Profesor Đorđe

Čovjek neće biti slobodan sve dok posljednji kralj
ne bude zadavljen crijevima posljednjeg popa
Voltaire

Citatom iz uvoda, početkom milenijuma, počeo je svoja predavanja iz Istorije umjetnosti profesor Đorđe Kadijević. Imao sam tada sreću i zadovoljstvo da odslušam četiri semestra njegovih predavanja u sali za projekcije Dunav filma, nekadašnjeg giganta naše filmske produkcije, u ono socijalističko doba.

Kadijević je, prije svega, široj publici poznat kao reditelj kultnog horor filma Leptirica. Ova predavanja, pokazaće se, ostavila su na prisutne onaj duboki, veoma rijedak, utisak duhovne i intelektualne epifanije, proviđenja. Ona vrsta otkrića kad sve što ste do tad znali o nekoj materiji poprimi potpuno drugačiju dimenziju.

U svijetu su se – nastavio je onda Kadijević, nakon ove Voltaireove mentalne bockalice – do sad desila samo dva istorijski nemjerljiva fenomena, ako gledamo zapadni dio svijeta kojem pripadamo. Dva fenomena koja su uticala na smjer epoha nakon njih. Koji su to fenomeni, šta mislite?

Sjećam se komešanja među slušaocima. Mnogi su dobacivali: grčka, rimska, egipatska civilizacija, pa kako samo dva… Đorđe je saslušao šta ko ima da kaže, u maniru čovjeka koji ništa ne izgovara olako, sa onom sigurnošću koju odaju ljudi od velike erudicije i iskustva, koji svoja izlaganja pripremaju veoma metodično. I onda je došao taj trenutak proviđenja, koji će natjerati mnoge studente filma da odlažu sve obaveze kako bi neizostavno slušali njegova predavanja.

Da, sve je počelo u Egiptu, u starom Egipatskom carstvu, sa faraonskim ustrojstvom, sa piramidama, sfingama, hijeroglifima i slikarstvom. Vladar kao Bog-Otac na zemlji. Grčka i kultura antičkog Rima, Srednji vijek i Humanizam i renesansa, oblikovali su krupnim potezima civilizaciju Evrope, kroz umjetnost, nauku i prosvjetu. Ali ih ne možemo nazvati epohama koje su iznjedrile nekakvu radikalnu civilizacijsku prekretnicu, poput civilizacije drevnog Egipta.

U sali je inače uvijek bio potpuni mrak. Radi konteksta, napominjem da je to bio period nedugo nakon ubistva srpskog premijera, dakle prilično haotično vrijeme. Gotovo sakralna tišina u kojoj je tridesetak studenata slušalo predavanja: fenomen inače vrlo rijedak na fakultetima umjetnosti. Đorđe je svojim besjedama proizvodio takvu magiju. Jedina svjetlost dolazila je sa projektora sa slajdovima, koja je starom profesoru davala pomalo mitski oblik.

Drugi i jedini veliki epohalni iskorak do danas desio se 1789: Francuska buržoaska revolucija! Po prvi put je srušen kult do tad neprikosnovenog Vladaoca-svedržitelja, Boga-Oca na Zemlji!

Zato Voltaire u uvodu. I ne samo zato…

Kroz ova predavanja naučio sam jednu veliku stvar. Jedina “materijalna” istorija, koja ne prepričava proteklo vrijeme, nego mu konkretno svjedoči, jeste istorija umjetnosti.

U otužnoj zbilji ove svakidašnje balkanske žabokrečine, u kojoj se postulati civilizacijskih tekovina gotovo decenijski redefinišu i preispituju – a jedina konstanta je pleme, mit o slavi, krv i tlo – sjećam se sad Đorđevih predavanja i uzimam, za primjer, dva velika slikara; iskrsavaju mi dvije slike iz tog niza slajdova, a koje tako odgovaraju ovom vremenskom mikrosekundu u kojem se odmotava ovaj naš život.

Prva takva slika je El Grecov Portret Velikog inkvizitora Fernanda Nina de Guevare (1600). O ovoj slici postoje brojne studije koje se bave ne samo umjetničkim aspektom, nego i psihološkim profilom ovog uticajnog seviljskog nadbiskupa. Cijelo jedno predavanje Đorđe Kadijević posvetio je samo ovoj slici. Sudar suprotstavljenih sila u ovom čovjeku je evidentan. Lijeva strana njegovog tijela, položaj lijeve ruke – kao kandže – i taj pogled! Da li je nadbiskup primijetio ovog demona do kojeg je El Greco dosegao radeći portret?

Druga slika je Izborna zabava (1755) Williama Hogartha, iz ciklusa Izborni humor, koji čine četiri djela. Ovom genijalnom djelu je nepotreban komentar, dovoljno je uživati u detaljima koje slika pruža. Samo treba napomenuti da je u pitanju atmosfera u, što bi se danas reklo, “izbornom štabu” jedne od engleskih partija, sredinom XVIII vijeka. Da, samo su se kostimi promijenili…

A profesor Đorđe je još uvijek povremeno aktivan, koliko se može vidjeti u medijima, i danas je zadržao sjajan um, iako već broji devedesetu. 

Veliko hvala, profesore.