једноумље еуропејаца у Црној Гори.

    • ne pricaj gluposti. Nisi ti “evro-skeptik” nego si “montenegro-skeptik”.
      Jedno zelis Srbiji, drugo Crnoj Gori.

      Rekao si da CG ne treba da dobije datum pregovora sa EU, i pozelio neuspjeh drzavi a ne iz nekog “evro-skepticizma”

      Perfect, ogrces tvoj permanentni animozitet prema Crnogorcima skupljajuci arguemente na sve strane za svaki pojedinacan slucaj ne bi li izgeldali normalno.

      Koga ti jos mozes prevariti covjece? Budi iskren, budi objektivan, budi anacionalan, … Ne moze velikosrbin, svetosavac, rusofil, anticrnogorac okupljati “slobodne gradjane”, “demokrate” ,….

  21. okreni konacno plocu says:
  22. Dubravka Ugrešić hrvatska je književnica i prevoditeljka. Završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te radila u Institutu za teoriju književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i bila je je članica Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu. Iz političkih razloga, početkom devedesetih godina, napušta Hrvatsku. Trenutno živi u Amsterdamu, povremeno predaje na američkim i evropskim univerzitetima, te piše za evropske novine i časopise. Kritički posmatra društvo u kojem živimo.

    Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o postjugoslovenskom društvu, problemima tranzicijskih zemalja, prošlosti, književnosti i drugim temama.

    Gospođo Ugrešić, kako Vi danas gledate na postjugoslovensko društvo? Neke zemlje regije su napredovale prema EU, neke stagniraju u svojim tranzicijskim tokovima, dok se građanima BiH čini da ova zemlja samo nazaduje?

    Ja svugdje vidim više manje isti tranzicijski obrazac, u svim postkomunističkim zemljama – u Hrvatskoj, u Bugarskoj, u Srbiji, u Rumunjskoj, itd. Postoje razlike koje su možda važne u nekim drugim motrištima, sociološkim, političkim, ekonomskim i slično, ali meni su zanemarive. Istina, postjugoslavensko društvo je osobito problematično, jer je i jugoslavenski komunizam bio različit od drugih komunističkih zemalja. Najjednostavnije rečeno, u Jugoslaviji se moglo pristojno živjeti, u Sovjetskom Savezu i Bugarskoj nije. Upravo zato, Jugoslavija i nije imala jaku disidentsku intelektualnu elitu kao Poljska, Čehoslovačka, Rusija… i zato je promjene (rušenje Zida) dočekala nespremna. Tu je započeo pljačkaški rat, rat za vlast odnosno raspodjelu materijalnih dobara.

    Okolnosti su domaćim pljačkašima išle na ruku, jer je pljačka protumačena kao logičan raspad multinacionalne i multikulturne zajednice, a sve na fonu borbe protiv komunizma i borbe za nacionalno osamostaljenje. Tako je pljačka dobila političku legitimitet. Zato ni sve ubojice nisu procesuirane, zato ni žrtve nisu dobile moralnu satisfakciju, zato i nije došlo do moralne katarze. Kako je i moglo kada su vrijednosti preko noći promijenile predznak: ubojice su postale heroji, ordinarni lopovi postali su poslovni ljudi, a polupismeni učitelji ministri kulture.

    Koliko smo danas opterećeni prošlošću, bremenom rata devedesetih, pa i ranijih godina. Možemo li ostaviti prošlost iza sebe i gledati prema budućnosti?

    Možemo. To se, uostalom, sva ta naša društva i trude. Što brži zaborav, to bolje za njih. Medjutim, bojim se da u smislu ovoga što sam rekla prethodno to neće biti moguće. To je kao da ste, na primjer, dijete ubojice, pljačkaša, novohrvatskog ili novosrpskog bogataša, koji vam je omogućio da se školujete na Harvardu, a vi sa svojom plaćom koja je petstotina puta veća od plaće vašeg šofera (a taj je vaš vršnjak koji vas konstantno podsjeća da ste nekada bili isti) kažete: «Vrijeme je da se okrenemo budućnosti».

    Koji je pravi način suočavanja sa prošlošću? Suočavanja koje će nam pokazati prošlost, u kojoj možemo da se ogledamo, da nešto naučimo, da ne pravimo iste greške u sadašnjosti i budućnosti?

    Borba za sadašnjost i budućnost sastoji se dijelom u falsificiranju prošlosti, u borbi za vlast nad prošlošću. Suočavanje s prošlošću je, dakle, igranka bez prestanka.

    Na ovim prostorima, nacija i religija glavni su elementi razlikovanja ljudi, ljudi koji pričaju istim jezikom, koji isto izledaju i njeguju slične kulturne obrasce. Kako možemo da se približimo jedni drugima, kako prevazići razlike?

    Oprostite, meni je smiješno kada me to pitate, jer ja naprosto nisam sposobna da vidim razlike, pa me ovi glagoli kao «približavanje», «zbližavanje», «prevazilaženje razlika» zbunjuju. Oni kao da su izašli iz kakvog programa EZ, koji hrani birokrate s jedne i druge strane. Ima jedna navodno istinita anegdota koja se dogodila u nekom od izbjegličkih centara u inozemstvu, za naše izbjeglice, mahom iz Bosne. Došla žena-psihijatar da pomogne psihički traumatiziranima. Ljudi su bili nezainteresirani. «Ljudi», zavapila je žena, i sama izbjeglica, «ako nemate traume, dajte ih izmislite, jer ću izgubiti posao!».

    Možemo li se boriti protiv „kulture laži“, kako vidjeti ono istinito, ono što se krije iza te krinke?

    To je vrlo teško, naprosto zato što se društva najčešće ponašaju kao živi organizmi. Tako mediji – poput leukocita – odmah zauzmu obrambenu funkciju i započinje proizvodnja laži. I obični građani postanu najžešći branitelji laži, naprosto zato jer priznati laž, znači dovesti u pitanje vlastitu biografiju, njezinu validnost, pred djecom i ženom, pred prijateljima.

    Zemlje regije duboko su tradicionalno i patrijarhalno ustrojene, iako se društveni sistemi mijenjaju, godine i decenije prolaze, a informatičko i tehnološko doba uveliko je nastupilo. Kako to da nije došlo do promjene kada su u pitanju vladavina tradicije i patrijarhata?

    Muškarci vladaju u apsolutno svim društvenim sferama, osobito u politici. Kada ih gledate po novinama, na televiziji, kada ih godinama slušate kako zaglušuju vaš prostor, kada vam govore kako ćete živjeti, što je najbolje za vas, što osjećate i što morate osjećati – onda to s vremenom postane nesnosno. Muškarci (politička i tobože intelektualna elitea) plus popovi (koji su također muškarci) – to su naši vođe, koji se ne skidaju s naših ekrana, s naših horizonata, iz naše svakidašnjice, iz naših slušnih sfera. Mi smo konstantno izloženi muškoj perspektivi, muškoj biologiji, muškom razumu, muškom govoru, muškoj kulturi, muškim vrijednostima, muškom mišljenju, koje se bez imalo srama predstavlja kao univerzalističko, kao najbolje za sve nas.

    Živimo u društvu spektakla, reality emisija, crnih hronika, šokantnih priča. U kojem momentu se izgubila „normalnost“? Konzumenti medija kao da žude za što skandaloznijom informacijom, dok ih pitanja korupcije društva, ekonomije, kulture ne zanimaju.

    Uloga medija u društvima kakva su naša – post-jugoslavenska i post-komunistička – je zločinačka. Kada bi postojao sud za mentalne zločine velikih razmjera, mediji, gotovo svi, našli bi se na tom sudu. Vlast voli i potkupljuje novinare, novinari vole vlast jer ih hrani. Odgovorno novinarstvo je u zanemarivoj manjini.

    Kako književnost opstaje u doba interneta i društvenih mreža? Da li je ona utočište kad želimo da se isključimo iz svega…

    Cio moj život književnost je bila moj posao, neplaćeni ili potplaćeni, i moja strast. Književnost kao sistem ne opstaje u nekom drugom mediju, mi samo susrećemo njezine razlomljene komadiće na radiju, u filmu, na videu, u reklami, na twitteru, u SMS-poruci, na Facebooku, na internetu…i to primamo za književnost. Većina ljudi prima za književnost to što im tržišna ponuda kaže da je književnost.

    Kakav je život u inostranstvu? Šta sve gubimo u našim besmislenim političkim, nacionalnim, religijskim, jezičkim i drugim svađama, dok se negdje drugo živi u pravom smislu te riječi?

    Ja ne znam gdje se živi u pravom smislu te riječi, niti znam što to znači. Ali istina je da ova «naša» društva imaju tu sposobnost da vam oduzmu sve, dušu, pamet, da potroše vaš život onako kako drugi potroše paket čipsa. Kada ubijete čovjeka, onda odgovarate za to, kada dvadesetak milijuna ljudi pretvorite u žive mrtvace, onda se zločin ne može dokazati, osobito ako su ljudi izabrali svoje egzekutore tzv. demokratskim putem.

    Za kraj, imate li neku poruku našim čitaocima, kako da budu optimističniji u svijetu koji je zaboravio na obične ljude i njihove minimalne potrebe…

    Nitko ne zna recept za sreću. Nekako si dopuštam da mislim da recept za sreću u životu leži u poslu koji radite sa strašću i ljubavlju, bez obzira što je to, jeste li drvosječa ili vrtlar, jeste li za to nagrađeni ili niste, plaćeni ili ne, da je ključ svega, dakle, jaka ljubav za nešto i/ili za nekoga. Bez toga, bez te ljubavi, svi smo mi tužna bića, nismo li? Ovdje, dakako, ne mislim na ljubav prema bogu, državi, naciji, zastavi i sličnim tricama.

    http://www.6yka.com/novost/50177/buka-intervju-dubravka-ugresic-suocavanje-s-prosloscu-je-igranka-bez-prestanka

  23. MOYERS: Uzmimo priču o stvaranju iz Geneze, na primjer. Kako ona liči na druge priče?
    CAMPBELL: Dobro, Vi čitajte Genezu, a ja ću čitati priče o stvaranju u drugim kulturama, pa ćemo vidjeti.
    MOYERS: Geneza 1.: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima.”
    CAMPBELL: Ovo je iz “Pjesme svijeta,” legende Pima Indijanaca iz Arizone: “U početku je bila tama posvuda – tama i voda. I tama se na nekim mjestima zgušnjavala, nagomilavala se i onda razdvajala, nagomilavala i razdvajala…”
    MOYERS: Geneza 1.: “I Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost’. I bi svjetlost.”
    CAMPBELL: A ovo je iz hindu Upanišada, otprilike iz osmog stoljeća p.n.e.: “U početku, postojalo je samo veliko sebstvo odražavano u obliku osobe. Odražavajući se nije našlo ništa doli sebe. Onda je njegova prva riječ bila: ‘To sam ja.'”
    MOYERS: Geneza 1.: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori; muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite se.'”
    CAMPBELL: Evo legende iz naroda Bassari iz zapadne Afrike: “Unumbotte je načinio ljudsko biće. Njegovo je ime bilo Čovjek. Unumbotte je zatim načinio antilopu, nazvao ju je Antilopa. Unumbotte je načinio zmiju, nazvao ju je Zmija… I Unumbotte im reče: ‘Zemlja još nije prekopana. Trebate je sitno prekopati tamo gdje boravite.’ Unumbotte im je dao svakovrsnog sjemenja i rekao: ‘Idite i posadite to.'”
    MOYERS: Geneza 2.: “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmog dana Bog dovrši svoje djelo koje učini….”
    CAMPBELL: A sada opet od Pima Indijanaca: “Stvaram svijet i gle, svijet je dovršen. Na taj način stvaram svijet, i gle! Svijet je dovršen.”
    MOYERS: I Geneza 1.: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro.”
    CAMPBELL: A iz Upanišada: “Onda je on spoznao, doista ja, ja sam ta tvorevina, jer ja sam istjecao iz sebe. Na taj je način on postao ta tvorevina. Uistinu, onaj tko to spozna postaje u toj tvorevini stvoritelj.”
    Tu je i kvaka. Kada spoznate to, onda ste se poistovjetili sa stvaralačkim načelom, što je Božja moć u svijetu, što znači u Vama. To je prekrasno.
    MOYERS: Ali Geneza nastavlja: “‘Jesi li jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?’ Čovjek odgovori: ‘Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala plod sa stabla, pa sam jeo.’ Onda Gospod, Bog, reče ženi: ‘Što si to učinila?’ ‘Zmija me prevarila, pa sam jela’, odgovori žena.”
    Ovdje govorite da prebacivanje odgovornosti na drugoga, počinje vrlo rano.
    CAMPBELL: Da, to je bilo oštro prema zmijama. Bassari legenda se nastavlja na isti način. “Jednoga dana Zmija reče: ‘Mi bismo također trebali jesti to voće. Zašto bismo stalno bili gladni?’ Antilopa reče: ‘Ali mi ništa ne znamo o tom voću.’ Onda su Čovjek i njegova žena uzeli nešto voća i pojeli ga. Unumbotte se spustio s neba i pitao: ‘Tko je jeo voće?’ Oni odgovoriše: ‘Mi’. Unumbotte je pitao: ‘Tko vam je rekao da možete jesti to voće?’ Oni odgovoriše: ‘Zmija nam je rekla.'” To je doista ista priča. – Joseph Campbell, Moć mita

  24. MOYERS: Sto iz toga zaključujete – da u tim dvjema pričama glavni glumci upiru na nekoga drugoga kao pokretača Istočnog grijeha?
    CAMPBELL: Ali se pokazuje da je to zmija. U obje ove priče zmija je simbol života koja odbacujući prošlost nastavlja živjeti.
    MOYERS: Zašto?
    CAMPBELL: Sila života prouzročuje da zmija odbacuje svoju kožu, baš kao što mjesec odbacuje svoju sjenu. Zmija odbacuje svoju kožu da bude ponovno rođena, kao što to i mjesec čini da bude ponovno rođen. Oni su ekvivalentni simboli. Ponekad je zmija predstavljena kružnicom jedući svoj vlastiti rep. To je predožba života. Život odbacuje jednu generaciju za drugom, da bude ponovno rođen. Zmija predstavlja besmrtnu energiju i svjesnost uključenu u polju vremena, stalno odbacujući smrt i bivajući ponovno rađana. U životu je nešto strahovito zastrašujuće kada na nj gledate na taj način. I tako zmija u sebi nosi smisao života koji i očarava i užasava.
    Nadalje, zmija predstavlja primarnu funkciju života, uglavnom jedenja. Život se sastoji od jedenja drugih stvorenja. O tome ne mislite mnogo kada pravite lijepo i fino jelo. Ali ono što činite je jedenje nečega što je nedavno bilo živo. I kada pogledate na ljepotu prirode, i gledate kako ptice oko vas kljucaju – one jedu živa bića. Gledate kako krave pasu, one jedu živa bića. Zmija je putujuća prehrambena cijev, i to je ono o čemu se radi. I to Vam daje taj primarni osjećaj šoka, života u njegovom najiskonskijem smislu. S tom životinjom uopće nema nikakvog raspravljanja. Život živi od ubijanja i jedenja samoga sebe, odbacujući smrt i bivajući ponovno rođen, poput mjeseca. To je jedna od tajni koju ti simbolički, paradoksalni oblici pokušavaju predstavljati.
    E sad, zmiji se u većini kultura daje pozitivno tumačenje. U Indiji je, čak i najotrovnija zmija, kobra, sveta životinja, a mitološki Kraljzmija jest biće odmah do Buddhe. Zmija predstavlja moć života uključenog u polju vremena, i smrti, no vječno živog. Svijet je tek njegova sjena – oljuštena koža.
    Zmiju su štovali i u američkoj indijanskoj tradiciji. O zmiji se mislilo kao o veoma važnoj sili s kojom se treba sprijateljiti. Odite do pueblosa, na primjer, i promatrajte zmijski ples Hopija, gdje oni u svoja usta stavljaju zmije i sprijateljuju se s njima i onda ih odašilju natrag u brda. Zmije su poslane natrag da brdima ponesu ljudsku poruku, baš kao što su one ljudima donijele poruku brda. U tom odnosu sa zmijom ilustrirana je međuigra čovjeka i prirode. Zmija teče poput vode i tako je vlažna, ali njezin jezik neprestano plamsa vatrom. Dakle, u zmiji imate par suprotnosti.
    MOYERS: U kršćanskoj priči zmija je zavoditeljica.
    CAMPBELL: To gotovo znači odbijanje afirmiranja života. Iz biblijske smo tradicije baštinili da je život pokvaren i da je svaka prirodna pobuda griješna ukoliko nije obrezana ili krštena. Zmija je bila ona koja je u svijet donijela grijeh. A žena je bila ona koja je predala jabuku čovjeku. Ovo poistovjećivanje žene s grijehom, zmije s grijehom, i na taj način života s grijehom, jest izmijenjeni smisao koji je čitavoj priči dan u biblijskom mitu i učenju o Istočnom grijehu. – Joseph Campbell, Moć mita

  25. MOYERS: Pojavljuje li se u drugim mitologijama ideja žene kao grešnice?
    CAMPBELL: Ne, to mi nije poznato nigdje drugdje. Najbliža stvar tome bi bila možda Pandora sa svojom kutijom, ali to nije grijeh, to je samo nevolja. Ideja Istočnog grijeha u biblijskoj tradiciji jest da je priroda, onakvu kakvu je mi znamo, pokvarena, da je spolni odnos sam po sebi nešto pokvareno, a žensko kao epitom spolnog odnosa je kvaritelj. Zašto je Adamu i Evi bilo zabranjeno znanje o dobru i zlu? Bez tog znanja, mi bismo svi bili mnoštvo dojenčadi još uvijek u Raju, bez ikakvog sudjelovanja u životu. Žena donosi život u svijet. Eva je majka ovog vremenskog (zemaljskog) života. Prije toga ste u Rajskom vrtu imali raj vremena snova – u kojem nema vremena, nema rođenja, nema smrti – nema života. Zmija, koja umire i uskrsnuta je, odbacujući svoju kožu i obnavljajući svoj život, gospodar je središnjeg stabla, gdje se spajaju vrijeme i vječnost. Ona je, ustvari, glavni bog u Rajskom vrtu. Jahve, onaj koji tamo šeće u svježini večeri, je samo posjetitelj. Vrt je zmijino mjesto. To je stara, stara priča. Imamo sumerske pečate, koji datiraju još od 3.500 godina p.n.e. pokazujući zmiju, stablo i božicu, i gdje božica muškarcu-posjetitelju daje voće života. Stara mitologija božice je točno tamo u Genezi.
    Sada, vidio sam fantastičnu stvar u filmu, još davno, prije mnogo godina, o burmanskoj zmijskoj svećenici, koja je morala donijeti kišu svome narodu penjući se planinskim stazama, dozivajući kraljevsku kobru iz njezine duplje, i stvarno ju ljubeći tri puta u nos. Tu je bila kobra, da(ro)vateljica života, da(ro)vateljica kiše, božanska pozitivna figura, nikako negativna.
    MOYERS: Ali kako objašnjavate razliku između te predodžbe i predodžbe zmije u Genezi?
    CAMPBELL: Ustvari postoji povijesno objašnjenje temeljeno na dolasku Hebreja u Kaanan i njihovog podjarmljivanja naroda Kaanana. Glavno božanstvo naroda Kaanana bila je Božica, a s Božicom je bila povezana zmija. To je simbol tajne života. Skupina koja je bila orijentirana na muškog boga to je odbacila. Drugim riječima, implicitno je u priči o Rajskom vrtu povijesno odbijanje Majke Božice.
    MOYERS: Izgleda da je ta priča učinila ženama veliku nepravdu bacajući na Evu odgovornost za Istočni grijeh. Zašto su žene one koje se drži odgovornim za pad?
    CAMPBELL: One predstavljaju život. Čovjek ne ulazi u život osim preko žene, i žena je ona koja nas donosi na ovaj svijet parova suprotnosti i patnje.
    MOYERS: Što nam mit o Adamu i Evi pokušava reći o parovima suprotnosti? Što je smisao toga?
    CAMPBELL: Vidite, počelo je s grijehom – drugim riječima, izlaženjem iz zone mitološkog vremena snova Rajskog vrta, gdje nema vremena, i gdje čovjek i žena čak niti ne znaju da su različiti jedno od drugoga. To dvoje su jednostavno stvorenja. Bog i čovjek su praktično isto. Bog se šeće u svježini večeri u vrtu gdje su i oni. A onda oni pojedoše jabuku, što je predstavljalo spoznaju o suprotnostima. I kada su otkrili da su različiti, pokrili su svoju golotinju. Vidite, o sebi nisu promišljali kao o suprotnostima. Muško i žensko je jedna suprotnost. Druga je ljudsko biće i Bog. Dobro i zlo je treća suprotnost. Primarne suprotnosti su spolna suprotnost i ona između ljudskih bića i Boga. Tek onda u svijet ulazi ideja o dobru i zlu. I tako su se Adam i Eva, mogli biste reći, baš tim činom prepoznavanja dualnosti, izbacili iz Vrta Bezvremenskog Jedinstva. Da biste izašli van, u svijet, morate djelovati u terminima parova suprotnosti.
    Postoji hindu slika koja pokazuje trokut, koji je Božica-majka, i točka u središtu trokuta, koja je energija transcendentnog koja ulazi u polje vremena. I onda iz tog trokuta izlaze parovi trokuta u svim smjerovima. Iz jednoga izlaze dva. Sve stvari u polju vremena su parovi suprotnosti. Dakle, to je pomak svjesnosti od svjesnosti identiteta prema svjesnosti sudjelovanja u dualnosti. A onda ste u polje vremena. – Joseph Campbell, Moć mita

  26. 1) Колико кошта данас глас за клептоктрате на “изборима”: 50 евра, џак брашна, рачун за струју?

    2) Које привилегије добијаш када исхвалиш и цмокнеш у дупенце опозиционог лидерчића којем након 24 године пораза не пада на памет да уступи мјесто неком другом, способнијем или поштенијем? Шта ти нуде за тај свечани “пољубац”: неку парицу у оквиру страначких структура, или једноставно обећање да ће те “мазити” у некој скорој будућности?

    3) Колику лову добијају разноразни нво-вчићи за њихове “извјештаје” који служе одржавању привида о постојању некакве врсте демократије и “институција” у оквиру наших жалосних предјела? Добру, чуо сам, само једна америчка организација је дијелила 12 милиона долара годишње нво-вчићима.

    4) Како зарађују газде “независних” медија, чији је основни задатак очување Система и спровођење периода “транзиције” искључиво по плану западних центара моћи? “Јуначки”, чуо сам, масна је лова у питању.
    ————————————————————————————–

    Не продати се у земљи купопродаје људских душа – непроцјењив осјећај:) .

    Независна Опозиција – Друштво Слободних Грађана

    • Hm, Stranger, ne mogu a da se ne slozim djelimicno sa tobom. Jos jednom, moras biti iskren u motivima i ciljevima. Prije ili kasnije se sazna.
      Medjutim ako se pokazes vjerodostojan, mozes racunati na siru saradnju.

      Nista novo ti nisam rekao nego sam te potsjetio.

  27. U kolovozu 1908. godine, već u dubokoj starosti, Lava Nikolajeviča Tolstoja je shrvala teška bolest; vjerujući da će uskoro umrijeti, veliki je mislilac osjetio potrebu da se još jedanput obrati braći ljudima porukom, u kojoj je čitavo iskustvo života sažeo u jednoj riječi: LJUBAV.

    Svojstvo da ljubi ističe Tolstoj kao temeljno svojstvo i potrebu svakog čovjeka, dok odsutnost ljubavi smatra uzrokom svega zla.

    Oporavivši se toga puta, Lav Nikolajevič Tolstoj umro je dvije godine kasnije, 20. studenoga 1910., ostavljajući svoju zadnju poruku u amanet čovječanstvu.

    Voljena braćo, posebno vi koji se kod nas u Rusiji borite za ovakvo ili onakvo nikome potrebno državno uređenje. Tebi, mili brate, ma tko ti bio: car, ministar, radnik, seljak, treba samo jedno. A to je da proživiš ovaj neodređeno kratki trenutak života onako kako to od tebe traži Onaj koji ti je dao život.

    Svi mi znamo, i ja to uvijek nejasno osjećam, što dulje živim, to jasnije; sada, kad sam prvi put jasno oćutio prirodnu blizinu smrti, tako samu po sebi razumljivu kao što je živu čovjeku razumljiva blizina sutrašnjega dana; blizinu, koja ne samo što nije strašna, već koja znači isto tako prirodan i blag prelaz kao što je prelaz u sutrašnji dan, — sada mi je, kad sam to oćutio, i strašno i, što je najvažnije — tuđe, da mislim o tome užasnom životu punom mržnje, kojima sada živi većina nas, ljudi rođenih za ljubav i dobro.

    Tko smo mi, što smo mi? Samo ništavna bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti; bića koja su samo načas iskočila iz ništavila u život, divni, radosni život, s nebom, suncem, šumama, livadama, rijekama, pticama, životinjama, sa srećom ljubavi, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu živomu… I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti, iznakazimo: dvadesetokatnim neboderima, asfaltom, dimom, čađi; zavlačeći se u tu nezdravu stisku gradova, rujući pod zemljom da bismo se domogli kamena, gvožđa, gradeći željezničke pruge i razvozeći po njima svijetom nikom potrebne ljude i nepotrebne terete, i, što je najgore, time da – mjesto da se radujemo životu, životu ljubavi — mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo u tamnicu, kažnjavamo smrću, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga.

    Ta to je strašno!

    Oni koji to čine, govore da to čine zato da bi se oslobodili svega rđavoga i, što je još veća laž, da bi oslobodili druge ljude od zla i da se, čineći to, rukovode ljubavlju prema čovjeku.

    Mila braćo! Osvijestite se, ogledajte se, razmislite o vlastitoj slabosti, prolaznosti, o tome kako je u ovome neodređeno kratkom trajanju života između dviju vječnosti – ili bolje bezvremenosti života, koji ne poznaje većega dobra od ljubavi – bezumno ne činiti ono što vam nalaže vlastiti razum, već ono što vi činite.

    U krivom rasuđivanju, koje vam nameće i u kojem vas podržava društveno mnijenje, čini vam se da sve ono što vi činite predstavlja neophodan uvjet života ljudi našega vremena; da je to što činite – sudjelovanje u životu čitavog čovječanstva; da vi ne možete ne činiti to što su činili svi, što čine još uvijek i što smatraju neophodnim da se čini.

    Bilo bi lijepo misliti tako, kad bi to što činite bilo u suglasnosti sa zahtjevima vaše duše, kad bi donosilo dobra vama i drugim ljudima. Ali nije tako. Život svijeta, život čitavog čovječanstva, kako je sada uređen, traži od vas da budete zli, da sudjelujete u činima mržnje prema jednim ljudima zbog drugih, on ne donosi dobra ni drugima ni vama.

    »Mi radimo za budućnost«, reći će na to. Ali čemu žrtvovati život u ljubavi sada, zbog budućega života koji nam je nepoznat?

    Zar nije očito kako je to čudnovato, ubitačno praznovjerje? Ja znam, znam to bez svake sumnje, da je život – u ljubavi, u Božjem zakonu i u zahtjevu moga srca da činim dobro sebi i drugima, a tada me odjednom neka čudnovata umovanja sile da se odreknem istinskog, nesumnjivog moga dobra, moje obaveze, mog zakona… Zbog čega? Ni zbog čega. Zbog običaja, navike, oponašanja.

    Neka borac za »slobodu« ili »društveni poredak« samo stoti dio svojih nastojanja i žrtava koje ulaže u borbu za svoje ciljeve uloži u to da bi ojačao ljubav u sebi i u drugima, – i on će – ne kao u borbi, gdje se posljedak ne vidi nego samo očekuje – istoga časa spoznati plodove svoga ulaganja ljubavi – ne samo u sebi, već i u posljedicama koje to neizostavno proizvodi i na druge ljude.

    Mila braćo! Osvijestite se, oslobodite se strašne inercije te zablude – zablude da borba, borba za život, može biti svojstvena i nepogibeljna čovjeku – i spoznat ćete radost, dobro, svetost života, koje ništa ne može narušiti: ni napadi drugih ljudi – jer će ti napadi samo pojačati napore ljubavi, niti strah od smrti – jer je ljubav besmrtna.

    Mila braćo! Ne smijem kazati: »Vjerujte mi, vjerujte«, – ne vjerujte, već provjerite to što vam kažem, provjerite barem jedan dan. Barem jedan dan, ustajući u istim uvjetima u kojima vas je zatekao, postavite sebi zadatak da se u svemu što budete činili toga dana rukovodite ljubavlju. I ja znam: postupite li samo jedanput tako, vi se više nećete vratiti staroj, strašnoj, razornoj zabludi.

    Jedno vas molim, mila braćo, sumnjajte u to da je život, koji se oblikovao u našoj sredini, onakav kakav bi trebao da bude – taj je život izopačenje života – i vjerujte da je ljubav, samo ljubav, iznad svega; da je ljubav svrha, suština, dobro našega života; da je stremljenje k dobru, koje živi u svakom srcu – izraz potrebe za onim čega nema, a čega bi trebalo biti; da to prirodno čuvstvo mora biti zadovoljeno i da ga je lako zadovoljiti, samo ako ljudi ne budu izopačenje života smatrali životom.

    Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući lične obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.

    Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.

    Mislio sam da umirem onoga dana kada sam ovo pisao. Nisam umro, ali moja vjera u to što sam ovdje iskazao ostaje jednako čvrsta, i ja znam, da se ona neće izmijeniti do moje smrti, koja u svakom slučaju mora doći vrlo skoro.

    http://www.neznase.ba/kultura/93-kultura/23353-lav-n-tolstoj-poruka-brai-ljudima

  28. Jedna od vodećih književnica Rusije, Tatjana Tolstaja (Tolstoj), za tportal govori o mističnim iskustvima pisanja, granicama slobode, svojoj obitelji slavnog imena i još mnogočemu.

    Glavna je zvijezda ovogodišnjeg istarskog festivala Sa(n)jam knjige

    Razgovarao: Marko Stričević

    Ona je samo daleka rođakinja velikog Lava Nikolajeviča, ali po značaju kojeg joj pridaju za suvremenu književnost Rusije ipak mu se približava. Nepredvidiva, samouvjerena – sad prezriva i opasna, sad prijazna i zaigrana- 62-godišnja Tolstaja na književno je nebo Rusije poletjela s kratkim pričama. Ugledni kritičar Aleksandr Genis smatra ju jednom od tri najznačajnija pisca koje je Rusija dala nakon raspada SSSR-a, uz Pelevina i Sorokina. Po moći metafore uspoređuje ju s Jurijem Olješom i općenito s velikanima koji su stvarali u prva tri desetljeća 20. stoljeća, što je najraskošnije razdoblje ruske književnosti.

    Pod takvim prezimenom nije jednostavno stvarati vlastito ime. Tolstaja je to, između ostalog, činila i na televiziji, kao voditeljica skandaloznog kulturno-političkog talk showa ‘Škola ogovaranja’.

    Voli L. N. Tolstoja, Čehova, Gogolja, ali ne i Dostojevskog. Iako s prvonavedenim ima zajedničkog pretka tek u eri Petra Velikog, itekako stoji da dolazi iz književničke familije: djed Aleksej Tolstoj bio je režimski pisac u Staljinovo doba.

    Ne djeluje kao da pati od ikakvog kompleksa, pa tako ni od bremena istog prezimena kao autor ‘Ane Karenjine’ i ‘Rata i Mira’. No ipak je moralo proći 17 godina književne karijere da završi i izda prvi roman ‘Kis’, koji promovira u Puli.

    Na predstavljanju svog romana spomenuli ste da umjetnici često u svojim djelima predviđaju budućnost i povezali to s tvrdnjom da tijekom pisanja padate u trans. Pomalo šamanistička misao o pisanju… Možete li opisati kako prizivate stanje transa, kako u njega ulazite?

    Ni ja ne razumijem to stanje. Ne znam što ljudi koji su nevjernici misle, no čak i ateisti o tome često govore (i to jako glupo zvuči), ‘da im bog diktira’. Svi mi shvaćamo koliko je to glupo jer… bog ne može diktirati tako loše stihove (smijeh).

    No doista se događa sljedeće: kao da se priključuješ na neki oblak. I kroz tebe počinju prolaziti nekakvi impulsi, trzaji. Oni nisu sazdani od riječi. Oni uzbuđuju tvoj govorni centar, tvoj centar za oblikovanje misli, tvoj stilski centar. Ulaziš tako da je nešto bilo u snu, ili si nešto vidio, nešto ti je zaokupilo pažnju… Može biti apsolutno bilo što. Važno je da se želiš priključiti, da misliš da je to najbolja stvar. To su neki nutarnji prolazi, kao da si se najeo LSD-a, no dolazi iznutra. Kad se priključiš, ako si rječit čovjek, u tebi se počinje kuhati… Ti biraš riječi – bog ti ne diktira. On ti stvara atmosferu. A ti se razdvajaš na pišućeg i onog koji promatra što se događa, suca koji zna što je ispravno. Onaj koji piše u tebi radi neispravno, a ovaj koji sudi govori: ‘Ne tako, ne tako. E, ovako, ovako napravi.’ Dakle, ulaziš u taj čudan stvaralački proces i njime si obuzet. Možeš si to objasniti i kao muzu koja ti stoji iza leđa i rukovodi, no to rukovodstvo je nevidljivo – ne vidiš o kome je riječ. Kao rezultat, kasnije se pokaže da si predvidio neke stvari.

    (Primjer: u postapokaliptičnom romanu ‘Kis’ ksenofobni žitelji nove civilizacije na teritoriju Rusije neprijateljska bića izvan naselja nazivaju Čečenima. Čini se kao efektna aluzija na sadašnju rusku stvarnost, no Tolstaja tvrdi da je Čečene u roman uvela još 80-ih, kada ga je počela pisati, a Čečeni su bili tek jedan od skoro 200 etnosa na teritoriju Rusije, op. M. S.)

    Književni kritičar Aleksandr Genis smatra vas jednim od tri najznačajnija pisca suvremene Rusije, koji su se pojavili nakon sovjetske epohe u kojoj su se književnici dijelili na one ‘za’ i one ‘protiv’ vlasti…

    Apsolutno me ne zanima izbor ‘za’ ili ‘protiv’, jer ja, na književnoj razini, ne vidim u tome nikakvu razliku. Književnost postoji izvan vlasti, to je drugo kraljevstvo, doslovno: ‘nije od ovoga svijeta’. U Rusiji se trajno perpetuira tip konflikta ‘pjesnik – car’. Puškinu se car Nikolaj I. uplitao u poeziju, rekao mu: ‘Ja ću osobno biti tvoj cenzor.’ Prijateljski zagrljaj hobotnice.

    Imamo taj dvjestogodišnji konflikt: zemaljska vlast – koja je uvijek tiranska, bez obzira bila jaka ili slaba – nastoji sve kontrolirati. A ‘pjesnik’ se ne podčinjava jer unutar sebe ima tog svog gospodina boga, anđela, ili muzu – koja s njim razgovara. Zemaljski car strašno pokušava kontrolirati taj razgovor, ali pjesnik mu tu nije podčinjeni, zemaljski rob. I sve to privodi k evanđeoskoj paradigmi. Na ovom svijetu car će uvijek pobijediti upotrebom sile. A na onom je suprotno: pamtit će ga samo po tome što je živio u epohi pjesnika.

    Kada se pisac počne boriti s vlašću ili ju podržavati, on (čak i ako je dobar pisac) pomalo prelazi u tuđe polje igre. Piscima je bolje ostati na svome, jer pravi čovječji problemi nemaju veze s time. Oni imaju veze s općim traumama ljudskog postojanja: čovjek nije tražio da se rodi, ne shvaća cilj života i ne želi otići, umrijeti – a sve se to mora. To je drama čovjekovog postojanja, a ne tamo neki loš načelnik.

    Jeste li ikada vidjeli Viktora Pelevina, tajanstvenog ‘princa perestrojke’ za kojeg čak kruže priče da ne postoji?

    Jesam, naravno da postoji. On je bio prijatelj mlađeg brata mog muža. Mislim da su išli skupa u školu, zajedno besposličarili. Brat mog muža bio je veliki besposličar, a bio je i Pelevin, čini mi se. Moja svekrva vodila je dnevnik u kojem se mogu naći njena razmišljanja o Viktoru Olegoviču… Posjedujem unikatni materijal! (smijeh).

    Rani Pelevin dobar je pisac, jako mi se sviđa: ‘Život kukaca’, ‘Omon Ra’, zbirka priča ‘Plava svjetiljka’, ‘Žuta strijela'… No nakon nekoliko romana počela su ponavljanja. Umjetnička scena mu je i dalje veličanstvena, no shvaćam da otkrivenja tamo neće biti. Bit će raznolike transformacije istih ideja čija je količina kod njega ograničena. Razgovarala sam s Pelevinom sredinom 90-ih, došao je k nama isprintati materijal s neke diskete. Pitao me kako mi se sviđaju njegovi tekstovi.

    Odgovorila sam da mi se jako sviđaju, ali da vidim u njima jedan krupni nedostatak: ‘Kod vas nema intonacije. Vi ne modulirate svoj autorski glas – govorite savršeno ravno, kao robot: frazu na frazu, na frazu… Ne radite valove.’ Obično se pisci time bave kroz dijalog, neočekivane momente autorskog pisanja, metodom kratka – duga rečenica… Postoji tisuću poteza. Odgovorio mi je: ‘Hm… Razmislit ću o tome. Ali da vidite kako sad pišem dobar roman!’ (smijeh). Bio je to ‘Čapajev i Praznina’. Nije me oduševio. Učinilo mi se da je u njemu bilo još više te mehaničke riječi. A i ti njegovi fokusi nisu mi više toliko zanimljivi.

    U Puli smo, gradu i regiji s najsnažnijom ljevicom u Hrvatskoj. No ta ljevica podrazumijeva otvorenost prema zapadu, kao i prema istoku, toleranciju prema različitostima, seksualnim i nacionalnim manjinama… Zašto u Rusiji, kao prvoj zemlji socijalizma, navodna ljevica – Komunistička partija – ne zagovara navedene vrijednosti?

    Što to, govorite, pa ona nikad u životu nije bila lijeva. Ne mogu govoriti za 20-e godine, tada me nije bilo. Tada je bilo i više lijevih stranaka: SR, trockisti, anarhisti, socijaldemokrati… Ali tko ih je sve postrijeljao? Komunistička partija. Ona je sve lijeve pokrete zadavila i potom sama sebe uništila. Poubijali su stare boljševike, do 30-ih je izginulo sve što je moglo biti. Ostala je partija vlasti, drmajuća masa tatarskog tipa oko trona na kojem sjedi tiranin. Današnja vladajuća stranka Jedinstvena Rusija – to zapravo i jest ‘Komunistička partija’, preimenovana od bivših komunista.

    Nakon raspada Sovjetskog Saveza, desetak ste godina živjeli u SAD-u. Kažete da vam je dojadilo. Što Amerikanci generalno ne znaju o Rusima, a trebali bi?

    Oni ništa ne znaju, ako ćemo tako razgovarati. Oni ni o Europljanima ne znaju, a Rusi su im sljedeći stadij – gori od njih za shvaćanje su samo Japanci.

    Kod suvremenih Amerikanaca postoji velika količina neslobode. Oni misle da su jako slobodni, no ne razumiju što je to unutarnja sloboda. Rusi razumiju jer im je dosta skupa. Oko Rusa uvijek postoje neka ‘kliješta’, to te razdire i ti u sebi počinješ graditi tunel da pobjegneš. Kod Amerikanaca nema ‘unutarnje emigracije’.

    Oni žive u okvirima nekih pravila koja im je naznačilo društvo. Razna su pravila na sveučilištu, zatim u svakoj državi. Upoznala sam istočnu obalu, živjela u državi New York, tamo postoji set ograničavajućih tračnica i ti ne možeš nikuda svrnuti s njih. Mislim da se zbog toga kod Amerikanaca razvijaju neuroze. Moraš se cijelo vrijeme okretati oko sebe, paziti da ne bi, recimo, tamnoputog čovjeka nazvao crnim.

    Ne kažem da u Rusiji svi posjeduju tu sposobnost unutarnjeg tunela. Velika je to zemlja i neslobode koje postoje u Rusiji mnoge ljude slamaju, pretvaraju u kmetove, robove… No obrazovani, misleći čovjek koji se postojano trudi shvatiti svijet razvija tu slobodu. Njegov američki analog bojat će se mišljenja susjeda, javnosti, izmišljenih ograničenja, a naš neće.

    U SAD-u također postoje velike razlike i razni narodi, no opća karakteristika bila bi da tamo ne guraju nos u tvoj život. Isprva osjećaš neko olakšanje zbog toga. A zatim nastupa praznina. Njih tvoj život ne zanima. To je ista stvar drugim riječima: ne interesira ih, pa zato ne ulaze.

    Jedna od spoznaja koja me najviše začudila u Rusiji jest da mnogi ljudi ne znaju tko su njihovi djedovi i bake bili prije revolucije – seljaci, plemići, građani… Traume i strah od denuncijacije kod onih koji su preživjeli staljinističke čistke toliko su jaki da mnogi do kraja života o tome nisu htjeli govoriti ni vlastitoj djeci. Plemićki korijeni brutalno su zatrti. Kako su Tolstoji uspjeli preživjeti takvu pošast?

    Staljinisti su imali maniru da odaberu nekoliko ljudi koje neće represirati. Tako, naprimjer, nisu ubijeni grofovi Ignatjev i Tolstoj, da ih režim može pokazati kao obrazac, da mogu reći: ‘Vidite da ne diramo plemiće, odakle vam to?’

    Ali velika većina loze Tolstoja spasila se tako što je napustila zemlju – osobito glavni nositelji. Bila sam prije nekoliko godina na jednom okupljanju Tolstoja. Oh, koliko ih ima. Od Švicarske do Venezuele.

    Moj djed Aleksej Nikolajevič Tolstoj umro je 1945. godine od raka, u trenutku kada je protiv njega pripreman montirani proces: on i još nekoliko pisaca trebali su biti raskrinkani kao britanski i japanski špijuni. Više nisu biti potrebni režimu. Tridesetih, u vrijeme najžešćih čistki, nisu ga dirali.

    Ideja da se netko ide baviti pisanjem u 21. stoljeću, a preziva se Shakespeare, Hemingway ili Tolstoj, zvuči malo smiješno. Moglo bi se očekivati da će se mlada, buntovna Tatjana baciti u matematiku, biokemiju – bilo što, samo da se razlikuje. Kako ste se vi zapravo nosili s tim u formativnim godinama?

    Kao prvo, počela sam pisati kasno, sa 32 godine. Kao drugo, ja nisam nikakav buntovnik. Ja sam mali tiranin – što hoću, to ću i raditi. No buntovništvo me ne zanima. U matematiku i kemiju se ne razumijem, a toliko mi je svejedno što će drugi govoriti da se mogu baviti čime hoću.

    http://www.neznase.ba/kultura/93-kultura/23304-ameri-misle-da-su-slobodni-ali-nemaju-unutarnju-slobodu

  29. Генерални скретар НАТО-а Андријаш Фрог Размурсерен помазио је Црну Гору али је истакао да има још посла до НАТО стандарда.

    ИМА ЈОШ ПОСЛА? А системски фактори Милојебине мислили да су већ одрадили посао… Да ли је то НАТО незадовољан радом посилних у Монтенегру? Криза Система!

    НАТО странке су у хаосу, спремају неко заједничко саопштење. Нарочиту забринутост исказују националсоцијалисти и млађани позитивци из “Државотворног блока – За дом спремни”: најављују жестоке колумне у НАТО медијима. Дух Бранка Радуловића тумара институцијама и пјевуши посмртни марш.

    НАТО армије нвовчића најављују драстичне мјере: штрајкове глађу и колективна спаљивања на градским трговима, која су већ практиковали. Звезде Гранта призивају дух Теодора Незнабожачког како би помогао у одржавању НАТО курса Милојебине, јер “no NATO – no grants”! Умјесто духа Теодора и код њих се појављује Дух Бранка Радуловића који пјевуши злослутне мелодије.

    НАТО медији проглашавају дан жалости. Код “Вијести” се само плаче, кука, чупају се косе и обрве. Спремају се писма извињења за америчку амбасаду и остале донаторе због лоше обављеног НАТО посла. Директор и уредници “Вијести” туку генерала Граховца у редакцији безбол палицама, јер његове НАТО колумне нијесу дале резултата (“нијесу ваљале пишљива боба”, тврде главешине НАТО медија).
    ——————————————————————–
    Систем је угрожен, али антисистемски покрет покушава да умири домаће НАТО бојовнике. Послаће им банане за смирење.

    • E moj Bosko, um ti je okovan glupim velikosrpstvom. Ti imas kapacitete, ali je zaludu. Obolio si. Ko ce poci za tobom ? Njih si vec u-bjedio.
      Sto ti odgovoriti na ovu tiradu u kojoj bljujes otrov na one koji pokazu blagu naklonost ovoj drzavi. SDP, Ranko, Misko, pozitivna, imaju efekat crvene marame na tebe.

      Pa dobro gdje ti je principijelnost. Nisi li pricao da nacionalni aspekt treba potisnuti? Zast ose ne cu u slucaju Mandica, Radunovica, pa i Medojevica, sto im ne zamjeri da ne kvare koncept oponiranja?

      Reko sam ti od pocetka. Tebi je motiv srpstvo, mozda nijesi primjetio do sad? A onda nalazis ambalazu radi dekoracije ili maskiranja.

      Pozivas se na praksu u svijetu samo kad ti treba.

      U zadnje vrijeme se i ne trudis mnogo da prikrijes stvarne motive. Zato sto je teze pretvarati se, biti licemjer.

  30. “И европски социјалисти предлажу да Дачић и Тачи добију Нобела за мир”

    Када су претходних година многи од нас, како би истакли неке друштвене или политичке аномалије и неприхватљивости, наводили примјере per absurdum, типа:

    “То је као да Хитлеру постхумно додијеле Нобелову награду за мир”, или
    “То је као да Змији – Тачију додијеле Нобелову награду за мир”

    – мало ко је могао замислити да би се најапсурдније ситуације или кошмари могли обистинити.

    Ето, дошли смо до ситуације да неки људи из Европе који су ипак народни представници (народ их је бирао), и који се зову социјалистима (тј, макар декларативно се залажу за једнакост и правду), предлажу једног раног злочинца, суровог, немилосрдног убицу нејачи на Косову и Метохији – за Нобелову награду за мир. (Лицемјерни јоркширац и опортуниста из Београда који би му у овој комбинацији био партнер, и који и сам има мноштво костура у ормару, је у овој причи мање битан).

    Да ли се наша цивилизација ближи свом крају, да ли је ова тренутна Содома и Гомора у међународним односима неки показатељ тога?

  31. Perfect, molim te da komentarises ovu aktivnost “Druge Familije” kao i dvije bivse direktorice CKB

    Odobreni krediti pa otpisani rodbini i Vijestima – fakti:

    Akcionari – rodbina

    • Ukupno 14 miliona kredita od cega vecina otpisana siroj familiji Miodraga perovica tj dvije direktorke

      Oko 1.7 miliona vrijednost akcija CKB pomenutih.

      Ne obracajte paznju da prenosi Pobjeda. Znamo za koga ce objaviti za koga ne, ali su ovo fakti o drugoj familiji. Bice prilike da saznamo detalje i o prvoj

  32. Njemačka središnja banka iznenada je predložila vladama da uvedu jednokratno oporezivanje imovine građana ako njihovim državama zaprijeti bankrot

    Deutsche Bundesbank je upozorio da je takvo oporezivanje rizično, pa bi ga stoga trebalo izvesti samo jednom, tek onda kad se pokaže da mjere proračunske štednje i masovne prodaje državne imovine nisu dovoljne za rješavanje tereta javnog duga.

    Istu ideju, koja je šokirala imućne ljude u svijetu, prošlog je listopada iznio i MMF, predloživši europskim vladama uvođenje jednokratnog poreza od 10 posto na imovinu najbogatijih građana. To bi u 15 zemalja eurozone omogućilo da se sadašnji javni dug sreže na razinu iz 2007. godine, procijenio je Odjel za proračunska pitanja MMF-a.

    Njemačka središnja banka ne bavi se pitanjem tko bi u društvu trebao platiti taj “kazneni porez”, kako su ga prošle jeseni nazvali poslovni krugovi, ali se podrazumijeva da većinu građana ne bi pogodio. Prema procjenama MMF-a, više pod polovine bogatstva u zapadnim državama, a u SAD-u čak 75 posto, usredotočilo se kod 10 posto najbogatijih stanovnika. Njemački ekonomisti su 2012. procijenili da 10 posto najimućnijih Nijemaca kontrolira dvije trećine nacionalnog bogatstva, pa bi se njihovim jednokratnim oporezivanjem namaknulo oko 230 milijarda eura.

    Bundesbank, međutim, takvo oporezivanje neizravno predlaže dužnicima u Europi – Italiji, Grčkoj i ostalima kojima može zaprijetiti bankrot. Taj prijedlog istodobno znači priznanje da sadašnja politika kresanja javne potrošnje članicama EU – koju Europska komisija zagovara upravo na poticaj Berlina – nije djelotvorna i da neće riješiti problem dugova. No, taj prijedlog valja gledati i u sklopu rastućih napetosti između SAD-a i EU, dok Washington traži od Berlina i Bruxellesa da ublaže proračunska kresanja koja proizvode masovnu nezaposlenost diljem Europe.

    Prijedlog iz Bundesbanka, naime, došao je mjesec dana nakon što je MMF objavio rad dvoje američkih profesora s Harvarda, koji su upozorili da su dugovi država došli na razinu najvišu u 200 godina. Reinhard i Rogoff kažu da nema druge nego otpisivati dugove, po uzoru na SAD koji je vladama 16 europskih zemalja oprostio kredite između dva svjetska rata. Tada je najveći vjerovnik europskim državama bio SAD, a danas je to Njemačka koja, po svemu sudeći, na oprost dugova ne pomišlja.

    Bundesbank u svom prijedlogu ne iskjučuje solidarnost vjerovnika prema prezaduženim zemljama, ali oporezivanje građana predlaže zato što su dugovi, kako upozorava, ponajprije “nacionalna odgovornost”. Reinhard i Rogoff također predlažu financijsku i poreznu presiju prema najbogatijim stanovnicima, ali smatraju da najvažnija mjera ipak treba biti otpis dugova, što znači da glavni teret trebaju podnijeti kreditori. Štoviše, Kenneth Rogoff je u oštrom govoru, na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu prošlog tjedna, napao europske lidere tvrdeći da svojim “polovičnim mjerama” otežavaju izlaz iz krize i dopuštaju propadanje nezaposlenih, mladih ljudi, koji su najveće bogatstvo Europe. Iako od toga bježe, dugove će na kraju ipak morati otpisati, tvrdi Rogoff.
    ________________________________________

    Hrvatska obiluje kandidatima

    Ako bi se jednog dana u Hrvatskoj uveo jednokratski porez na imovinu građana, od većine stanovnika država ne bi mogla puno ubrati. U Hrvatskoj, naime, samo 260 najbogatijih pojedinaca raspolaže bogatstvom od 30 milijarda dolara, odnosno imaju više od 50 posto hrvatskog BDP-a, prema izvješću World Ultra Wealth Report za 2012-2013. godinu. Među spomenutih 260 uračunati su samo pojedinici čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara, a oni koji su teški od 10 do 30 milijuna nisu ubrojeni. Prema tom izvješću, Hrvatska po stanovniku ima najveću koncentraciju ultramilijunaša među svim državama srednje Europe i Balkana. Prema Eurostatu, Hrvatska ima i najveću koncentraciju siromašnih u EU, nakon Litve. Više od 30 posto stanovništva je ugroženo siromaštvom, dok prosjek u EU iznosi oko 26 posto.

    http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/tragom-mmf-a

  33. Млади људи, студенти прије свега, по својој природи морају бити бунтовници, бескомпромисни и непомирљиви опоненти неправди и устаљеним поретцима, а никако полтрони, улизице, лукави опортунисти и корисници каквих ситних привилегија у оквиру трулих партијских структура. У оквиру нашег претполитичког друштва и диктаторског система, они би морали учествовати у стварању антисистемског покрета, или исказивати своје непристајање и непослушност Систему и диктаторском режиму мафијашких хуља из ДПС-а и СДП-а на било који други начин. Након свих ових година, показано је и доказано (између осталих и ја сам то радио, овдје и другдје), да преварантске политике руководстава системске опозиције уназађују ово друштво у сваком смислу, и да служе само одржању Система, диктатуре и задовољавању финансијских потреба главешина и компаније. Они чланови странака системске опозиције који бар јавно нијесу прозвали, јасно и гласно, опозиционе главешине због непокретања политика дисконтинуитета, који нијесу тражили њихове оставке, немају никакав алиби.

    Антисистемски покрет ће врлину поставити као темељ сопственог дјеловања, а у свакој политици ће етичка компонента бити примарна. Направиће се тотални раскид са досадашњом праксом и дјеловањем.

  34. Imаo sаm privilegiju dа mnogo putа budem uz Andrićа: nа rаznim priredbаmа, prilikom njegovih redovnih posetа nаšoj redаkcji, u šetnji, bioskopu, u njegovoj kući. U dаvnim poslerаtnim dаnimа, kаdа su se jedаn zа drugim pojаvljivаli njegovi veliki romаni, bio sаm prvi put kod njegа, u njegovom ondаšnjem stаnu u Prizrenskoj ulici: hteo sаm dа „prаvim intervju”.

    Andrić je pričаo ceo sаt, popili smo kаfu, kojа je ondа bilа retkа i velikа čаst, аli sаm se vrаtio bez intervjuа. Shvаtio sаm dа Andrić to ne voli, dа on to jednostаvno ne može, dа je rаzgovor o njemu sаmom temа koju ne može ni dа zаmisli — аko se tome dа kаrаkter poslа.

    Kаdа sаm u stаrom NIN-u, pre skoro dve decenije, prvi put trаžio od nаših poznаtih stvаrаlаcа dа odgovore nа pitаnje — ko je nа njih presudno uticаo, pokušаo sаm, nаrаvno, i Andrićа dа nаvedem u te vode. Smejаo se i govorio odmаhujući rukom:

    „Sve je, аmа bаš sve je nа mene uticаlo… I mogаo bih dа izdvojim dvа-tri dogаđаjа, moždа kаrаkterističnа, аli vi trаžite štа je bilo presudno! … Kаd to čujem, sаv se nаježim: ko bi to mogаo dа kаže i dа pouzdаno znа dа je to bаš tаko kаko kаže! I kаko bi to čovek morаo sebe dа meri i premerаvа pа dа nа krаju izruči — evo, ovo je bilo presudno …“

    Pre dve zime, bаš pred Novu godinu, sedeo sаm u njegovoj sobi, s kаfom i njegovim tek izredigovаnim rukopisom zа svečаni broj „Politike”. Kаzаo sаm: beležio sаm detаlj po detаlj njegovih pričаnjа, i dа jа odgovor nа „ono stаro” pitаnje imаm, аli dа gа neću objаviti dok gа on ne pročitа i odobri.

    „Pročitаću”, rekаo je, „аli neću odobriti.” Pročitаo je i kаzаo: „Objаvite vi ovo kаdа jа umrem, biće to dobаr nekrolog…“

    Očigledno je video moje zаčuđeno lice, jer je s mirnoćom, koju je, čini mi se, sаmo on imаo, rekаo: „Štа se čudite, i nekrolozi se morаju pisаti… kаd ih već morа biti.”

    Koju sedmicu potom, nа uobičаjenom ručku kod Vučovih, Aleksаndаr Vučo gа je pitаo kаdа će odgovoriti nа „Politikinu” аnketu. Vučo je dobio isti odgovor: „Kаd umrem, eto nekrologа, biće bаr originаlniji od drugih, rekаo sаm im to…”

    Ove jeseni, posle borаvkа u Sokobаnji, u jednoj dugoj večernjoj šetnji kojа je spojilа Tаšmаjdаnski i Pionirski pаrk, Andrić mi je, kаd sаm obnovio rаzgovor o tom fаmoznom presudnom uticаju, rekаo:

    “Priznаjem, uhvаtili ste nekoliko zаistа kаrаkterističnih detаljа, аli to je, ipаk, sаmo… polа istine, polа odgovorа. Imа vremenа”, rekаo je, “zаbeležićete vi i tu drugu polovinu.”

    Nа žаlost, drugа polovinа ostаlа je nezаbeleženа.

    A onа prvа, beleženа godinаmа, slаgаnа strpljivo kаo mozаik — kаmenčić po kаmenčić, izgledа tаčno ovаko…

    Nikаko ne verujem u presudne uticаje. Čovek rаste, rаzvija se, čitа, slikа, piše, komponuje, nešto gа privlаči više, nešto mаnje, nečemu se sаv podа, nečemu se odupre, svesno ili nesvesno. Ponekаd sаm nа nekom koncertu dobijаo neuporedivo više nego u susretu s piscem kogа sаm mnogo voleo, nekаd. I obrnuto: dogаđаlo mi se dа odem nа koncert, srećаn što ću opet čuti delo koje mi je u jednom čаsu mnogo znаčilo, а vrаtim se s koncertа prаzаn, pust.

    Nije to delo bilo drukčije, drukčiji sаm bio jа, drukčije je bilo moje rаspoloženje, jednom sаm bio potpuno čist i otvoren, spremаn dа primim jedаn uticаj, drugi put sаm bio kаo sklopljenа knjigа, zаtvoren. A moždа je zа ono što sаm togа dаnа rаdio bаš tаj drugi, zа mene prividno neuspeli koncert bio znаčаjniji nego onаj prvi koji mi je ostаo u drаgoj uspomeni…

    Kаdа sаm bio dečаk, okruživаlа me je oskudicа. Svаkodnevnа oskudicа. Ničeg u nаšoj kući nije bilo dovoljno. Nikаd nijednu knjigu nismo imаli, sem poneku moju, školsku… Put od kuće do škole uvek je bio isti: prvo nizbrdo do grаdа, posle uzbrdo do kuće. Znаo sаm nа kom ću sаrаjevskom ćošku kogа sresti, znаo sаm gde ću obаvezno zаstаti: i zimi i leti, i po kiši i kаd sunce upeče, zаdržаvаo sаm se obаvezno pred jednim knjižаrskim izlogom.

    Eto, i tаj izlog jedne provincijske knjižаre, pun knjigа čije nаslove nisаm ni rаzumevаo, uticаo je nа mene. Sigurno je uticаo, ne dvoumim se, znаm štа mi je znаčio i tаdа i posle, аli kаdа vi pitаte — dа li je presudno uticаo, štа dа vаm kаžem? Moždа je bаš i presudno uticаo, mаdа jа mislim dа čovek nije nikаd svestаn koliko tih presudnih uticаjа istrpi u životu…

    Tаj izlog je nаročito pred veče privlаčio moju pаžnju, kаd se osvetli. Činilo mi se dа su knjige, tаdа, onаko osvetljene, još lepše, а nаslovi još primаmljiviji. Sаnjаo sаm tаj izlog. Mnogo putа docnije, kаdа sаm ponešto u životu već bio i ostvаrio, hvаtаo sаm sebe… pred tim dаvnim, drаgim, sаrаjevskim izlogom.

    Stаjаo sаm pred čudnim i tаjаnstvenim nаslovimа, opčinjаvаli su me oni sjаjni omoti knjigа, rаdoznаlo sаm piljio u sve što je bilo izloženo. Jedno od bolnih sаznаnjа iz tih dаnа, moždа i nаjbolnije, bilo je vezаno bаš zа tаj mаli izlog, osvetljen, nаčičkаn knjigаmа: nemаti.

    Nemаti mogućnosti dа se dođe do onogа što se tаko žаrko želi. Nikаd u životu nisаm siromаštvo primаo kаo neki teret, аli sаm gа tаdа prvi put duboko osetio, i srcem i glаvom. Neki nepremostivi zid delio me je od tih knjigа zа kojimа sаm čeznuo i polаgаno sаm počeo shvаtаti štа znаči imаti, а štа znаči nemаti.

    Pred tim nevidljivim zidom — to mogu dа vаm kаžem iskreno i u poverenju —počinjаlа je dа rаdi mojа mаštа, i tu sаm, mogаo bih to kаzаti, prvi put počinjаo dа pišem. Ne rukom i ne nа pаpiru, nego u sebi, u svojim mislimа, u svojoj mаšti: dаvаo sаm svojа tumаčenjа i svojа znаčenjа tim čudnim, nejаsnim, tаjаnstvenim nаslovimа koje sаm znаo nаpаmet, mаdа nisаm znаo štа znаče; zаmišljаo sаm svoje sаdržаje, pokušаvаo sаm, u stvаri, dа onаj život koji su te knjige skrivаle od mene — dočаrаm nekаko sebi.

    Tu su nicаle moje prve ideje, tu se negde, moždа u podsvesti, rаđаlа u meni misаo dа pišem, dа budem pisаc, tu su nаstаjаle moje nenаpisаne priče, moji nenаpisаni romаni. Odаću vаm jednu tаjnu: junаk svih tih mojih sаdržаjа bio sаm jа sаm!

    Vreme je prošlo, odаvno tog izlogа više nemа, аli on živi u mom sećаnju, vidim gа jаsno. Vidim sebe pred njim. Mnogo sаm knjigа od tog dobа proturio kroz svoje ruke, nаd mnogimа sаm stаjаo dаnimа i noćimа, mnoge su mi postаle nаjbolji prijаtelji, neke sаm i nаpisаo, аli, eto, tаj izlog s knjigаmа iz mojih dаlekih dečаčkih dаnа živi neprekidno u meni. Prаtio me je uvek, mа gde bio, mа štа rаdio.

    Postoji još jedаn trenutаk mogа životа sudbonosno vezаn zа knjigu. Bio je rаt, i jednogа dаnа su me uhаpsili. Kаd dаnаs kаžem „uhаpsili me”, to više, nа žаlost, nemа onu vаžnost i težinu, ni ono znаčenje koje je tаj čin imаo ondа, u mojoj mlаdosti.

    Do tog vremenа hаpsili su sаmo zločince i lopove; znаlo se u jednom grаdu ko i iz koje i kаkve kuće može biti uhаpšen, а ko ne može biti uhаpšen. S tim tаlаsom hаpšenjа koja je zаpočelа Austro-Ugаrskа počinje erа mаsovnog deportovаnjа ljudi, kojа je svoju kulminаciju doživelа u drugom svetskom rаtu.

    Hoću dа vаm kаžem: kаdа je mojа generаcijа bilа kаo vаšа, i mlаđа još, nije bilа nаučilа nа hаpšenjа, nije bilа priviknutа nа hаpšenjа. Vаše generаcije su nа to svikle. Biti u zаtvoru, činilo mi se, tаdа, dа je to krаj — svegа. Krаj životа: vi čekаte sаmo kаdа će doći dа vаs odvedu nа strаtište, drugo se nije čekаlo…

    Nismo imаli iskustvа. Kаdа sаm se nаšаo u ćeliji, jа sаm sаmo mislio nа smrt. Sećаm se ćelije broj 115 i svogа neopisivog strаhа. Sprovodi me strаžаr, meni se čini dа nikаd u dužem hodniku nisаm bio, bukvаlno nemа krаjа, sаmo nаs dvojicа, i on odjednom pred jednim vrаtimа viče — halt!

    I viče tаko kаo dа nаs je tu stotinа, kаo dа zаustаvljа eskаdron konjice, kаo dа tu nismo sаmo nаs dvojicа, on i jа. Vrаtа se otvore, mаlo zаškripe, tresnu, čujete ključ, i ostаnete sаmi.

    Sаmi, а s vаmа vаš strаh. Ogromаn. O čemu god počnete misliti, svаkа misаo zаvrši se strаhom. Ti prvi dаni u ćeliji ostаli su u meni večni kаo i onаj mаli knjižаrski izlog s knjigаmа. To su dvа sаsvim rаzličitа sećаnjа, аli trаjnа. Pred izlogom sаm gledаo u knjige, u ćeliji sаm odjednom počeo gledаti u — ruke. Upoznаo sаm se s njimа.

    Nаjpre sаm utvrdio s čuđenjem — dа nisаm ni znаo kаkve ruke imаm, kаkve su mi šаke, kаkvi prsti, nokti. Misаo odlutа u tom gledаnju, аli pogled opet pаdne nа ruke, nа prste… Nisаm tаdа pomišljаo nа onаj izlog s knjigamа, аli sаm osećаo kаko neprekidno mislim nа — sunce. Gde je, imа li gа?

    U tom životu oivičenom ćelijom, neizvesnošću, strаhom, bio je prаvi prаznik kаdа sаm se nаšаo pred istrаžiteljem. Mlаd Bečlija, jedvа nešto stаriji od mene, prаvnik. U rаzgovoru rekаo mi je nešto u štа nаjpre nisаm mogаo ni poverovаti, što je iz osnovа izmenilo ceo moj život: rekаo mi je, sećаm se tаčno kаko mi je rekаo, dаću vаm poslužiteljа, nekа vаm od kuće pošаlju topliju preobuku, neko ćebe i knjige.

    I kаd je došаo čovek koji je moju poruku nosio kući, pitаo je: koje knjige? Rekаo sаm u onoj grozničаvosti koju donosi svаkа nаglа i neočekivаnа promenа stаnjа u kome se nаlаzite — pokupite sve knjige s mogа stolа!

    I on je otišаo, doneo mi ćebe, čаrаpe, gаzdаricа mi je poslаlа nekoliko divnih jаbukа, moje novo odelo i sаmo jednu knjigu. Jednu jedinu! Dаn pre hаpšenjа uređivаo sаm sobu i sve sаm ostаvio nа „svoje mesto”, voleo sаm red. Zаborаvio sаm nа to u zаtvoru! Kаd je mojа porukа bilа prenetа, gаzdаricа je pogledаlа sto i videlа jednu knjigu koju je u međuvremenu poštаr doneo: onа, jednа jedinа, prispelа je u moje ruke!

    Ali, bilа je to knjigа. Imаo sаm knjigu u ruci i odjednom je sаv onаj neizrecivi strаh nekud iščileo, dа gа više nigde nemа u meni; činilo mi se dа nаstаvljаm dа živim…

    I kаdа me pitаte ko je nа mene presudno uticаo, kаko mogu dа vаm odgovorim? Onаj izlog s knjigаmа čije nаslove nisаm rаzumevаo? Moždа bаš on! Ili onа jednа jedinа knjigа kojа se nаšlа nа mom stolu? Moždа bаš onа! …

    A sаd vidite: nа stolu se moglа nаlаziti, recimo, Kirkegardova knjigа ili Žil Vernovа, i vi sаd s tom jednom jedinom knjigom koju je slučаj ugurаo u vаše ruke ostаjete zаtvoreni godinu dаnа, dve godine, čitаte je deset, dvаdeset putа.

    Može li tаj pisаc i tа njegovа knjigа dа ne utiču nа vаs? Morаju uticаti, а nije isto utiče li Kirkegаrd ili Vern…

    Ne, zаistа mislim dа tu ne može biti preciznog odgovorа: kаdа se upustite u tu аvаnturu pisаnjа, ondа sve utiče nа vаs. U mlаdosti sаm, nа primer, neobično voleo Leopаrdijа.

    Očаrаlа me njegovа poezijа; kаdа sаm počinjаo dа pišem, govorio sаm sebi: štа vredi pisаti kаd više niko ne može reći to što je rekаo Leopаrdi… I kаko je rekаo. Tа ljubаv premа Leopаrdiju bilа je mojа tаjnа…

    Mnogo docnije, jedаn od nаjboljih pisаcа među nаšim Mаđаrimа, kogа čаk nisаm ni poznаvаo u tom čаsu, nаpisаo je, pre moždа četrdesetаk godinа, jedаn esej o meni, i tu je kаzаo dа osećа Leopаrdijа čitаjući me… Lаskаlo mi je to! Studirаo sаm u Krаkovu i mogаo bih mnogo i mnogo dа pričаm koliko dugujem poljskoj književnosti; i poljskim pesnicimа i poljskim romаnsijerimа; to je moj veliki, lični dug zаhvаlnosti.

    Ili: postoji u meni jednа neobično nаglаšenа crtа vezаnosti zа skаndinаvske pisce: Strindberg, Hаmsun, Selmа Lаgerlef, Ibzen. Ili: koliko bih mogаo pričаti štа je zа mene znаčilo upoznаvаnje s nekim frаncuskim piscimа, ili s ruskim, nemаčkim, engleskim, špаnskim? Kаo student, čitаo sаm u frаncuskim i nemаčkim prevodimа stаre kineske pesnike. Uzbuđivаli su me, i svojom misаonošću i svojom toplinom. Bolje su mi zvučаli nа nemаčkom.

    Ne znаm, nаrаvno, zbog čegа: dа li je to bilo pitаnje duhа jednog ili drugog jezikа, ili moždа koji je prevodilаc bio bolji, frаncuski ili nemаčki, ili je, moždа, tаdа meni nemаčki „bolje ležаo”, tek — ti nemаčki prevodi su mi pričinjаvаli ogromno zаdovoljstvo. Oni su rodili u meni želju dа vidim Kinu i nisаm propustio priliku kаdа mi se ukаzаlа… A eto, vidite, kаdа sаm mnogo godinа kаsnije bio u Stokholmu, govorio sаm nа frаncuskom…

    Sve to — onаj mаli izlog, knjigа u zаtvoru, Leopаrdi, kineski stihovi, Skаndinаvci i Poljаci, Frаncuzi i Nemci i Rusi, sve je to sаmo jedаn mogući vid priče o uticаjimа. Kаko iz svegа togа, i iz još mnogo čegа drugog nerečenog, izvući nešto što bi trebаlo nаzvаti — presudnim uticаjem? Jа to, jednostаvno, ne znаm, а nisаm sigurаn ni dа umem dа kаžem.

    Rаzlog je vrlo običаn: kаd čitаte dobre pisce, dogаđаju vаm se ponekаd neverovаtne stvаri — odjednom osetite dа tаj kogа čitаte govori o nečemu što tinjа zаpreteno negde u vаmа, i vi nа zаčuđujući nаčin sаznаte dа niste sami, dа je još nekog mučilo to što muči vаs; dа niste ostаvljeni, i dа je jednom još nekog bolelo to što vаs sаd boli i zbog čegа se vi sаdа rаspinjete.

    To vаm je u isto vreme i podrškа, i nаdа, i melem, а piscu od tаlentа jednа prilikа više dа nešto provereno dobro… utiče nа njegа.

    Zabilježio, Dragoslav Adamović (Politika, 1975)

    http://www.neznase.ba/kultura/93-kultura/21670–ivo-andri-ko-je-na-mene-presudno-uticao-i-zato

  35. Gladijatorske intelektualne igre

    Odlomak iz dnevnika diktiranog u magnetofon 31. mart 1983. godine. © Borislav Pekić.

    Meni je oduvek naš javni intelektualni život ličio na rimske gladijatorske igre, manje više zabavne, manje više prljave, manje više krvave. Poređenje, međutim, nije potpuno i u izvesnim razlikama treba tražiti prirodu našeg doba i naše stvarnosti, koja se razlikovala od rimskog doba i rimske stvarnosti.

    Što se tiče borbenih pravila, pravila igara, ona su, osim osnovnog, da se mora pobediti, izmenjena u toliko što danas pobeda ne donosi uvek i šansu da se preživi. Nekada ste savladali svog protivnika i očekivali od publike znak koji je odlučivao o njegovoj sudbini.

    Publika vam je mogla dati znak palcem gore i zahtevati da ga poštedite što ste vi bili obavezni da učinite. Ili, što je bilo češće, znakom palca dole određivala je da ga morate dotući, što ste opet morali činiti.

    Danas, bez obzira kakav znak vi dobijali od publike, on se nije kao u rimsko doba odnosio isključivo na onoga koji je pobeđen, koji je pao, on se može odnositi i na vas, ili protivnik može dobiti znak da, ako mu je što života još ostalo, uzme ga vama. Zatim može se dogoditi da dobijete zadatak, odnosno odobrenje da dotučete protivnika, a da vi pobednički izlazeći iz arene sami budete dočekani i iza leđa ubijeni.

    Intelektualne, duhovne pobede ne obezbeđuju vam i onu stvarnu pobedu, naprotiv, sve više izgleda da će one za vas da budu smrtonosne. Veliki broj ovakvih pobeda u javnim gladijatorskim, intelektualnim igrama, naročito ako ne zastupate carske boje i nemate iza sebe carsku naklonost, završavaće se vašom smrću u nekom mraku, neke sporedne uličice. Nauk bi dakle bio – ne učestvovati. Međutim, po neki put vi morate jednostavno učestvovati zbog toga što vas uhvate na ulici i ubace u arenu.

    Tada, naravno, trebalo bi da, s obzirom na našu stvarnost po kojoj važi pravilo da se ne borite, i od vas iz carske lože, naročito ako se borite sa carskim zastupnicima, očekuje se da ne upotrebite svako svoje oružje, i da budete svesni da vas mora on pobediti, da vi morate biti pobeđeni, i da samo ako ste pobeđeni možete eventualno da očekujete neki oproštaj, koji se obično sastoji u tome što vam se život produžuje, ne čuva konačno, ali ipak produžuje.

    Vi se sada u toj intelektualnoj, duhovnoj areni borite iako imate trozubac na primer ili mrežu, borite samo trozupcem, a mrežu upotrebljavate isključivo za mahanje. Dakle za fingiranje borbe. Od vas se zapravo očekuje da budete pobeđeni, ali tako pobeđeni da publika ne vidi kako je sve to namešteno.

    Vaš protivnik naravno niti ima takvih skrupula, niti se od njega traži da ne upotrebi svu svoju snagu i svako svoje oružje, pa ako postoje i neka specijalna pravila i ograničenja, da i njih prekrši i da se to, iako javno vidi, ne uzima u obzir prilikom prosuđivanja pobede.

    Tako tamo na pesku arene vi se možete dogovoriti, ili vam može biti rečeno da ćete kao borac naoružan mrežom i trozupcem imati posla sa recimo jednim Tračaninom koji će biti naoružan malim okruglim štitom i kratkim mačem. I tako će u početku biti.

    Međutim, vi ćete otkriti, pošto budete priterali Tračanina uza zid, pa čak i ako ste toliko smeli nabaciti mu mrežu na telo, otkrićete da su pravila igre izneverena, jer će u tom trenutku pojaviti se iza vaših leđa jedan drugi Tračanin koji uopšte nije dogovoren i koji će vas napasti, a zatim treći, četvrti i peti i vi ćete se na kraju te igre naći opkoljeni sa pet Tračana sa kojima svakako nećete moći izaći na kraj.

    Carska loža će otvoreno navijati za vaše protivnike, pa premda je to bilo i u rimsko doba, nikada nije bilo dopušteno da se u areni bore slobodni građani, a to znači nije se moglo očekivati da pošto izađete i pošto se vidi da ćete izaći i sa pet Tračana na kraj, biti dozvoljeno gardistima, pretorijancima da uskoče u arenu i da vas i oni napadnu.

    U međuvremenu publika sa izvesnim opravdanim ogorčenjem, ali shvatajući pravila igre i shvatajući prirodu, možda će u duši biti za vas, možda to pokazati i glasnim navijanjem, ali ništa neće ućiniti kolektivno da se izmene ovakva nepravedna pravila igre, trpeće ih i jednako će uživati u toj igri, još više uživati ukoliko se vi nalazite u nepravednijem položaju, ukoliko, dakle, taj vaš nepravedan položaj njima daje mogućnost da za vas navijaju i da na taj način stiču neki duhovni alibi.

    Pretorijanci će u međuvremenu da obave posao i dok vaš krvav leš bude čakljama vučen preko arene, publika će se žvačući sendviče udaljiti iz cirkusa i razgovarati o borbama na način na koji se govori o boks meču, priznajući vam sve kvalitete, i sve mogućnosti, ali u pogledu načina na koji ste umrli reći će otprilike – šta vam je trebalo da ulazite u arenu ako za to niste bili sposobni.

    Odnosno kad ste već ušli morate primiti i njena pravila, ma koliko bila nepravedna.

    Ima se utisak da se u našim gladijatorskim borbama, u tim intelektualnim arenama, aktuelno, danas i sada, ne može uopšte pobediti i da jedinu pobedu, jedino priznanje pobede možemo dobiti kasnije, može nam ga dati intelektualna istorija ovog doba i reći da smo stvarno pobednici bili mi, i da nam je ta pobeda uskraćena.

    Ali sada, sada nam ona nikada neće biti priznata. Što se mene tiče ja imam nameru, koliko dugo budem mogao, izbegavati da se u takvoj areni nađem, naravno, to ništa ne garantuje da se u njoj neću naći. Svakoga časa može me neko uhvatiti na ulici i odvući tamo gde su borci u izvesnom deficitu.

    Međutim, ja ću pokušati koliko mogu da izbegnem tu arenu, ne samo da ne bih pružao zadovoljstvo publici i više od zadovoljstva da joj budem intelektualni alibi, već da ne bih omogućio političkom patricijatu, koji opkoljava carsku ložu, da vuče izvesne koristi iz mojih nevolja u areni.

    Jer evidentno je da za razliku od rimskog cirkusa, gde je čovek mogao profitirati, osim zadovoljstava, isključivo klađenjem na ovog ili onog borca, ovde to klađenje ima jedan sasvim drugi smisao. Ovde borci direktno donose korist određenim političkim, patricijskim, grupama i na leševima tih boraca oni se penju u toj skali vlasti.

    Jedna grupa zastupa vašeg protivnika glasnije od druge grupe, a druga grupa iz vlastitih razloga (vi ste opet manipulisani), ima prema vama blagonakloni stav, i sad zavisi od naklonosti carske lože koja od ovih grupa će profitirati. Vi možete samo preživeti. To je sve što možete eventualno dobiti kao nagradu do neke iduće arene, do neke iduće borbe. Ali oni koji stvarno dobijaju to su oni koji se na vas klade.

    U rimskom cirkusu plebs je tražio zabavu, u našem cirkusu on traži nešto više, traži da mu budete zamena za purgatorijum. U rimskom cirkusu patricijat je zapravo bio isto što i plebs i na tom nivou, na nivou ponašanja i odnosa prema igrama, nije bilo velike razlike. Naš patricijat, a pod njim se podrazumevaju oni ljudi koji su na vlasti, traži od vas u areni da mu donesete svojom borbom izvesnu stvarnu korist. Da nakon vaše borbe ili niza ovakvih borbi on dobije mesto u carskoj loži.

    Što se tiče položaja te lože i njenog odnosa prema igrama, danas je on daleko dublji nego što je bio ranije. Rimski car je bio na nivou plebsa kao i patricijat. Vrlo retko se rimski car direktno usuđivao da se meša u odluke naroda, i da se suprostavi odlukama naroda.

    Danas carska loža ne vodi o tome računa i carska loža donosi svoje presude. Diže ili spušta svoje palčeve nezavisno od onoga što vidi oko sebe i nezavisno od toga kakvu će odluku doneti narod, koji posmatra cirkusku predstavu. A to je i prirodno. Ja ne vidim zašto bi se carska loža obazirala na narodne odluke, kad narod ništa ne čini da potkrepi svojom voljom te odluke, odnosno da se za njih bori.

    http://www.borislavpekic.com/2006/11/gladijatorske-intelektualne-igre.html

  36. Borislav Pekić: Maske naše nasušne

    Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi…

    Mikenske maske od zlatnog lima (s onom za koju je Šliman 1876. držao da je lik razoritelja Troje Agamemnona). Maske indijskih vračeva sa očnjacima Grizlija. Demonske perjane maske Inka. Maske sa otoka Jave od drveta. Krznene maske Eskima. Japanske pozorišne maske. Dodolske maske Istočne Srbije za prizivanje kiše. Maskenbalske maske.

    I najzad maske od ljudske kože kojima se služimo svakodnevno …

    Isprekidan ali vidljiv evolutivan put vodi od erotične pantomime tetreba do derviškog transa ili budističkog Gi-Ga-Kua, od razuzdanog plesa delfina do rituala maskiranih pratilaca boga Ko-Va-Vea iz plemena Elema (Nova Gvineja), ali i od smrtonosnih parenja Bogomoljki do sado-mazohističkih orgija pod obrazinama ljudi kojima je monotonija polnog akta postala nepodnošljiva …

    Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Isti kod zoološke i građanske mimikrije.

    Razlozi koji, kroz generacije, dovode guštera Kameleona do sposobnosti da promenom boje uzme lik okoline, usavršivši i napad i odbranu, upravljaju i našim prilagođavanjima, našim maskiranjima. (Jer, najčešće, prilagođavanje čoveka je njegovo maskiranje – u nešto drugo.) …

    Noga primata majmuna eonima se pretvara u Engelsovu “oslobođenu ruku”, ali nas to, uprkos Engelsu, ne čini ljudima. Ne čini rad majmuna čovekom. Čak ni ako je inteligentan, kao što je naš – ponekad. Inteligencija instinkta, bar u zoni opstanka vrste, nadmaša inteligenciju svesti.

    Mravi su izrazito kolektivističko društvo, u kome je život svake jedinke tek funkcija potrebe cele mravlje kolonije. Gde je suverenost zajednice tako harmonično i efikasno sprovedena kao u košnicama pčela? …

    Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje…

    http://www.akuzativ.com/teme/228-borislav-peki%C4%87-maske-na%C5%A1e-nasu%C5%A1ne

  37. Magična pozornica Hermana Hesea

    „Svako rođenje znači rastanak sa svemirom, znači ograničavanje i odvajanje od Boga, znači bolno ponovno postojanje. Vratiti se u svemir, poništiti patničko postojanje, postati Bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir.”

    U početku beše reč

    ,,Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene. Zašto je to bilo toliko teško?”

    Dana 2. jula 1877. godine, u mestu Kal, pokrajina Virtemberg, Švarcvald–Nemačka, rodio se Herman Hese, sin pijetestičkog misionara Johanesa Hesea, baltičkog Nemca iz Estonije, i Marije, ćerke misionara i indologa H. Gunderta.

    Život mladog Hermana bio je od početka usmeren ka raznim duhovnim tajnama i mistici – između polova materijalne teskobe i duhovne veličine, prožet pobožnošću, odvijao se svakodnevni život Heseovih. Njihov svet bio je protkan različitim filozofskim i lingvističkim učenjima. Slavile su se brojne svetkovine, pomagalo se siromašnim namernicima, isprepletali su se svetovi nauke i bajki: Hermanov detinji svet rađao se unutar šarenila svih tih uticaja i krutosti očeve vere. Ipak, Heseov deda dr Herman Gundert bio je suštinsko oličenje životne mudrosti i čovek koji je najviše uticao na razvoj budućeg umetnika.

    Bio je, između ostalog, svestrano obrazovan, prepun životnog iskustva i mudrosti, poznavalac mnogih svetskih jezika i kultura, urednik izdavačke kuće i kao takav, obavijen velom tajne i čudesnim osmehom, uneo je u svet mladog Hermana neizmernu želju za traganjem, slobodom izražavanja vlastitih osećanja i potrebu za lepotom, mudrošću i čovekoljubljem. S druge strane, nalazio se kruti i sveznajući otac Johanes, usamljenik koji beskrajno trpi, neumorno traga za savršenim, revnostan i rigidan – osoba bez imalo dedine tanane čarolije i harizme. On je bio protivteža dedinom svetu „čarobnih oblaka”, onaj hladni zemaljski, suvo realistični, dosadan i mučan pristup životu.

    Balansirajući između pomenutih opcija, Hese je još kao mladić odustao od želje da menja svet oko sebe, krenuvši putem unutarnjeg preispitivanja i menjanja samog sebe – trnovitom stazom bola, nemira i duhovnih avantura koje nude dug put u neizvesno i neistraženo. Sa četrnaest godina je odlučio da će biti „pesnik ili ništa”.

    „Postojao je neki put, znalo se za preduslove i za škole koje su bile potrebne da bi neko postao učitelj, sveštenik, lekar, trgovac ili čak muzičar ili slikar. Za pesnike takvih mogućnosti nije bilo.”

    Međutim, odluka roditelja je bila da Hese postane sveštenik. Sudbina, taj neuhvatljivi oblik samoostvarenja čoveku nedokučivih puteva Gospodnjh i ovaj slučaj je rešila na nepredvidiv način – iskrena i ustrajna želja mladog Hesea da bude to što mu je unutarnji glas govorio odnela je prevagu nad nametnutim: Herman beži iz čuvenog semeništa u Maulbronu. Bezdušan i strog vaspitni sistem slamanja ljudske volje, docnije opisan u romanu „Pod točkom”, definitivno je doveo do opredeljenja – slediti vlastiti put po svaku cenu i bez ikakve želje za bilo kakvim kompromisom.

    „Ima jedna vrlina koju veoma volim, jednu jedinu. Ona se zove svojeglavost. Tragični junak, svojeglavac, pokazuje milionima običnih, kukavica, uvek iznova, da neposlušnost prema ljudskim pravilima nije sirova samovolja, već vernost jednom mnogo višem, svetijem zakonu.”

    Hod po mukama

    Godina 1892. bila je jedna od najtežih u Heseovom životu. Počeo je bolan hod po mukama budućeg umetnika, odupiranje stegama očevog autoriteta i isključivosti dominantne protestantske vere. Nakon bekstva iz Maulbrona, zabrinuti roditelji odvode Hermana kod „iscelitelja duša i isterivača demona”.

    Taj nerazumni pokušaj još više ranjava mladu senzibilnu dušu i Hese dva puta pokušava samoubistvo – na sreću, neuspešno. Nakon toga, smeštaju ga u duševnu bolnicu u Štetenu.

    „Mi, obeleženi znakom, možda smo s pravom svetu važili za čudne čak i za opasne. Mi smo bili probuđeni, ili oni koji su se budili, i naše stremljenje je išlo za sve savršenijom budnošću, dok je stremljenje i traženje sreće kod ostalih išlo za tim da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću sve tešnje vezuju za život i sreću stada. I onde su nalazili stremljenje i onde su se nalazili snaga i veličina. Ali dok smo, po našem shvatanju, mi obeleženi predstavljali volju prirode za novim, za upojedinačenim i budućim, dotle su ostali živeli u volji za ostajanjem u mestu. Za njih je čovečanstvo – koje su voleli kao i mi – bilo nešto dovršeno što mora da se održava i štiti. Za nas je čovečanstvo bilo daleka budućnost, prema kojoj smo svi putovali, čiji lik niko nije znao i čiji zakoni nigde nisu bili zapisani.”

    Nakon vremena provedenog u Štetenu, Hese upisuje nakratko kanštatsku gimnaziju, a potom se puna tri dana zadržava kod knjižara Majera iz Eslingena, gde ga je otac odveo da izuči knjižarski zanat. Sledi privremeni boravak kod kuće i rad na izradi časovnika, a potom zaposlenje u knjižari u Tibingenu, gde radi kao prodavac i šegrt. Tu napokon pronalazi delimičan mir zarađujući za hleb i čitajući bez daha. Hese se nanovo našao unutar omiljenog sveta, sveta knjiga i ljubavi koju mu je usadio deda Gundert. Iako mu rad u knjižari ne pričinjava nikakvo novo zadovoljstvo, Hese nalazi mogućnost za nastavak izučavanja svetske književnosti, istorije umetnosti, jezika i filozofije.

    Ranjena duša mladića počinje da zaceljuje i nastavlja izgradnju vlastitog puta.

    „Pisati je dobro, razmišljati je bolje.

    Mudrost je dobra, strpljenje je bolje.”

    Za vreme rada u tibingenskoj knjižari Hese objavljuje prvu zbirku pesama „Romantične pesme” i prvi prozni rad „Jedan čas iza ponoći”. Bila je to 1899. godina.

    Na stazama hodočašća

    Heseov stvaralački duh nastojao je prevazići jaz između duhovnog i materijalnog sveta, ponirući vremenom sve dublje u unutarnjost vlastite višeslojne i hipersenzibilne ličnosti. Jedan od prvih pojavnih, kreativnih oblika tog samopreispitivanja i poniranja bila je Heseova romantičarska lirika.

    Uticaj Getea, Hajnea i Novalisa činio se neizmernim. Pored njih, oseća se snažan uticaj tada više nego dominantnog filozofa Fridriha Ničea i rodonačelnika nauke u povoju – psihoanalize, Karla Gustava Junga.

    U jesen 1899. Hese stiče zvanje knjižarskog pomoćnika, i seli se potom u Bazel kod knjižara Rajha. Hese u naredne dve godine objavljuje prozno delo „Herman Laušer” 1901. godine i knjigu poezije posvećenu majci, „Pesme” 1902. godine.

    „Ima mnogo puteva na kojima nas Bog može osamiti i dovesti do naše suštine.”

    Godine 1903. Hese objavljuje svoj roman prvenac „Peter Kamencind” koji mu, između ostalog, rešava mnoge egzistencijalne probleme, ostavljajući mu potom mnogo više slobodnog vremena za umetnički rad – posao knjižara bio je ionako samo dodatno opterećenje za mladog poetu. Roman progovara o detinjstvu provedenom u oblasti Švarcvalda, krizama tokom školovanja, otporu društvenim normama koje guše i sprečavaju bilo kakav unutarnji poriv koji oslobađa, te svim ostalim mladalačkim nemirima. Bila je to, u stvari, priča o životnom putu dečaka sa sela, kasnijem umetniku, koji se na kraju, razočaran velikim svetom, vraća pod okrilje običnog života. Već nakon prvih literarnih izleta, književni kritičari uočavaju nekoliko osnovnih motiva koji će obeležiti Heseovo stvaralaštvo: prvi je motiv obeležen suprotnošću između duhovne to jest kontemplativne egzistencije i čulnog načina života – sukob logosa i erosa; drugi je motiv odnos umetnika prema životu, takođe obeležen jazom što ga umetnik doživljava razapet između punoće života i odricanja koja mu nameće njegovo stvaralaštvo.

    „Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina. Nezavisnost je hladna, oh da, ali je i spokojna, čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde.”

    Godina 1904. donosi mu napokon malo radosti – ženi se Marijom Bernuli, a njegov književni rad biva izuzetno prihvaćen. Sledeće godine objavljuje dve biografske studije: „Bokačo” i „Franjo Asiški”. Roman „Pod točkom”, objavljen 1906. godine, impresionistička je proza o patnjama mladića koji postaje žrtva rigidne i ograničene sredine. Nasleđuju ga dve nove zbirke pripovedaka: „S ove strane” i „Susedi”.

    Do početka Prvog svetskog rata Hese objavljuje još nekolicinu proznih i poetskih dela. Najpre se pojavljuju psihološki romani: „Gertruda” 1910. i „Rozalde” 1914. godine, koji prikazuju duševnu krizu umetnika koji prihvata žrtvu što je traži stvaralačka askeza. Zbirka pesama „Uzgred”, iz 1911. godine, prikaz je Heseovog mučnog prezasićenja evropskom civilizacijom. Nakon njenog pojavljivanja, Hese odlazi na studijsko putovanje u Indiju tražeći nove životne motive i duhovna iskustva. Iskustva i zapažanja sa ovog putovanja pretočiće docnije u spise pod nazivom „Iz Indije”, godine 1913. Tokom ratnih godina, Heseova se aktivnost preusmerava ka antiratnom i humanističkom angažovanju, koje nailazi na žestoku kritiku nemačkih patriota po zanimanju i šovinista željnih krvi, pogotovo tuđe. Uz obilje liberalnih i pacifističkih pamfleta i članaka, tokom rata Hese uspeva da objavi i nekolicinu literarnih dela. Bile su to „Tri priče iz života Knulpa”, zbirka pripovedaka „Lepa je mladost” i zbirka pesama „Muzika usamljenog”.

    Sve se ponovo vraća

    Po završetku rata, Hese napušta Nemačku i odlazi u Montanjolu, kraj Lugana, gde 1921. godine postaje švajcarski državljanin. U planinskoj oblasti Hese traga za neophodnim mirom i uravnoteženošću, vođen instinktom bolnog usamljeništva. Životne probleme pokušava da prevaziđe novom kreacijom: pripovetkama „Klajn i Vagner” i „Klingsorovo poslednje leto”, kao i slikarskim radom – akvarelima. Ovaj period Heseovog života obeležio je i rad na mnogim aktuelnim i angažovanim člancima: „Rat i mir”, „Istorija sveta”, „Put ljubavi”, „Alemansko opredeljenje” i „Braća Karamazovi ili propast Evrope”. Pod uticajem iskustava s psihoanalizom, nekadašnji stil impresionističkog izražavanja zamenjuje simbolističkim. Pod pseudonimom Emil Sinkler izdaje jedan od presudnih romana –,,Demijan”, 1919. godine, delo s kojim počinje novo doba njegovog stvaralaštva.

    ,,Što čovek želi dovoljno snažno, to mu i polazi za rukom.”

    Postizanje unutarnjeg sklada i harmonije sa svetom stalna je težnja Heseovih likova. Sličnom tematikom bavi se novi Heseov roman – u lirski intoniranom introvertnom putovanju mladića Demijana pratimo sukob i razvoj jedne osetljive duše koja traga za samoostvarenjem i novim pronalaženjem narušenog sklada sveta u rastakanju. Krutost, mimikrija i hipokrizija sveta smelo su suprotstavljeni pogledima mladića koji lucidno secira ono nedokučivo u čoveku, gradeći vlastite slike i sisteme vrednovanja oštro suprotstavljenje tupim predrasudama. Hese se kroz Demijanov lik veoma kritički odnosi prema blagodetima tehnokratske civilizacije, propovedajući nesputan individualizam i povratak istinskim vrednostima koje nadilaze niskost i duhovnu bedu materijalistički ograničene civilizacije. Filozofski produbljena i psihološki nijansirana priča govori nam o odrastanju i sazrevanju desetogodišnjeg dečaka, njegovom bolnom spozavanju dvaju svetova: porodičnog, punog topline, sigurnosti i ljubavi i njemu suprotstavljenog, spoljašnjeg sveta, kojim dominiraju nemir, odsustvo lepote i sređenosti, kao i nimalo prijatni ljudi. Put dečaka ka vlastitoj samospoznaji i formiranju ličnosti, njegovi unutarnji lomovi na trnovitoj i dugoj stazi sticanja životnih iskustava prikazani su i prožeti mnoštvom simbolističkih slika koje se kao utvare poigravaju ranjivom detinjom dušom. Pred nama iskrsava lik mladića Demijana kao univerzalne simboličke konstrukcije, pretapajući se vremenom u lik ljudske vrste uronjene u apstrakcije umetnosti, religije i filozofije, vrste koja traga za konačnom istinom.

    „Pravi poziv za svakog je samo jedan: doći do samog sebe. Neka čovek skonča kao pesnik ili ludak, kao prorok ili kao zločinac – to nije njegov problem, to je čak u krajnjoj liniji nevažno. Njegov je problem da pronađe sopstvenu sudbinu, ne bilo koju, i da je do kraja proživi u sebi, potpunu i neokrnjenu. Sve drugo je polovično i pokušaj da se pobegne, bekstvo natrag u ideale mase.

    Ja sam hitac prirode, hitac u neizvesnost, možda ka nečemu novome, možda ka ničemu, i da tom hicu iz iskonske dubine dozvolim da se ispolji do kraja, da osetim njegovu volju u meni i da ga potpuno načinim svojim – samo to je poziv.”

    Nakon završetka „Demijana”, usledio je dvoipogodišnji rad na novom romanu. Rezultat svega bilo je novo remek-delo svetske književnosti s nazivom „Sidarta”. Roman se pojavio 1922. godine.

    „Trebalo mi je dugo vremena i još nisam konačno naučio, o Govindo, ovo: da se ništa ne može naučiti. Čini mi se da zaista ne postoji to što mi nazivamo učenjem. Postoji, prijatellju moj, samo jedno znanje, a ono je svuda, to je u meni, to je u tebi, i u svakom biću. Znanje nema goreg neprijatelja od hteti znati – od učenja.”

    Sidarta predstavlja autentičnu indijsku poemu koja kao alternativu savremenom svetu nudi istočnjačke mudrosti, meditativnost i čudesne spoznaje o životu. „Mudrost se ne može saopštiti”, jedna je od suštinskih životnih istina koju nam Hese saopštava u svojoj čarobnoj sagi o smislu i cilju životnog puta. „Mudrost, koju mudrac pokušava saopštiti, zvuči uvek kao ludost”, govori nam kroz brojna vlastita iskustva i transformacije glavni lik romana. Tražeći smisao i cilj postojanja, prolazeći pritom kroz mnoštva mogućih i nemogućih metamorfoza, Hese vešto transformiše naizgled neizrecivo u niz rafiniranih misli koje odslikavaju bit čovekovog traganja i krajnjih spoznaja u svetu nestvarnih slika.

    „Reka je težila svom cilju…Sidarta je osluškivao.

    I kad bi Sidarta pažljivo slušao reku, njenu pesmu sa hiljadu glasova, kad ne bi slušao tugovanku i smeh, kad svoju dušu ne bi vezivao za neki od glasova i ulazio u nju sa svojim ja, već čuo sve, celinu, čuo jedinstvo – onda se velika pesma sa hiljadama glasova sastojala od jedne jedine reči, a ta je glasila Om: savršenstvo.

    U tom času Sidarta je prestao da se hvata u koštac sa sudbinom i prestao da pati. Na njegovom licu se rascvetala vedrina spoznaje kojoj se više ne suprotstavlja nikakvo htenje, koja prepoznaje savršenstvo i saglašava se s tokom zbivanja, sa strujom života, puna samilosti, saradosti, predana tokovima u pripadnosti jedinstvu.”

  38. Unutar magičnog pozorišta

    Sledeća pripovest, novo u nizu poglavlja koja čine svojevrsnu biografiju ljudske duše, ugledala je svetlost dana 1927. godine. Ogoljeno i jezivo iskreno, roman ,,Stepski vuk” očajnički je vapaj usamljenika, čoveka današnjice bačenog u vrtlog sveta bez Boga i samilosti. Ponor strave i užasa koji se otvara pred njim slikovito je prikazan moćnom psihoanalitičkom i simboličkom ispovešću umetnika Hesea, ovaj put bez ikakvog ulepšavanja ili bilo kakve metafore – pred nama je ustrptala duša rezigniranog i samosvesnog intelektualca današnjice, naslikana u krupnom planu na tamnom platnu jedne dekadentne civilizacije na umoru. Novo remek-delo, dostojno samo najvećih i najbeskompromisnijh umetnika, progovara o stvarima koje se, uglavnom, perfidno prećutkuju ili zaobilaze dajući na taj način alibi urlanju žrtvenih masa i njihovih sadističkih gospodara. Pred nama se jednostavno prostire čitav jedan duhovni mikrokosmos, jedinstven i iskren u svojoj nesavršenosti.

    „Oh, teško je naići na trag Božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude. Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače. Ono što se u meni događa u retkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljstva tako sitnim stvarima, u pravu – onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivam, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.”

    Slika čovekove uznemirene i ustrptale duše u vihoru vremena modernih tehnologija i ideologija, prikazana je s jedne strane, u stvarnosti formiranoj u vremenu, a s druge, u nevidljivoj stvarnosti koja izmiče pojmu vremena i empirije.

    „Osobeni znak stepskog vuka bio je sledeći: on je bio čovek večeri. Nikada nije bilo čoveka sa dubljom i strasnijom potrebom za nezavisnošću. Nikada se nije prodavao za novac i udoban život, nije se prodavao ženama ili vlastodršcima, i hiljadu puta je odbacio i odbio ono što je u očima celog sveta predstavljalo preimućstvo i sreću, samo da bi sačuvao svoju slobodu.”

    Bolna spoznaja o promašenosti sveta i urušenosti svih njegovih vrednosti dovodi čoveka do rezignacije i osećaja uzaludnosti. Ipak, vera i nada su te koje nestaju poslednje. Pored njih, Hese uočava jedan isto tako univerzalan i moćan lek za sve nedaće mračnog sveta – humor.

    „Jedino humor, taj divni izum onih kojima je preprečen put ka onom najvišem za šta su pozvani, taj izum onih skoro tragičnih, najdarovitijih nesrećnika, jedino humor (možda najčudnije i najgenijalnije dostigniće čovečanstva) izvršava i ono nemoguće, naime, spaja i sjedinjuje sve oblasti ljudskog bića u zracima svojih prizmi. Živeti u svetu kao da to i nije svet, poštovati zakon a stajati iznad njega, posedovati a kao da se ne poseduje, odreći se kao da to nije odricanje – sve ove omiljene i često formulisane zahteve visoke životne mudrosti može da ostvaruje samo humor.”

    Tamni oblaci i zloslutni znaci apokaliptične oluje nadvijaju se nad svetom bez Boga, ljubavi, saosećanja ili bilo kakve iskre humanosti koja budi nadu. Grozničavi spisi Heseove iskrene ispovesti ne ulivaju previše nade – priča o nekoj svetloj budućnosti, ideološko obojenoj demagogiji bez osnova, ne nalazi mesta unutar dela koje svojom iskonskom svetlošću obasjava i otkriva svu promašenost i uzaludnost jednog perfidnog sveta truleži. Istina, ma kako bolna bila, jedini je put ka večnoj svetlosti.

    „Neću samo ja, sutra ili prekosutra, završiti zakopan u blatnjavu ilovaču uz zbunjenost i pritvornost učesnika, već se tako završava sve, sva naša stremljenja, celokupna naša kultura, sva naša vera, sva naša radost i volja za životom, koja je tako bolesna i koja će uskoro biti tamo zakopana. Naš kulturni svet je groblje, na kome su Isus Hristos i Sokrat, Mocart i Hajdn, Dante i Gete samo izbledela imena na zarđalim limenim pločama, oko kojih, zbunjeni i neiskreni, stoje ožalošćeni, koji bi dali mnogo da još mogu da veruju u limene ploče, što su im nekada bile svete, koji bi dali mnogo da mogu da progovore makar jednu jedinu čestitu, ozbiljnu reč tuge i očajanja nad ovim propalim svetom, i kojima nije ostalo ništa drugo nego da, kezeći se zbunjeno, stoje oko jednog groba.”

    Glavni lik romana, književnik Hari Haler, daje oduška gađenju koje oseća spram hipokrizije građanskog društva i njegovih tekovina sazdanih na eksploataciji i racionalističkom cinizmu. Umetnički oblikovane, isijavaju pred očima čitalaca bujice najiskrenijih ljudskih emocija koje izražavaju otpor prema svetu mašina i mehaničkih odnosa koji ignorišu bilo kakvu vrednost ili elementarnu ljudsku saosećajnost. Hladan svet bez emocija, ogrezao u lažima i plitkosti, otvara se potmulo pred našim retardiranim čulima.

    Hari Haler, piščev dvojnik i lik koji personifikuje probleme modernog čoveka, nalazi se u sukobu sa sobom i svetom koji ga okružuje, kao stepski vuk, životinja koja simbolizuje usamljenost i nemir. Hese je u potrazi za izlazom iz postojeće šizofrene podvojenosti čoveka i oslobađanjem od normi malograđanskog konformizma. On ga napokon i nalazi u humoru kao stanju duha koje ostvaruje zahteve životne mudrosti.

    „Ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo, ono junačko i lepo, ko obožava velike pesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot…

    U pravu si, Stepski vuče, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moraš da propadneš. Tvoji zahtevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koje te odbacuju od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju. Ko danas hoće da živi i da uživa u tome, ne sme da bude kao što smo ti i ja. Ko umesto ciguljanja traži muziku, umesto razonode radosti, umesto novca dušu, ko umesto špekulisanja traži istinski rad, a umesto igre istinsku strast, tome ovaj lepuškasti svet ne može biti otadžbina…”

    Igra staklenih perli

    Životopisi ljudske duše čine potku i narednih Heseovih dela. Uronjen u vlastiti svet ideja,vere i neizrecivog, Hese beleži svoja razmišljanja: „Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.”

    Nakon romana „Narcis i Zlatousti” 1930. godine, Hese objavljuje „Hodočašće” 1931. i „Put na Istok” 1932. godine. U međuvremenu, posle druge ženidbe i neuspelog braka s Rutom Venger, on se po treći put ženi, ovaj put s Jevrejkom iz Černovica – Ninom Doblin. Roman „Narcis i Zlatousti” prikaz je različitih životnih puteva redovnika i umetnika u srednjovekovnom ambijentu Maulbrona. Likovi Narcisa, nastavnika i kaluđera, te Zlatoustog, učenika i vajara, prikazuju nam odnos duha i čulnosti, nauke i umetnosti.

    „Svet u kome je Narcis živeo i gde mu je bio zavičaj, njegov svet, manastirski život, njegovu dužnost, njegovu učenost, njegovu lepo raspoređenu misaonu tvorevinu – sve mu je to prijatelj često snažno potresao i stavljao pod pitanje. Nema sumnje: kad se pogleda iz manastirskog ugla, sa strane razuma i morala, njegov sopstveni život je bolji, ispravniji je, ustaljeniji, sređeniji i uzorniji, to je život poretka i stroge službe, trajno žrtvovanje, nespretna težnja za jasnoćom i pravičnošću, on je mnogo čistiji i bolji od života ovakvog umetnika, lutalice i zavodnika žena. Ali kad se pogleda odozgo, kad se pogleda sa Božije strane – da li je onda poredak, odricanje od sveta i čulne sreće, držanje po strani od prljavštine i krvi, povučenost u filozofiju i pobožnost, da li je onda zaista sve to bolje od života Zlatoustog? Da li je čovek zaista stvoren da izučava Aristotela i Tomu Akvinskog, da zna grčki, da umrtvljuje čula i da beži od sveta? Zar mu Bog, kad ga je stvorio, nije dao čula i nagone, krvave tmine, sposobnost da greši, da uživa, da očajava?”

    Uspostavljanje harmonije između misli i srca, racionalnog i iracionalnog, aktivnog i kontemplativnog, nameće se po Heseu kao jedan od bitnih ciljeva čovekovog bitisanja. Traženje puta ka sreći i usklađivanje odnosa čoveka sa svetom, prirodom i Bogom, kao i premošćavanje razlika između Istoka i Zapada, večne su teme koje pokreću svet i izmiču čovekovom htenju.

    Tridesetih i četrdesetih godina XX veka svet je tonuo i na kraju potonuo u najveći sumrak – doba uspona nacizma, raspada svih sistema vrednosti, apsolutne destrukcije i dekadencije, svetskog rata, koncentracionih logora i nezapamćenog egzodusa i holokausta. Tokom godina totalnog pomračenja, Hese se iznova povlači u svet kreacije, kontemplacije i ideja, radeći pritom na svom monumentalnom romanu „Igra staklenih perli”, sumi svih svojih dotadašnjih umetničkih i ljudskih težnji.

    Duhovna smirenost, rezignacija i čudesno vedri tonovi obeležavaju svojevrstan Heseov zavet. Objavljen u jeku Drugog svetskog rata, godine 1943, roman predstavlja utopijski ep o budućnosti u kojoj nema ratova ni bede. Hese smelo i vispreno izlaže viziju razumnog društva koje omogućuje predano bavljenje čoveka „nekorisnim” stvarima, uranjanje u kontemplaciju kakvu pružaju muzika i matematika. Ezoterična igra duhovnim kombinacijama oblik je takve delatnosti. Roman, između ostalog, ostaje svedokom vekovne čovekove porebe za utočištem i srećom koji mu, nažalost, neprimetno i stalno izmiču.

    Godine koje su dolazile jedno veliko, više nego zasluženo životno priznanje Hermanu Heseu – Nobelovu nagradu za književnost. Relevantno ili ne, nagrada se pojavila samo kao još jedno priznanje u životu neverovatnog čoveka, umetnika i humaniste čije će delo nadživeti i njega samog i mnoge posle njega – reč ipak nije ostala samo mrtvo slovo na papiru,već u Heseovom slučaju, mnogo više.

    Odlazak u večnost

    U osamljenosti planinskog predela Montanjole, godine 1962, ugasio se ovozemaljski život gorostasa svetske književnosti, Hermana Hesea.Vraćajući se na sam početak priče, shvatamo u stvari da smrt i nije nikakav kraj negoli samo novi početak, staza koja vodi ka novom susretu sa Bogom i povratku pod okrilje čovekove prvobitne kolevke – svemiru. Proširivši za zemaljskoga života vlastitu dušu do neslućenih razmera i pritom obuhvativši celokupan svemir, Herman Hese najzad se našao sa one strane dobra i zla.

    „Slava postoji samo u pojmu obrazovanja, ona je stvar učitelja po školama. Ne radi se o slavi, o ne! Radi se o onom što ja nazivam večnošću. Pobožni to nazivaju božijim carstvom. Mislim: svi mi ljudi sa većim zahtevima, sa čežnjom, sa jednom dimenzijom više ne bismo mogli ni da živimo da sem vazduha ovoga sveta nema i drugog vazduha u kome može da se diše, da sem vremena ne postoji još i večnost, a to je carstvo pravih ljudi. Tamo dolaze i Mocartova muzika i pesme tvojih velikih pesnika, tamo dolaze sveci koji su činili čuda, umirali mučeničkom smrću i ljudima pružali svetao primer. Ali u večnost isto tako ide i slika svakog istinskog dela, snaga svakog istinskog osećanja, iako to niko ne zna i ne vidi i ne zapisuje da bi sačuvao za buduće pokolenje. U večnosti ne postoji buduće pokolenje.”

    http://kulturniheroj.com/?p=2224

  39. CAMPBELL: Naš život zaziva naš karakter. O sebi saznajete sve više kako kročite kroza nj. Stoga je i dobro da budete u mogućnosti staviti se u situacije, koje će izazvati Vašu višu prirodu, a ne nižu. “Ne vodi nas u napast.”

    Ortega y Gasset govori o okolišu i junaku u svojim Meditacijama o Don Quixoteu. Don Quixote je bio posljednji junak srednjeg vijeka. On je odjahao u susret gorostasima, ali umjesto gorostasa, njegov je okoliš proizveo vjetrenjače. Ortega ukazuje da se ta priča zbiva otprilike u vrijeme kada se pojavila mehanicistička interpretacija svijeta, tako da okoliš više nije duhovno uzvraćao junaku. Heroj danas juriša na tvrdi svijet, koji ni na koji način ne odgovara na njegove duhovne potrebe.

    MOYERS: Vjetrenjače.

    CAMPBELL: Da, ali je Quixote sačuvao pustolovinu za sebe izmišljajući čarobnjaka, koji je gorostase, kojima je krenuo ususret, upravo preobrazio u vjetrenjače. I Vi to možete uraditi ako imate pjesničku maštu. Ranije, doduše, nije bio mehanicistički svijet u kojem se kretao junak, nego živi svijet koji je odgovarao njegovoj duhovnoj sklonosti. Sada je on postao u tako velikoj mjeri puki mehanicistički svijet, onako kako je interpretiran kroz našu fizikalnu znanost, marksističku sociologiju i behaviorističku psihologiju, po kojem mi nismo ništa drugo doli predvidivi uzorak žica, koje odgovaraju na podražaje. Devetnaestostoljetna interpretacija je istisnula slobodu ljudske volje iz modernog života. – Joseph Campbell

  40. – Odakle si došao?
    – Niotkud. Ja sam odavde.
    – Kako to da te nikad nisam sreo?
    – Nisam izlazio.
    – Bio si bolestan?
    – Ne, bio sam zdrav.
    – Pa, zašto nisi izlazio?
    – Pa zato. Zato što sam bio zdrav.
    – A sada, zašto si sada izašao?
    – Razboleo sam se. Sad sam kao i svi drugi, niko me neće primetiti.

    – Šta bi se desilo da te primete?
    – Proglasili bi me za zdravog.
    – Je li ti rđavo?
    – Kako gde. U bolesnom svetu, svakako.
    – I šta bi sa tobom radili?
    – Lečili bi me dok se ne bih i ja razboleo.
    – Ali, ti si već bolestan, zar nisi?
    – Od svoje bolesti, da, samo oni hoće da bolujem od njihove…

    Borislav Pekić, Tamo gde loze plaču

  41. okreni konacno plocu says:

    commentator…need to be continued…i am addicted…

  42. Војин Николајевич says:

  43. Eeee, nista bez bratstva i jedinstva:)))

    • Војин Николајевич says:

      :)

      Због овог клипа имам замјерке од сердара- да није у реду да се клип постује.

      Рецимо, штовани Ладо Тајовић ми је рекао ово…

      “Николајевичу, на овом нашем поднебљу потреба за поентирањем и кориштењем разних карикирања, корисних нејасноћа, свјесних искривљивања истине и жмурења на очигледности а све зарад несувислог поентирања па макар оно не доносило ништа и било на нивоу локалног или тек пуког случајног окружења је јако изражена а поносни промотер таквог понашања сте и ви сами.”

      Ха, ха, ха…

      • Ладо Тајовић says:

        Николајевичу, у свој својој потреби да будете активни, искарикирате, да се наругате, испишете све могуће примјере ‘црногорског фашизма и нацизма’, хоће у журби и из недостатка времена да опадне концентрација и моћ расуђивања мада вама кориштење неистинама није страно а о давању сопствених особина другима да и не причамо. Из тог разлога најбоље је и не освртати се на ваше иступе и оставити вас да испаљујете своје пропагантистичке памфлете на миру.

      • Užičko je dobro kolo,
        nego fali pitke vode,
        da ne može kolo solo,
        skontaćemo mili rode …… :)

  44. negross dimenzija X says:

    Otupjela je ostrica Javnog servisa!! Pitam se zasto? HM…..
    Nesto nam se desava u komsiluku a nijedna jedina vijest o tome….hm,,, glasine…glasine…

  45. Goran Marković: Bosansko proljeće usred zime

    Širom Federacije Bosne i Hercegovine počeli su protesti nezadovoljnih radnika, srednjoškolaca, studenata i ostalih građana. Protesti su prvo počeli u Tuzli, a onda se proširili po svim većim gradovima. Solidarnu šetnju najavili su aktivisti nevladinog sektora u Banjoj Luci. Protesti su izazvali pažnju javnosti prvo zbog toga što su izbili sasvim neočekivano, zatim zbog toga što su bili praćeni primjenom nasilja i, na kraju, zato što su se kao požar prenosili iz grada u grad, iz kantona u kanton, prelazeći najzad i međuentitetsku liniju.

    Naravno, odmah se postavilo pitanje da li ovi protesti predstavljaju uvod u „bosansko proljeće“, čemu oni služe i do čega mogu dovesti. Oni koji ove proteste odavno priželjkuju, vjeruju da su oni početak toliko željenog bunta. Malograđani, pak, samo sliježu ramenima, uvjereni da je ovo samo još jedan od protesta u kome učestvuje malo građana i koji će brzo splasnuti, poput tzv. JMBG protesta.

    Prije svega, treba reći da je indikativno da se protesti ponavljaju s vremena na vrijeme. Ovo nisu prvi, a sigurno ni posljednji protesti u Bosni i Hercegovini. Sa sigurnošću se može tvrditi da je prošlo doba apsolutne građanske pasivnosti i malodušnosti. Legitimitet nisu izgubile samo političke elite nego i sistem kao cjelina. Očigledno je da građani sve manje prihvataju pravila koja sistem nameće i principe na kojima on počiva. U suprotnom, ne bi izlazili na ulice, nego bi sačekali oktobarske izbore i promijenili vlast. Drugo, ovo nije protest samo protiv režima nego i protiv sistema, na šta pokazuju najmanje dvije činjenice. Protestanti su izvikivali parole o lopovima, bandi i sl., misleći pritom na političke elite i vladajuću klasu, ne napadajući pojedine političke stranke, nego ih sve trpajući u isti koš. Mada djeluje kao simbolika ili nostalgija, protestanti su nosili Titove slike, šaljući time dublju poruku – da nisu zadovoljni ovim sistemom i da daju prednost sistemu koji identifikuju kao socijalizam, a čiji je Tito bio najistaknutiji predstavnik na ovim prostorima.

    Indikativno je i to da su se protesti proširili kao požar u dobrom dijelu Bosne i Hercegovine. To je znak da su građani masovno nezadovoljni i da su samo čekali da neko počne, pa da se pridruže. To govori o nadolazećem buntovničkom potencijalu, kome treba neko da pokaže put, pravce djelovanja, neko da ga podstakne. Ovaj put, taj podsticaj su dali Tuzlaci. Činjenica da se protesti nisu zaustavili ni na kantonalnim ni na entitetskim granicama govori da su se građani pobunili zbog problema koji ne poznaju nacionalne ili administrativne granice. Ovi protesti treba da istaknu onu granicu koja već postoji, koja je najdublja, ali se najmarljivije prikriva – granicu između ugnjetača i ugnjetenih, buržoazije i radničke klase, političke elite i suštinski obespravljenih građana. Razlozi zbog kojih su protesti organizovani ukazuju da je ta granica prepoznata, da se ona ne osjeća samo stomakom nego i glavom.

    Nažalost, dio protestnog folklora ukazuje na to da dio protestanata još nije dovoljno klasno svjestan i baca izvjesnu sjenku na proteste. To je ono što će nacionalisti prvo dograbiti i iskoristiti za svoje ciljeve. Radi se o tome da su na protestima nošene zastave Republike Bosne i Hercegovine. Srpski i hrvatski nacionalisti odmah će reći da su protesti usmjereni na rušenje legalne vlasti, a da u pozadini svega stoji težnja da se uspostavi Republika Bosna i Hercegovina. Naravno, to nije cilj onih koji su izašli na ulice, ali oni koji nose takve zastave sigurno šalju pogrešnu poruku ostatku društva. A čemu to? Takva „ikonografija“ samo slabi proteste, rađa nepotrebne sumnje i daje argumente nacionalistima. A tu „ikonografiju“ nose ili oni koji su potpuno nesvjesni da ta zastava (i takve zastave) nemaju nikakve veze sa socijalnom pravdom, jednakošću i borbom protiv onih socijalnih zala protiv kojih su protestanti ustali, nego da su, naprotiv, tu zastavu (i takve zastave) nosili oni koji su još prije rata (a pogotovo tokom rata) udarili temelje primitivnog, kapitalističkog, nepravednog sistema. Titove slike i zastave RBiH jednostavno ne idu zajedno, jer su to dva sistema vrijednosti, dva svijeta, dva društvena sistema. To što su i jedne i druge na ulicama, pokazuje da protestanti još uvijek nemaju jasnu svijest o onome što treba mijenjati.

    Radnici i protesti

    Suština je u tome da su na ulice izašli radnici. Njihovi razlozi su klasno-socijalne prirode – nezadovoljstvo vlastitim ekonomsko-socijalnim položajem, koji je posebno ugrožen u toku privatizacije i zbog nje. Zvanična sindikalna vođstva nisu imala nikakvu ulogu u organizovanju protesta, niti su im se pridružila. To je sasvim očekivano, jer su sindikalne centrale uporišta oportunističke birokratije, koja vjeruje samo u jednu dogmu – „socijalni dijalog“, tj. beskonačne razgovore sa vladama i poslodavcima, u kojima sindikati, po pravilu, ostanu kratkih rukava. Taj institucionalni pristup, vjera u pravila igre koja su odredili buržoazija i politička elita, sprečavaju sindikalnu birokratiju da rizikuje da bude prokažena kao revolucionarna, nasilna, prevratnička itd., te da u očima svojih „socijalnih partnera“ izgubi izgled društveno odgovornog subjekta. I drugo, sindikalna birokratija se istovremeno plaši i grozi svake politike, a protesti su nužno politički čin. Kako sindikalna birokratija ne želi da vodi politiku, ne može ni da učestvuje u protestima. Pogotovo kad protestanti blokiraju zgradu vlade, pa ministri moraju da bježe.

    Takvo ponašanje dovodi sindikalna vođstva u opasnost da potpuno izgube legitimitet i da se nađu na marginama događaja. U ovom trenutku, za njih to nije opasno, jer protesti još nisu postali trajni i organizovani. Oni su još uvijek više spontani izraz nezadovoljstva nego osmišljena akcija vođena iz jednog centra, sa jasnim ciljem. Međutim, ako se protesti nastave i budu vodili osmišljeno, sindikalna birokratija će se naći na suprotnoj strani barikade – tamo gdje su političke elite. Ona će pozivati na mir i povratak u institucije, ali nju niko neće slušati.

    Prelazak s onu stranu spontanosti

    Kakvi god bili, protesti su korisni i opravdani. Oni znače prelom u razmišljanju i ponašanju građana, čak i znatnog dijela onih koji u protestima ne učestvuju. Oni su neka vrsta treninga i unošenja u društveni život novih oblika borbe i komunikacije između ugnjetenih i ugnjetača. Čak i ako ne potraju, nego se ugase poslije nekoliko dana, oni će predstavljati polaznu osnovu za neke nove proteste, štrajkove i druge oblike borbe.

    Protesti su spontani u tom smislu da iza njih ne stoji nikakva organizacija, čak ni neka koordinacija koja bi ih usmjeravala. To je njihova osnovna slabost, jer proteste nema ko da planira i usmjerava. Oni mogu trajati danima, a da se ugase kao što su i počeli. Spontana provala nezadovoljstva je početni oblik otpora sistemu, ali ne može da traje dugo. Osim toga, protesti nisu zasnovani na programu. Traži se da lopovi odu, da vlada padne i slično. I šta onda? Ili, drugim riječima, zašto da vlada padne? Zato što nije ispunila očekivanja građana. Koja očekivanja? Da žive bolje, da ima više posla, manje kriminala. Kako to postići? Nema nikoga u protestnom pokretu ko nudi te odgovore. Zato i kažemo da su ovi protesti samo početna manifestacija nezadovoljstva. Da bi oni bili dugotrajni, da bi dali neke dugoročnije rezultate, moraju imati vođstvo i program.

    U ovom trenutku, to nije realno očekivati. Dosad nije stvorena organizacija koja bi imala izgrađenu infrastrukturu, iskusne i politički obrazovane kadrove i razrađen program. Kad bi takva organizacija postojala, makar ona bila vrlo malobrojna i, dakako, vanparlamentarna, mogla bi mnogo smislenije i organizovanije učestvovati u protestima i dati svoj doprinos njihovom trajanju i rasplamsavanju. Nije nemoguće da ovi protesti posluže kao jedan od podstreka da se takva organizacija počne stvarati. Ali, samo počne.

    Osim toga, niko ne nudi konkretan program mjera koje treba preduzeti. Protesti bez programa mogu vrlo korisno poslužiti za mobilisanje masa, za njihovo uključivanje u političku borbu, vjerovatno po prvi put u životu većine ljudi. Oni će na taj način osjetiti puls klasne borbe i to je nesumnjiva prednost ovih protesta. Da bi protesti uspjeli, to nije dovoljno. Protestanti u ovom trenutku ispoljavaju dugo gomilano nezadovoljstvo svim partijama i sistemom kao cjelinom. Ali, to ispoljavanje ne može trajati dugo. Ono mora poprimiti neke konstruktivnije forme ili naprosto prestati. Dugotrajno protestovanje koje ne daje rezultata završava razočarenjem protestanata i njihovim uvjerenjem da promjene nisu moguće. Stoga, treba protestovati tako što će se formirati nekakav štab ili koordinacioni odbor protesta, pa će neko proteste osmišljavati, i što će taj štab izaći sa listom zahtjeva, za čije uobličavanje će zatražiti pomoć različitih subjekata – od pojedinaca u sindikalnim vođstvima, preko nevladinog sektora, do pojedinaca iz akademske zajednice.

    Ovi protesti treba da pruže jasno saznanje o nečemu što nije nikakva epohalna nova ideja, ali kod nas još nije zaživjela – da se mora proći mukotrpan put ka stvaranju raznovrsnih organizacija, političkih i ekonomskih, koje bi ovakvim pokretima dale organizovan i osmišljen karakter. U suprotnom, građani će izražavati nezadovoljstvo, znajući protiv koga i protiv čega su, ali ne znajući za koga i za šta su.

    http://abrasmedia.info/content/goran-markovi%C4%87-bosansko-prolje%C4%87e-usred-zime

  46. Još jednom su se podigle tenzije u Bugarskoj, nakon što se 4 000 prosvjednika okupilo ispred vladinih institucija u Sofiji, pozivajući na okončanje vladavine oligarhije. U zahtjeve prosvjedika je uračunata i ostavka premijera i njegove socijalističke vlade koja ga podupire, kao i kraj korupcije.

    Među banerima koje su prosvjednici nosili, bile su parole poput “Dolje sa mafijom”, “Mi ostajemo, vi emigrirate” i “24 godine fiktivne demokratije je dovoljno”. Potonji slogan je referenca na ukidanje vlasti Todora Živkova, komunističkog diktatora koji je vladao Bugarskom od 1954. do 1989. 10. novembra 2013. je bila 24. godišnjica rušenja Živkova.

    Nedavni val protesta organizovan je od strane profesora i studenata iz desetak univerziteta koji su prosvjedovali u Bugarskoj prosljednje dvije sedmice, u nadi da će potpaliti anti-vladin žar koji je prevladao (ranije) ove godine.

    Dosadašnji protesti, mnogo veći – brojali su oko stotine hiljada prosvjednika, u početku su izbili zbog mjera štednje i posljedica privatizacijske šeme koje bi izazvale rast cijena električne energije. U kombinaciji sa visokom stopom nezaposlenosti, sistemske korupcije i ekonomske stagnacije – rast cijena struje je bio katalizator za izlazak tako velikog broga prosvjednika na ulice, tražeći poništenje privatizacijske politike i ostavku vlade.

    U februaru, premijer Boiko Borisov je dao ostavku zbog protesta. Zamijenila ga je Bugarska Socijalistička partija i politička partija koja predstavlja etničke Turke u krhkoj vladinoj koaliciji, sa trenutnim premijerom Plamenom Orešarskim.

    Samo nekoliko mjeseci nakon toga, bugarski parlament je imenovao Delyana Peevskog kao šefa Državne agencije za nacionalnu sigurnost. Ovaj čin je izazvao reakciju gađenja i bijesa među mnogim Bugarima, što je rezultiralo neposrednim nastavkom masovnih protesta.

    Peevski je oličenje problema u Bugarskoj – nepotizam, korupcija, zloupotreba moći i političko razbojništvo. Njegova porodica posjeduje 40% print industrije u Bugarskoj, a njegova majka je vlasnica nacionalne lutrije. Sam Peevski je uključen u administraciju medijskog carstva, koje također pripada njegovoj porodici. Imenovan je za političku poziciju još jednom, ranije, ali je uklonjen zbog korupcije i skandala. Nakon što su protesti nastavljeni, Peevski je dao ostavku. Međutim, prosvjednici su ostali na ulicama tražeći prijevremene izbore – ne ljute ih toliko pojedinci na pozicijama, koliko ih ljuti stanje čitavog političkog sistema.

    Ovi protesti, koji su također brojali stotine hiljada prosvjednika, izazvali su policijsko nasilje nad demonstrantima. Obje grupe – i antivladini prosvjednici i vjerni vladini psi – izašli su iz ovih nereda sa povredama. Od vrhunca protesta, Bugari prosvjeduju na ulicama Sofije sa različitim brojem prosvjednika.
    U posljednje vrijeme, međutim, broj ljudi na ulicama slabi, stoga se organizatori nadaju da je to svježa infuzija antikorupcijskom žaru i pucanj u ruku bugarskom protestnom pokretu.

    Ipak, zahtjevi bugarskih prosvjednika su ostal nejasni i nedefinisani. Osim ostavke premijera i nejasnih poziva na ‘odgovornost’ i ‘kraj korupcije’, čini se da pokretu nedostaje unutrašnja komunikacija i samoorganizacija.. zapravo, sve, osim bijesa i nezadovoljstva. Takvo kretanje je uvijek lak plijen za one koji traže da ih prigrle, baš kao što je JMBG protest (Bosna i Hercegovina) ili Occupy pokret (SAD) prigrljen od strane fondacija, nevladinih organizacija i drugih opakih glumaca koji žele iskoristiti horde nezadovoljnih ljudi za svoje planove.

    Tako su protestni pokret i u Bugarskoj počele da grle nevladine organizacije, gdje su već “prišli ljudima” i pokušali ih utrapiti svoju agendu – prosvjednicima, zahtjevima i bugarskom narodu, zajedno. Tako da, ako prosvjednici već nisu bili raspoređeni po nevladinim organizacijama od početka, velika je mogućnost da će da ih rasporede, čak nakon pet mjeseci od početnih protesta.

    Jasno je da Bugari imaju legitiman prigovor. Bugarska ostaje najsiromašnija država u EU, a situacija se, čini se, samo pogoršava. MMF idalje šalje programe štednje i privatizacijske programe (struja se sprovodi iz privatnih firmi od kojih je većina izvan zemlje) i idalje se nastoji zaplijeniti i ono malo bugarskog. Da stvar bude gora, zemlja se muči sa dubokom korpucijom koja se proteže od vrha državne vlasti do najmanje vlasti na lokalnom nivou, čineći bilo kakve promjene nemogućima. Osim toga, teret anti-logičkog CO2 kredita pridonio je ekonosmkom problemu Bugara i rasta cijena struje.

    Bez obzira na to, anglo-američke nevladine organizacije su očito ‘na poslu‘ u Bugarskoj, unatoč količni znanja koje imamo u smislu njihovog uticaja i smjerova. Organizacije poput Bugarskog helsinškog komiteta, Pristup informacijskom programu i Institutu za tržišnu ekonomiju – su se uvalile u masovne proteste i “prosvjednicima se pridružili i podržali njihove zahtjeve”. Ove organizacije su napravile zajedničku deklaraciju Parlamentu Republike Bugarske 14. juna naspram imenovanja Peevskog i pozivanje na “nova transparentna i fer imenovanja”.

    Bugarski helsinški komitet i Pristup informacijskom programu su povezani sa organizacijom Georga Sorosa (Otvoreno društvo). BHK također dobiva znatne donacije od USAID, zloglasne Američke obavještajne prednje organizacije osmišljene da nadahnjuje kulturnu i političku destabilizaciju u stranim zemljama. [1]

    Institut za tržišnu ekonomiju također radi sa Sorosovom organizacijom, kao i Freedom House, National Endowment for Democracy (NED), USAID i Svjetskom bankom. Ironično, ITE je neoliberalna organizaija koja promovira ludačke mjere štednje austrijske ekonomske škole i privatizaciju javnih službi. Zapravo, ironije je da su protesti izvorno krenuli kao rezultat porasta cijena struje, zbog takve privatizacijske šeme. Sada, ITE želi da pričaki bugarskom pokretu i progura jedan od planova koji je potaknuo veliki broj ljudi da izađe na ulice ranije ovo godine.

    Bez sumnje, takve organizacije kao što su ITE, BHK, PIP će okupiti podršku protiv komunista koji idalje rade u bugarskoj vladi – jer je korupcija i represija komunista bila dovoljno vidljiva svim slojevima društva. Logori prisilnog rada su nastavili da postoje u Bugarskoj pod vladavinom komunista sve do kasnih 1980ih. [2]
    Međutim, dok se korupcija širi, trenutni bugarski zvaničnici moraju da se bave bugarskim narodom i realni zahtjevi moraju da se ispoštuju, a Bugarima bi bilo mudrije da izbjegavaju bilo kakva i sva ‘nevladina’ udruženja. Ako to ne učine, ne samo da će izgubiti kontrolu nad vlastitim kretanjem, već će i bez sumnje prizvati goru, mnogo goru političku situaciju od trenutne.

    [1] Kako CIA djeluje kroz NED; NVO – alat za manipulaciju i kontrolu države USAID; Projekt demokratizacije ili demonizacije NVO

    [2] Todorov, Tzvetan; (tr. Robert Zaretsky) (1999). Voices from the Gulag: Life and Death in Communist Bulgaria. University Park, PA: Penn State Press.

    http://slobodari.wordpress.com/2013/11/22/bugarski-protesti-moc-naroda-ili-nvo-operacija/

  47. Predsjednik Unije nezavisnih sindikata Federacije BiH Josip Milić uhapšen je u noći s petka na subotu nakon nasilnog protesta u Mostaru u kojem su devastirana i zapaljena sjedišta gradskih i kantonalnih institucija, te zgrade SDA i HDZ-a BiH.

    “Kako smo obaviješteni, noćas desetak minuta iza ponoći policajci su iz stana odveli profesora Josipa Milića, predsjednika Unije nezavisnih sindikata Federacije BiH . Kada se posljednji put javio na mobitel, dvadesetak minuta iza toga, rekao je kako je uhapšen. Od tada mu je mobitel isključen”, stoji u saopćenju Unije.

    “Pretpostavlja se kako je Milić uhapšen zbog jučerašnjeg protesta u Mostaru”, dodaje se u saopćenju te ističe kako Unija nezavisnih sindikata Federacije BiH nije bila organizator protesta, iako je Milić do sada organizirao najviše sindikalnih protesta ispred zgrade Vlade HNK-a

    “Ovo je jasna poruka kako je, uz zloupotrebu obavještajno policijskih državnih institucija, HDZ spreman sve protivnike na licu pravde strpati u zatvor”, stoji u saopćenju.

    Neslužbeno se saznaje kako je policija do sada uhapsila 30-tak prosvjednika.

    http://abrasmedia.info/content/mostar-uhap%C5%A1en-predsjednik-unije-nezavisnih-sindikata-fbih

  48. Demonstranti u Tuzli danas su, nakon što je premijer TK Sead Čaušević dao ostavku, pružili ruku policajcima i obustavili nerede i kamenovanje zgrada institucija vlasti. U večernjim satima putem društvenih mreža objavili su svoje zahtjeve.

    “Danas se u Tuzli kreira nova budućnost! Vlada je podnijela ostavku, čime je ostvaren prvi zahtjev demonstranata i stečeni su uslovi za rješavanje postojećih problema. Ljutnja i nagomilani bijes su uzroci nasilnog ponašanja. Odnos vlasti doveo je do toga da ljutnja i bijes eskaliraju”, naveli su demonstranti.

    Istakli su da u novonastaloj situaciji ljutnju i bijes žele usmjeriti na izgradnju produktivnog i korisnog sistema vlasti te iznijeli svoje zahtjeve:

    1. Održavanje javnog reda i mira u saradnji građana, policije i civilne zaštite, kako bi se izbjeglo bilo kakvo kriminaliziranje, politiziranje i bilo kakva manipulacija protestima.

    2. Uspostavljanje tehničke vlade, sačinjene od stručnih, nestranačkih, nekompromitovanih članova, koji do sada nisu imali niti jedan mandat ni u kojem nivou vlasti, koja bi vodila TK do Izbora 2014. Ova Vlada mora imati obavezu podnošenja sedmičnih planova i izvještaja o radu i ostvariti zadate ciljeve. Rad Vlade prate svi zainteresirani građani.

    3. Rješavanje, po hitnom postupku, pitanja regularnosti privatizacije firmi: Dita, Polihem, Poliolhem, Gumara i Konjuh, i to da se radnicima uveže radni staž i osigura zdravstvena zaštita; procesuira privredni kriminal i svi akteri koji su u njemu učestvovali, oduzme nelegalno stečena imovina, ponište privatizacijski ugovori, uradi revizija privatizacije, vrate fabrike radnicima i stave pod kontrolu javne vlasti u cilju očuvanja javnog interesa, i pokrene proizvodnja u onim fabrikama gdje je to moguće.

    4. Ujednačavanje plata predstavnika vlasti sa platama zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.

    5. Ukidanje dodatnih plaćanja predstavnicima vlasti, uz lični dohodak, po osnovu učešća u komisijama, odborima i drugim tijelima, kao i druge nerazumne i neopravdane nadoknade mimo onih na koja imaju pravo svi zaposleni.

    6. Ukidanje plata ministrima i eventualno drugim državnim službenicima nakon isteka ili prestanka mandata.

    http://www.klix.ba/vijesti/bih/demonstranti-iz-tuzle-iznijeli-svoje-zahtjeve/140208001

  49. Današnji dan, 7. veljače 2014. godine ostat će duboko utisnut u neku buduću povijest Bosne i Hercegovine, i to iz sasvim očitih razloga. Naime što god netko mislio o današnjim uličnim nemirima diljem zemlje, posve je jasno da se radi o prvim pravim klasnim nemirima u ovoj zemlji, kakvi nisu zabilježeni još od davnih vremena djelovanja radničkog pokreta između dva svjetska rata. Štoviše, s obzirom na činjenicu da je Daytonskim mirovnim sporazumom i ostalim zakonskim aktima u pravnom smislu napravljeno praktično sve da se ovakav razvoj događaja posve onemogući, zahvaljujući čemu se bosanskohercegovačko društvo najpreciznije moglo jednom riječju opisati kao posve apatično, ovo što se danas desilo predstavlja u punom smislu riječi buđenje građanina kao revolucionarnog subjekta. I to neovisno o tome kako će sve skupa završiti.

    No kako to već obično biva, kad mase postaju svjesne vlastitog položaja, uvijek će se s druge strane naći cijela bulumenta naglo pronađenih pacifista, demokrata najšire baze, tankoćutnih noseva osjetljivih na miris dima u zraku, uvezanih novinara koji podupiru postojeći sistem, ali i vječnih odlikaša koji se gnušaju nasilja i iskreno se čude zašto je do ovoga moralo doći, kad se može lijepo, mirnim putem sve riješiti, umjesto da svjetina divlja po ulicama.

    Izlišno je i spominjati kako je u slučaju prvospomenutih riječ o očuvanju vlastitog malograđanskog komoditeta i teško stečenih pozicija, dok je kod drugih ipak riječ o raskoraku sa zdravim razumom. Dakle pozivati na mirne prosvjede koji bi kao morali donijeti rezultat u zemlji u kojoj je klasa etabliranih političara, već više od dva desetljeća potpuno neosjetljiva na bilo kakve realne društvene potrebe, socijalne prilike, pa i na osnovnu solidarnost među ljudima, u ovom času nije ništa drugo doli pozivanje na očuvanje postojećih društvenih odnosa. Koji su takvi da jedni imaju sve, a drugi ništa. Pri čemu se kod ovih prvih nikad ne uočava jasna granica između tajkuna, nacionalnih vođa i onih koji djeluju kao sive eminencije. I to što je usput par zgrada donekle izgorilo ne predstavlja apsolutno nikakvu štetu u odnosu na to da bi ljudi koji upravljaju zemljom mogli konačno shvatiti da se ne mogu ponašati kao božji poslanici na Zemlji, dok ljudi oko njih nemaju što jesti. Uostalom, oni koji sjede po svim tim zgradama i uredima, čitava ta ‘nova klasa’ stranačkih aparatčika koji su partijskim kanalima riješili egzistenciju upisujući se u birokrate toliko se bahato poigravaju sa svim aspektima života da je i pomalo imbecilno očekivati od poniženih ljudi da razgovorom s njima pokušaju unaprijediti stanje. Ne, sistem zaslužuje potpuno urušavanje, jer se tu više ništa ne da napraviti pukom evolucijskom reformom. Ma koliko god ove riječi zvučale populistički, a nekome možda i licemjerne s pozicije nekoga tko ima egzistencijalno pristojan život, one su činjenično utemeljene.

    Ne postoji naprosto nijedan racionalno utemeljen argument kojim bi se moglo potkrijepiti uvjerenje da se mirnim putem može postići to da se konačno ispita imovina naglo obogaćenih partijskih tajkuna, da se konačno izađe iz zablude ideje o slobodnom tržištu, da se sruše svi bespravno izgrađeno objekti, posebno oni zbog kojih su se preusmjeravali tokovi rijeka, da se uvede red u urbanističko planiranje i da se društvo prestane maltretirati svim onim niskim strastima objedinjenim zajedničkim nazivnikom ‘vitalnih nacionalnih interesa’.

    Stoga je jedan od degutantnijih prizora kojem su građani danas mogli svjedočiti bio razgovor vođen u poslijepodnevnim vijestima Al Jazeere, tijekom kojega je izvjesni sindikalist S. S. nasilne prosvjede proglasio sramotnim i izrazio nadu da će se policija sutra bolje organizirati, dok je chic-odjeveni voditelj V. B. pozvao građane da ne izlaze na ulicu bez prijeke potrebe. A prijeka potreba ukazala se još 1992. godine i niti u jednom trenutku to nije prestala biti. Da je tome tako, na kraju krajeva svjedoči i činjenica da se u času dok je praktično čitava zemlja na ulici, nitko od predstavnika vlasti i zaštitnika vjerskih i nacionalnih interesa nije udostojio niti obratiti ljudima.

    Prema posljednjim vijestima u Mostaru je zapaljena i zgrada Hrvatske demokratske zajednice, inače estetski uspjelo urbanističko ostvarenje. Jao, jao, đe će im duša?

    http://tacno.net/mostar/narodni-bunt-i-demagogija-s-al-jazeere/

    Dragan Markovina

  50. Ono što je počelo kao protest radnika i drugih građana, pretvorilo se u golo nasilje, koje je zasjenilo prvobitne namjere protestanata i uzrok demonstracija. Oni koji su pribjegli nasilju učinili su medvjeđu uslugu demonstracijama – mediji i političke elite govore isključivo o tome šta je spaljeno i uništeno, a o dubljim uzrocima i povodima sve manje se govori. Političarima kao da je pao dar s neba. Čim izreknu uobičajenu frazu da razumiju demonstrante, odmah prelaze na priču o onome što njima odgovara, prebacujući odgovornost sa uzročnika (sebe) na one koji trenutno pribjegavaju nasilju.

    Davno je primijećeno da nagomilavanje socijalnih nepravdi i zala i uporno odbijanje da oni budu riješeni, na kraju dovodi do eksplozije nezadovoljstva. To se upravo događa u Bosni i Hercegovini. Predugo odlaganje rješavanja ekonomskih i socijalnih problema, uz njihovo stalno umnožavanje, preko noći je dovelo do eksplozije bunta kojoj se niko nije nadao i niko je nije mogao predvidjeti. Nasilje je postalo jedini izduvni ventil. U tom smislu, za njega su suštinski krive političke elite, koje su, zadovoljne postignutim i osvojenim, zatvarale oči pred katastrofalnom ekonomsko-socijalnom slikom društva. S te strane, nasilje koje se događalo nije prosto rezultat djelovanja huligana, kako neki govore, nego je samo materijalizacija dubokih antagonizama u društvu.

    Na koncu, i ti huligani, kojih je očigledno bilo među demonstrantima, nisu postali huligani rođenjem, nego ih je društvo takvim načinilo. Dakle, uzroci su opet dublji. Neki kažu da su se u proteste upetljale navijačke grupe i drugi nasilnici. Pa, ako i jesu, sasvim sigurno oni nisu organizovali i osmislili proteste, niti samo oni u njima učestvuju. Osim toga, ako oni pribjegavaju nasilju, mora se postaviti pitanje zašto se ponašaju na takav način. Teško da bi iko smio tvrditi da je to zato što su ti ljudi prosto skloni nasilju, po svojoj prirodi ili porodičnoj istoriji. Prije će biti da ih je društvo učinilo takvima, a da je pribjegavanje nasilju odraz nekih neriješenih životnih problema.

    Kad bi problem bili samo huligani, sve bi bilo jednostavno. Ali, zašto se huligani nisu okupili prije mjesec ili dva dana, pa počeli rušiti i paliti? Zar su oni to igdje tako radili? Prosto se dogovorili da se okupe i krenuli u rušenje? Smiješno. Huligani su samo iskoristili situaciju. Oni su se priključili masi demonstranata koji nisu huligani i nemaju nikakve nasilničke porive. Ne treba zaboraviti ono što je bilo prije samo par dana – značajan dio protestanata u Tuzli činili su radnici a ne huligani. Pa i danas i juče, demonstracije se nikako nisu svodile na nasilje huligana. Oni su se prosto umiješali u masu naroda, koja je imala do kraja opravdane porive da učestvuje u demonstracijama.

    Ali, sad tu dolazimo do problema spontanosti. Lijepo je kad se narod počne spontano buniti i okupljati, samo je pitanje koliko to može trajati. Upravo je odsustvo vođstva protesta, bilo kakve organizacije koja ih osmišljava, dovelo do toga da se protesti odvijaju stihijno, da u njima prevlada element neosmišljenog, nesvrsishodnog nasilja. Da su protesti imali svoje vođstvo, ono bi ih usmjeravalo i sprečavalo nasilje, ili ga barem ne bi bilo u ovolikoj mjeri.

    Dvije kantonalne vlade su pale upravo zato što su se stvari odvijale ovako kako su se odvijale. Mirni protesti ne bi primorali dva kantonalna premijera da se povuku. Oni su to učinili iz straha da se situacija ne zaoštri još više. Tako su protesti postigli vrlo opipljiv uspjeh. I tu dolazimo do ključnog pitanja: šta dalje? Moraće se formirati nove kantonalne vlade.

    Ali, njih će formirati predstavnici starih stranaka. Tako, ispada da je jedna vlada samo zato da bi je zamijenila ista takva. Doduše, nove kantonalne vlade će možda promijeniti frazeologiju, možda čak najaviti neke nove mjere. Ali, pošto protesti ne mogu stalno trajati, neće biti nikoga da kontroliše te nove vlade. Sistem je ostao. On čak nije ni reformisan. Samo su promijenjeni njegovi nosioci. I to promijenjeni samo u personalnom smislu. Promijenili su se ljudi, ali su ostale politike. Naravno, ni to nije beznačajno, ako znamo da su vlade dosad bile potpuno neodgovorne i nesmjenjive, osim voljom stranačkih centrala.

    U Republici Srpskoj skoro da nije bilo protesta. Nešto malo u Banjoj Luci i još manje u Prijedoru.

    To možemo smatrati samo simboličnim. Ipak, premijerka je našla za shodno da izjavi da ne bi bilo dobro da se protesti preliju u Republiku Srpsku. Kao da postoji opasnost da proteste neko uveze u Republiku Srpsku, a građani treba da budu mudri i da tome ne nasjednu. Drugim riječima, premijerka poručuje da nema razloga za proteste u Republici Srpskoj. Međutim, dobro je poznato da u Republici Srpskoj postoje potpuno isti razlozi za proteste i da oni uopšte ne bi bili ni „uvezeni“ ni „preliveni“, već bi predstavljali odraz autentičnog neraspoloženja naroda. Ali, nije ih bilo iz više razloga. Prvi i osnovni je srpski nacionalizam, koji narod u Republici Srpskoj drži u svojevrsnom grču, jer se plaši da ne nasjedne na neku ujdurmu iz Federacije.

    Drugo, suviše jaka entitetska i etnička barijera dovodi do toga da se nema u dovoljnoj mjeri osjećaj zajedničkih patnji, zajedničkih problema i, prema tome, zajedničke borbe. Treće, u Republici Srpskoj postoji tiranska vlast, koja drži pod svojom kontrolom i u strahu veliku većinu građana, pa i strah igra značajnu ulogu. Apsolutna dominacija SNSD-a učinila vlast još nedogovornijom nego u Federaciji, u kojoj nijedna partija nema toliku moć da može sama kontrolisati narod.

    Kulminacija je prošla, nastupa oseka. To je neminovno iz više razloga. Prvo, neki demonstranti se plaše da i dalje učestvuju u protestima, bilo iz straha za sebe, bilo zato što ne žele da ih neko identifikuje sa nosiocima nasilja. Drugo, dio protestanata može smatrati da su se protesti oteli kontroli i da se mogu pretvoriti u svoju suprotnost ako se nastave odvijati na isti način. Treće, dio demonstranata ne vidi pozitivan ishod koji priželjkuje. Kako proteste dalje razvijati i šta u njima tražiti, to još niko nije definisao, a malo ko to i zna. Nema nikoga ko bi te zahtjeve definisao, a zatim ih saopštio javnosti.

    Propuštena je prva prilika, kada protesti još nisu bili začinjeni nasiljem i kada se moglo vidjeti da radnici, pa i sindikalni aktivisti iz baze, kao i pripadnici različitih organizacija, učestvuju u protestima. Oni su morali formirati to aktivističko jezgro protesta, a potom se obratiti i ljudima van svoje sredine, za koje pretpostavljaju da im mogu pomoći u promišljanju zahtjeva protesta. Tako je protest od samog početka mogao biti jasno uobličen.

    To ne znači da proteste treba okončati. Njih treba nastaviti, ali bez dosadašnjeg nasilja i sa jasno definisanim zahtjevima. Proteste treba da vodi određeno tijelo, koje će donositi odluke o sadržaju i pravcu protesta, koje će održavati red na protestima i imati svog glasnogovornika.

    Prema posljednjim vijestima, protestanti u Tuzli su istakli nekoliko zahtjeva. Dobro je da su zahtjevi istaknuti, mada sa nemalim zakašnjenjem. Čitajući ih, vidimo da se radi o zahtjevima koji su ekonomsko-socijalne prirode, da se traži poštovanje radničkih prava, vraćanje fabrika radnicima i poništenje određenog broja privatizacija. Takođe, vidimo da se te privatizacije odnose na tuzlanska preduzeća, što znači da nema nikoga ko koordinira proteste u više gradova i osmišljava zajedničke zahtjeve. Treba primijetiti da su istaknuti zahtjevi suviše uopšteni i da ni samim protestantima nije sasvim jasno šta i kako treba raditi. Ovo će posebno dočekati političke elite, koje će zahtjeve proglasiti demagoškim.

    Što se tiče zahtjeva, neki od njih bi mogli glasiti:

    1. Uvođenje progresivnih poreza na svim nivoima na kojima se vrši oporezivanje;
    2. Uvođenje diferencirane stope PDV-a, uz nultu stopu za određene proizvode;
    3. Skraćenje i podjela radnog vremena, u cilju smanjenja nezaposlenosti, bez istovremenog smanjivanja plata;
    4. Briga države o ubrzavanju provrednog rasta djelovanjem državnih investicionih banaka koje će davati povoljne kredite privrednim subjektima;
    5. Zakonsko ograničavanje visine kamatnih stopa za kredite koje daju privatne banke, kako bi se spriječili zelenaški krediti koji uništavaju građane;
    6. Poništavanje (za početak) nezakonitih privatizacija, s tim da takva preduzeća prelaze u jedan od dva režima: vrši se njihova nacionalizacija, a upravu čine predstavnici radnika i države na principu pariteta; ova preduzeća postaju vlasništvo zaposlenih koji kupuju dionice, koje ne mogu prodati određeno vrijeme, a preduzećima upravljaju preko demokratski biranih organa;
    7. Utvrđivanje porijekla imovine;
    8. Uvođenje radničke participacije u upravljanje preduzećima, tako što će radnici u upravnim odborima imati najmanje jednu trećinu članova, a u javnim preduzećima i jednu polovinu, jer se samo tako može spriječiti neodgovorno, stranačko upravljanje preduzećima;
    9. Promjene zakonodavstva o štrajku, koje treba da obezbijede povoljnije uslove za ostvarivanje prava na štrajk;
    10. Ukidanje finansiranja parlamentarnih stranaka iz budžeta;
    11. Ukidanje poslaničkih paušala i smanjivanje poslaničkih plata na nivo prosječnih radničkih plata;
    12. Ukidanje funckionerskih primanja po prestanku funkcije.

    Kad se stvari postave na ovakve osnove, više neće biti moguće da se za proteste kaže kako su samo i isključivo izraz neartikulisanog djelovanja mase, niti će moći da se kaže da su ih pod svoju kontrolu preuzele navijačke ili neke druge grupe. Oni će dobiti svoju punu sadržinu i moći će da se nastave do postizanja nekog od ovih rezultata.

    http://www.6yka.com/novost/50906/goran-markovic-kad-bi-problem-bili-samo-huligani-sve-bi-bilo-jednostavno

  51. negross dimenzija X kaže:
    8. Februar 2014. – 1:26 u 1:26 am
    Otupjela je ostrica Javnog servisa!! Pitam se zasto? HM…..
    Nesto nam se desava u komsiluku a nijedna jedina vijest o tome….hm,,, glasine…glasine…
    Evo, malo i mog komentara na desavanja u komsiluku. Digla se fakir fukara, po ko-zna-koji-put
    u istoriji i odmah, na samom pocetku, izmanipulisana od strane mocnika. Ove rede, od onog Smradoncica…nista novo, a ni spektakularno. Srecom, niko ne poginu.

  52. SSS TK i UP TK: ˝Izaberite nestranačku ekspertnu vladu˝

    Savez samostalnih sindikata TK i Udruženje poslodavaca TK iznijeli su stavove u povodu aktuelnih dešavanja u Tuzli i Tuzlanskom kantonu koje prenosimo u cjelosti:

    Podržavamo potpuno opravdane proteste građana čija su osnovna prava i egzistencija ugroženi. Istovremeno, osuđujemo vandalizam i rušilaštvo koje se desilo u Tuzli i drugim dijelovima Federacije BiH.

    Najnovija dešavanja u posljednjih nekoliko dana na prostoru cijele Federacije proizvod su otuđenosti politike od građana i njihovih osnovnih – ustavom zagarantovanih prava, te nerad i bahatost u političkim i državnim institucijama.

    SSS TK i UP TK su u proteklom višegodišnjem periodu upozoravali Vladu TK na tešku situaciju u privredi Tuzlanskog kantona i nudili rješenja koja nisu naišla na adekvatno razumijevanje, odgovor i akciju Vlade.

    Udruženje poslodavaca TK i Savez samostalnih sindikata TK zauzeli su jedinstven i čvrst stav da je jedini ispravan način daljeg djelovanja Skupštine Tuzlanskog kantona da u najkraćem mogućem roku, ali ne dužem od 15 dana, izabere nestranačku ekspertnu vladu.

    Udruženje poslodavaca TK i Savez samostalnih sindikata traže hitan sastanak sa Kolegijem Skupštine Tuzlanskog kantona na kojem ćemo iznijeti konkretne zahtjeve, stavove i prijedloge u cilju hitnog unaprjeđenja ekonomskog i socijalnog stanja u Tuzlanskom kantonu, a gdje će nulti prioritet biti dodatno i maksimalno zaustavljanje budžetskog rasipništva te pravednija preraspodjela javnih sredstava. (Danas.info)

    http://tuzla.danas.info/2014/02/08/sss-tk-i-up-tk-%cb%9dizaberite-nestranacku-ekspertnu-vladu%cb%9d/

  53. NVO Gariwo: Ne dajte da vas zavedu

    Eskalacija nasilja na ulicama brojnih gradova BiH nema pokriće u zahtjevima obespravljenih, baš kao što nerad vlasti uz nedekvatno ponašanje opozicije i dovođenje države na rub propasti nema pokriće u predizbornim obećanjima.

    Svaka vlast protiv koje se ovih dana demonstrira je banditska, ali i protivljenje njoj je poprimilo u dobroj mjeri kriminogene elemente.

    Paljenje, demoliranje, rušenje, povređivanje nije rješenje i s njim se duboko ne slažemo. Došlo je do ostavki pojedinih kantonalnih vlada, ali time neće doći do rješenja nijednog problema. Slijede političke trakavice, prekompozicije vlasti i slično, od čega ništa ne ide na ruku građanima.

    Pasivnost policije je uslovljena ponašanjem i izjavama njihovog glavnog nadređenog, ministra naše cjelokupne nesigurnosti Fahrudina Radončića. Radi se o najgorem političkom populizmu koji je primjenjivao Slobodan Milošević, čija je strategija najbolje sumirana u njegovom čuvenom: „Niko ne sme da vas bije”, što Radončić posljednjih dana u različitim varijacijama ponavlja.

    S obzirom na to da je svjesno pasivizirao policiju koja nije uspjela da zaštiti zgradu Predsjedništva BiH i Arhiv BiH koje su izgorjele, smatramo ga direktno odgovornim za desetine povređenih policajaca, ogromnu materijalnu i moralnu štetu nanesenu BiH, a moguće je da ima učešća i u mobilizaciji nasilnih demonstranata. Zato zahtjevamo bezuslovnu ostavku ministra sigurnosti Fahrudina Radončića.

    Nasilna dešavanja posljednjih dana percipiramo kao rat bandi – banditske vlasti i bandi koje su preuzele kontrolu od demonstranata da artikulišu nezadovoljstvo svih obespravljenih.

    Pozivamo svu kreativnu i intelektualnu energiju BiH, cjelokupan civilni sektor da se jasno ograde i distanciraju od nasilja te da pomognu policiji u saniranju postojeće situacije kao i obespravljenima da do rješenja svojih problema dođu nenasilnim putem, stoji u soapćenju

    http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/nvo-gariwo-ne-dajte-da-vas-zavedu

  54. BiH nakon haosa: Lov je počeo!

    Nakon bunta nezadovoljnih građana širom BiH i ostavki kantonalnih vlada, stručnjaci tvrde da je lov za funkcije već počeo. Međutim i nakon svega, ostaje osjećaj da sadašnja garnitura političara nije izvukla pouku.

    Masovne demonstracije širom BiH, koje su izazvale haos u cijeloj zemlji možda su otvorile prostor za neke nove mogućnosti u BiH. Iako se ne zna da li će zahtjevi radnika u pojedinim kantonima o formiranju vlasti biti ispunjeni, a riječ je o formiranju vlade u kojoj bi bili nestranački ljudi, analitičari vjeruju da je lov za vlašću već počeo.

    „Već je počeo lov stranaka za političke poene. Nakon što se sve izdešavalo sada partije nastoje da na neki način pokažu da imauju socijalnu senzibilnost, koju ranije nisu pokazivali. Takođe različiti igrači na različitim nivoima vlasti pokušavaju da se približe nezadovoljnim i solidarišu sa njima i populizmom i pukom demagogijom, koju su i do sada njegovali kao glavni model političke komunikacije, ušićare što je moguće više“, kaže za DW profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli Enes Osmančević.

    Poruka (ni) je shvaćena

    Dakle postavlja se pitanje da li su političari u BiH uopšte shvatili poruku koja je poslana od strane nezadovoljnih građana, ili bar onih koji su inicirali proteste, jer s obzirom na izjave nekih političara tokom protesta može se zaključiti da je „neko drugi“ kriv za stanje u zemlji. Analitičar iz Sarajeva Srećko Latal kaže da je teško prognozirati kako će se situacija u BiH razvijati s obzirom na napeto stanje u zemlji. S druge strane Latal upozorava upravo na činjenicu da nije shvaćena poruka i razlozi dešavanja protesta: „I dalje političari, oni koji su se javljali sa komentarima, pokušavaju da prebace odgovornost na nekog drugog, izbjegavaju da preuzmu vlastitu odgovornost i izbjegavaju da se suoče s tim. BiH se nikada nije suočila sa ovakvim dešavanjima koja su manje-više usmjerena na sve nivoe vlasti.“

    Ova dešavanja svakako ne idu u prilog postojećoj političkoj garnituri u BiH, i teško da oni mogu izvući bilo šta dobrog za sebe iz ovakve situacije. Profesor na Univerzitetu u Banjaluci Ivan Šijaković kaže da se radi o spontanom socijalnom buntu građana koji su došli do socijalne provalije. Sve što bi išlo u prilog vlasti bilo bi pogrešno, kaže Šijaković: „Više je to traganje za rješenjima, oni nisu zadovoljni sadašnjim partijama, oni će tražiti nova, vanstranačka rješenja. To je dobar udarac partijama. Da li će njeni lideri pokušati da izvuku nešto iz toga, to je sada drugo pitanje, ali sumnjam“.

    Teško pronaći „neobojene“

    Ideja da se vlast u kantonima formira od nestranačkih ljudi je dobra, smatraju analitičari iako je pitanje na koji način će se to sprovesti. Enes Osmančević sumnja u mogućnost da se ovako nešto dogodi iz prostog razlog što je malo ljudi koji nisu na ovaj ili onaj način stranački aktivni: „Imamo situaciju da su čak ljudi iz nevladinog sektora opredjeljeni prema nekim politikama i strankama, odnosno da su i sindikati stranački orjentisani. Imamo poziciju stranačkog konvertitstva, da ljudi idu iz stranke u stranku od izbora do izbora. Malo je takvih ljudi koji nisu u strankama ali i malo pravih eksperata koji bi mogli odgovoriti složenim i teškim zahtjevima ovog vremena“.

    Tehnički mandat nije rješenje

    Vlast na svim nivoima dodaje Osmančević predsatavljaju nekompetentni ljudi, koji nemaju volju za rješavanje problema.

    Od tih ljudi se ne može mnogo očekivati pa zbog toga nije dobro ni rješenje da vlada radi u tehničkom mandatu: „Postojeće garniture su kompromitovane. I one su pale u blato. Mislim da bi ovo trebao biti konačan kraj dominacije ovih vladajućih stranačkih oligarhija u BiH, pod uslovom da ova stvar bude dalje vođena u smislu bolje artikulacije ciljeva i izborom nekog novog vođstva. Za sada toga nema“, zaključuje Osmančević navodeći da je upravo nepostojanje vođstva i bezciljnost opasno u ovom trenutku. Zbog toga je, kaže moguća ili potpuna destrukcija ili da se cijela stvar nazove nekom vrstom revolucije. (Danas.info/DW/Autor: Dragan Masimović)

    http://tuzla.danas.info/2014/02/08/bih-nakon-haosa-lov-je-poceo/

  55. Evo jos malo o manipulacijama:

    Organizacija “Udar”, koja na svojoj fejsbuk stranici poziva na proteste u BiH, prozvala je bošnjačke političke lidere da su “izdajnici i prva linija agresora na Republiku BiH”, zbog istrajavanja na rušenju, kako kažu, “Republike BiH” kroz dejtonski proces.

    “Udar” je u tekstu, objavljenom na njihovoj fejsbuk stranici, proglasio krivim predsjednika i
    potpredsjednika SDA Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, predsjednika SDP-a BiH Zlatka Lagumdžiju i nekadašnjeg predsjednike Stranke za BiH Harisa Silajdžića, navodeći da su prekršili “Ustav Republike BiH u dejtonskom procesu, u kojem ona treba da nestane, a Republika Srpska nastane”.

    Ova organizacija smatra da su ovi lideri krivi i za “Izborni zakon u dejtonskoj BiH, prema kojem se Republika BiH dijeli na dvije izborne jedinice, kao i za entitetsko glasanje, čime je čak i ovakvoj dejtonskoj BiH stavljena omča oko vrata”.

    “Udar” navodi i da su ovi bošnjački lideri legalizovali i Policiju Republike Srpske, koja je, kako kažu, prema presudi Haškog tribunala “proglašena krivom za genocid, iako je i EU tražila jedinstvenu policiju za cijelu teritoriju Republike BiH”.

    Prema mišljenju ove organizacije, bošnjački lideri su kroz takozvane šestoaprilske amandmane pokušali legalizovati dejtonski Ustav, iako je on, kako navode, donesen putem “agresije, genocida, silom, ucjenom, veleizdajom i mimo redovne ustavne procedure, propisane članom 268 Ustava Republike BiH i iako se tim Ustavom flagrantno krše prava građana Republike BiH da budu ravnopravni na svakoj stopi njene teritorije”.

    Na Fejsbuk stranici ove organizacije objavljen je i proglas Kongresa Bošnjaka svijeta od 20. novembra 2011. godine, kojim se od “Skupštine BiH” traži povratak “Ustava Republike BiH iz 1992. godine” za koji kažu da je još važeći, jer nije derogiran nijednom odlukom Parlamentarne skupštine.

    Prema ovom proglasu, “za Bosance i Hercegovce postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država BiH, a dejtonska tvorevina takozvana ‘Republika srpska’ postoji samo kao dio nelegalnog, oktroisanog ustava iz Aneksa četiri Dejtonskog sporazuma”.

    “Cilj agresije i genocida protiv građana Republike BiH bio je stvaranje etnički čiste Velike Srbije na račun teritorije Republike BiH. Zakonitost i pravda u slucaju BiH će biti ostvarena samo tako što će izvršiocima agresije i genocida biti oduzeto ono što su ratom ostvarili kao svoj cilj”, navodi se u proglasu, koji su potpisali predsjednik Upravnog odbora Kongresa Muharem Saračević i generalni sekretar Muris Pozderac.

  56. Zaboravih da dodam: Ako dodje do multinacionalnog narodnog otpora – gotovi su svi lopovi na vlasti. To, naravno, nece dozvoliti.

    • negross dimenzija X says:

      Bibana ja ove sto poznaejm iz Tuzle licni ne kazu tako no eto. A doticnog gospodina Smradoncica ne mogu ocima vidjet kao ni mi ovov nase vrzino kolo. Vjerujte mi narodu je prekipjelo! Kantoni ce biti ukinuti to je sigurno. A evo ti uvod ovoga svega da ne bude da lazem!!! To je moj jedini BRAT NA BALKANU!!!!

      • negross dimenzija X says:

        Iz ovoga samo moze da izadje sledece…. a gledajte sto vam kazem i to veoma brzo….ako je nih Radoncic manipulisao onda cu se ja objesiti O Sekulinu kravatu na sred Crne Gore, a evo i prilog!!

      • negross dimenzija X says:

        Ponovo su su age i begovi poslali svoju djecu tamo dje su bili rat kad je bio, a imovina im je poharana i Bosna nije vise za njihove potomke. Svak ce biti kaznjebn to je sigurno i to dje ih boli najvise!! Ovo ce izaci iz bosanskih okvira pazite sto vam kazem, anarhija kuca na vrata! Kocke se slazu pa ko to ne vidi taj oci nema….

  57. Slavna redateljica Jasmila Žbanić: Mediji sabotiraju revoluciju, laž je da je uništen Arhiv

    Nagrađivana bh. redateljica, Jasmila Žbanić, smatra kako će mediji pokušati obezglaviti ljude te da je laž da je kompletan Arhiv BIH spaljen jer time samo žele okrenuti građane protiv demonstranata, donosi H-Alter.

    “Prosvjedi su očekivani i bilo je pitanje dana kada će se desiti. Logično je da su prvo krenuli u Tuzli koja ima preko sto hiljada nezaposlenih osoba. Tuzla je u ratu uspjela očuvati svoju multinacionalnost – ne samo formalno, nego suštinski.

    Zato se ovi prosvjedi fokusiraju na stvarne probleme i niko ovim ljudima ne može manipulirati šupljim pričama o strahu od drugog. Neprijatelji radnika su korumpirani i bezidejni političari, pljačkaši koji su doveli ljude do siromaštva”, rekla je Žbanić.

    Redateljica za primjer navodi premijera Unsko-sanskog Kantona (Bihać) iz SDP-a.

    “Uplašili su se po prvi put. Političari će morati odgovarati za nerad i haos koji su napravili. Svojim istupima su se dodatno “potopili” jer nisu dali podršku radnicima i preuzeli odgovornost”, zaključuje Žbanić.

    Žbanić je bila posebno kritična prema medijima koje naziva reakcionarnima te ih optužuje za prikrivanje istine.

    “Reakcionarni mediji žele prikazati demonstracije kao akciju nekih obezglavljenih ljudi i huligana. Većina korumpiranih intelektualaca govori kako se ništa ne može promijeniti, čime umrtvljuju masu.

    Mediji će pokušati obezglaviti ljude. Jučer su objavili da je kompletan Arhiv BiH spaljen. To je bila laž kojom su pokušali građane okrenuti protiv demonstranata. Toga će biti još puno.

    U Tuzli su se skupili neki mladi ljudi koji su živjeli dovoljno dugo i u BiH i vani, koji su obrazovani i pošteni i koji mogu ove zahtjeve sprovesti u djelo.

    Drugi gradovi nisu još uvijek pokazali da su na nivou Tuzle, ali ne sumnjam da će energija iz Tuzle prijeći na cijelu BiH. Demonstranti se ograđuju od nasilja, etničkih uvreda i ako takvo što vidite u medijima, to su uradile snage vladajućih”.

    http://tacno.net/novosti/slavna-redateljica-jasmila-zbanic-mediji-sabotiraju-revoluciju-laz-je-da-je-unisten-arhiv/

  58. Damir Imamović, glazbenik iz Sarajeva: “Ničega se ovdje sistem ne boji kao udaranja na etnički ekskluzivitet u vladanju nad kapitalom. Tu vezu etničkog i ekonomskog oni čuvaju već 20 godina ne zato jer im je stalo do etničkog nego zato što im je stalo do kapitala kojim vladaju neometano”

    Zašto se prosvjedi baš događaju u ovom trenutku?

    Svaki trenutak je dovoljno dobar da čovjek ustane protiv nepravde. Ljudi su se probudili prošlogodišnjim JMBG protestima, bilo je to kao prokrvljenje davno zamrlog nerva za pravdu. Sada je stvar oživjela na nečemu što je suština obespravljenosti: klasna razlika!

    Koliko je značajna činjenica što su prosvjedi po prvi put socijalnog, a ne etničko karaktera?

    Sudeći po tome koji trud vladajuće elite ulažu da stvari vrate u kolosijek etničkih odnosa – značaj je veliki! Ničega se ovdje sistem ne boji kao udaranja na etnički ekskluzivitet u vladanju nad kapitalom. Tu vezu etničkog i ekonomskog oni čuvaju već 20 godina ne zato jer im je stalo do etničkog nego zato što im je stalo do kapitala kojim vladaju neometano.

    Koje bi mogle biti reperkusije prosvjeda?

    Ne znam. Niko ne zna. Bijes je strašan, nekontrolisan. Ljudi su pokušali mirne proteste godinama i nije uspjelo. Očaj je doveo do gubitka kontrole, čak je umalo došlo i do gubitka artikulacije. Srećom: tuzlanski aktivisti izašli su sa sjajno artikuliranim zahtjevima kojima su se, na svoj način, pridružili i drugi širom BiH.

    Kako ocjenjujete poteze vladajućih?

    Padaju vlade. U momentu dok ovo pišem i vlada Sarajevskog kantona je podnijela ostavku, nakon tuzlanske i zeničke. Tajkuni koji već dvije decenije jedu sa tanjira etnonacionalnih oligarhija sada prave nove stranke i pokušavaju biti nova snaga. Vidjećemo da li će i kuda to otići.

    Kako ocjenjujete diskurs medija koji su izvještavali o prosvjedima?

    Ljudi su zbunjeni, a neki naprosto nesmotreni – dosta ljudi u medijima ne shvata da je percepcija događanja pola posla. Po prvi put smo naučili sa JMBG protestima prošle godine da je spin vladajućih i njihovih medija tako moćan da devalvira i najpozitivnije građanske akcije. Zato se moramo boriti društvenim mrežama i internacionalnom podrškom progresivnih glasova koju istu bitku biju širom svijeta.

    http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/jmbg-prosjedi-probudili-su-ljude

  59. okreni konacno plocu says:
  60. Што се мене тиче, спалите Босну, и дижите револуцију у Дукљи. У српско двориште да не дирате а имовину Срба у Црној Гори да заобилазите. Сјашите више.

  61. Građani Sarajeva koji su se danas okupili ispred zgrad Predsjedništva Bosne i Hercegovine, njih oko 500, i dalje uzvikuju “Dole Vlada” i “Hoćemo ostavke”.

    Jedna od učesnica prosvjeda pročitala je i proglas u kojem se navodi da se mirni protesti u Sarajevu nastavljaju, te da okupljeni ovdje daju podršku protestima u svim gradovima BiH.

    – Govorimo isključivo uime svih nas kojima su ljudsko dostojanstvo i materijalna egzistencija ugroženi ili uništeni tranzicijskom pljačkom, korupcijom, nepotizmom, privatizacijom javnih dobara, ekonomskim modelom koji favorizuje bogate i finansijskim aranžmanima koji su ubili i samu nadu u društvo socijalne pravde i blagostanja – citat je iz proglasa.

    Borimo se, ističe se, isključivo za poredak utemeljen na socijalnoj pravdi.

    Kada je u pitanju Kanton Sarajevo zahtijevaju da se formira nestranačka Vlada, ističući da proces odabira mora biti hitan i otvoren za javnost i mora uključiti predstavnike građana, a odluka stručne komisije o prijedlogu mora biti argumentovana, utemeljena na kredibilitetu i stručnosti odabranih za što će dokazi biti publikovani u javnosti.

    – Ukoliko Skupština ne ispoštuje ovaj zahtjev do 1. marta 2014. građanstvo KS-a će predožiti novi sastav Vlade po navedenim princima – navodi se u proglasu.

    Kada je riječ o Vladi FBiH traži se momentalna ostavka cijele Vlade na čelu s premijerom i formiranje nestranačke vlade po već navedenim principima odabira.

    – Ovi zahtjevi su tek početak. U svjetlu našeg dugoročnog cilja, društva utemeljenog na socijalnoj pravdi, bit će nužne i korjenite promjene koje također ne mogu i ne smiju dugo čekati, a to su, između ostalih, eliminacija korupcije, nepotizma i političke neodgovornosti, ograničavanje uticaja političkih stranaka, revizija privatizacije, itd. Ova lista zahtjeva neminovno će rasti. Prvo moramo raščistiti nered koji godinama prave naše vlasti, onda idemo dalje,pravimo red u našem obrazovanju, zdravstvu, zaštiti okoline, poljoprivredi, industriji i svim drugim sferama društvenog života – navodi se, između ostalog, u proglasu koji je pročitaN na današnjim protestima u Sarajevu.

    Protesti još traju. Saobraćaj u ovom dijelu grada je obustavljen, odnosno vozila se preusmjeravaju na aleternativne pravce.

    http://zurnal.ba/novost/17821/protesti-u-sarajevu-borimo-se-za-drustvo-utemeljeno-na-socijalnoj-pravdi

  62. Plenum građana i građanki Sarajeva uputio je poruku i međunarodnim organizacijama i institucijama:

    “Već godinama pozivate građane ove zemlje na odgovornost. Ovo što se prethodnih dana dešava širom Bosne i Hercegovine jest upravo to, naše preuzimanje odgovornosti za živote nas, naših roditelja i naše djece. Nismo rušilačka rulja, a prizori s nekih od protesta možda nisu najugodniji ali nisu nešto što nije već viđeno širom svijeta, pa i u vašim zemljama. Pozivamo vas da se i prema nama odnosite kao i prema tim drugim protestima, u kojima vidite i slavite duh slobode, pravde i jednakosti bez obzira na incidente. Ne tražimo ništa drugo no da ostanete dosljedni onome što nam sve ove godine govorite i da iskoristite sav svoj uticaj na naše vlasti, a posebno policiju i tužilaštva, da se ponašaju u skladu s onim što ih već tako dugo učite.

    Plenum građana i građanki Sarajeva, za dobro svih nas”

    http://www.abrasmedia.info/content/proglas-plenuma-gra%C4%91ana-i-gra%C4%91anki-sarajeva-borimo-se-isklju%C4%8Divo-za-poredak-utemeljen-na

  63. Vedran Džihić, politiolog s Instituta za međunarodnu politiku u Beču: Važno je da protesti ne postanu objekt političkih manipulacija i da građani shvate da su raznorazni dodici, čovići, izetbegovići, lagumdžije itd. neodgovorni manipulatori koji su izgubili kontakt sa stvarnošću, i da će, ako pritisak građana popusti, nastaviti sa istom politikom.

    O prosvjedima u BiH za ‘H-Alter’ govori Dr. sc. Vedran Džihić, Senior fellow na Austrijskom Institutu za internacionalnu politiku (OIIP) i predavač na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Beču”.

    Zašto se prosvjedi događaju baš u ovom trenutku?

    Protesti ovakve vrste nikada nemaju jasan timing i teško je objasniti zašto upravo sada a ne u bilo kojem drugom momentu zadnjih deset godina. Ovi protesti su se mogli desiti u bilo kojem momentu, bolje rečeno, oni su se morali desiti. Dok su prve godine poslije rata bile obilježene nadom u bolje sutra i kakvom-takvom reformskom dinamikom (naravno, često diktiranom od strane OHR-a) od 2006. godine na ovamo BiH i njeni građani svakim danom sve dublje tonu u ambis koji je rezultat suludih etno-političkih igrarija, kultivisane neodgovornosti lokalnih i inostranih elita te njegovane bahatosti na svim nivoima drzave. Prazne fraze o briselskoj Bosni, o navodnoj nacionalnoj ugrozenosti, punjenje medijskog prostora pričama o “neverending” Sejdić-Finci pregovorima i slično su bile samo paravan iza kojeg su uski politički i ekonomski krugovi moći – nazvao bih ih neoliberalno novokomponovane BiH elite – radile na osiguranju vlastite moći i stečenih privilegija. Tako je BiH postala paradigmatična za najbrutalniji oblik neoliberalnog kapitalizma, u kojem mala grupa ljudi bukvalno parazitira na obespravljenoj i izmrcvarenoj masi BiH građana. Kao što je njemački filozof Peter Sloterdijk rekao u njegovoj knjizi “Gnjev i vrijeme” bilo je samo pitanje vremena kada će se akumulirani i narastajući gnjev naroda preliti na ulice. BiH kao fabrika gnjeva je neminovno morala eksplodirati. A kada se to dešava strah počinje da se seli iz kostiju običnog građanina u kosti onih koji su krivi za gomilanje gnjeva, a to su političke elite u BiH i njihovi krugovi. Vrijeme je da počnu da se plaše.

    Koliko je značajna činjenica što su prosvjedi po prvi put socijalnog, a ne etničkog karaktera?

    To je iznimno značajno, jednostavno zbog toga što se iza svih tih etno-političkih priča o ugroženosti i dubokoj mržnji u BiH kriju jasni partikularni interesi BiH elita. Priča o etničkoj mržnji i ugroženosti je dio mitologije Dejtonske BiH, koja se njeguje uz pomoć medija i režimskih intelektualaca. Svi građani BiH, bez obzira da li žive u Republici Srpskoj ili bilo kojem kantonu Federacije BiH se nalaze u istoj situaciji – žrtve su frankenstajnske BiH, zemlje bez minimuma socijalne pravde, zemlje siromašnih i obespravljenih, potištenih i frustriranih, zemlje u kojoj su oni koji ih kradu nacionalni heroji a oni kao građani reducirani na amorfnu masu kojom se sredstvima etno-političkog marketinga pokušava upravljati. Važno je da protesti ne postanu objekt političkih manipulacija, koje su već započele. Važno je da građani BiH shvate da su raznorazni dodici, čovići, izetbegovići, lagumdžije itd. obični neodgovorni manipulatori koji su izgubili kontakt sa stvarnošću, i da ce sutra, ako pritisak gradjana popusti, nastaviti sa istom politikom kao i do sada. Trenutačne BiH političke stranke i njihovi lideri su imali gotovo 20 godina vremena da pokažu da umiju i žele da vode ovu zemlju. Rezultat je zemlja u agoniji, zemlja koja odumire. Potrebni su potpuno novi ljudi, novi etos u državi i društvu, nova svijest da je moguća drugačija i bolja BiH.

    Koje bi mogle biti posljedice prosvjeda?

    Postoji scenario u kojem će protesti da jenjaju a političke elite jednostavno odigraju na vrijeme pokušavajući da diskreditiraju građane na ulicama. Svjedoci smo prvih ostavki, ali smo u isto vrijeme i svjedoci pokušaja manipulacija. Te manipulacije će se nastaviti i u sljedećim danima. Ali ja vjerujem i nadam se da će ovaj put građani ustrajati na njihovim ciljevima, da će februar 2014. godine ući u istoriju BiH kao mjesec preokreta u kojem su sve građani BiH bez obzira na njihovu etničku pripadnost jasno formulirali viziju nove BiH. A to je vizija zemlje u kojoj će biti prevaziđena iracionalna i preskupa ustavna konstrukcija i podjela zemlje, gdje će se optimalno koristiti resursi zemlje kojom će vladati odgovorni političari spremni da predano i požrtvovano rade za građane. To je vizija zemlje u kojoj se cijene i poštuju razlike ali u prvi plan stavlja sve ono što je zajedničko.

    Kako ocjenjujete poteze vladajućih?

    Do sada podnesene ostavke su razultat straha, i dobro je da se po prvi put od Dejtona političari počinju plašiti. Zatekli su ih ovi protesti, nisu očekivali ovakav gnjev, ovakvu erupciju. Pokušali su da reaguju na uobičajen nacin – malo manipulacija, malo prazne retorike, malo etno-nacionalnih prepucavanja i priča o nekim navodnim zavjerama i interesima iza toga. Čini mi se da počinju polako da prepoznaju da je ovaj put sve drugačije. Čini mi se da počinju da shvataju da su oni kao carevi ove zemlje doista goli i da to narod prepoznaju. Sada počinje panika. Jednostavno im se sada može reći: Dobrodošli u realnu BiH, zemlju gdje građani iz mjeseca u mjesec imaju paniku kako da prehrane njihove porodice. Vrijeme je da i vi osjetite osjećaj panike, da budete uznemireni, uplašeni, i da shvatite da ste krivi.

    Kako ocjenjujete diskurs medija koji su izvještavali o prosvjedima?

    Diskurs medija je šarolik kao i čitava medijska scena u BiH. Imamo primjere vrhunskog profesionalizma, ali imamo i primjere medija koji se očigledno nalaze u direktnoj službi određenim političkim opcijama. Ovi drugi su po meni opasni pošto mogu da politički spinuju proteste u potpuno pogrešnom pravcu. Klasični mediji će i dalje igrati važnu ulogu, ali u ovim protestima po prvi put vidimo sve veću ulogu socijalnih medija, koji imaju posebnu dinamiku i puno bolje i autentičnije reprezentiraju građane i kanaliziraju proteste.

    http://h-alter.org/vijesti/europa-regija/strah-se-seli-iz-kosti-gradjana-u-kosti-krivaca

  64. Kako spustit TENZIJE, i bez nasilja napravit KONTRA TRANZICIJU,
    od TAJKUNA DO “MAJMUNA” gubitnika tranzicije.

    IZDACI I TROSKOVI :

    1. SREDIT KATASTAR.
    2. NARODNU POROTU u DRZAVNOJ REVIZORSKOJ INSTITUCIJI.
    3. ZDRASTVENO ZA SVE GRADJANE
    4. STIPENDIJE ZA SVE UCENIKE I STUDENTE od 18god. PUNOLJETNE koji redovno polazu ispite.
    5. GRADJANSKA PLATA 50% od prosjecne plate (SOCIJALA) plus 25% po clanu zajednice.
    6. Besplatan PREVOZ za penzionere i djake u KOLEKTIVNOM PREVOZU.
    7. BESPLATNO SKOLOVANJE NA SVIM NIVOIMA.
    8. Za sve POVRATNIKE NA SELO zagarantovan PROSJECNI LICNI DOHODAK. ukoliko AKTIVIRAJU IMOVINU i oslobadjane od poreza i prireza prvih 10 godina.
    9. Bezkamatski krediti za svako DOMACINSTVO, za kucnu centralu na bazi vjetra , solarnih i hidro potencijala.
    10. Za sva UDRUZENJA STRUKOVNA i POLJOPRIVREDNA, pcelara, povtlara, mljekara, farmera 75% troskova pokrijeva DRZAVNI BUDZET.

    PRIHODI NOVI POREZI I KRESANJE TROSKOVA BIROKRATIJE :

    1. Broj sudija, tuzioca i milicajaca svesti na JEVROPSKI NIVO.
    2. Opstinama od 30-35 % poreza na licne dohotke, bez obzira dje rade porez ide na ADRESU STANOVANJA, dje djeca idu u skoli i dje se lijece.
    3. Na 200 000 auta po 200 eura extra krizni porez 40 miliona.
    4. Porez na imovinu, na 300 000 standbenih i vikend objekata, 1% od trzisne vrijednosti imovine prosjek 1000 eura, 300 miliona.
    5. PDV 25% , 200 miliona .
    6. POREZ NA PROFIT sa 9% na 20%. ??? miliona.
    7. PROGRESIVNI POREZ na zarade iznad 1000 eura, od 50% miliona ?
    8. Sve JAVNE NABAVKE povjerit AGENCIJI , sa zaposljenima iz desetak Jevropskih drzava, i za sve USTEDE PLACAT PREMIJE ZAPOSLJENIMA.
    9. Sve DUZNIKE POD HITNO LKVIDIRAT i unovcit IMOVINU NA JAVNU AUKCIJU.
    10. Svako kasnjenje placanja obaveza se kaznjava sa 50 eura po fakturi ili 1% mjesecno na vece svote.

  65. Proletersko proljeće 2014

    Patroniziranje proletarijata je eskaliralo. Autoritativni napad je najbolja odbrana posrnulog autoriteta. Laži, manipulacije i izazivanje osjećaja krivnje, tipični su alati onoga koji patronizira, onoga koji proletarijat ne smatra dostojnim dostojnog obraćanja, već daljeg zamajavanja u stilu: “Taman smo mislili da to uradimo, a sada nećemo i ne možemo jer ste sve pokvarili.” Tu poruku su mogli ostaviti proletarijatu i u vremenskoj kapsuli da je neki tamo budući jadnici otvore kada civilizacija propadne. Ta poruka djeluje u svako vrijeme, a naročito kada je prekasno za sve. To je univerzalna poruka nemoralnog patronizirajućeg administrativnog parazita. Da li oni slušaju sebe? Koliki licemjer moraš biti i reći da narod ima pravo tražiti promjenu vlasti, ako treba i sto godina (ako mu nije mrsko), ali ako to postane ozbiljno – onda se vlast i institucije vlasti moraju zaštititi od takvog naroda? Kada ovako nešto izjaviš treba da si ili glup, ili lud, ili bezobrazan. Dalje nema.

    Ali ne mogu više da analiziram krastače i njihovo neartikulisano uvijanje i kreketanje. Ne mogu da im poklanjam i dajem bilo kakvu pažnju i prostor. Dosadno je i dosadni su. Potpuno su predvidivi. Oni će opet da puštaju iste bube i baje, a mi ćemo opet jednu po jednu, brže-bolje, pokušavati da lovimo i uništavamo argumentima i istinom, dok se neminovno ne razmile i ugnijezde da zuje u klempavim ušima Sulje i Muje kao sveta istina i svjetlost univerzuma. To nas je kolektivno i dovelo do “samospaljivanja”.

    Hoću da pišem o onima koji me oduševljavaju

    Ja ih neću zvati huliganima, je ću ih zvati “šištavcima”. Naime, vidite, to što su “šištavci” zapalili – to nisu bili simboli države, niti institucije države – to su bila javna radna mjesta, javnih kriminalaca organizovanog partijskog kriminala. To su bila zadrigla radna mjesta partijskih krastača kao ekskluzivnih, kriminalnih organizacija zaduženih za pljačku zajedničke imovine i dobara. To su bila partijska radna mjesta. To su radna mjesta partija kojima se trguje na partijskoj berzi rada.

    “Šištavci” su ih ostavili bez radnih mjesta. “Šištavci” su ih deložirali, istjerali dimom da budu na ulici kao i svi mi; Da budu na nuli, na ulici, na “nulici”, baš kao i svi mi.

    Jednako kao što su oni ostavili radnike bez sredstava i uslova za proizvodnju, radnička djeca, ti “šištavci” – ostavili su njih bez sredstava i uslova za rad. Jednako kao što su oni opljačkali i oštetili državu, “šištavci” su naplatili naš dio kolača. Samo što smo mi odlučili da svoj dio koji nas sljeduje – spalimo, bacimo. Taj zupčanik, taj kotačič, točkić mašine – da ga batalimo, kako bi zahuktala mašina pljačke zajedničke imovine stala.

    Mi smo odlučili da pokvarimo i onesposobimo mašinu

    Jer logika je sljedeća: “Ako je meni firma propala, evo i tebi je sada pa da smo na istom: kao ljudi, ‘pjehe’ na ulici, goli – opucani, jer ne mogu vas više gledati u tim ‘audijima’ dok nam derete gaće s guzice.” To je otprilike misao koja je stajala iza svega ovoga.

    Ja znam da mnogi ne dijele ovu misao, ne slažu se s njom. Ali mnogi i nisu proletarijat, niti su u koži proletarijata: nemaju iste pogleda na svijet i život, kao što nemaju iste perspektive i šanse, klasne interese, i zato nemojte misliti da su “šištavci” ovo uradili u vaše ime – u ime vaše klase, staleža, vaših uvjerenja, pogleda na svijet, stanovišta i stajališta. Ne! “Šištavci” su ovo uradili u njihovo ime, u ime njihovih uvjerenja, pogleda, stanovišta, iz pozicije njihove klasne i generacijske kože i situacije. Nema to ništa sa vama koji vagate, koji mudro oklijevate, koji ružite, kritikujete, a ne djelujete. To ima veze s njima, njihovim momentom, njihovom generacijom. Oni sada pišu historiju, ali ne kao patronizirani i po vašem ili našem diktatu. Ovi mladi lavovi je pišu iz srca – naizust.

    Ovo je njihovo vrijeme i imaju pravo da ga povedu, da rade, da griješe. Zamislite: imaju pravo čak i na sve naše greške – jer imaju pravo na svoj život i svoje vrijeme. To što ih mi nismo naučili kako da ne čine iste naše greške – to nije do njih, to je do nas, jer i mi ih ponavljamo. Oni ne mogu ponavljati naše greške. Samo mi to možemo. Oni samo mogu činiti naše greške, greške koje mi prepoznajemo kao naše, u kojima se mi prepoznajemo, a ponavljati svoje. Logično. Poštovanje je dvosmjerna cesta. Stariji moraju poštovati nečiju mladost jednako kao što očekuju da budu poštovani. To uzajamno poštovanje je uzajamno izostalo.

    Mladi hoće život – ne žele strah, tamnicu i poslušnost. Hoće da rade. Hoće da mogu da griješe, jer ko radi taj i griješi. To što žele raditi i živjeti je izgleda njihov jedini grijeh. Radi toga su griješnici? Pa naravno, onda da se neradnici na državnim pozicijama smatraju “bezgriješnima”. Kada ne radiš, i ne griješiš. Ne može te niko, pa ni gladan proletarijat, natjerati da radiš, niti te može sankcionisati što ne radiš. Pat pozicija savršena za parazita, za krastaču u ustajaloj žabokrečini. Banja!

    Djeca sude srcem

    Ono što ste gledali to su bila djeca koja se bore za svoju budućnost a ne vašu, jer vi nemate budućnost zbog toga što ste od nje odustali. Vi ne vjerujete u budućnost – oni vjeruju. Oni vjeruju, i oni se i bore. Njih ne interesuje vaše mišljenje o njima, jer vas nikada nije interesovalo šta oni misle. Njih ne interesuje vaše mišljenje, niti šta vi mislite, jer oni ne misle kao vi. Oni su na djelu pokazali šta i kako misle, za razliku od vas.

    Možda ste isto mislili, samo niste imali petlju nikada to da uradite? Ova generacija je imala petlju i pokazala vam je kako se djeluje na osnovu mišljenja i riječi kojima im dvadeset godina, u privatnosti domova, punite glavu jer ste preplašeni da ih javno izgovorite i djelujete na osnovu njih. “Šištavci” su eksplodirali vašim rođenim gnjevom, vašim emocijama, argumentima i riječima. A vi, kukavice, sada se distancirate od njih? Neka, baš lijepo. To je dobro. Ne bi valjalo da su odjednom trijumfovali, jer bi onda svi isti licemjeri poletili da pokažu kako su oni to prvi mislili i rekli. Ovako, dok žandari tuku djecu i zavrću im ruke, imamo priliku da čujemo i zapišemo razna mišljenja i imena u historiju.

    Zato i tvrdim odgovorno da je sav moral na njihovoj strani. Na strani djece. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što su protiv sebe izazvali gnjev visoko nemoralnih u ovom društvu. Onako filozofski: nema ništa nemoralno u spaljivanju stjecišta i sjedišta političkog nemorala i kriminala. Djeca su nam sudila i presudila.
    To je sud historije. Šta drugo? Šta ste drugo očekivali? Nema tu pomilovanja za novac. Djeca sude srcem! Djeca nas vide najbolje, i poznaju najbolje. Znaju kakvi smo licemjeri i kojim smo bojama prefarbani. Djeca su izgradila svoje mišljenje i svoj stav, i sada ih ne zanima naše kalkulativno i manipulativno salonsko mišljenje.

    Kasno je za razmjene mišljenja s njima, oni su poveli. Oni ne misle kao vi, a vi ne možete ni zamisliti kakav je njihov svijet. Jedno je sigurno, i do sada ste vjerovatno shvatili: njihov svijet nije vaš svijet, niti je nalik na vaš svijet. Njihovo vrijeme nije vaše vrijeme, niti je nalik na vaše vrijeme. Njihovo vrijeme dolazi – a vaše vrijeme prolazi. To je možda osnovna razlika koju nije teško shvatiti ni budali.

    Oni su heroji sutrašnjice. Po njima će se zvati ulice ovog grada. O njihovim “bombaškim procesima” će knjige pisati, jer oni su uzeli pero – crno gavranovo pero, da pišu svijetle stranice svoje historije o čađi zapaljenih političkih kupleraja. Oni znaju koliko su veliki ulozi. Oni se nisu ni kockali. Mi se kockamo. Oni su išli na pobjedu. Zbog toga su moralniji od nas. Oni neće napuštati ovu zemlju u potrazi za znanjem i kruhom. Korumpirani, kriminalni političari će napuštati ovu zemlju i ići tamo gdje su im bankovni računi.

    Jasno su im pokazali šta misle o njima i njihovoj moći. Vi moć nemate, djeca je imaju! Političari nisu u poziciji da prijete i zastrašuju, zato bi trebali prestati da buncaju u strahu prije nego opet lanu nešto što će isprovocirati mase.

    Činjenica je jedna: goloruka djeca su vas porazila, a vi ste pokazali ko ste zapravo: šaka jada u rasulu. Djeca su vam poručila, ne samo da ćete napustiti vaše pozicije u državnom aparatu, nego ćete morati napustiti i državu – tražiti azil kao notorni pljačkaši svojih građana. Tek kada ostanete bez posla, bez pozicija, bez preduzeća, bez imovine, bez perspektive, bez budućnosti, bez ‘banke’ u džepu – tek tada ćemo biti ravnopravni i kvit.

    Zemlja koja ima ovakvu omladinu – ne treba se brinuti za svoju budućnost. Za budućnost se trebaju brinuti korumpirani, kriminalni političari. Ovo je bio socijalni bunt goloruke nezaposlene omladine. Ovo još nije bila niti oružana buna, pobuna, ustanak, pa ni revolucija! Ne pravite od muhe slona, jer ga možete i prizvati. Revolucije i vode golobradi mladići, a ne korumpirane seronje. Revolucije vode mladi, uvjereni gerilci, nepotkupivi naivni idealisti. I što su apstraktniji u ideji pravde i nepravde, što su naivniji – to su nepotkupiviji! Samim time i moralniji, tj. jači i opasniji po korupciju i potkupive.

    Djeca nisu zapalila simbole države već simbole nemorala, kurvarluka, prostitucije, pogani korupcije. Ovo nije “Bosansko proljeće” ovo je “bosansko pročišćenje” – purifikacija, i to vatrom. Purifikacija od kuge koja je zaposjela te zgrade, koja se samo vatrom i živim krečom može očistiti. Ovo je bio egzorcizam vlasti – deložacija Sotone. Ko je taj ko smije moralizirati o nemoralnosti ovog čina? Ko je taj ko smije stati na stranu dvadeset godina nemorala i kurvarluka koji nas je okovao, okužio?

    Linija se ovdje povlači i računi se moraju podnijeti, ne narodu, već njima – djeci. Ono što je izgorilo bio je ratni plijen: ratni plijen vojne demokratije i “narodnih heroja” partijskih armija, partizana posljednjeg rata. Djecu ne zanima prošlost, niti ih zanimaju vaše zasluge, trofeji i trofejne pozicije u državnim službama. Ne zanimaju ih vaše busije koje ste zauzeli još u prošlom vijeku. Ne zanima ih prošli vijek. Ne zanimaju ih partizanske priče o godinama opsade. Oni svjedoče godinama okupacije njihovih života, ispiranja mozgova jakim ideološkim rastvorima. Oni svjedoče svojim očima i svojim čitavim životima okupaciji, korupciji, strahu, kriminalu, ratnom, poratnom i natiratnom profiterstvu, nemoralu, bezobzirnom krčmljenju imovine – zajedničke imovine, otuđivanju, nehatu, nemaru, proganjanju, izdiranju, premlaćivanju – sve u ime reda i u ime države. KOJE DRŽAVE? KOJEG REDA?

    Ovoj djeci ne trebaju heroji za koje im se masni i debeli izdajete, prodajete i namećete. Oni su heroji! Oni su svoji heroji, i oni su moji heroji! Oni su moji heroji jer su vam spalili busije koje ste zauzeli u ratu, i kojima se busate već osamnaest godina. Dimom vas istjerali iz rovova koje ste prokopali do svojih fotelja. Oni su moji heroji a ne vi. Oni su moja vojska i moji oslobodioci jer ste me vi okupirali, patronizirali, pauperizirali, marginalizirali, zatupili, zastrašili – vi ste me zamajavali osamnaest godina jednako kao i njih.

    Ako vam ja i svi kao ja, sa talentom, trudom, znanjem, sa dvije “strane” magistarske diplome, sa radnim iskustvom i kontaktima po svijetu nismo dovoljno dobri, i ako smo zaslužili da nas ovako nisko spustite, do dna egzistencije, bez zdravstvenog i penzijskog osiguranja – ta djeca bi bila budale da protraće svoje živote vjerujući vam, slušajući vas i nadajući vam se kao što sam ja.

    Ova djeca su daleko bistrija i pametnija nego što vi mislite. Njima možda fali vaše iskustvo, pokvarenost i lukavština, ali im ne fali odlučnosti, morala i hrabrosti. Oni zato i jesu moji heroji i moji idoli. Moji oslobodioci od sila tame, prevare, laži i korupcije i ono što su učinili je najmoralniji čin stoljeća.

    Ova “Mlada Bosna” je ispalila metak u samo crno i nemoralno srce problema. Ovaj atentat nije tražio ljudske žrtve i to je sva ljepota razmišljanja ove omladine. Njima nisu bitne ni face ni guzovi, pogotovo ne žele davati važnost ljudskom smeću, krastačama administrativne močvare koje su u stanju bezdužno pljačkati sirotinju, pa čak i firmu za koju rade.

    Ovo je bio simbolični atentat na aparat, na hardver koji omogućuje korupciju, jer svaki softver prije ili kasnije postane korumpiran. Bez prostora – nema ni legla. Ovo je bio atentat na uporište, na izvor. Ovim činom djeca žele završiti jednu eru, jednu eru pošasti i kuge i krenuti ispočetka; ne u ime očeva i djedova, već u ime djece.

    Što se mene tiče – ja se ne bih brinuo za njih i dovodio u pitanje njihov moral. Ja bih se zabrinuo za sebe i doveo u pitanje svoj moral ako nisam sa njima, uz njih i na njihovoj strani, a pogotovo ako sam protiv njih. Vrijeme je na njihovoj strani. Oni su uradili ono što smo svi mi priželjkivali i htjeli, ali nismo smjeli. Zbog toga i imaju superiorniji moral od nas, jer su se usudili učiniti ono što mi nismo, a željeli smo. Oni su u tom smislu dosljedni. Zbog toga što nismo kao oni, mi smo pokazali i dokazali odsustvo morala. I dalje ga dokazujemo i sve se više uvaljujemo u močvaru sopstvenog nemorala, zato što moraliziramo o njihovom činu kao nemoralnom. Drugim riječima: seremo! Jedino moralno je stati uz tu djecu, stati iza njih, stati iza riječi, dijela i uvjerenja koja nas vode i nose i kretati se naprijed: gaziti korumpiranu kriminalnu bagru do Sudnjeg Dana!

    Damir Nikšić

    http://www.abrasmedia.info/content/proletersko-prolje%C4%87e-2014-damir-nik%C5%A1i%C4%87

  66. Tuzla je danas bolji grad. Sarajevo, Zenica, i Bihać takođe. Duhovno čistiji sa mnogo više optimizma koji lebdi čak i u ovom zagađenom zraku za razliku od letargično-usnulog i sveprisutnog beznađa od prije samo 5 dana. Spaljeni su ne simboli države, kako imputira Izetbegović, nego simboli nepotizma, korupcije i lopovluka čiji se smrad više nije mogao trpiti. Spaljeni su simboli uopće politike koja je svojim djelima i nedjelima dovela narod do očaja i gladi. Spaljene su stranačke utvrde odakle su nas izluđivali skoro dvije decenije i čija čak i zgrarišta smrde do neba na dvodecenijsku pljačku naroda i na one koji su do juče mislili da su nedodirljivi. Spaljene su zgrade koje su u običnom obespravljenom, opljačkanom, prevarenom i nezaposlenom građaninu redovno izazivale gađenje kad god je prolazio pored njih. Sve ostalo su floskule političara koji su dva dana bili u mišjim rupama.

    Lično mi nije žao ni zgrade kantona ni zgrade općine u Tuzli niti zgrada u Sarajevu i bilo koje zgrade koja je uništena ili spaljena u narodnom buntu. Jedino mi je žao što nisu spaljene i uništene prije deset ili petnaest godina, ili kad su počeli da pljačkaju narod privatizacijom za koju su lagali da će nam donijeti prosperitet. I ne mislim da treba uvijek mirno i dostojanstveno protestvovati, što nam podmeću režimski mediji i “intelektualci plaćenici” koji sve rade kako bi razvodnili postignuto do sada i ocrnili protestante lažima i poluistinama. Mirni protesti nikada i nigdje u svijetu nisu donijeli nikakve značajne promjene u obespravljenim i potlačenim društvima, kakvo je ovo naše. To je istorijska činjenica a ne moje mišljenje.

    Aparthejd u Južnoj Africi nije ukinut zbog “pasivnog otpora” pokojnog Mandele. Previše je u toj zemlji zgrada zapaljeno i previše ljudi poginulo boreći se protiv aparthejda i svega onoga nenormalnog što taj sistem nosi sa sobom dok je “Madiba” bio na Robben ostrvu. Pokojni Mandela je imao sreću da je izašao iz zatvora baš u vrijeme pada komunizma, pa ni licemjerni Britanci, Holanđani i Amerikanci nisu više imali strah od širenja komunizma, niti interesa da podržavaju nakaradnu vlast u Južnoj Africi. A ovaj naš sistem ne samo da liči na aparthejd nego je po meni čak i gori. I zato se treba nastaviti boriti da se ovaj sistem, počevši od Ustava i ustrojsva FBiH izmjeni, milom ili silom.

    I nije tačno da u narodnom buntu nije pala mrtva glava. Prva žrtva nepravde, korupcije, nepotizma, bahate politike i uplašenog ili podmićenog pravosudnog sistema je bila pokojna i poštena tužiteljica Dijana Milić iz Kantonalnog tužiteljstva Tuzla. Nju su (4. Augusta 2011) u najboljim godinama ubili političari, napravda i korupcija u kantonu i kantonalnom sudu Tuzla. Upoznao sam je u sudu u Gradačcu još dok sam radio kao advokatski pripravnik. Svi govore i hvale se činjenicom da nije bilo žrtava ovih dana i da je to sreća. Odmah sam se sjetio nje, razgovora sa njom, njene muke i suza. Dijana Milić je prva žrtva revolucije, koju je pokrenula pokušavajući da radi pošteno u korumpiranoj instituciji. Naišla je na jakog neprijatelja i niko nije stao iza nje. Ni u Tužilaštvu TK, ni u VSTS ni u Tuzli ni u Kantonu. Sarajevo je čulo za nju tek nešto prije no što je umrla. A umrla je bukvalno od tuge. Dijanu su ubili SDA i SDP i sve ostale stranke na vlasti koje su vršile pritisak na nju, uključujući i “nezavisno” VSTS. Dijanu je ubila i Tuzla koja je tada mirno i nezainteresovano gledala kako se nepravda pretvara u pravilo, korupcija u podsmjeh pravnoj državi, a pravo i pravosudni sistem kantona Tuzla u plastelin koji su političari oblikovali kako je njima volja. Dosta su njenoj smrti kumovali i režimski mediji koji su izmišljali razne laži o ovoj časnoj ženi. I taj sistem treba srušiti i ne dozvoliti da njena žrtva bude uzaludna. Nijedna zgrada u Tuzli i Sarajevu nije vrijedna Dijanina života. A Dijana je bar za mene i sigurno one koji je znaju, pravi i prvi simbol narodnog otpora koja je uvijek išla ispred svog vremena. Žao mi je što nije dočekala da vidi ova dešavanja, jer znam da je na kraju izgubila vjeru i u ljude, pravdu, državu i u one koje je smatrala prijateljima. Neka ti je vječni pokoj drugarice….

    Moj apel svim normalnim ljudima je da se nastavi borba za ukidanje kantona, ili da se bar smanji njihov broj a posebno nadležnosti. Ne vidim problem u sljedećem, odnosno ujedinjenju (isključivo radi ušteda, smanjivanje administracije, i konačnog pokretanja privrede i masovnog zapošljavanja).

    • Tuzlanskog, Zeničko-Dobojskog, Sarajevskog i Goraždanskog kantona u jednu upravnu oblast,

    • Hercegovačko-Neretvanskog i Srednje-Bosanskog (kao multietničkih) u drugu upravnu oblast,

    • Zapadno-Hercegovački i kanton 10 u treću upravnu oblast,

    • Unsko-Sanski u četvrtu,

    • Posavski nek se odluči. Ako se može sam financirati neka bude posebna upravna oblast ako ne, neka se priključi kome hoće.

    To su naša “Bonska ovlaštenja”. Znači bile bi dvije većinske bošnjačke upravne oblasti, jedna multietnička, i jedna ili dvije hrvatske. Isto kao i prije smo sa dosta manje administracije. Ionako su i do sada Hercegovačko – Neretvanski i Srednje Bosanski kanton bili pravi i jedini multietnički kantoni a ostali ili većinski bošnjački ili hrvatski. I ne vidim nikakvog razumnog razloga zašto bi Zenica, Tuzla, Sarajevo i Goražde morali imati 4 vlade, 4 premijera četrdesetak ministara, 4 skupštine i armiju administracije. Isto važi za Zapadno – Hercegovački i Kanton 10.

    U tom slučaju bi imali 4 ili najviše 5 upravnih oblasti, sa mnogo manje administracije. Sve manje od toga će biti jedno bukvalno ništa, a protekla dešavanja uzaludna. Takođe izvršnu vlast u tim novim upravnim oblastima ne treba zvati “vladama”, njihove šefove ne treba zvati “premijerima i ministrima” nego naći neki prikladniji izraz, nešto kao u Hrvatskoj. Takođe je potrebno tačno razgraničenje nadležnosti i ovlaštenja između tih oblasti i Vlade Federacije čime bi se dale veće ovlasti jedinoj Vladi, odnosno Vladi Federacije isključivo zbog razloga efikasnosti u radu.

    Da bi se ovo postiglo i realizovalo treba voditi računa da se Hrvatima kao malobrojnijem narodu u Federaciji novim ustavom osiguraju jednaka prava kao i Bošnjacima, počevši od izbornog zakona pa do prava na svoj televizijski kanal, da se spriječi i zakonom i poslovnikom o radu preglasavanje u Federalnoj Vladi i svim drugim Federalnim institucijama kako bi se obadva naroda osjećala jednako komotno i jednako zastupljenim i važnim u svim sferama političkog i uopšte drušvenog djelovanja i života. Jedino preciznom, konkretnom i fer izbalansiranošću prava ali i obaveza Bošnjaka i Hrvata može se spriječiti nezadovoljstvo bilo kojeg naroda i osigurati miran i prosperitetan napredak Federacije BiH. Svaki Bošnjak treba da shvati jednostavnu činjenicu da može da ima onoliko prava u Federaciji koliko i Hrvat, bez obzira koliko je kojih. Naravno da treba voditi računa o konstitutivnosti naroda u cijeloj BiH, ali ovdje se fokusiram na probleme funkcionisanja Federacije čija je suština i srž odnosi između Bošnjaka i Hrvata, ili tačnije majorizacija, preglasavanje Hrvata na sjednicama Vlade FBiH kao i zanemarivanje izborne volje Hrvata prilikom formiranja Vlade FBiH, u čemu je OHR svojim podmuklim, zlonamjernim i opasnim potezima i odlukama učestvovao i time iziritirao Hrvate u FBiH i okrenuo ih i protiv Federacije i protiv BiH. Ako Bošnjaci kao narod nisu spremni osigurati Hrvatima ova prava, ako se ne odreknu prava da Hrvatima biraju predstavnika u Predsjedništvu BiH, ako ne prestanu da ih preglasavaju na sjednicama Vlade FBiH, onda neka očekuju jedini mogući scenario koji će se prvo manifestovati u ignorisanju institucija FBiH od strane hrvatskog naroda i a onda i konačnom raspadu FBiH, a samim tim i BiH. To naravno i sigurno neće ići mirnim putem, tako da strogo preporučujem dijalog i konačan, brz i praveden dogovor Bošnjaka i Hrvata o načinu ustrojstva i funkcionisanja FBiH…

    http://tuzla.danas.info/2014/02/10/nermin-bajic-revolucija-do-kraja-ili-lafina-iz-pocetka/

  67. DRAGAN LUKAČ

    Čitam, gledam, slušam, analiziram izjave Dragana Lukača, za kojeg sam do davanje te izjave imao samo riječi hvale, da oni koji ruše Ustavni poredak BiH trebaju biti procesuirani. Dragane Lukaču, ja Nermin Bajić iz Tuzle prvi sam za to da se ruši ovaj nakaradni Ustavni sistem na kojem počiva odnosno umire država prvo Federacija a onda sigurno i cijela BiH, i bila bi mi čast da me zbog toga uhapse tvoji specijalci, čim ovo pročitaju. Za tvoju informaciju, Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma nije nikada ratificiran niti u jednom od dva doma Parlamentarne skupštine BiH, to je jedan oktroirani ustav, nametnuti ustav, koji je sam po sebi pravno nevažeći jer ga nije donio izglasao i odobrio ni narod na referendumu niti narodni predstavnici u PS BiH. A s obzirom da nije ratificiran, bar po važećim, i u svijetu opće prihvaćenim pravnim pravilima, nije ni mogao stupiti na pravnu snagu. Ali pošto je kod nas sve nenormalno, eto zaživilo je čudovište koje je trebalo ubiti i prije no što se rodilo. A ti Lukaču braniš čudovište. Aferim ratni junače. Vidi u šta si se pretvorio.

    A što se tiče štete napravljene u neredima, ona ne predstavlja ni 0.1% štete od one koju su predstavnici politika prvenstveno SDA i SDP-a izazvali u zadnjih skoro dvadeset godina. I da budem potpuno otvoren, sve to oni iz svog džepa mogu namiriti (naravno od opljačkanog novca) a da ni ne trepnu. Pa kad bi samo prodali one luksuzne audije i pasate u kojima se vozaju po našim najgorim cestama u Evropi i šire, mogli bi nadoknaditi dobar dio štete. Zato pusti se ti politike Lukaču, budi profesionalac i počnii hapsiti velike lopove, a ove male hapsi kasnije. Valjda je veći kriminal prioritet u odnosu na “djelo malog značaja”. Konačno uhapsi neku krupnu ribu (ne sramotite se kao SIPA u slučaju Budimir), i daj nam znak da je policija neovisna od politike. Veliki lopovi unose nemir u narod. Taj nemir može biti tolerisan jedno vrijeme, ali on raste i prerasta u bijes svaki put kad takvog lopova vidimo slobodnog na ulici ili TV-u. Taj na početku mali nemir vremenom eskalira u ono što si vidio proteklih dana jer narod je ovdje trpio 20 godina i ne može ih trpiti više niti dana.

    PRIMJERI NEKAŽNJENIH VELIKIH KRIVIČNIH DJELA

    Zašto ne ispitaš Izetbegoviće gdje su pare i zlato koje je cijela porodica u ratnim godinama skupljala i trošila kako je htjela po Turskoj. Da li si vidio klip (video) na “you tube” gdje gospođa Halida Izetbegović prima pare i zlato od Turaka i otvoreno govori kako ona troši pare po svom nahođenju? Da ti pomognem, google: “Gospodari bošnjačkih prstenova”, ima da se prekrstiš od muke. Uhapsi bosanske Sanadere kojih ima na stotine i koji i ne kriju kako su se obogatili. Ispitaj otkud Nedžadu Brankoviću, Lagumdžiji i svim ostalim lopovima na Poljinama pare da naprave one viletine? Ili to nije tvoja nadležnost? Uhapsi doktore koji su potpisivali lažna uvjerenja o invalidnosti lažnih boraca, i koji su time toliko opteretili budžet da su danas budžetski korisnici u stvari “strani plaćenici”, jer nam državu, budžet finansiraju stranci odnosno lihvarski MMF koji je uništio svaku državu kojoj je “pomagao”. (Lično mislim da se od svih doktora u FBiH, samo zubari ovim neće naći prozvani).

    Uhapsi Lukaču po Tuzli one koji su prevarili stotine ljudi u vezi sa zgradom na Brčanskoj malti koja je trebala biti gotova 2009 godine a ni dan danas nije. Da ti pomognem, adresa je Direkcija za izgradnju općine Tuzla, kojoj su prevareni kupci platili stanove a lopovi iz Direkcije za izgradnju su pare potrošili i još su toliko drski da Udruženju koje predstavlja prevarene kupce uopšte neće da kažu gdje su njihove pare i zašto se zgrada ne završava. Ima tu masla i nekih drugih ali u mnogo manjem obimu od ovog kriminala Direkcije za izgradnju Tuzla, kojoj je, uzgred budi rečeno osnivač općina Tuzla čiji se načelnik (još uvijek) čudi zašto su mu zapalili općinu. Dovedi na razgovor i ispitaj ministra Bijedić Envera koji je vodio i upropastio ovu Direkciju a ojadio i osiromašio i prevario stotine ljudi, kupaca stanova u pomenutoj zgradi. I zašto se ne raspitaš od kojih i čijih se para gradi Melanin centar u Tuzli? Ili nama nije bitno porijeklo novca “važno je da kranovi ne staju” (što je svojevremeno izjavio načelnik Tuzle Imamović). Ispitaj i Radončića i Čovića i sve političare odakle im i pare i imovina ako vrijednost imovine prelazi iznos primanja koja su imali. Nikoga ne štedi. Daj da te opet počnem poštovati…

    Uhapsi školski primjer lopova i prevaranta Đapu (eno ti ga stanuje u zgradi C-10, naselje Ušće u Tuzli), predsjednika Udruženja građana Sin-Sol iz Tuzle koji je uz pomoć nesposobne i pohlepne administracije u općini Tuzla i Sudu, a u saradnji sa firmom Tehnograd – Company direktora Šarića prodavao godine 2005 – 2009 stanove građanima u naselju Ušće, zgrade C10 i C9. Tehnograd – Company je prodavao stanove i njima su se davale pare. Nakon prodaje stanova kupci su se uselili u stanove, a lopov Đapo je stanove tajno uknjižavao u KPU u Sudu u Tuzli na ime svog Udruženja, (bez znanja kupaca i bez obzira što ih je prije toga prodao kupcima). Nakon što je Đapo godinama lagao kupce stanova, vjerovatno uz znanje firme Tehnograd Company i direktora Šarića, odlukom suda zbog nekog svog prijašnjeg a dospjelog duga upisana je na zahtjev tražioca izvršenja hipoteka u C listu KPU izvadka za stanove koje je ranije prodao, koji nisu njegovi, ali su se vodili u KPU u Sudu na njegovom udruženju Sin-Sol. Tehnograd Company direktora Šarića, firma koja je vršila građevinske radove je uzela novac od kupaca a onda su nastali problemi između Šarića i Đape koji su kulminirali tako što su kupljeni i plaćeni stanovi stavljeni pod hipoteku, kupcima je ograničeno pravo vlasništva, jer svojim stanovima ne mogu prometovati (prodavati ih), i u strahu su od ishoda sudskog postupka. Sve ove mutne radnje su rađene bez znanja kupaca stanova. Ako su kupci i načuli za neki problem Đapo je svaljivao krivicu na Šarića a Šarić na Đapu i tako godinama. Najkrivlji za ovakav razvoj događaja su animoziteti i netrepljivost, odnosno pohlepa Đape i Šarića koji se nisu mogli dogovoriti oko izgradnje zgrade C8 i naposlijetku korumpirano sudstvo kantona Tuzla u ovom slučaju.

    I zamisli, Lukaču, sudija koja radi na tom slučaju je , donijela rješenje kojim se djelimično odbija žalba kupaca stanova i ostavlja mogućnost klasičnoj varalici i lopovu Đapi odnosno njegovom povjeriocu (tražiocu izvršenja) da nastavi izvršni postupak nad stanovima koji uopće nisu Đapini, tako da su vlasnici stanova, na “savjet” svojih advokata morali plaćati advokatu Đape odnosno njegovog povjerioca kako isti ne bi pokrenuli izvršni postupak, odnosno prisilno iseljenje ljudi iz stanova koji su pošteno i u cijelosti plaćeni.

    Zamisli da ti u jednoj ovakvoj mućki izgubiš stan koji si pošteno platio od pošteno zarađenih para? Sve po zakonu, što kaže Branković? Da li bi ti zapalio takav sud? Na kraju da li nam uopće trebaju takvi sudovi? Velika je to moralna dilema, a jedan logičan odgovor. I jesu li advokati, sudije u prekršajnom, općinskom i posebno kantonalnom sudu u Tuzli i kantonalni tužitelji iznad zakona u ovom kantonu? Znaš li Lukaču? Imaju li to oni imunitet od posebnih istražnih radnji i eventualnog krivičnog gonjenja, naročito kad očigledno donose presude i rješenja koje su u suprotnosti sa zakonima, pravom, i zdravim razumom, ili ako postoji opravdana sumnja da su korumpirani? O pravdi neki drugi put. Pitam se šta radi FUP u Tuzli, a vidim koliko je efikasan u zaštiti prava građana. Ali tako ti je to kad primate podobne a sposobne tjerate u emigraciju. I šta će vama neko sposoban i pametan? Samo da vam smeta i da nedo Bog nešto zakuha protiv “šefa” ili nekog njegovog? Vama trebaju ovce, a vidim po rezultatima da takve policije, inspektora i načelnika u Tuzli imaš na pretek. Bitno je da ne talasaju….

    Zašto ne ispitaš ti ili SIPA način trošenja budžetskih sredstava u općini Tuzla ili davanje beskamatnih ili bespovratnih sredstava i/ili kredita “borcima” u korumpiranom kantonu i resornom ministarstvu? Znaš ko dobija ta sredstva? Oni kojima ta sredstva služe da bi odveli žene i ljubavnice na more u Tursku ili Kubu, a oni jadnici kojima su ta sredstva stvarno potrebna uvijek i po pravilu “zaborave dostaviti” neki papir, ili su odbijeni bez valjana razloga. Provjeri pa ćeš se i sam uvjeriti u istinitost ovoga.

    Zašto ne ispitaš kako je Merkator doveden u Tuzlu i koliko je budžet općine Tuzla na gubitku zato što su vlasnici Merkatora naknadu za rentu od nekih 950.000 KM odradili “kompenzacijski” tj. natkrivanjem Jale za izradu parkinga. Rečeno je tada da će parking biti besplatan i da je to “poklon Merkatora Tuzlacima”. Parking naravno nije besplatan, naplaćuje se, a budžet općine Tuzla je silnim “dobronamjernim” malverzacijama oštećen za iznos kojim bi se dosta toga u gradu moglo finansirati. E moj Lukaču… Šta ti rade ovi tvoji nehljebovići od inspektora za privredni kriminal u Tuzli?

    http://tuzla.danas.info/2014/02/10/nermin-bajic-revolucija-do-kraja-ili-lafina-iz-pocetka/

  68. JASMIN IMAMOVIĆ (NAČELNIK TUZLE)

    A “naš” načelnik Tuzle se pravi naivan i čudi se zašto su se obrušili na zgradu općine ( i ono što ona predstavlja)? Evo ja ću ti javno “pojasniti”. Ja ti lično zamjeram što nisi javno stao u odbranu pokojne tužitejice Dijane Milić IAKO TO NIJE TVOJA NADLEŽNOST. Dalje, zato što si više i psima lutalicama u Tuzli sa svojom pričom dosadio Jasmine Imamoviću. Zato što ti se vidio strah u očima prvog dana demonstracija kad si “izrazio razumijevanje za bunt obespravljenih radnika” na pres konferenciji. Slagao si nas jedan put previše. Podcijenio si narod a precjenio si sebe i svoju korumpiranu stranku i općinsku administraciju jedan put previše. Predugo si na vlasti i previše si se otuđio od naroda. Demagog si. Napravio si nas budalom jedan put više nego što si smio. Zaposlio si ti ili neko tvoj preko štele jednog čovjeka više nego što si smio… I sve to više nije moglo stati u kap vode, kao do sada Jasmine. Eto zašto. Zaboravlja Jasmin da je milion puta izgovorio da zapošljavanje građana nije njegova nadležnost u šta duboko vjeruju mnogi Tuzlaci danas, jer je tu laž ponovio hiljadu puta. Međutim, Zakon o principima lokalne samouprave FBiH, tačno i decidno kaže u članu 8 da je stvaranje uslova za privredni rast i zapošljavanje jedna od nadležnosti i jedinice lokalne samouprave (općine). Bez obzira na ovo, znajući za katastrofalno socijalno stanje, golim okom vidljivo siromaštvo, stopu nezaposlenosti svojih građana, Jasmin hladno spiska nekoliko miliona maraka u Panonska Jezera koja se financiraju iz budžeta općine, i od kojih koristi ima 6 ili 7 gazda koji gore drže kafane, restorane i ama baš niko više u Tuzli. Tip šminka (industrijski) grad od kojeg na silu hoće da napravi neko turističko središte iako zna da je Tuzla saobraćajno slijepo crijevo u Federaciji ali i u citavoj BiH, da imamo samo jedan jedini hotel (sa kojim je uzgred budi rečeno zaratio jer je stao na stranu građevinskog lobija). Zaboravlja da je Tuzla zagađena, prljava, čađava, zapuštena, da nam kanalizacija teče centrom grada od čijeg smrada ljudi u zapadnom dijelu grada ljeti rijetko prozore otvaraju, zaboravlja da nemamo fabriku za preradu otpadnih voda, da pravimo 3 kilometra puta od Kreke do Šićkog Broda već 5 godina, da djeca od 15 godina nisu nikada vidjela pravi voz i da se šale pitajući jedan drugog: Vjeruješ li ti u vozove?”, Zaboravlja da nas termoelektrana zagađuje do besvijesti a mi nikakve koristi niti povlastica u Tuzli od nje nemamo. Zaboravlja da je i pored hiljadu obećanja nivo zagađenosti u gradu od niskih ložišta i termoelektrane na ugalj loše kvalitete toliki da u Tuzli i pušači i nepušači imaju ista pluća. I gdje je on još na svijetu vidio Turistički grad sa termoelektranom na ugalj pet kilometara od centra grada? Ko će doći ovdje na odmor da dobije bolest pluća? …..

    Zaboravlja da jedan Split sa Dioklecijanovom palačom, starim gradom i drugim spomenicima kulture, sa prelijepim Jadranskim morem, otocima Brač i Hvar u blizini, modernim auto-putem, modernim aerodromom, i pedesetak modernih hotela ne može da živi od Turizma, nego pokušavaju da spase brodogradilište i druga radna mjesta. Zaboravlja Jasmin Imamović da plaća pojedine internet portale (pod krinkom pomoći nezavisnim medijima), a onda isti ti mediji ako hoće da dobiju pare od općine moraju da dostave izvještaj kada su objavili i afirmativan članak o aktivnostima općine. Lično sam gledao takve izvještaje i imam ih u posjedu. To znači u praksi: “piši protiv općine i nema para, piši kako smo dobri i platićemo ti”. Zaboravlja da je jednoj Fondaciji iz Tuzle unazad nekoliko godina iz budžeta općine isplatio skoro 700.000 maraka. I taj sam dokumetan vidio svojim očima i imam ga. Zaboravlja Jasmin da farba pješačke prelaze i horizontalnu signalizaciju u gradu samo pred općinske izbore i to razvodnjenom bojom koja se izbriše nakon nekoliko kišnih dana. Zaboravlja da mu je trećina grada u mraku. Zaboravlja Jasmin da nije daleko od istine onaj klip (video) na you tube kad demonstrant pita novinarku zna li zašto nema seksa u državnim fimama, općinama, općinskim službama. Pita ona zašto? Kaže joj čovjek: “Pa zato što su svi rodbina”. Zaboravlja Jasmin da zbog svog karaktera, tvrdoglavosti i osjećaja više vrijednosti nadmeno nastupa na svim sastancima (osim pred svojim stranačkim šefom) i da je između ostalog i zbog njegovog takvog nastupa Tuzla na marginama događaja čak i u Federaciji, a kamoli u cijeloj BiH (ako tako nešto još uvijek postoji). Zaboravlja Jasmin da Banja Luka, Sarajevo, Zenica, uskoro i Mostar imaju auto put, a Tuzla će ga imati kada ljudi ne budu kupovali automobile nego lične letjelice. I sve je to po Jasminu u redu jer to “nije njegova nadležnost”, što mu je inače omiljen odgovor na svaku kritiku.

    RAHMETLI FADIL BANJANOVIĆ BRACIKA (kao pozitivan primjer kako se može kad se hoće)

    Imao sam sreću poznavati ovog velikog čovjeka, SDP-ovac, ljudina. Pravi narodni čovjek. Inače izbjeglica iz Kozluka koji je jedno vrijeme živio u Tuzli. Elem, Bracika se vratio u svoj rodni razrušeni, zapušteni Kozluk pored Drine i bio predsjednik Mjesne zajednice Kozluk. Tražio je od opštinskih vlasti u Zvorniku da poprave put, dovedu struju, vodu, tražio donacije i ništa iz Zvornika nije dobio. Onda je dobri Bracika sjeo u auto i IAKO TO NIJE NJEGOVA NADLEŽNOST, otišao direktno kod Dodika, požalio mu se, zatražio sve ovo pomenuto zahvalio se i vratio u svoj rodni Kozluk. Nije prošlo dugo, popravio se put, došla je struja, voda, donacije i skoro sve što je tražio. Onda je Bracika pozvao Dodika u Kozluk, dočekao ga sa transparentom dobrodošlice, pekao prasad za one koji vole prasad, jagnjetinu za one koji vole jagnjetinu, počastio svog predsjednika, zahvalio mu se i popio sa njim IAKO TO NIJE BILA NJEGOVA NADLEŽNOST. Imamovićev ego mu nije dozvoljavao da uči od rahmetli Bracike kako da se snađe za svoj kraj iako je mogao dosta toga naučiti od predsjednika mjesne zajednice koja je hiljadu puta manja od Tuzle, ali je vodio čovjek hiljadu puta sposobniji od Jasmina Imamovića, IAKO TO NIJE BILA NJEGOVA NADLEŽNOST…

    IZETBEGOVIĆ MLAĐI

    Licemjerne izjave Izetbegovića mlađeg da je bio jadan tužan, jer eto zgrada Predsjedništva kao simbol države nije ni u ratu spaljena a sada jeste je uvreda za zdrav razum svakog čovjeka koji se sjeća šta je jutros doručkovao. Jadna je ta država ako joj je simbol neka zgrada pa bila to i zgrada Predsjedništva, i ako su joj važnije zgrade od sudbina građana te države. Simbol i ponos normalne države su LJUDI, Izetbegoviću, a ljudi BiH su, nezaposleni, prevareni i opljačkani, većinom od tvoje SDA. Omladina završava fakultete ili neke kurseve da bi mogli da pobjegnu odavde zbog tebe i politike koju ti personificiraš. Tvoja izjava indikativno pokazuje koliko si ti nečovjek i koliko si otuđen od naroda i narodnih muka. Izetbegović podržava narodni bunt u Siriji i Egiptu (iako je veoma diskutabilno šta se sada dešava u Siriji, i koga bi po međunarodnom pravu trebalo podržavati), i kaže da narod ima pravo da iskaže svoje nezadovoljstvo. E pa, Izetbegoviću, ako ima prava narod u Siriji i Egiptu (u čije se unutarnje poslove nisi smio mješati), onda ima i u Bosni. Narod ima pravo i na revoluciju ako ga vlast tlači. A u vezi tvog kukanja zbog istorijskog arhiva BiH, gdje su navodno spaljene knjige i dokumenti “neprocjenjive vrijednosti”. Dobro vam je odgovorio Senad Pećanin kad je rekao da ako su tako neprocjenjivi ti dokumenti, što ste ih ostavili da trunu u vlažnim podrumima zgrade? Zašto niste decenijama bili sposobni naći modus za rad institucija od državnog značaja, kao što je Narodno pozorište, Zemaljski muzej i da ne nabrajam dalje. Kakva je to država ako nije sposobna za 20 godina napraviti jednu veću prostoriju u kojoj će biti kontrolisana temperatura, vlažnost zraka, svjetlost, i sve ostalo što je potrebno za čuvanje tako važne istorijske građe?

    REPUBLIKA SRPSKA

    Degutantno je providno bilo gledati Izetbegovića, Lagumdžiju i ostale polupolitičare kako porede plate i penzije u RS i FBiH i kao bolje je imati penziju od 390 KM u Federaciji nego 350 KM u Srpskoj. Ma nije. Nije dobro ni jedno ni drugo. I jadan je i patetičan njihov pokušaj da opravdaju stanje u Federaciji još gorim stanjem u Srpskoj. Republika Srpska kao poseban entitet je kolektivno zaluđena Dodikom i po mom mišljenju treba ih pustiti da uživaju u tamošnjem “blagostanju”. Svi koji pokušavaju da prenesu proteste iz FBiH u Srpsku su osuđeni na propast jer Dodik ima jake mehanizme, ima svoju policiju, jedan dio te policije je i tajna (protivustavna i protivzakonita), ali usadio je strahopoštovanje kod tog naroda i da budemo iskreni dosta je pametniji i sposobniji od političara u Federaciji BiH u malverzacijama i manipulacijama narodom. Čovjek i kad krade, krade sa osmjehom i tačno doziranom porcijom patriotizma, a to tamo još uvijek pali narod. Treba većinske Srbe u Srpskoj same pustiti da odrede svoj prag tolerancije. Sve ostalo je uzaludno i samo će pomoći Dodiku u njegovim floskulama o ugroženosti Republike Srpske, što će mu na kraju donijeti samo još jednu pobjedu na izborima. Dodiku će, kako i treba da bude, suditi oni koje je ojadio i opljačkao. Mi trebamo da počistimo svoje gradove, kantone, i Federaciju, lopove koje smo mi birali. Srbi su pametan i ponosan narod, uradiće i oni svoj dio posla, prije ili kasnije. I Milošević je u Srbiji bio predmet obožavanja godinama pa svi znamo kako je završio.

    http://tuzla.danas.info/2014/02/10/nermin-bajic-revolucija-do-kraja-ili-lafina-iz-pocetka/

  69. REZIMLIJE NIJESU BUDALE, HRANE ONI NA KAFENU KASIKU IZ DRZAVNE KASE PRASICE 30% SVOJIH VJERNIH SLUGU, KOJI BI MAJKI SISU OTKINULI DA ODBRANE SVOJU KANCELARIJU, KLIMA UREDAJ , SLUZBENI MOBILNI, KARTICU ZA GORIVO I SLUZBENI AUTO, A NJIH IMA U DRZAVNIM ; OPSTINSKIM, JAVNIM USTANOVAMA I NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA, NJIMA TREBA OBJASNIT DA JE SISTEM TRUO I NEODRZIV, jer se dugovi gomilaju i sve vise se investira u otplatu KAMATA nego u privredu, DPS je podmladio postavu sa PRIPRAVNICIMA, to ce biti UDARNA PESNICA REZIMA, skupa sa VESOVIM JASTREBOVIMA SA UDIDJIJA.

  70. Darko Bulatovic says:

    Kako se kalio aluminium

    I celik

    Danas je moguce sa 1500$ poceti radionicu sa dvije masine koje skoro mogu sve. A dodajte josh hiljada i eto vam kompjuterski kontrolisane da ne radite nista samo da ih gledate kako rade za vas:

    Evo jedan film sto sam nasao vrlo interesantnim o ulozi metalopreradjivacke industrije u snazi jednog drustva.

    Interesantno je cuti da su stari narodi zvali Celik “zvezdani metal”

    Ovakvu slicna fabrika postoji u niksicu predpostavljam. U podgorici aluminiuma.

    Pored toliko mogucnosti u proizvodnji one obadvije propadaju.

    Svasta necu vidjet u svoj zivot.

  71. “Kakva bi trebalo da bude ta nova ideja države, u kojoj bi većina pobornika i jedne i druge, da parafraziramo Margaret Jursenar, “našla svoj interes” u postojanju Crne Gore?”
    Kakva bi trebala bit ideja suzivota u jednom domu lijepe mlade cure i starog siledzije, da bi svaka strana “nasla voj interes”? Odgovoj je jasan – KASTRACIJA. I svaka se diskusija bi mogla vodit samo o nacinu izvodjenja te procedure, treba li bit kemijska ili kirurska.

  72. Bh protesti iz slovenačkog ugla: Vrijeme je da se kaže dosta više lopovlucima i kriminalu

    Profesor Franc Trček radi u Centru za sociologiju prostora i na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani. Predaje predmete iz polja sociologije interneta, teorije globalizacije i sociologije arhitekture. Bio je aktivan u protestima koji su krajem 2012. godine zahvatili Sloveniju.

    Sa njim smo za portal BUKA razgovarali o protestima u BiH, kako ih on vidi i analizira…

    Gospodine Trček, Kako se u Sloveniji percipiraju protesti u BiH? Kako Vi gledate na njih?

    Jedan od interesantnijih komentara, koje sam čuo ovih dana u Sloveniji, bio je da su “Bosanci pametniji od nas. Nama je trebalo 21 godinu, a njima samo 17 da shvate kako ih lažu i kradu”. Kad se dese protesti, brzo imate takozvane intelektualce, kojima je bilo sve jasno, koji su znali kako će se to desiti, koji su to, bukvalno, osjećali. Jasno je da lažu i prave se suviše pametnim.

    U biti, želim reći da nas takva dešavanja uvijek iznenade, kako nas protagoniste, tako i vlasti, mada nam se čini kako nam je više nego jasno zašto je do njih došlo. Onda se često i pitamo kako to da smo tako dugo podnosili sav taj lopovluk? Zašto se nisu protesti desili ranije? Kad si postavljamo takva pitanja, obično zaboravimo na niz, po žestini, i intenzitetu i brojčanosti manjih protesta, koji su se prethodno dešavali. I nije tako rijetko da smo o njima i njihovim akterima često imali i neka, kažimo otvoreno, posprdna mišljenja, koja su se bazirala na kombinaciji naše nezainteresovanosti, jer se nisu bavili našim partikularnim osobnim ili grupnim problemima, kombinovana sa stereotipizacijom, koja je obično dolazila od strane medija.

    Ako pokušam odgovoriti na to “Vi”, to je već komplikovanije pitanje? Ko smo “MI”? Političko-ekonomska, često kleptokratska slovenačka elita, gleda vjerovatno sa strahom. Barem tako se da razbrati iz nekih rijetkih izjava, na primjer iz izjave Ministra vanjskih poslova Republike Slovenije, gospodina Erjavca, koji je, usput da pomenem, bio već ministar svega živog. On je u Briselu izjavio da “je situacija u BiH veoma problematična, očekujemo aktivniju ulogu EU”. (Polu)ustaničke mreže i grupe gledaju sa oduševljenjem. Ja osobno gledam sa simpatijama, a u isto vrijeme i sa strijepnjom, jer ipak imam(o) neka iskustva iz mariborskih i slovenačkih protesta. U vrijeme početka protesta u Sloveniji, pojavio se je na Aškerčevoj ulici u Ljubljani za mene grafit sa veoma značajnim pitanjem: “Ko će nam ukrasti sljedeću revoluciju?” To pitanje je pitanje, da parafraziram Borisa Budena, prakse. Dinamika BiH protesta, dinamika partikularnih interesa, dinamika rješavanja konflikata daće nam odgovore.

    Protesti su počeli zbog nezadovoljstva građana, siromaštva, bijede i bezizlazne situacije u kojoj se građani nalaze. Građani samo traže bolje uslove za život. Ima li boljeg povoda za proteste?

    Kao što je lijepo objasnio prof. Esad Bajtal (i Frenki, i Faruk Šehić, i Enver Kazaz), vi u BiH imate na jednoj strani, kako pokazuju istraživanja, 85 pojedinaca, koji drže u rukama bogatstvo od cirka 9 milijardi eura (ili dolara, nije toliko ni bitno, jel’ tako?), a na drugoj strani sve više raje koja, da citiram profesora, “ni za kiflu nema”. Ako vučem paralele sa Slovenijom, nadam se da mi to ne zamjerate, mi smo se probudili iz neke priče “Evropa zdaj!” i skontali da te priče nema više, da je u suštini u dobroj mjeri nije ni bilo. U BiH ta priča nije ni postojala. Ali, svejedno, svi protesti u zadnjih par godina u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, na Kipru, Sloveniji, i sad u BiH imaju istu imenicu, uzvik: želimo nazad naše dostojanstvo! Dostojanstvo malog, običnog čoveka. Jer, šta je većina nas sada za gospodu kapitaliste, koji to ne bi mogli biti, da nema sprege sa političkom elitom ili da nisu dio nje? Mi smo za njih sve više suvišni trošak. U nama vide smeće, koje im više ne donosi željeni profit i tako se i ponašaju prema nama. Poruka, koju ja vidim u svim tim protestima, je poruka da smo mi ljudi, ne njihove igračke, ne njihovo smeće.

    Šta protesti mogu promijeniti kada je ekonomska i egzistencijalna situacija građana u pitanju?

    Žižek u nekom intervjuu kaže, da su se svi ljevičari prije dvije decenije smijali Fukujami i njegovoj tezi o kraju istorije i ideji o “postistorijskom neoliberalnom raju”, a sada su ti isti akademski, sve više samozvani, ljevičari žešće Fukujame od Francisa Fukujame samog. Sve vrijeme slušam da alternative nema. Na javnim tribinama u Sloveniji, obično me pitaju iz publike da im dam rješenje. Nema jednostavnih rješenja. Nema čak ni jednostavnih pitanja. Ali to ne znači da nisu moguće promjene. Ključno pitanje je, koliko smo hrabri. Da kažem neakademski, imamo li mi muda za promjene? U Sloveniji, mi smo se prepali promjena. Ali imate sredine, i ne želim sada da ih mistifikujem, jer ni njima ne ide tako glatko, gdje su ušli u promjene. Recimo, na Islandu su otpisali 24.000 EUR kredita ljudima sa hipotekarnim kreditima za stanove.

    Vejrujem da su moguće promjene u vašem društvu u vezi egzistencijalne situacije, a u isto vrijeme, ipak poznajući vašu političku kastu na različitnim nivoima teritorijalne političke (ne)organizacije BiH društva, znam da ima ogromno mnogo njih kojima ta i takva BiH odgovara. Suočavanje sa tom hobotnicom sa bezbroj glava i lovki sve je puno složenije nego što se čini dok su protesti u kulminaciji.

    Zanimljivo je da se redovni protesti dešavaju samo u jednom dijelu BiH (u FBiH), dok je u Republici Srpskoj mirno, iako su problemi građana jednaki. Kako to komentarišete?

    Pa bilo je i u tom dijelu BiH manjih protesta, koliko mi je znano. U isto vrijeme, političko vođstvo RS je bilo pozvano na brifing u Beograd. Za kulminaciju protesta treba vam neki povod, koji može da bude i gledan sa pozicije takozvane “velike istorije”, banalan. Čitam danas, kako obilaze hrvatski političari spaljeni stožer HDZ-a u Mostaru. BiH je nedržava, zamrznuta u (poslije)ratnom stanju, u kojoj uz političku kastu BiH (i pri tome jašta mislim i na RS) veliki dio krivice nose i hrvatski i srpski političari, te politika takozvane međunarodne zajednice, naročito EU.

    Kako kometarišete to da se u RS protesti tumače i analiziraju kao protiv uređenja RS, kao da imaju za cilj ugrožavanje njenog poretka i sl?

    U tim našim posttranzicijskim, i u BiH u poslijeratnim stanjima desilo nam se šta? Većina, čak i analitičara sa licencom, zaboravlja da su tranzicije iz jednog u drugi sistem po pravilu i refeudalizacije. Stari i novi vlastelini u promijenjenim pravilima igre pokušavaju da uzmu svoje parče. Dio tog uzimanja su i javni mediji. Pa, vi u tim našim postjugoslovenskim sredinama gotovo nemate javnih medija sa masovnijim dosegom, a da to nisi produžene PR službe politike i/ili tajkunskih moćnika. Analizirao sam izvještaje bh. medija tokom protesta. Gotovo svi oni su radili “by book”. Slično je bilo i u Sloveniji za vrijeme naših protesta. Naručeni provokatori, podvale policije, dezinformacije, stigmatizacija “nasilja”, zapisi o “haosu”, hapšenja omladine. Pa sve do provala tipa 12 kilograma speeda na protestima u Sarajevu.

    Kod traženja odgovora na pitanje, kako se tumače protesti u RS, morate se pitati, ko je taj, ko ih tako tumači, u kojem mediju, u čije ime?

    Poslije protesta, imali smo slomljene prozore i zapaljene zgrade. Međutim, jesu li pravi protesti mogući bez „upadanja“ u vladine institucije i ovakvog vida otpora koji je zadesio neke bh. gradove? Svi političari su bili tihi dok nije počelo ekstremnije ponašanje.

    Svakome sa imalo uma je jasno da se napadaju i pale simboli korumpirane političke elite. Lože lopovluka. Kako te zgrade izgledaju u BiH, ako govorimo o zgradama novijeg datuma? Ja predajem sociologiju arhitekture i revitalizaciju gradova. Kako izgleda na primjer Dodikov štab? Kao neki odvojeni stakleni monolit, koji nam već sa pojavom saopštavaju da je to neka druga vasiona u kojoj se može raja samo ogledati u brzom mimoilaženju. Zabranjeno je monolitu vlasti suviše se približiti, a kamo li tek u njega ući. I znate, ista je priča i u Briselu ili u Franfkurtu u vezi “dostupnosti” ECB. To, da se nekome možda osobno ne sviđa što se pali nešto što je bukvalno vaše, izgrađeno iz budžeta i sa rukama građana BiH, to za mene nije izgovor za nerazumijevanje situacije. Slično je bilo i kod nas u Sloveniji. Naročito na protestima u Ljubljani, na kojima se ponavljalo do bola da moraju biti protesti mirni i kulturni. Često mi je došlo, od kakofonije tih ponavljanja, da nekoga ošamarim.

    Drugovima iz BiH sam poručio da ne nasjedaju na te “by book” fore. Neka ne pristanu na ono šta se desilo u Sloveniji, na diobu na mirne demonstrante i “nasilnike”. Nastojaće se da politička vlast “nasilnike” strpa u zatvor i da ih kazni, a da ove “mirne” pacifizira kroz neke komisije za saradnju, kao što se pokušava uraditi u Sloveniji. Kod nas se tako veliki dio demonstranata ogradio od zatvorenih i maltretiranih mladića iz Maribora, kojima su bukvalno uništili mladost. Kao da se to njih ne tiče! Često sam u Ljubljani čak čuo da je to “vaš mariborski problem”, jer “mi u Ljubljani smo izveli mirne i kulturne proteste”.

    Bastijoni se pale. Naši preci, kad su im vlastelini tako zategli, da nisu mogli više preživeti, radili su šta?

    Marks je davno rekao da je revolucija moguća jedino kao oružana revolucija. A kakva je danas revolucija moguća?

    Zaboravlja se da je Marks u neku ruku bio oduševljen kapitalizmom, samo je imao malo problema sa tajmingom. Moje mišljenje je da se revolucija ne može isplanirati. (Možete vi postati profi revolucionarka i planirati, ali svejedno, nešto će krenuti svojim putem.) Promjene u društvu su moguće na način da dobijete političku snagu unutar nekog sistema, što je u sadašnjim asimetrijama odnosa u formalnim demokratijama sve više gotovo nemoguća priča, ili sa korjenitim promjenama, koje obično zovemo revolucija. Kada ste stisnuti u ćorsokak, kada ste suvišni trošak, kada ste preskupi, kada ste politici i kapitalistima suvišni, a u isto vrijeme želite dostojanstveno živjeti, nema vam druge nego bitka za prava na takav život koji želite. Ne samo da je moguća revolucija, ona je nužna na način koji će prevazići podjele na kojima jašu i izigravaju vas i nas političari uz pomoć medija.

    U potrošačkom dobu neoliberalizma jedna od najčešćih floskula je individualnost krivice. Sami ste si krvi, što ste u ćorsokaku. Sistem vam kao nudi mogućnosti, a vi ste nešto zabrljali. Krivi smo si samo toliko što pristajemo na takve nebuloze i one koji nam ih podvaljuju. Revolucionarne promjene će biti moguće tek kad preplivamo ogromnu rijeku malih razlika sa kojima nas politički PR bombarduje kroz medije, kad razbijemo stereotipe o bližnjim drugima. U BiH, na primjer, kad ozbiljno shvatite podvalu sa nacionalizmom. U cijeloj Evropi kad shvatimo da je većina nas, kako god okrenemo, proletarijat.

    Političke vođe na svim stranama dobro su se ukorijenili na svojim mjestima. Kako može doći do velikih smjene struktura koje očigledno ne funkcionišu?

    Promjenom tih struktura. Taktika vlasti je personifikacija krivice. Kaže se, kriv je taj i taj, pa ga maknu negdje od traga i sistem te strukture funkcionišu i melje dalje. Problem sa svim ex-yu društvima je da su to defektna društva koja ne misle sama sebe. Čitam te zahtjeve o implementaciji EU standarda u BiH, mada ih razumijem kao analitičar, svejedno vam poručujem, da sama kobajagi harmonizacija sa EU pravnim sistemom ne donosi zlatna jaja. U Sloveniji smo formalno kao izveli tu harmonizaciju, pa smo se svejedno srozali. Ljudi na našim prostorima apolitički naivno gledaju na EU. Nije vam dragi moji EU brak iz ljubavi, EU je brak iz interesa!

    Slično je i u Sloveniji sa prizivanjem trojke. Kao da je trojka neka Mary Poppins, pa da doleti kišobranom i fino nas ko pačiće pokupi. Barem bi vama u BiH moralo biti jasno kako funkcioniše izvoz demokratije, međunarodne pomoći i šta je sličnim procesima. Veoma malo je tu filantropije. Interesi, interesi to je glas iz backvokala. Bojim se da bez kritičke analize vlastitih pozicija i razmišljanja o našim interesima, to nije moguće. Protesti imaju svoju čar, svoju moć, a onda vam dođe neki novi dan, kad vidite da bi trebalo otvoriti konflikte, pričati o njima, a ne prividno ih skrivati pod mantil ustaničkog jedinstva.

    Slovenija je prošla kroz period aktivnih i svakodnevnih protesta. Šta se desilo poslije građanskog aktivizma koji je potresao slovenačke ulice?

    Puno i veoma malo u isto vrijeme. Još uvijek imamo staru, oni sami sebe zovu, “nenadomestljivu političku elitu”, koja nas još uvijek potkrada, zadužuje i vlada mada sve više u obliku kompadorske elite. Što je kriza dublja, to se više bestijalno vrti zadnji krug feudalizacije na način – drpni šta još ima za nas, za djecu, rođake, vrh partije. Uz to sve više iz inostranstva dijele domaće zadaće toj “našoj” kolapsiranoj kleptokratskoj političkoj eliti.

    U isto vrijeme ipak možemo reći, da se dešavaju promjene u našim glavama. Mi konačno mislimo sami sebe. Ok, neke moje kolege, još više kolegice, polude kada kažem da smo se mi u 15 godina intelektualno totalno srozali. Znate, jedan Zarez, Buka, Peščanik, Radio Študent, kojeg se, usput budi rečeno, sada u Sloveniji pokušava uništiti, su krasni mediji, ali prečesto negdje na margini života i mišljenja. Mi si tek moramo izboriti prostor za naše okupljanje, komunikaciju, razmišljanje, agitaciju. Naše uspavano civilno društvo se budi i sam nekako vidim da smo sad u fazi prelaska iz jaslica u dječji vrtić.

    U isto vrijeme vlast postaje sve više nervozna. Pa tako, recimo, šef naših Socijalnih demokrata urliče po medijima, da su oni jedina prava ljevica i da nova ljevica znači samo još jednu pobjedu desnice. Šef naše takozvane desnice želi da mijenja neke strofe nacionalne himne, te u isto vrijeme priziva Trojku, da “nas riješi”. Uhljebljeni ljudi iz kulture privatizuju na primjer Študentsku Založbu. Kriza je priručni izgovor da se smanje donacije u kulturi, te je tako pred gašenjem većina do sada subvencioniranih tački/foruma kritičkog mišljenja. Što možda i nije loše. Što prije pukne ta prividna mimikrija, prije će narasti broj onih koji se bude iz magle nemišljenja.

    Šta biste poručili građanima BiH kada su protesti u pitanju?

    Mislim, da bi bilo više nego bezobrazno da im ja tu nešto na veliko poručujem. Ja ipak nisam neki EU političar ili birokrata, moje ime nije Jelko, pa da sad stanem i Bosancima solim nešto pamet. Vidim i da se organizacija protesta, naročito njen kibernetski dio, odvija veoma profesionalno. Jasno mi je, da je barem u Tuzli pametna i organizovana mreža i nadam se, da neće ukrasti proteste i revoluciju zbog suviše partikularnih interesa. To se nama na primjer u ne tako maloj mjeri desilo u Mariboru.

    Slične smo mi, da parafraziram jedan naslov, male zemlje velikih lopovluka. Vrijeme je da se kaže – dosta više ba! A onda krene tu priča kako će ko iz tog ćorsokaka. Možda ne bi bilo loše da razmijenimo mišljenja, taktike i strategije u vezi izlaska, te da počnemo da djelujemo zajedno u suprotstavljanju interesima međunarodne zajednice i naročito EU.

    Jedino šta mogu da savjetujem, kao osoba koja je dala dobar dio mariborskog i slovenačkog protestnog vala, je to da budete pametniji od nas, da ne nasjedate na medijske budalaštine, pokušaje dioba, naručene provokacije. U isto vrijeme ne nasjedajte ideji da ste svi vi isti. Niste! Između vas postoje razlike. Imajte to u vidu, jer tako ćete lakše otvarati konflikte i nadam se graditi neku ljepšu BiH. A to da sam uz vas i vaše proteste, nadam se da je to jasno.

    Razgovarala Maja Isović

    http://www.6yka.com/novost/51068/bh-protesti-iz-slovenackog-ugla-vrijeme-je-da-se-kaze-dosta-vise-lopovlucima-i-kriminalu

  73. Novus Ordo Imperorum

    Piše: Amila Kahrović Posavljak

    Parafraza svih vanjskih (a i unutrašnjih, ruku na srce) reagiranja na bh. proteste bi mogla biti sljedeća: šok i nevjerica. Demokratski buržuji su nam godinama kao papagaji ponavljali kako smo sami krivi za sve jer nemamo demokratsku svijest i sada kada smo se probudili, svi su šokirani. Prvo su se čudili što šutimo, sada se čude što se budimo.

    Zbog toga su svi poslali svoje predstavnike etničkim elitama u BiH. Kako to već biva Milanović je posjetio Hrvate ne bi li ih, u ovim kriznim trenucima socijalnog osvještenja, podsjetio da su Hrvati pa tek onda ljudi. Isto je učinio i Vučić s Dodikom. Samo su siroti Bošnjaci ostali na tankom ledu.

    A onda se desio preokret. Nakon što je popio kaficu u Tunisu, ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu je pilotu rekao neka skrene za Sarajevo umjesto Ankare. U Ankari vlada red i mir (izuzevši stanje koje graniči s državnim udarom zbog korupcijskih afera), a oni su se tamo u Bosni opet nešto pobunili pa bi ih trebalo malo smiriti. Sletjevši u Sarajevo, Davutoglu je obišao mezar Alije Izetbegovića, popio kafu i uhvatio bošnjačke političare i vjerske lidere. “Ovako ćete”, rekao je. “Ima da smirite te male što demonstriraju. Nemoj da bude belaja. Majka Turska je uz vas.” “Ali”, oglasio se Bakir Izetbegović… “Nema tu, ali”… rekao je Davutoglu. “Ovo ima da se smiri. Kako možete dozvoliti da se ljudi socijalno probude. Je li hoćete da vam se opet vrati mrski komunizam. Šta je s vama? Ako se ne smire, potamanite ih, izvedite tenkove na ulicu kao mi u Gezi parku. Demokratiju morate napraviti na čvrstim osnovama.” “Ali, mi nemamo tenkove”, rekao je Bakir. “Ama brate, kako nemate. U šta mi ulažemo godinama?” “U Srbiju”, reče Bakir. Davutoglu ga pogleda preko oka. Bakir se ispravi “I kod nas, štampate ilmihale.” Tu se Davutoglu zbuni i zaključi kako bi trebalo razgovarati sa svim stranama. Stoga javnosti obznani sljedeće:

    “Ako svako bude razgovarao sa samo jednom stranom, to bi moglo da otvori mogućnost pogrešne polarizacije. U Briselu sam također rekao da je započinjanje posjete BiH od Sarajeva, izraz poštovanja njenom integritetu i političkom jedinstvu. Srbija i Hrvatska imaju značajne i važne veze sa Bosnom i Hercegovinom i u tom smislu to su zemlje koje će doprinositi miru i stabilnosti BiH, a ujedno i zemlje sa kojima i Turska ima jako dobre odnose. Istovremeno to su zemlje s kojima smo razvili mehanizam trojnih sastanaka na najvišem nivou”

    Potom se, slijedeći svoju maksimu da treba razgovarati sa svim stranama (čime se naglasak svjesno stavlja na postojanje strana) sastao sa Željkom Komšićem, Bakirom Izetbegovićem i Huseinom Kavazovićem. Dakle, za Tursku su to sve strane. To jako liči na politiku Tome Grobara koji naglasi da je nužno da se razgovara na svim stranama pa onda održi višesatni sastanak s Dodikom iza zatvorenih vrata, a da se ostalim “stranama” ni ne obrati.

    Jedinstveni je paradoks ovih protesta bio u tome što su se bošnjački lideri neprestano pozivali na to da je situacija izrežirana izvana. A, istovremeno su raširenih ruku dočekali turskog ministra vanjskih poslova da im riješi probleme i još jednom Bošnjake poveže sa njihovim arhi-identitetom na kome godinama prosperiraju. Zato je ovaj potez bio u najmanju ruku licemjeran i otkrio je sve slabosti bošnjačkih političara. Pri tome se ne zna koji je scenario Davutogluovog dolaska u BiH gori. Jedna je grozna mogućnost da su ga bošnjački političari sami zovnuli (što liči na Dodik-Bosićevo trčkaranje Vučiću). Druga je ponižavajuća mogućnost da se Davutogluu, baš kao i Milanoviću, prohtjelo da svrati ovamo i očita nam bukvicu. Oba su scenarija strašna, bez obzira na protokolarnu uglađenost.

    Kritička javnost u Sarajevu se nije baš osvrtala na sve ovo zbog straha da bi kritiziranje bošnjačko-turskog šurovanja išlo na ruku velikosrpskoj retorici. A, to je još jedna zamjena teza. Velikosrbima, kao dijalektički pandan, baš trebaju ovakvi patronistički savezi.

    Davutoglu je istakao i da treba otkriti šta su uzroci pobune u BiH. Ova izjava zapravo krije svu socijalnu nesenzibilnost vladajućih klasa svugdje u svijetu. Sama činjenica da je Davutoglu došao da se sastane s političkim elitama koje godinama građane BiH, u ovom slučaju Bošnjake, drže u krajnjoj bijedi pokazuje da zvanična Ankara nije prijatelj naroda BiH nego prijatelj vladajućih elita protiv kojih se taj narod pobunio. A elite spašavaju druge elite, u tome nema ništa novo.

    Ovaj je iznenadni posjet poslužio bošnjačkim odlaznicima da pokažu kako i oni imaju konja za trku. A turskim je wannabe imperatorima koji tripuju da vladaju Osmanskim carstvom a ne zemljom koju potresaju strašne korupcijske afere i koja je ljetos bila pred građanskim ratom, dužnost da smire pobunu u svojoj odmetnutoj provinciji. Jer, Turska iza prijateljstva prema BiH krije isti vrijednosni i patronistički otklon koji postoji već stoljećima, a koji su prihvatili i susjedi. Odnos centra prema odmetnutoj provinciji. A, etničkim i klerikalnim elitama koje dvadeset godina jašu po leđima običnih građana jako dobro dođu posjete raznih centara. Čak i ako centri ne uspiju u svojoj namjeri da pobunjenim radnicima stave na znanje da su prvo nacion pa ljudska bića, makar će elite imati gdje otići kada im zagusti.

    Šalu na stranu. Političari u BiH samo dokazuju ono što je notorna istina o kojoj se šuti dvadeset godina. Politika u BiH ne postoji. Postoji njen surogat koji se uvijek, zahvaljujući podrškama naci-patrona iz više ili manje udaljenih centara, promovira kao nekakva državotvornost ili entiteto-tvornost. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

    http://tacno.net/sarajevo/novus-ordo-imperorum/

  74. Војин Николајевич says:

    Poznati srpski anarhista Boban Tatić demonstrativno je danas u 12:05 u svom stanu zapalio džoint u znak solidarnosti i podrške sa protestantima u Bosni i Hercegovini.Tatić je pred novinarima zapalio džoint i napisao upečatljiv status na Fejsbuku koji glasi: “Počelo je”.

    http://www.njuz.net/anarhista-u-beogradu-u-znak-podrske-protestima-u-bosni-zapalio-dzoint/

  75. Pretučen Josip Milić, predsjednik Unije nezavisnih sindikata FBiH

    Predsjednika Unije nezavisnih sindikata FBiH Josipa Milića danas su oko 14 sati bejzbol palicama pretukla dvojica nepoznatih mladića ispred Gimanzije “Fra Grga Martić” u Mostaru.

    Prije fizičkog napada Milić je ispred škole, u kojoj radi kao profesor, našao svoje vozilo s probušenom gumom, najvjerovatnije nožem, što je prijavio policiji.

    “Pozvao sam odmah policiju i čekao da dođu vulkanizeri. Bio sam kod Gimnazije, a jedan krupniji mladić s bejzbol palicom trčao je prema meni. Udario me palicom po vratu i glavi, ja sam mu uzvratio i odgurnuo ga. Palica mu je potom ispala i otišao je prema Gimnaziji. Pošao sam prema njemu, ali onda je došao drugi mladić iz smjera Desete osnovne škole, te me gurnuo i ja sam pao. Onda me je udario bejzbol palicom po ruci te je pobjegao prema Desetoj osnovnoj školi, a prvi je pobjegao prema zgradi Mostarka”, kazao je u izjavi za Fenu Josip Milić.

    Navodi kako bi jednog od njih mogao prepoznati, te da je riječ o mladićima dobi od 25 do 30 godina.

    “Jasno mi je i mislim da je svakome u ovom gradu jasno ko stoji iza ovoga i čiji je ovo izrežirani napad bio”, ustvrdio je Milić, koji je nakon napada otišao u Centar urgetne medicine Kliničke bolnice Mostar. Težina povreda još se ne zna.

    Podsjetimo, nakon nedavnih nasilnih protesta u Mostaru policija je privela Josipa Milića pod sumnjom da je sudjelovao u protestima koji su rezultirali paljenjem više zgrada. Nakon privođenja, Unija nezavisnih sindikata FBiH održala je konferenciju za novinare na kojoj je Josip Milić oštro napao HDZ i vlast u HNK-u.

    http://www.klix.ba/vijesti/crna-hronika/pretucen-josip-milic-predsjednik-unije-nezavisnih-sindikata-fbih/140214109

  76. Na mail redakcije našeg portala stiglo je pismo nezadovoljnog građanina Bosne i Hercegovine, koje prenosimo u cjelosti:

    “Koristeći priliku zdravog razuma, kao pojedinci i grupe, pozivajući se na važeće zakone i konvencije iz Ustava BiH domaćeg i međunarodnog prava, šaljemo vam saopštenje onog na šta nas obavezuje naša građanska odgovornost. Ono što mi osjećamo da Vama, kao prenositeljima prenesemo je i podsjećanje na osnovni zadatak same novinarske profesije, a to je Istinitost!

    Kao slobodni građani ove zemlje, radnici i studenti, pozivamo vas da prenesete građanima Bosne i Hercegovine da im ne odvlače pažnju raznorazni mediji u rukama onih koji vrše vlast?! Takvi mediji čije vijesti se ne smiju uzimati kao nešto povjerljvo, mediji koji su narušili i skrnavili osnove i načela profesija, prenošenja istine i poštovanja prava i sloboda kao temelja demokratskih procesa; takvi mediji raznoraznim netačnim i neprovjerenim informacijama skrivaju odgovorne za nefunkcionisanje legitimnih organa države i ostalih nivoa vlasti?!

    Grupa građana je i u nedjelju, od petka bila na ulicama, između ostalih i ispred tužilaštva zbog držanja u zatvoru i brutalnog premlaćivanja nasumičnih maloljetnika (naravno da je u “izgrednicima” bilo svakog, ali u općem neredu oni najodgovorniji su i dalje na slobodi, dok cijenu plaćaju drugi građani i djeca?!). Tražilo se njihovo oslobađanje koje je na kraju i “isposlovano” nakon što je više od hiljadu građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine (uglavnom) mirnom šetnjom blokiralo glavne saobraćajnice od Titove ulice do Skenderije i zgrada Zajedničkih institucija BiH. Građani su se povukli nakon što su “oslobođeni zatvorenici” sa dogovorenim narednim okupljanjem. Između ostalih, jedan od planova jeste bila i šetnja do Sivog Doma, zgrade JRTVS BiH. Nažalost, u nedjelju je falilo prenositelja istine, sa mjesta događanja, gdje su građani dostojanstveno iskazivali ogorčenje i nezadovoljstvo ukupnim stanjem.

    Pozivamo vas da prenesete građanima Bosne i Hercegovine da ne dopuste da ih prikuju za televizije i kompjutere jer cilj onih koji “drže politike i televizije” i jeste da ostanete kod kućete, da vidite samo ono što oni kažu. Ne dopustite da ne vidite obmane i klevete koje koriste oni koji obnašaju odgovorajuće funkcije. Građani se pozivaju da ne prihvataju “istine” od onih koji godinama uspavljuju i truju narod Bosne i Hercegovine, prečesto neistinama i naredbama određenih političkih opcija!

    Građani Bosne i Hercegovine treba da iskoriste ovo vrijeme da pozovu na razumne promjene, pokažu svijest i zahtijevaju poštovanje osnovnih ljudskih i građanskih prava tako što će odgovorni za pljačku i druge kriminalne radnje od privatizacija do uništavanja fabrika u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine biti krivično gonjeni po važećim domaćim i međunarodnim zakonima!

    Posebno skrećemo pažnju još jednom na zloupotrebljene, neprofesionalne i neodgovorne prema javnosti medije koji su očigledan i mnogobrojan iskaz nezadovoljstva pokušali i pokušavaju da iskoriste u vlastite svrhe i mogućeg (ne)uspjeha na mogućim izborima. Ovako piše nezadovoljni, ali medijski pismen građanin: “Ne nasjedajte na spinove, pozive da ne dolazite na proteste, informacije o provalničkim grupama koje pljačkaju kuće i slične gluposti. Hoće da vas uplaše, pokolebaju i kriminaliziraju proteste. Nemojte dijeliti takve statuse jer se tako samo povećava zbunjenost i kolebaju ljudi.”

    Pustite glasove nezadovoljnih građana u vaše programe, vijesti koje pravite, reportaže koje donosite…

    Naravno da je svakom razumnom građaninu dosta nasilja u ovom životu, zato šaljemo pozive na NEODUSTAJANJE od borbe za odgovarajući ustroj međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, slobodne od birokratskih prikaza koje proždiru državne i druge kase; pravnih zahtjeva na ODGOVORNOST svakog pojedinca, građanina ili “ličnosti iz političkih struktura”, po istim važećim zakonima za sve. Pozivamo pravnu državu da dostojanstveno radi svoj posao, kao i sve druge vršioce javnih dužnosti koji se svakodnevno moraju podsjećati na veliku odgovornost koju nosi posao za koji su izdašno plaćeni. Pozivamo na Istinitost i legitimne ciljeve za bolje sutra svih nas!

    U potpisu, s ljubavlju i poštovanjem, Nezadovoljni Građanin

    P.S. Pozovite prijatelje, kolege, rodbinu, sve koje znate, da se mirno i dostojanstveno nastave okupljati i izražavati svoje nezadovoljstvo stanjem u državi, unaprijed očekujući da ćete naići na one kojima je “dobro”.

    (AbrašMEDIA)

    http://www.abrasmedia.info/content/proglas-nezadovoljnog-gra%C4%91anina-bih-ne-nasjedajte-na-pozive-da-ne-dolazite-na-proteste

  77. Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce!

    Jesi li ikad doveo svog oca, majku, baku ili brata u bolnicu na Bijeli Brijeg u Mostaru, ili bilo koju drugu bolnicu u ovoj zemlji, dok su ti na prijemu recitirali šta moraš kupiti – zavoje, braunile, andole, injekcije, tariguz, a ti pamtio i zbrajao automatski imaš li toliko u novčaniku? Jesu li ti raširili svoje bijele mantile pokazujući džep u kojeg trebaš ubaciti bogati milodar, dok si čekao u strahu kako će proći zajebana operacija osobe koju voliš više od života? Jesu li ti ikad izrecitirali pretešku dijagnozu za vlastito dijete, poručujući ti da se obratiš za pomoć stranim klinikama, a ti imao novca za dobaciti tek do graničnog prijelaza na Crvenom Grmu? Je li ti dijete ikad bilo ime i prezime neke humanitarne akcije, jer je to bila jedina šansa da preživi? Jesi li imao dijete s nekoliko teških oboljenja, kojem po zakonu pripadaju lijekovi i sva moguća pomagala, a ti ništa od toga nemaš, kao ni status njegovatelja iako si 24 sata bez prekida s njim, i kad se pobuniš, iz nadležnog ministarstva ti kažu da ga daš u dom ako ne možeš skrbiti o njemu? Jesi li ikada prokrvarila usred noći u trudnoći, a doktor ti je poslao muža na istočnu obalu u Mostaru u ljekarnu koja je jedino tada radila, da kupi injekcije od dvjesto i nešto maraka, a ti si ležala u krvi s rukom u kojoj je bila zdravstvena iskaznica sa markicom osiguranja i svi doprinosi koji su godinama uplaćivani, a sve to ti je vrijedilo zakurac i veliko ništa? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva hacienda je u tom trenu mirno snila tik ispod bolnice, Lagumdžija je hladio guzicu u stanu u Dubrovniku, Bakir birao novo auto, a Dodik i Fahrica su se nekud odveli sa vlastitim avionom. A gdje si bio ti, podaniče?

    Jesi li ikada plakao u mraku jer sinu nisi mogao skucati pare za ekskurziju, ali si obećao da će vidjeti taj Prag makar ti to zadnje u životu bilo, i po prvi put u životu si od nekog posudio par stoja, koje su te grizle noćima kao najgore pčele, dok ih nisi uredno vratio radeći duplu smjenu? Jesi li ikad imao djecu diplomce, magistre i buduće doktore koji su raznosali pive i prali čaše u birtijama po gradu, dok su im pijani, oženjeni levati štipali guzicu na šanku, oni isti što ih sa svakog natječaja pošalju kući jer ima netko podobniji od njih? Jesu li ti ikad rekli da će tvoje dijete moći dobiti posao u bilo kojoj državnoj ustanovi ili poduzeću samo ako lojalan pristupi stranci, čak iako se radilo tek o zanimanju učiteljice drugog be, jer upasti na radno mjesto u školi danas je ravno provaljivanju u Pentagon? Jesu li ti djeca radila godinama bez dana radnog staža, bila izrabljivana i ponižavana od strane svog privatnog tajkuna i za najmanju pobunu bila poslana kući? Jesi li ikad imao oca koji već osam-devet godina nema ni plaću, ni zdravstveno, ni mirovinu jer je zakočen između ničega u svijetu gdje su kriminalci razjebali firme i ostavili ljude na ulici? Jesi li gledao svoju majku kako čisti tuđa stubišta? Jesi li ikad u samoći oplakao zbog svog vazda poštenog ćaće i matere i ovakvog života koji im se sručio na leđa? Jesu li ti diplomirani prijatelji išli ratovati u Afganistan samo da prežive u Bosni i Hercegovini? Jesi li ikad imao mali obrt i redovno plaćao sva davanja državi koja te slijeduju, pa bi ti inspekcija svejedno napisala kaznu, tek tako eto jer su ti zidovi bijeli umjesto žuti, a lopovu koji je ukrao milijunske iznose preko puta tvog obrta, nisu smjeli ni prići u okrug tvrtke? Ili kad priđu, obično zajedno zagrljeni odu na janjetinu? Jesi li šetao od norveške do kanadske ambasade bacajući zadnju kovanicu iz džepa, dok odlučuješ pred koju ćeš se obratiti da probaš zauvijek napustiti ova govna, samo da bi mogao majci jednom poslati sto maraka za rođendan? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva, Lagumdžijina, Bakirova, Dodikova i Fahrina djeca u tom su trenutku spavala po odredištima svjetskih koledža i jela burek u toplim uredima nadzornih odbora državnih firmi, kao da im je ćaćevina. Kao da nije. A gdje si bio ti, podaniče?

    Strašnije od svega ostalog što se događalo posljednjih dana u ovoj sjebadi od zemlje, bilo mi je gledati količinu onih koji su bez srama i obraza, svih ovih dana revno i mazohistično prodavali sebe. Kao nekome tko je godinama bio u medijskom svijetu, pogotovo stravično bilo mi je za gledati svu huškačku mašineriju, laži, podmetanja, debilne izjave, kretenizam megalomanskih razmjera, nikad luđi diletantizam, ukazanje nacionalizma i u saksiji od cvijeća, ubacivanja kosti mržnje, ovu kurvanjsku prodaju brojnih medija, sebe i svog čojstva, u prve stranačke ruke koje naiđu. Znaš, proći će jednom sve. I ratovi prolaze. Doći će i proći zemlje, ustavi, poretci, političari, uguzbe za poslove. Samo jedno nikad neće proći. Saznanje da si bio pička, onda kad si mogao biti čovjek. Da si dao svoje najbolje godine za najgore ljude koje je ova zemlja ispljunula iz sebe. Da si se rodio da budeš promjena u svijetu, a sve što si činio bilo je da im držiš gaće dok sustavno pišaju po tebi.

    Jer vidi, ne može se desiti ništa puno loše ako budeš svoj. Okej, nije popularno u Svetom Trojstvu Mahnitih Naroda. Može izgledati mazlumski. Sizifovski skroz. O da, i jebat će ti mater stranački potrčci. Puno i često. Ali sve je to neuporedivo s ponosnim pogledom tvoje majke, koja će znati na kraju svog teškog puta, da si bio i ostao ljudina, a ne stoka, usprkos svemu.

    http://www.6yka.com/novost/51154/martina-mlinarevic-sopta-bolno-i-tuzno-ali-ravno-u-srce

  78. Darko Bulatovic says:

    Interesantan dokumentarni film.

  79. Kaze neki KNJIZEVNIK, da smo mi FRESKA BALJEGA koju su zaprezna kola podijelila, da SEST BUKTINJA PLAMTE DA PRICAJU SVIMA, DA U NASOJ REGIJI SEST BALJEGA IMA.

  80. Da nasa PORESKA UPRAVA vodi evidenciju o prihodima i profitima TAJKUNA, i izvjestava JAVNOST o prekrsiocima poreskih zakona i sankcijama koje su preduzete, umjesto izvjestaja o povlascenim DUZNICIMA MILOVIM MILJENICIMA, koji duguju stotine miliona drzavnom BUDZETU, a sirotinji se ukida i struja i voda i telefom zbog pisljivih sto eura nebi bilo KLEVETA I OLAJAVANJA, ali nase INSTITUCIJE SUDSTVO I TUZILASTVO I PORESKA UPRAVA postoje radi ZAPOSLJENIH SIGURNIH GLASOVA DPS, i ne mijesaju se u svoj posao.

  81. Preko 60% proizvedene hrane u USA je iz Kalifornije.

    1949 godina.

    Na autoput-freeway 5-ca mozesh 6 sati da se vozish i samo gledash farme i plantaze svega i svacega.

    Zamisli da tih godina je bio neko pametan pa od zetske i bjelopavlicke ravnice da je napravio sistem navodnjavanja i plantaze.

    Dal bi u toj alternativi bio ko gladan tamo.

    Ali ne tu je Vlast za druge svrhe ljudima.

  82. Kad ovako bije POSLANIKE, kako bi tek prosli RADNICI KAPa, e ruke mu se zlatile ako zakuci SINDIKALCE, jer niko vise od njih nije ugasio ZDRAVIH FIRMI,
    sa njihovim zahtjevima na STALNO I OTPREMNINAMA, a obje ruke mu se zlatile ako ZAKUCI, VLADU, SUDUJE I TUZIOCE, koji od NARODA PRAVE MAJMUNE, moga bi nastavit sa GRADONACELNICIMA KOJI SU ZADUZILI GRADJANE.

  83. SRBIN-LIBERTARIJANAC says:

  84. Darko Bulatovic says:

    http://www.timetravelturtle.com/2013/08/podgorica-montenegro-review/#sthash.KJOT9HS3.TLqpoRVL.dpbs

    A vidjite FotoDEJO hahaha tu sam radio jedno vrijeme ucio ih kako da rade u PS za 10 eura na dan.

  85. Hram u Čovjeku, na 127 stranica, sažima filozofiju i način razmišljanja starih Egipćana. Potrebno je barem opće medicinsko, matematičko, pa i filozofsko znanje da bi se ta tanka knjižica mogla dobro čitati. U prvom čitanju i susretu sa takvom neobičnom tematikom pomislite da je ovdje sve bez reda. Ali nakon strpljivog proučavanja slika, usporedbi i listanja medicinskih anatomskih atlasa obuzmu vas dubina i široki opseg misli filozofije Egipćana.

    Hram u Luksoru svojom arhitekturom obraća se onima, koji su razvojem vlastite ličnosti, iskustvom i upućenošću u prirodne znanosti, bili sposobni isčitati simboliku građevine. Stari Egipćani ništa nisu skrivali, ali je posjetitelj morao imati određeno predznanje i svijest da dopre do konačnih odgovora. Hram je imao odgojnu namjenu i dokazuje nama zapadnjacima da griješimo kada tvrdimo da stari Egipćani nisu poznavali anatomiju i fiziologiju ljudskog tijela. Glavna je vrijednost hrama poučavanje i čitava je arhitektura podređena tom cilju. Ideja vodilja bila je sadržanost Kozmosa u čovjeku. Usaglašavanje ljudskog sa kozmičkim karakteristično je za stare civilizacije.

    U prvome poglavlju de Lubicz postavlja hipotezu. Kreće od gotičke tradicije i zaključuje da je raspored hrama u Luxoru sličan kanonu gotičkih katedrala, samo što su dva pilona u katedralama zvonici. Katedrala u svom tlocrtu ima dva zvonika, predvorje-narteks i lađu, koja je trostruka sa sedam prozora na čijim su zidovima prizori postaja Križnoga puta. Zatim slijedi transept, prilaz svetištu, a ostalo je rezervirano za Božje sluge. U hramu u Luxoru je identični raspored: dva pilona, Ramzesovo dvorište i predvorje, koje je dvostruki red od sedam visokih stupova s otvorenim vijencima koji čine lađu i njena dva reda od po sedam stupova, peristil se širi prema istoku i zapadu tvoreći križ-transept. Zatim slijedi natkriveni dio hrama, koji se zapanjujuće podudara s prezbiterijem katedrale. Visoki oltar je naos u kome je sveta barka i nalazi se u sobi 6, a sobe 4 i 8 predstavljaju prednji dio prezbiterija. Sobe 9, 2 i 10 i 14, 3, 15 i 17 spojene su s 12 i podsjećaju na trijem koji okružuje prezbiterij. Dvadeset i sedam niša koje se otvaraju prema sobama 9, 2, 10 i 14, 3, 15 i 17 odgovaraju zrakastim nišama. Središnje južno svetište (soba 1) u kojemu se nalazio Amonov kip smješteno je na mjestu apsidalne kapele. Očito je, dakle, da elementi kršćanske simbolike vuku porijeklo iz starog Egipta i da u tom smislu treba provesti istraživanje i u Egiptu, što je Lubicz i učinio, boraveći tamo više godina.

    Hram prikazuje čovjeka bez krune lubanje. Taj dio glave odvaja se simbolički trakom koja je vidljiva na mnogim kipovima i papirusima koji prikazuju faraone, krunom, dijademom ili spojem kamenih blokova. Dio glave iznad te trake je kruna lubanje i u njoj je smješten veliki mozak koji je dvostruki. Taj dio velikog mozga nalikuje donjem dijelu tijela kukca skarabeja, koje je isto podijeljeno na dva dijela. Važnost krune lubanje i njena simbolika ukazuju da je čovjek zahvaljujući toj podjeli sposoban shvaćati i spoznavati samo usporedbom suprotnosti. Suprotstavljanjem suprotnosti mi spoznajemo i shvaćamo jedinstvo. Veliki mozak takvom svojom funkcijom pribavlja čovjeku iskustvo, i jedino na taj način je moguće razvijati svijest. Dvojnost velikog mozga je ujedno i čovjekovo ograničenje, jer on nema mogućnosti da spoznaje apstraktno. Imanuel Kant, filozof njemačkog idealizma, naglasio je tu činjenicu tvrdeći da mi spoznajemo samo stvari kakve su po nama, a ne kakve one doista jesu. Čovjek bez krune lubanje je pretprirodni adamovski čovjek, kao i čovjek koji je nadvladao prirodu. To je čovjek u kojemu se nalazi sveukupno iskustvo. Jednostavnom simbolikom krune lubanje stari Egipćani nikako nisu izražavali tek jednostavnu ideju, već svu kompleksnost i ograničenost naše spoznaje.

    Treće poglavlje u knjizi de Lubitz je posvetio mjerilima koja su upotrebljavana prilikom izgradnje hrama. Drevni Egipćani su bili savršeno upoznati sa našim metrom, ali ga nisu koristili, jer su i u ovom slučaju ostali vjerni temeljnoj filozofiji. Ako je Kozmos povezan sa čovjekom tada su i mjerila u skladu sa njime. Naš današnji metar je odraz trenutačnosti, promjenjivosti i u skladu je sa našim racionalističkim duhom koji poštuje strogu vidljivu simetriju i kvantitetu. Zato što je Svemir neprestano u kretanju, teško je izmjeriti stalnu količinu jer se ona stalno mijenja. Puno je bitnije starim Egipćanima spoznati princip, osnovno načelo, zakon prirode, nego što im je bitna trenutačna mjera. Isto tako je i broj imao značenje općeg principa, zakona prirode, i broj 3 nipošto nije samo kvantitativni zbroj, već predstavlja cerebralnu svijest. U njemu je sadržana ideja sinteze, koja nastaje spajanjem dviju suprotnosti. Prema kršćanskoj tradiciji za stvaranje svijeta potrebno je Trojstvo u jednoj »Osobi», a u starom Egiptu ovaj se princip primjenjuje na postanak svega u Prirodi.

    U 6. poglavlju autor praktično pokazuje na koji su način poučavali i razmišljali Egipćani. Sve je neprestano u vezi s univerzalnim, sve se nadopunjava i povezuje u cjelinu. Svaki dio hrama, svaki kamen, slika, stup i reljef ima odgovarajuću ulogu u sklopu ideje koja se hramom želi prikazati. Popločanje podija u hramu je mozaik koji prikazuje ljudsku glavu u profilu. Mjerenjem proporcija lica na popločanju prema standardima egipatskog kanona ustanovljeno je da se lik podudara s proporcijama likova na raznim zidovima. Ako se prouči sagitalni presjek glave na kojemu je vidljiv položaj unutarnjih organa glave, tada je uočljivo da se na tlocrtu popločanja nalaze svi otvori koji se podudaraju s unutarnjim i vanjskim kanalima u glavi. Hipofiza, organ neposrednog intelekta smještena je na ulazu u sobu 1, gdje se nalazi središnje tajno svetište i smatrana je vratima-prolazom. Čitanje nekih dijelova, slika i tekstova nemoguće je, ako se ne protumače drugi dijelovi tih slika koji se često nalaze na drugoj strani istog zida. Takav način čitanja tekstova naziva se transparencija i odaje nam kompleksnost egipatskog načina iznošenja misli – uvijek u suglasju s cjelinom-općom idejom. Ideja koja se želi izraziti može se isčitati samo ako se pažljivo proučava cjelina hrama.U sobi 12 na jednoj strani zida uklesani su simboli za tkaninu. A u sobi 5, koja je razdvojena od sobe 12 zidom, na drugoj strani tog istog zida nalazi se nacrtana» kutija za odjeću». Ovaj zid koji razdvaja sobu 12 od 5, predstavlja, ucrtamo li sagitalni presjek lubanje preko tlocrta, »laminu cribrosu etmoidalne kosti». Olfaktorna jezgra nalazi se u sobi broj 5, a centar za osjećaj njuha u sobi 12. Olfaktorno živčelje prolazi kroz laminu cribrosu. Među cerebralnim organima najstariji je olfaktorni, a u sobi 5 na mjestu gdje je hijeroglif koji znači» kutija za odjeću», smještena je olfaktorna jezgra glave prikazane popločanjem. A ova soba smještena je točno u razini na kojoj bi se na čelu (tj. na vanjskom istočnom zidu sobe 5) trebao nalaziti Uraeus, figura svete zmije. Zmija ima najprimitivniji olfaktorni mozak. Svaka slučajnost je isključena. Egipćani su do u detalja bili upoznati sa svim tajnama ljudskog tijela.

    U 7. poglavlju opisuje se egipatski mentalitet. Autor ga opisuje kao vitalistički, ali to nipošto ne znači da metafizički ili duhovni princip upravlja Životom. Mentalitet Egipćana je neizravan što znači da je za njih stvarnost unutarnji doživljaj koji je neovisan o predmetu. Za nas i naš izravni mentalitet stvarnost je izvan nas. No, Egipćani su bili svjesni dualnosti i da sve nastaje suprotstavljanjem, pa tako i mi izgrađujemo vlastitu svijest samo iskustvom, odnosno reakcijom na stvarnost. Samo ono što smo iskusili prožima naše biće i mijenja našu urođenu svijest.

    Iako knjiga na prvi pogled djeluje baš kao da je došla iz nekog drugog vremena, ideje koje su u njoj iznesene zapravo su univerzalne i vrijede i danas. Svakodnevica čovjeka u velikoj mjeri prisiljava da se udaljuje od ovih općih ideja, ali možda bi i naša svakodnevica bila profinjenija i usklađenija sa nama samima kada bismo živjeli u suglasju sa Prirodom-Kozmosom?

    http://povijest.net/v5/osvrti/knjige/2006/hram-u-covjeku/

  86. “Sjedište duše je tamo gdje se unutarnji i vanjski svijet sastaju.” – Novalis

  87. Ne vidim razliku, 1918-25, 1940-41, 1990-96 i ove HISTERIJE oko Ukrajine, samo sto nema klanja po kucama hladnim oruzjem, sad nas KOLJU VERBALNO PO PORTALIMA, FORUMIMA I FACEBRUKU, draze im Rusko .ovno od Jamericke torte.

  88. Mene je Jamerika podnivila na Trumanova jajca i sir kackavalj, ja ne grizem ruku koja me hranila i primila stotine hiljada Crnogoraca da se takmice na otvorenom trzistu dje se postuju LJUDSKA PRAVA, od DOZNAKA je zivjelo pola CGe, sa ZAPADA, a ZAPAD mijenja PREDSJEDNIKE I PARTIJE kao donje gace,
    Rusiju pamtim kao donosioce KOMUNIZMA NA GUSENICE,
    Medjarskoj Puskas je prebjega u Spaniju,’
    Cesku i Slovacku JAN PALAH se zapalio od “SRECE”, kad su dosle BACUSKE,
    Avganistan pamti UVOZ RUSKE DEMOKRATIJE,
    Gruziju su ODGRIZLI,
    Moldaviju blokirali,
    Srbiju IZLUDJELI,
    CGu opljackali,
    postujem i volim Ruski narod, ali umirem kao Gogolj od STIDA I SRAMOTE, sto GLAVARI RUSKI CINJE SVOJIM ZIVIM DUSAMA, nekad su trgovali MRTVIM DUSAMA,
    za njih je pojedinac ravan govnu, GAZI GA LUDA TROJKA VLASTELINA SA VOTKOM U DESNICI RUCI.

  89. Ako je cijena ENERGIJE 60% od cijene tone aluminija,
    TECNI METAL umjesto ingota,
    je vredniji za tih 60%, sto otvara vrata onima koji kupuju ingot i koji ga tope,
    jer ustede tih 60%, i kupe se INVESTITORI ko muve na .ovno, to mora biti jasno svakoj budali.

  90. Da smo LJUDI A NE NACIJONALISTI, mi bi se drzali najvaznijih tema za ZIVOT NAS I NASIH POTOMAKA, da ih nabrojim.
    1. ZDRASTVENA ZASTITA ZA SVE GRADJANE UKIDANJE ZDRASTVENE KNJIZICE I OVJERAVANJA TIH GOV… .
    2. GRATIS SKOLOVANJE od prvog razreda do DIPLOME.
    3. NORMALNI AMBIJENT ZA POSLODAVCE, da moze da zaposljava i dijeli otkaze kako se njemu ku… digne, ili po KOLEKTIVNOM UGOVORU, otkazni rok najduze mjesec dana.
    4.Zastita radnika, 37,5 sati nedjeljno, 5 nedjelja odmora sa 10% regresaa od bruto plate, minimalna satnica i 100-200% za prekovremeni i sveceve i praznike, OTKAZ od NEDJELJE DO max. MJESEC DANA.
    5. SOCIJALNA ZASTITA za sve GRADJANE, 50% od prosjecne plate, na teret DRZAVE, nezaposljene , socijalno ugrozene i bolesne, teskom INVALIDIMA 50 % dodatka na PROSJECNU PLATU.
    6. CIJELU BIROKRATIJU zamit doma G……. METLOM, i zamijenit sa SUPER KOMJUTEROM ZA OBRADU PODATAKA UNOSOM MATICNOG BROJA I SIFRE.
    7. NELIKVIDNE COMPANIJE POD HITNO LIKVIDIRAT I SPALIT DA NE ZATRUJU ZDRAVE KOMPANIJE.
    8. OPSTINSKU UPRAVU I GRADONACELNIKE POD HITNO KASTRIRAT AKO ZADUZE OPSTINU I GRADJANE I NE USKLADE PRIHODE I RASHODE , VAZI I ZA MINISTRE I ZAPOSLJENE U MINISTARSTVU.
    9. SVE TAJNE UGOVORE STROGO ZABRANIT, A JAVNE NABAVKE POVJERIT RENOVIRANIM STRANIM KOMPANIJAMA.
    10. UKINUT SVE KREDITE IZ DRZAVNIH I OPSTINSKIH KASA BEZ HIPOTEKE NA IMOVINU OPSTINSKIH I DRZAVNIH LOPUZA.
    11. SUBVENCIJE ZA POLJOPRIVREDU IZJEDNACENE SA BRISELSKIM.

  91. Pocetkom XX vijeka, bilo je potrebno 40 000 kWh za tonu ili 40 MWh po 35 eura po MWh, ALUMINIJUMA,
    a 2009 14 000 kWh. ili 14 MWh po 35 eura za ELEKTROLIZU , sto nudi Pejovic .a to iznosi po toni aluminijuma 490 eura.

  92. Video klip je URADILA HRVATSKA TELEVIZIJA, odlican je pokazuje ko je Vladimir Putin,pogledajte cijo obavezno ali NAJVAZNIJE dva minuta je njegov govor u BUNDES tagu i odgovor NJEMACKOM novinaru na pitanja o NAOI RAKETNOM stitu, ja sam postavio na te minute pogledajte!!

  93. Nista skocite na 20 minut nije memorisao to sto zelim da pogledate o cemu pisem!

  94. ODMRZNITE PENZIJE ILI DIŽEMO PENZIONERSKI USTANAK
    Partija udruženih penzionera i invalida Crne Gore-PUPICG-u otvorenom pismu predsjedniku Skupštine i Vlade Crne Gore,traži odmrzavanje penzija od 1.7.2014.godine,uprotivnom,pozvaće penzionere,invalide i simpatizere da ustanu na bunt za zaštitu svojih prava.Gospodo predsjednici,davno je bio 20.februar 2011.godine,kada je poslednji put,simbolično povećana penzija za utješnih 2,6% pa su tako povećane najmanje penzije porasle na 100.40 E,a samo struja ,prema podacima Regulatorne agencije za energetiku „za tri godine poskupljuje za 34%“.Penzioneri ne traže nemoguće:tražimo zaradjeno,uštedjeno, i tražimo ukidanje diskriminatorskog zakona o zamrzavanju penzija,od polovine ove godine,a onda redovno uskladjivanje.Treba li podsjećati uvažena gospodo,da 70% crnogorskih penzionera prima ispod 275 E,koliki je prosjek,a oko 3500 penzionera prima manje ili 100,40 E,kolika je najmanja CG penzija.Pitamo vas gospodo poštovana,koliko bi dana-sati vaša porodica mogla da preživi sa tim iznosom.Može li džepararac od 100 E vašem djetetu biti ne za mjesec več za par dana.Jeli vam naormalno da se za prosječnu cg penziju može kupiti trećina minimalne potrošačke korpe,ili jedva osmina za najmanju cg penziju.Razmišljate li kada o tome?Jeli vam mirna savjest?Ne prihvatamo izgovore vaše da „ nema novca“.Ima!Smanjte putne troškove brojnih putnikovića i šećkovića koji godišnje od putovanja zarade dva puta više od redovnih primanja,koja opet,nijesu mala.Penzioneri,a i ostali obični gradjani nemaju mnogo koristi od posjeta važnim spomenicima Rima ili Pariza od strane naših dužnosnika ili činovnika.Nama nije do šetnje.Mi smo gladni,goli,bosi.Neshvatljivo je za zdrav razum,a onda i žalosno da dnevnica za službeno putovanje premašuje iznos prosječne penzije.Smanjite porcije vašim krkalovićima i kafedžićima.U restoranu jedne viskoke institucije kafa se pije za smiješnih 5 centi.To neko mora da nadoknadi i plati.Zna se ko.Takvih cijena nema ni u Tadžikistanu,gdje su uglavnom energenti besplatni.Jadnog našeg rekordera po broju stanova i razumljivo brojnom komšiluku,iza ledja zovu kratko „Komšija“.I nije on sam.Ima još komšića,gomilanovića,glavatovića i vezirovića.Grozno je da pojedini čarapići i veš-ovići sirotinjskim novcem kupuju čarape i veš za svoju upotrebu.Odvratno je što imamo mnogo prebiračevića:jedni po funkcijama,drugi po kontejnerima.Jeli normalno,odgovorna gospodo,da telefonski računi pojedinaca budu veći od prosječne penzije,sve o trošku sirotinje.Pojedini kurtovići i kresojevići imaju vremena i za zabavu u svojim kabinetima u toku radnog vremena.Šta bi od prozivki ljubavnica da su pojedini iznijeli značajnu sumu novca u Lugano,Kipar,Sejšeli.Šta radi tužilac nebilo ga takvog nikada više.A onda će nam razni globarevići smišljati modele kako popuniti rupe u budžetu.Neshvatljivo je da pojedini ministri pokrivaju više funkcija i da pri tome za svaku budu plaćeni iznosom,koji je često veći od prosječne penzije.Drsko je i neopravdano zaposlenim licima posebno plaćati izradu akata.Zamislite da se učiteljima,nastavnicima,preko redovnih primanja plaća izrada planova,programa za rad ili u drugim oblastima gdje se svaki posao mora osmisliti,i isplanirati uz odredjena akta.Nije dobar izgovor da se sve to radi po propisu,po zakonu kojeg sami donosite sebe radi.Smanjite luksuzne vozne parkove,platite ponekad i gorivo iz svog džepa za prevoz supružnika i djece u školu ,na fakultet,kod doktora,na pijacu,na more,na svadbe i sahrane i sl.Za Švedsku ministarku koja stanuje u zgradi u kojoj žive i naši gastajbajteri,dolazi da pereveze do vlade auto Korsa,malolitražno i jevtino vozilo.A kako se mi odnosimo prema novcu poreskih obveznika.Poštovana,najodgovornija gospodo,vidite li duboki jaz izmedju IMAMOVIĆA I SIROTANOVIĆA.Kod ovih prvih se javlja prezir i gadjenje prema ovim drugima,otuda:“bitange,budale,lažovi,ludaci“ i drugi.
    U namjeri za inicijativu o ukidanju Zakona o zamrzavanju penzija,PUPICG očekuje snažnu podršku u Parlamentu od poslanika SNP,kao dokazanog zaštitnika penzionera,invalida i osiromašenih.Očekujemo naravno podršku DF,te Poztitivne i Liberalne partije,koje proklamuju pravdu i jednakost.Podršku očekujemo konačno i od SDP,uprotivnom obistinila bi se tvrdnja da je i ova partija odgovorna za sve nedaće i nepravde prema brojnoj ,a u izgradnji zaslužnoj populaciji,danas zaboravljenoj i poniženoj.Svaki novi zakon kojeg najavljujete ,sve je lošiji za sadašnje i buduće penzionere.Broj penzionera raste.Broj zaposlenih po penzioneru opada.Nije izvodljivo da se svake godine zadužujemo za isplatu penzija,a prošle godine je nedostajalo 40% sredstava.Podnesimo sdolidarno teret krize i nemaštine.Dosta nam je folirantskih obećanja.
    GENERALNI SEKRETAR PUPICG Prof.Radisav Korać

  95. Da sam ja GRADONACELNIK PODGORICE,
    ja bih VAM dao sledecu PONUDU I OBECANJA,
    1. Svakom PORESKOM OBAVEZNIKU godisnji izvjestaj PRIHODA I RASHODA IZ GRADSKOG BUDZETA.
    2. Zatvaranje MUGIJEVE DEPONIJE , 70% reciklaza, 26% spaljivanje smeca za potrebe daljinskog GRIJANJA I HLADJENA, i SKIDANJE SVIH KLIMA UREDJAJA NAJVECEG RUGLA FASADA PODGORICE.
    3. Obecao 50% elektricne ENERGIJE iz SOPSTVENIH IZVORA, HIDRO-SOLARNE-BIOMASE-SMECA I VJETRA, i smanjenje CO2 za isti procenat.
    4. Izgradio AKOMULACIONO JEZERO u gornjem toku MORACE ili CIJEVNE u saradnji sa Albanijom, i obezbijedio VODU bez utroska EL-ENERGIJE I PUMPI za sve gradjane i okolinu.
    5. Svim roditeljima obezbijedio mjesto u JASLICE, OBDANISTA, ZABAVISTA i PREDSKOLSKI RAZRED PRI OBDANISTU.
    6. Svim penzionerima mjesta u STARACKE DOMOVE, koji prepisu stan ili kucu OPSTINI, a naslednike ostave bez naslestva , neka se DJECA SAMA NAUCE DA RADE I STEDE.
    7. Svim PREDUZETNICIMA bih obezbijedio prostor za najnizu STANARINU po m2, ko ima DOBRU BIZNIS IDEJU, i popust od 50% na struju i vodu prvih 3 godine
    8. Svim SPORTSKIM udruzenjima, prostorije za administraciju i terene za trening koji imaju vise od 100 clanova.
    9. Za svaku rupu u na asvaltu, bih ponudio GRADJANIMA 50 eura, koje bih oduzeo od UPRAVE ZA GRADSKU PUTNU MREZU ili licno DIREKTORU OD PLATE.
    10. Svako pogresno ocitavanje VODOMJERA, bi potrosacu donosilo nagradu od 100 eura, oduzetih DIREKTORU VODOVODA OD PLATE.

  96. “Nećete mi zamjeriti, imam tremu, ali ću vas nešto zamoliti. Evo ovdje smo večeras i uvijek se družimo, ja sam u svako vrijeme tu sa vama da poštujem i da vas ispoštujem, ako nisam i prošle godine i pretprošle i svake, ne samo s pred izbore onda sam ja loš čovjek. Ja uvijek sam spreman da poštujem i tako mi se i vraća. Hvala Donjogoričanima, hvala draga građanima. “Imam jednu molbu, imam jednu molbu za sve vas, a to je 25. maja da lagano izađemo na birališta, da naši građani i ovo koji podržavaju ovu listu… listu, za koju smo večeras ovdje svi, izađu da naši birači i mi smo završili posao.” – Milenko Mugoša

Odgovori na Duboki uvid u nas same Poništi odgovor

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.