Anja Pletikosa je dramaturškinja i autorka dramskih adaptacija, dramskih tekstova te originalnih koncepata u području izvođačkih umjetnosti, a posebno onih namijenjenih djeci i mladima. Zaposlena je u Lutkarskoj organizaciji koju fakat trebamo LOFT iz Zagreba, mjestu na kom se stvaraju neki od najzanimljivijih savremenih izraza u toj oblasti. Koordinatorka je platforme “Od malih nog(u)” za Hrvatsku.
🅹🆂: Popis u Hrvatskoj pokazao je da je tu zemlju za 10 godina napustilo skoro 400.000 ljudi. Zašto si ti još tu?
Šta je najgore od svega, ja sam već triput bila vani unazad deset godina i svaki put sam se vratila… Vratila sam se zbog nekog hedonizma i linije manjeg otpora, što je zapravo vrlo i komplicirano i problematično jer je u Hrvatskoj sve samo ne lako živjeti. Najgora stvar je neka društvena klima zbog toliko stravične politike i upravljanja. A opet… imamo more, imamo sunce, imamo neke super ljude koji meni svojim srcem i umom odgovaraju. I jezik, tj. sporazumijevanje, tj. razumijevanje. To je ta linija manjeg otpora. U krugu u kojem se krećem me svi razumiju. Problem je, naravno, to što postoje i ljudi van tog kruga. Sad ti odgovaram na drugu stranu ovog pitanja, ali mislim da Hrvatska pod hitno treba uložiti u obrazovanje novih generacija koje još uvijek nisu upropaštene, jer razina neobrazovanih, bahatih ljudi u javnom prostoru je suluda. Nikad nisam bila bliže tome da se iselim. Kad si vani, unutarnja politika kao da više nije tvoja stvar. Postaneš uljuljkani gastarbajter s boljim uvjetima za život. Vjerojatno sam se zato vratila, i ostala.
🅹🆂: Prošle godine Zagreb je dobio gradonačelnika iz političke platforme Možemo!, koalicije zelenih i ljevičarskih pokreta, što je iskorak u odnosu na prevlast HDZ-a i SDP-a koje su uglavnom oblikovale hrvatsku poslijeratnu politiku. Možeš li da podijeliš s nama iskustva rada na političkoj kampanji, te šta je za tebe politički aktivna građanka, sad kad je euforija nakon pobjede malo splasnula?
Ja operativno djelujem u Možemo! kao predsjednica mjesnog odbora. Nekako sam dakle odgovorna za jedan dio svog kvarta koji poznajem i u kojem živim. Trenutno mi je iz privatnih i profesionalnih razloga dosta teško biti stoposto u tome, ali stvari se nekako pomiču. Mislim da naš gradonačelnik i njegovi zamjenici donose puno suvremenih poteza koji bi od Zagreba mogli napraviti neko ipak malo simpatičnije mjesto za život. Ali znaš, problem je i dalje u tome šta je Možemo! jedna točkica u kojoj također ima oportunih pojedinaca koji štopaju stvari. A onda imaš i kompletnu javnu upravu u kojoj radi hrpetina nekompetentnih ljudi koji zapravo i ne rade, već su jednostavno i samo tako zapošljavani posljednjih 20 godina. A onda na razini nacionalne politike imaš HDZ s kojim kao treba surađivati, a na razini gradske opoziciju u kojoj sjedi ideološki upitna ekipa plus taj isti HDZ. A onda imaš i ideološki sukob partizana i ustaša kojih zaista više gotovo i nema živih, ali neki populisti to izvlače kao narativ. Hoću reći – užasno je teško i trebat će sigurno 20 godina da se počisti nered koji je Bandić napravio. A i pravi doprinos zajednici bio bi kada bih se time mogla ozbiljnije baviti u smislu vremena, ali i znanja. Malo trenutno dakle štekam, ali mislim da se učimo i da ćemo naučiti. Nekad pomislim – pa bar nešto radimo, ova ekipa prije nas nije ništa napravila. To je kriva perspektiva, “bar” nije dovoljno za ovaj grad koji je toliko duboko oštećen. Dakle, treba vremena u svakom smislu te riječi. Nadam se da će to birači i osviješteni građani Zagreba prepoznati i da neće odustati, a nekako vidim i pomak na nacionalnoj razini – i dalje, makar je euforija nakon izbora splasnula, a ljudi u upravi na rubu snaga od posla koji rade.
🅹🆂: Da pređemo na vedrije teme – granatiranje Dubrovnika! 2021. navršava se 30 godina od te najdublje potisnute traume novije crnogorske istorije. Dramski studio Prazan prostor i LOFT su odlučili da malo pročačkaju po njoj. Na jesen, dakle, očekujemo da gledamo predstavu na ovu temu. Ti potpisuješ dramaturgiju, a Petar Pejaković režiju. Znam da Petra ta tema dugo kopka, a koja su tvoja osjećanja u vezi sa tim? Kako je bilo suočavati se sa svjedočanstvima učesnika rata?
Ja bih tu više pričala o emotivnoj strani, jer sam dijete tog rata i emocija oko njega mi je važnija od fakta. Ja ga mrzim. Mrzim šta je napravio ljudima, ljuta sam jer su djeca i civili ubijani, a žene silovane, bijesna sam jer je politika to iskoristila i upropastila privredu, užasno me muči to što zbog nečijeg audija i janjetine netko tko je u Jugoslaviji pristojno živio danas kopa po smeću. A o muralima Mladiću nećemo ni pričati. Mislim da je teatar kao takav potentan i snažan i da će nam svima rad na predstavi donijeti neko olakšanje oko toga. No to je opet toliko mali slučaj, usamljen, i vjerojatno kratkotrajan. Nisam sigurna mogu li se osjećaji oko tog rata i društvenog rasula koje mu je prethodilo i slijedilo uopće umiriti, ublažiti. Tako da sam zapravo podvojena. Mislim da se Petar i ja super razumijemo i da vrlo slično razmišljamo, iako tu postoji generacijska razlika. Mislim da ćemo napraviti moćnu predstavu koja će baš udariti na emociju. Međutim, dok god u vladama ovih naših država sjede ljudi koji su direktno odgovorni za to prolijevanje krvi, ili indirektno odgovorni za status quo u paklu u kojem se nalazimo, za šutnju, za negiranje, za nacionalizam i, budimo realni, fašizam kojem tendiraju, neće tu kazalište ništa pomoći.
🅹🆂: Nije bilo tako davno kad si po prvi put provela neko vrijeme u Crnoj Gori, a sad si već redovan gost, radiš stvari ovdje, sarađuješ sa ljudima. Šta je potrebno za bolje uvezivanje? Imaš li neki savjet za mlade ljude iz Crne Gore da produbljuju tu saradnju? Koji su putevi već probijeni i koje kanale bi mogli da koriste?
A tu vam treba puno socijalne i emotivne inteligencije! Mislim da definitivno bolje networkaju simpatični i otvoreni ljudi i da je to zapravo najbolji kanal, i jedini kanal na koji i možemo utjecati. Dakle, simpatičnost, otvorenost i put pod noge na neki festival. Tamo se ostvaruju direktni kontakti i dugoročna poznanstva, prijateljstva. Nažalost, rezidencija koje su meni pomagale za suradnju i nove međunarodne priče sve je manje, ali i tu mogu škicnuti šta se događa. Također bih im rekla da se ne ustručavaju i ne boje odlaziti iz države i putovati, odlaziti van na studije i slično – ukoliko naravno za to imaju mogućnosti. Međutim mislim da je ovo tvoje pitanje tek vrh sante leda u kaosu u kojem živimo i da do njega tek treba doći – nisam sigurna imaju li mladi ljude uopće osnovne uvjete za dostojanstvene živote, bar ne na Balkanu. Užasno sam pesimistična danas, ali mislim da za povezivanje trebaju biti ispunjeni puno osnovniji elementi života, recimo da pandemija i korupcija završe na 3, 4 sad?
🅹🆂: Radiš u LOFT-u (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo), a ove godine obilježavate 10 godina rada. Kakvi su planovi? Business as usual ili dižete ljestvicu?
U LOFT-u se ove godine Morana i ja okrećemo zajednici i razvoju publike. U sklopu desete obljetnice organizacije smišljamo jedan sladak program u jednom centru za kulturu, usto ćemo i malo pojačati PR i napraviti malu kampanju posvećenu lutkarstvu, a i nastavljamo super suradnju s ljudima na programu Ruksak (pun) kulture zbog kojih LOFT-ove predstave putuju po čitavoj državi, odnosno tamo gdje kazališta baš i nema! Planiramo i dvije nove produkcije, jednu za djecu i jednu za odrasle, a nadamo se i sredstvima za program razvoja publike. Tu bismo radile nešto s djecom i nešto s učiteljima, oko toga sam ja baš posebno uzbuđena. Ali, eto, prošli su dani, mi čekamo rezultate svih mogućih institucija i zapravo ne znamo još ništa. Pa ne znam, rekla bih da to ipak jest dizanje ljestvice?
P.S. Lani smo odigrali 52 predstave digitalno i analogno, šta je u prosjeku jednom tjedno. Oko toga smo baš dosta sretne, nadamo se još boljem scoreu u 2022.
🅹🆂: Ne bi bilo u redu prema našim dragim kolegama da ne završimo sa “Od malih nog(u)”. Za neupućene, “Od malih nog(u)” je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta za djecu i mlade. Imam osjećaj da je “Od malih nog(u)” maraton u kom učestvuju nezavisne organizacije koje su već opterećene borbom za sopstveni opstanak. Ipak, veliki su koraci napravljeni. Šta očekuješ da se dogodi ove godine?
Neke pare, molim lijepo!
Prvo to, pa onda aplikacija koju imamo već osmišljenu i par jedan edukativni program. I neka rezidencija, da odgovor na četvrto pitanje ipak ne bude potpuno mračan!