Narodna (ne)volja

Čujemo ovih dana ,uz mnogo nesnosne buke, kolika je briga crnogorskih političkih partijanera za “narodnu volju iskazanu na izborima”. Poginuli bi za odbranu te volje ‒ one kakvom su je samo oni zamislili. A zamislili su je kao neku apstrakciju koja samo njima pripada da je brane i čuvaju, a svi ostali, neki tamo drugi, izdajnici, klasični su mrski neprijatelji koji zabadaju nož u leđa pravednicima i nevinašcima u novoj manje-više (ne)reformskoj vlasti. Da budemo odmah jasni, kod nas u Kotoru se to kaže ‒ “prde lude”. To je najpribližniji jezički izraz za ovu sramotu koju gledamo i slušamo već neko vrijeme.

URA, “Zdravkovići”, SNP i Demokrate pokušavaju svim silama dokazati da se njihov javni nastup ama baš ničim ne razlikuje od onog koji je bio imanentan nekada jakom DPS-u ili još jačoj praonici mozgova kakva je bila Slobin SPS. Bez ikakve odgovornosti za javnu riječ i za odnos prema svojim članovima koji ne dozvoljavaju da se u njihovo ime na ovaj način vodi politička borba, koja obesmišljava svaki proklamovani postulat donešen u procesu stvaranja političkih grupacija koje pominjem, liderstva partija svoje neriješene lične odnose, čak i van politike, pretpostavljaju javnom dobru za koje su ovlašteni na izborima da ga poštuju.

Glasali su ih GRAĐANI, ma kako jadno taj sinonim izgledao u crnogorskim uslovima, niko drugi do oni. To odmah obesmišljava čak i formalno korištenje termina “odbrana izborne NARODNE volje” kojom se uglavnom služe kada napadaju suparnika ili od koje se brane (URA). Jasno je da niti jedna od partija, čak ni cijeli DF, nije glasao samo jedan “narod”, šta god podrazumijevali i koliko god njih podrazumijevali u taj “narod”.

Od te pogrešne premise proizilazi i sva dalja ništavnost njihovog političkog iskaza. Nikoga oni ne brane iz naroda, brane samo svoje manje-više visoke ili visočije karijerne pozicije. I da smiju to tako reći bilo bi svima lakše prilikom svarivanja posljedica gledanja i slušanja njihovog borbenog javnog nastupa. Ovdje me baš previše i ne zanima ko je prvi počeo, mada imam neke ideje o tome, i ko je manje ili više krivlji ili odgovorniji za pad Vlade koju su građani teškom mukom izborili da bude u većini u odnosu na reprezente drugih građana koje je definitivno bilo briga za pustoš u kasi i institucijama koju je decenijama stvarao, i ostavio, DPS sa satelitima.

Fakat je taj da je ova Vlada eksperata još u nastanku proživljavala javno proklamovanu opstrukciju najbrojnije parlamentarne koalicije koja je glasala za nju ‒ DF-a. Teško je bilo očekivati da će se, nakon one kalvarije pod DPS-om, formirati parlamentarna većina koja liči na željeni supstitut, ali ovakav cirkus u vođenju nije bila “narodna volja”, to sigurno. Dakle, svi pobrojani imaju svoj dio udjela u svemu što gledamo. Mislim ponajprije na krivicu i odgovornost za neučinjeno u domenu onoga što im je palo u dužnost, i iz čega su uzeli privilegije za sebe i svoje partije i najbliže srodnike, i nadam se da nisam jedini koji poziva da se na nekim sljedećim bojištima jasno i odlučno kazne za sve (ne)učinjeno iz domena građanskih očekivanja od nove Vlade.

Bilo bi idealno da se formira neka nova politička opcija kroz koju bi, na osnovu svega onoga obećanog što nisu ni pokušali uraditi sadašnji upravitelji, a što ne bi bilo teško popisati u ne previše zahtjevnoj analizi, mogli dobiti agendu po kojoj bi djelovali i koje bi se odgovorno držali. Postojeći izabranici su najviše mašili u toj ODGOVORNOSTI jer su, sasvim lagodno za njih a sasvim pogubno za građane, uzeli da se od svega obećanog skriju pod skute crkvenih mantija ‒ organizacije i ljudi koji su stvoreni da pravdaju sve loše urađeno na zemlji još tamo od pamtivijeka. Čim idu tamo po savjete i milost ne možete pogriješiti da su ‒ ili mnogo grešni ili nevjerovatno neznaveni i nesposobni za posao za koji su se kandidovali.

O budžetu su raspravljali cijela dva dana, a o temeljnom ugovoru i zakonu o religijskim zajednicama raspravljaju pune dvije godine nesmanjenom silinom sopstvene bandoglavosti. Trešnjica na tortu je današnja najava premijerova da je odjednom Duh sveti spremio pravno i tehnički “Temeljni” za potpis sa SPC što je pozdravio, sada već legendarni, Dritan aga odlaskom u Beograd na kanabe kod patrijarha Porfirija. Da, time su nas počastili danas u nepuna 24 sata.

Tragikomičnost momenta se ipak najprije ogleda u tome što je jedna od partija za koju smo do skoro mislili da je konačno na putu da je, na radost ljepote ljudskog razuma, više nema u našim životima ‒ radi se naravno o SNP ‒ sada ponovo u fokusu pažnje javnosti, iako se sa udaljenih galaksija vidi da nešto muljaju sa “izborno-narodnom voljom” na način da lažu kao “kad su mali bili”. Da li je moguće da smo toliko jadni kao političko društvo da nam skeleti SNP-a ispadaju iz ormara kao odjednom podobni komandanti nove političke misli koju promoviše Dritan Abazović u namjeri da sebe i svoju partiju postavi u centar svih zbivanja, sada i po svaku cijenu, pa i po cijenu pokušaja da sopstvene građane zaglupljuje pričama kako je SNP moderna evropska partija koja prepoznaje momenat, a kako su donedavno mrski sateliti DPS-a poput manjinskih lidera Bošnjaka i Albanaca najednom i oni evropejianci skandinavskog tipa a ne, kako mnogi misle, zadrigle politikantske protuve koje zarad karijernih pozicija prodaju ostatak ugleda i imena svojih zemljaka i predaka. Pritom gazi dostojanstvo crnogorske države odlazeći  kao potpredsjednik Vlade (ali privatno) na noge patrijarhu srpskom Porfiriju u Bijograd nudeći mu bolju verziju “Temeljnog” nego što će mu je ponuditi apostolski Zdravko Krivokapić.

S obzirom na umiješanost crkvenih velikodostojnika SPC, nije pogrešno reći da se kod nas piše neka groteska koja aludira na Danteovu BOŽANSTVENU KOMEDIJU, bar imenom. Da ne bi bilo zabune, malo je to daleko od Danteove briljantnosti, nazvaćemo je ipak pravim imenom ‒ BOŽANSTVENA TRAGIKOMEDIJA MONTENEGRINA. Groteska u bezbroj činova.

Istaknuta slika: Tragična i komična maska grčkog teatra, predstava na mozaiku u Hadrijanovoj vili