Izvor: PCNEN
Od kad pamtim, hladnijeg i kišovitijeg aprila nije bilo.
Tridesetog avgusta prošle godine je osvježilo, ali se narod opet uželio vrućina. Građane više ni ja neću pominjati jer su oni izbačeni iz upotrebe, čak i retorički. Ostao je samo narod tj. „poštovani narod“.
Poštovani narod izluđe. Hladno je, dugo smo bili zatvoreni – ovako i onako, ogrijev je potrošen, narodu treba malo topline i sunca. A njih ni na vidiku.
Od kada je osvježilo, baš dobro, poštovani narod grije jedino nacionalizam i šovinizam. Zagriju ga i izbori, poput onih u Nikšiću, kada su se mnogi ozbiljno zabrinuli da vatre ne bude i iz oružja. Kako je sve, ipak, pod kontrolom, nije zapucalo, iako je mrtvih bilo – na desetine. A stotine zaraženih kovidom-19 kao posljedicom odsudne “bitke za Nikšić“. Epilog je da ni poslije četrdestice pobjednici ne mogu da se dogovore o bilo čemu, izgleda, pa ni o mjestu gradonačelnika, ali to vješto kriju. Zbog porodica žrtava, valjda. Ne samo onih bioloških i stvarnih, već i onih koji su bili obični vojnici u toj bici – a to je poštovani narod, koji će opet stradati – sva je prilika.
Od osvježenja, međunacionalne tenzije u Crnoj Gori iz dana u dan samo rastu. Idu do pucanja. Novi krive stare, stari nove. Mržnja prosto ključa, a jedina rentabilna grana privrede postala je izrada i prodaja zastava. Zastave idu kao alva u Ramazanu, koji je možda krivac za ovako (ne)vrijeme, jer „kako prvog dana Ramazana, tako će biti do njegovog kraja“.
Posla je sve manje i manje, pa je mahanje zastvama postalo zanimanje. Za većinu volentersko, a neki, čujem, dobijaju bogami i honorar.
Da li je krivac za ovakvo stanje stvari stara vlast i „udba“ ili nova, ni ja ne smijem iznijeti stav. Jer svaki stav ako nije po volji „našim“ ide na ruku “njihovim”, postaje opasan i izdajnički. A neko jeste kriv, to je sigurno. Za tango je, zna se, uvijek potrebno dvoje.
Građani Pljevalja bošnjačke nacionalnosti su u strahu. Velikom. Opravdanom ili ne manje je bitno, ali to je činjenica. Na koju niko ne obraća pažnju. A i oni su bar manji djelić tog poštovanog naroda, zar ne?
Snimak sa protesta ispred CB Pljevalja je jeziv. Ne toliko zbog skandiranja koliko zbog istinskog razloga protestovanja, a što se jasno moglo čuti u prvom dijelu objavljenog snimka.
Juče čitam na patriotskom portalu „Antena M“ da će za 21. maj razviti najveća crnogorska zastava na svijetu, površine 5 000 kvm, dimenzija 100 x 50 m, teška 700kg! To je jedna od glavnih vijesti. Prije toga je pleme Kuči iznijelo najveću srpsku zastavu, dugu 60 metara, što je bila glavna vijest još patriotskijeg portala in4s. Poštovani narod je očito poludio od stimulansa, dok se dileri koji mu prodaju opijate baškare u nekim od svojih brojnih stanova ili vikendica.
Ovoliko velike zastave su opasne kao bomba. Mogu da uguše one koje ih nose ako nesmotreno rukuju sa njima!
Ništa većinu tj.poštovani narod ne ubija bolje od ovako iskazivanog „patriotizma“, a bogati onu manjinu koja mu ga nameće.
Juče čuh i da srpski Partrijah Porfirije dolazi u Crnu Goru na potpisivanje temeljnog ugovora Crkve sa Crnom Gorom. I streknuh. Ko će izdržati još jedno obostrano barjačenje, optuživanje, izlive mržnje, napetosti do pucanja, blokade, barikade, policijske kordone, povike, uzvike, vrijeđanja? A sve to nas pri ovoj posjeti, izvjesno je, čeka. Uz „smirivanje strasti“ od strane, prije svih Vučića i Đukanovića – ali i ostalih, polivanjem benzina na već rasplamsalu vatru. Dešavanja oko „bitke za Nikšić“ će izgledati benigno pri onome što nas čeka za vrijeme posjete Partrijarha. Svi su toga svjesni, ali, eto, vole da se igraju vatrom, ložeći poštovani im narod.
Jedva čekam da sunce opet grane, počne nemilosrdno da prži, uprkos sve većoj rupi. Ozonskoj, mislim. Predugo je svježe. Proljeće baš kasni. Možda je Ramazan kriv za sve?
Izvor naslovne fotografije: Sharpener © Vladan Nikolić