Osim šavničkih nisam komentarisao ostale kampanje za lokalne izbore. Nisam imao motivacione snage, ni energije.
Jedino me je šavnička kampanja ponijela kao list na vjetru ili kao pjesma gradonačelnika Dajkmana.
Međutim, osim bilborda i internet reklama, danas sam, takođe, ne svojom voljom, došao do budvanskih letaka. Kako i ne bih, kada su tako lijepo okačeni na vratima zgrade, na kolima, na stepenicama, trotoaru, na vratima stana. Ima ih raznih od A5 do A3 formata. Plavih, crvenih, žutih, požutjelih, purpurnih i opet plavih i crvenih.
Ne bih o porukama i mega obećanjima, jer ne glaZam na ovim izborima, ali bih o jednoj hroničnoj pojavi, a zove se osnovna nepismenost, slovne greške i pogreške.
Da se razumijemo, nisam i nijesam ja lektor, niti sam blogzna kakav poznavalac jezika, svakako ne po školskoj spremi, ali ljudi, samouklanjanje tipografskih grešaka, pogrešnog jotovanja, razmaka, velikih i malih slova je osnovna školica, posebno kada se šalje mali milion(mi ili on) papira na štampu.
Nego, više se ja, čini mi se, śekiram oko slova ovoga mi posta, nego političari koji obećavaju brda i dolove(doli, doce i doline), a ne zanima ih da ono što u šporko napišu daju nekome znavenijem da im ispravi greške, barem one elementarne.
Bar bi tada zeru ti giga mega projekti u najavi ozbiljnije izgledali. Zeru ozbiljnije i istinitije od slatkih rendera i gratatijera.
Zeru se može koristiti na postu, ali ne na letku. Mislim može, ali zato ovaj post.
P.S.
Isto bih primijetio i napisao za flajer koji najavljuje takmičenje u brzini ljuštenja mandarina ili korubanja šipaka, a ne šipkova. Da ne bude da je ovo samo zbog pulitike, malo je i zbog jezika oko čijeg se imena pulitičari glođu, a nikad o ovim elementarnim, nekada podrazumijevano ispravno napisanim riječima i rečenicama na letcima.
Nekog standarda da se pridržavaju, pa makar taj jezik zvali i skraćenim nazivom CSBH.