Zašto u Crnoj Gori nema ljevice?

KolUMnična Borba
Piše: Luka Nikolić

Poput svih balkanskih državica trećeg reda, Crna Gora je bogata političkom desnicom. Demokratski front, Demokrate, Prava Crna Gora, marginalne poluformacije sa oba pola poput Ne Damo Crnu Goru i Patriotsko Komitski Savez… Tu je riječ o radikalnoj ekstremističkoj desnici koja često baštini ultra-konzervativne, šovinističke, klerikalističke, anti-civilizacijske, pa čak i fašističke ideje, iako je vrijednost te riječi žestoko devalvirala tokom proteklih godina. Koliko god svakome iole razumnom ovaj ešalon bio stran, logika političkog djelovanja je savršeno jasna i legitimna: među slabo pismenim narodom, nerazvijene političke kulture, najlakše cirkulišu ideje radikalne desnice jer potenciraju emocionalnu i afektivnu stranu politike, umjesto onu racionalnu.

Kako se približavamo političkom centru, imamo skup stranaka koje bi trebalo da budu lijevi centar ili čak i više u lijevo, ali su svojim djelovanjem dokazale da suštinski prate pozicije desnog populizma. To su Demokratska partija socijalista, Socijalistička narodna partija, Socijaldemokratska partija, Socijaldemokrate. Svim navedenim subjektima je zajedničko da su socijaldemokratiju izjednačili sa navodnim antifašizmom koji se praktikuje prilikom raznih obljetnica i oličen je u mantri da je fundament moderne crnogorske državnosti antifašizam. Tokom ostatka godine, dakle u 362 dana kada antifašizam pada u drugi plan, ovi subjekti se odlikuju praksama konzervativne desnice i čak često iskliznu u ekstremni domen partija iz prethodnog pasusa.

Najviše što crnogorska politička scena ide u lijevo su dvije partije nevelikog obima, URA i LP. Kada kažemo najviše u lijevo, to uopšte ne znači da te dvije partije predstavljaju ljevicu. Iako načelno i formalno URA zastupa zelene, a LP neoliberalne politike, ipak se kroz praksu može zaključiti da su oba subjekta klasični centar. LP ima sličan problem kao nekada LSCG (bez poređenja, dakako), a to je kako pomiriti liberalnu bazu sa centriranjem djelovanja oko legitimnog projekta izgradnje jake suverene države. Naravno, logičan odgovor su integrativni procesi, ali programsko zalaganje za njih ne može poništiti određeni stepen podrške internim oligarhijskim tendencijama. Sa druge strane, URA osim na papiru nema čak ni marginalne veze sa zelenom ideologijom. Na početku promovisana kao pokret, brzo se pretvorila u catch-all političku partiju spremnu da potpisom stane iza odluka kojih se ne bi postidio ni Novak Kilibarda sa početka devedesetih godina. Dakle, partija fluidne ili nepostojeće ideologije, kao i mnoge ranije pomenute u tekstu, praksom oblikovane u (desni) centar.

Takozvane manjinske partije nisu predmet analize jer su nespojive sa ustavnom kategorijom građanske države. A i da jesu, instant bi ih mogli svrstati u desni centar. 

Jasan je zaključak predmetne analize: u Crnoj Gori ne postoji ljevica! Više je razloga za to, od kojih neki i nisu isključivo produkt toksične političke situacije u zemlji.

Prvo, na evropskom nivou ljevica je izgubljena zadnjih dvadesetak godina. Uz povremene uzlete, gotovo je nemoguće sresti isključivo lijevu vlast, a kada su u igri mješovite koalicije, ljevičarske partije su obično manji partneri. Panevropsko djelovanje oličeno u ALDE i Zelenima više liči na političke grane think-tankova, tj. fabrika za lukrativne poslove. Prirodno je da u takvim okolnostima akteri u Crnoj Gori odlučuju da idu ako ne programom, a ono praksom u desno.

Drugo, savremena ljevica je oličena u konceptima tehnološkog razvoja, decentralizacije političkog odlučivanja i korišćenju građanskog otpora kao sredstva političke borbe. Sve to sažeto znači da ljevica, pogotovo radikalna, formira pokrete umjesto partija što dovodi do (makar srednjeročnog) odsustva finansijskih benefita za nosioce i članstvo. A postavlja se logično pitanje može li se u Crnoj Gori zamisliti iko u politici bez vješanja o budžetsku sisu. O tehnološkom razvoju je besmisleno i govoriti u državi đe ogromna većina ljudi još uvijek vjeruje da je Isus bezgriješno začet. Rječju, djelovanje na ljevici je često neisplativo i finansijski i stranački.

Treće, lijevu ideju su ugasili čuvari komunističkog trezora. Nakon 45 godina predanog rada komunističke nomenklature na tome da i nerođena đeca zamrze sve što se predstavlja kao ljevičarsko, izgleda kao sasvim logično da je pad Berlinskog zida donio klerikalizaciju, ekstremizaciju i polarizaciju društva. U takvim okolnostima jako je teško formulisati lijevu politiku a ne biti optužen za titoizam i komunjarstvo. Pogotovo u uslovima kada čak i iskreni ljevičari bivaju uvučeni u zamku da brane određene avnojevske tekovine.

Konačno, perspektiva za pojavu istinske, moderne ljevičarske struje je slaba, ali postoji. Grupa mladih ljudi, organizovanih oko konkretnih problema, bez političkog iskustva i bez liderstva u klasičnom smislu će kad tad izaći na scenu. Da li kao nova Siriza, Podemos, Piratska stranka, DiEM25 ili čak Occupy, ostaje da vidimo. Ono što sa sigurnošću možemo da tvrdimo je da do pojave jakog lijevog političkog aktera, trenutna situacija u Crnoj Gori neće imati alternativu jer, koliko god gordo zvučalo, sada su svi na istom zadatku.   

Tagged

5 thoughts on “Zašto u Crnoj Gori nema ljevice?

    1. Ne vidim razlog uopšte zašto LP je najbliža ljevici. Pa neoliberalizam je sve samo ne ljevica. Osnovna podjela prema staroj definiciji na ljevicu i desnicu je u tome što ljevica smatra da sredstva za proizvodnju treba da budu u društvenom vlasništvu ( Nikom ne pada na pamet na cg političkoj sceni da otvori malu državnu fabriku sa zaposlenih 50 ljudi nego svi stvaraju uslove za buduće investitore, ako su neke državne fabrike u SFRJ bile nerentabilne to ne znači da je to a priori loša ideja).

      1. Dobrim dijelom sam saglasan sa tekstom g.Nikolića, ali i mene buni dio u vezi LP. Takođe kao neko ko nije verziran u političkoj teoriji, mogu reći da mi je blisko i Vaše tumačenje, može se reći u osnovi, opšteprihvaćene podjele na ljevicu i desnicu.

  1. Postoje dva ili tri veoma problematična određenja.

    Prvo, nije sve što ima srpske elemente ili gaji pozitivan odnos prema crkvi, desnica. U suprotnom bi grčki i italijanski komunisti bili desnica (veza sa crkvom i/ili hrišćanstvom), a oni su ljevica ili krajnja ljevica. Ovo je u vezi sa nespretnim stavljanjem Demokrata u korpus desnice (još nacionalističke i ekstremne, opa!), koji definitivno to nijesu. Ova partija kombinuje konzervativniju formu liberalizma i liberalni konzervativizam, što ih stavlja u desni centar, ali ima neke socijaldemokratske i velferističke programske elemente, što ih na kraju prilično čini partijom ekonomskog centra. Njihove gotovo patetične kampanje o pomirenju i miru, naglašenom pravoslavno-katoličko-muslimanskom bratstvo-sestrinstvu, odbacivanje jednonacionalnog koncepta, apsolutno ih čini partijom centra i u socijalnom kontekstu, a nikako partijom desnice, pa ni desnog centra. Ta partija je manje nacionalna u odnosu na DF, ali i u odnosu na SDP, kao i današnji DPS. Sa time se slažu i neki inostrani analitičari koji nemaju averziju prema bilo kakvim etničkim ili vjerskim zajednicama u Crnoj Gori, pa su Demokrate označile “liberalima” i “centristima”.

    Drugi promašaj je određenje Liberalne partije. Oni su ekonomski u svom programu veoma neoliberalni, pa je nejasno kako oni ili bilo koji drugi klasični liberali mogu biti smješteni u ljevicu. Ujedno, ovi liberali su najnacionalističkija partija među “crnogorskim nacionalnim partijama” (koje sebe uglavnom samodefinišu građanskim, što nijesu u praksi) u parlamentu, uz SDP pod vođstvom gospođe Vuksanović… Glavna tema Liberalne partije već godinama jeste “nacionalno pitanje”, a čak žele da neke fašiste i kolaboracioniste posmrtno odlikuju jer su ove istorijske ličnosti bili nacionalni Crnogorci. Ujedno, ova partija rado sarađuje sa Patriotsko-komitskim pokretom, koji je definisan od različitih analitičkih subjekata kao partija desnice sa elementima radikalne desnice. Stoga, neki ne-srpski i ne-crnogorski strani analitičari ih definišu “nacionalnim liberalima”, što ih smješta u desni centar. Slično je konzervativno-nacionalno krilo liberalne partije FDP u Njemačkoj, a ta partija sa svim svojim frakcijama danas na kraju dana čini partiju desnog centra.

    I samo da dodam: URA je partija progresivnog socijalnog liberalizma (tzv. lijevog liberalizma), koji se inače kreće između liberalnog centra i socijaldemokratskog lijevog centra, a tu bih i njih stavio. Slični su Socijalni liberali u Danskoj, koji su definisani kao partija centra koja naginje na lijevi centar.

    1. Hvala vam na komentaru, kao osoba koja se akademski bavi političkim naukama već deceniju, potvrđujem gotovo svaku napisanu riječ (na primjer, nisam saglasan sa analizom oko političkog centra; sa grupom akademika na Karlovom Univerzitetu u Pragu trenutno razvijam poststrukturalističku teoriju o centru kao desnici, stay tuned, ako se sretnemo u virtuelnom svijetu, proslijedim vam).
      Međutim, izgleda da ste promašili poentu teksta. Naime, njegov cilj je između ostalog bio da namjernom ideološkom/političko-programskom konfuzijom pokaže kako te odrednice u Crnoj Gori nisu bitne i da u krajnjem ne postoje osim na papiru. Jer ako uzmemo kao fakat da je svaka ideologija fluidna, ‘relativno čvrst skup ideja’ kako bi rekao Altiser, u Crnoj Gori je čak i to obesmišljeno zato što sve političke partije šetaju sa ekstremnog spektra preko centra u drugi esktremni spektar na dnevnom nivou…
      Konačno, upravo zbog toga što su partije izolovale svoje djelovanje u goli interes, te time diktum pragmatizma, svaka pojava radikalno lijevog bi bila medijski i faktički dovedena na nivo Bader-Majnhofa. Zato što bi bila jedina prijetnja dobro ukorijenjenom sistemu koji će se održavati dok god na sceni imamo političke partije kao prazne označitelje.
      Još jednom zahvaljujem na komentaru!!

Odgovori na Futur Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *