Izvor: meridianbetsport.me
EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova osma, posvećena je kraju. Nijesam fan sastanaka, a ne volim rastanke. Neću se udaviti u floskuli da sve što je lijepo ima kraj, jer ljepotu sam naučio da nalazim u trajanju. Ljepotu sam naučio da tražim u procesu, u nastajanju, u stvaranju nečega, iz ništa. Svaki početak je lijep, zaljubljiv, strastven, raspojasan i živahan, ali prava priča, mora da traje. Mora da se izboriš, moraš da se žrtvuješ, moraš da uživaš, kad ide, pogotovo kad ne ide, da nađeš način da funkcionišeš, kada nije sve po tvom.
Tri pobjede muške rukometne reprezentacije Crne Gore na evropskom prvenstvu su sportsko čudo. Činjenice, nemamo klub u SEHA regionalnoj ligi, nemamo klub ni koji ”normalno” funkcioniše i ne zavisi od pomoći opštine, prijatelja, koji ima zatvorenu finansijsku konstrukciju, da zna da će cijelu sezonu izdržati, od početka do kraja, sa novecm koji je obezbjedio na početku, a ne tokom sezone, nego uglavnom, kada se završi sezona, krpe se dugovi.
Ako Simiću ne krene, a to je potpuno dozvoljeno u rukometu, njegova prva rezerva je Nikola Matović, koji brani u Strugi, a prije toga je u tri godine u Željezničaru, branio na tri utakmice. Poslije povrede Mirka Radovića, koji igra u Pelisteru, ostali smo na Marka Lasicu, koji je morao da raskine ugovor sa Al Šababom, jer niti se tamo igra rukomet na vrhunskom nivou, niti se primaju novci koji vam neko obeća.
Miloš Vujović je odigrao 356 minuta na 7 utakmica, od mogućih 420. Nemanja Grbović je prvi put odigrao ispod naših očekivanja, a kada njega nema u napadu, golovi teško sa pozicije pivota mogu da dođu od Simovića i Lazovića, obojica su upisala po 2 na EP. Pljevljak nas je navikao da ne promašuje, ja se ne sjećam da je nekada ranije imao dva promašaja na utakmici reprezentacije, a prilično se mučio na ovom šampionatu. Možda ključni igrač protiv Slovenije sa 8 golova, imao je 22/41 na EP.
Branko Vujović se držao dok je imao snage, dok je imao onog mangupskog, frajerskog, nikšićkog asfalta u sebi, života, što bi mi rekli, pa je rasipao talenat po Debrecinu i Pešti protiv Hrvata, malo bomba, malo asistencija, supa, meso, dezert. U jednom trenutku je izdušio, a Stefan Čavor nije mogao da mu pomogne nakon zatvaranja u izolaciju i pokušaja povratka na onu sjajnu formu iz decembra, koja je od njega u našim očima pravila od njega zvijezdu EP i prije nego je počelo.
Od bekova, najviše smo dobili od Boža Anđelića, koji je uvijek spretno i hrabro napadao zonu, koristio nisko težište i sportsku inteligenciju da nađe rupu u odbrani. Izgleda nevjerovatno da je Božo za 81 minut u 6 utakmica, postigao 20 golova iz 29 pokušaja, uz 5 asistencija, kao igrač Ferencvaroša koji je daleko od elite i u Mađarskoj, da ne pominjemo Evropu. Radojica Čepić ima 19 godina i do ljetos je igrao u Rudaru iz Pljevalja.
Vasko Ševaljević igra u Saranu u Francuskoj, osvojili su 6 bodova u 12 utakmica. Miloš Božović igra u francuskoj drugoj ligi. Stevan, Mile, Božidar, Vasilije, Risto, pa onda redom svi momci koji su bili tu u kvalifikacijama, pripremama, na EP, svi oni su pojedinačno u klubovima, koji su negdje ispod nivoa takmičenja u evropskoj eliti. Što je samo još jedan dokaz, da je u kolektivnom sportu, snaga pojedinca daleko manje bitna od snage tima.
Ovi momci su pokazali da njihovo dugogodišnje druženje, igranje karata, popijeno jedno pivo poslije pobjede i poraza, maltretiranje po silnim kvalifikacijama, naučenje lekcije sa prethodnih velikih takmičenja, može da dođe na naplatu, uprkos nepredviđenim okolnostima i situacijama. Upravo ta sinergija, poznavanje gestikulacija, moć sporazumijevanja podizanjem obrve, ima smisla, kada vas bolji od sebe, pojedinačno, nagura uz zid.
To što se oni poznaju veći dio svojih sportskih života, što se razumiju kada sudija digne ruku visoko, pokazujući da je pasivan naš napad, pa smisle nešto u tri sekunde, došlo je kao nagrada na ovom takmičenju. Možda, da je sve bilo kako treba, da nije bilo korone, da su pripreme prošle kako smo zamislili, da smo odigrali one utakmice na planiranom turniru u Švajcarskoj, možda bi danas prebirali po džepovima, tražeću tu jednu pobjedu, koja je do sada bila naš rukometni standard.
Ovako, sve to njihovo vrijeme, dobra volja i želja da igraju za reprezentaciju, da ih neko vidi i da budu viđeni, sve je to zaokruženo sada, kada je najviše trebalo crnogorskom sportu, crnogorskom narodu, crnogorskom društvu. Kada ne znamo gdje nam udaraju političke elite, kada nam se donosioci odluka igraju sa maštom, mogućnostima, prelazeći tanku liniju između najgorih floskula, preko opštih mjesta do najkrupnijih riječi izrečenih ikada, grupa momaka je sjela oko ognjišta i dotjerala nas do evropske elite.
Jeste, napravili smo ogroman iskorak u odnosu na sve učinjeno do sada, ali da bi dokazali da smo na tom stepeniku, moramo da potvrdimo ovaj rezultat. To ne možemo bez sistema, bez pravih sportskih radnika, ne možemo uvijek da se nadamo da će negdje u nekom crnogorskom naselju, zaseoku, haustoru, dvorištu da nikne neki Branko, Miloš, Nebojša, da ih čekamo, dočekamo, ispratimo, pozdravimo kako treba kad dobiju, otpozdravimo ih kako znamo i umijemo kad izgube.
Rukometu, crnogorskom sportu uopšte, treba podrška, ali prije svega, moramo da znamo, kome, kada, kako i zašto. Nije lako govoriti da možemo ako se ne desi rezultat, ali sada, kada se desio, treba misliti na nekog klinca od osam godina koji je danas poslije utakmice naše reprezentacije prvi put uzeo loptu u ruke i okrenuo se prema golu. Nije lako zaključiti, letimičnim prelaskom kroz širi spisak, da ćemo mi biti u problemu za godinu, tri ili pet, ako sve ostane isto, ako ostanemo da čekamo da iz incidenta nikne pravilo.
Sve što se desilo na ovom turniru, pa i taj nezbor između Zorana i Draška, kao i onaj između Lipovine i Zorana, govori da još nijesmo na nivou da iznesemo teret sportske i životne vertikale, gdje se zna u bobu, u dlaku, šta ko radi, kako i zašto, zbog čega i koga. Ko kosi, ko vodu nosi, ko sječe, ko odgovara. Opet će morati neko da defragmentira čitav sistem, proces, da presječe, jer nam se miješaju talenat, ego, funkcije. Daleko smo još od idealnog, ali je veći problem što niko ne može da kaže ni dokle smo došli na tom makadamu od puta.
Prethodnih dana vidio sam sve i nijesam vidio ništa. Imam dovoljno životnog i sportskog iskustva da sumnjam i da ne dozvolim sebi da umislim, ali ciglu u stomaku mi niko ne može razbiti sada, da smo morali bolje, zbog momaka, gore navedenih, koji su zaslužili da ne gledaju i ne osjete da je negdje u njihovoj okolini muka, da postoji nesklad i manjak zajedništva. To oni nijesu zaslužili, ubijeđen sam, a postoji mnogo načina da me bilo ko demantuje.
Uostalom, od naroda koji je od autoputa napravio problem, gdje se može i mora samo pravo da bi se išlo i sigurno i brzo, nije ništa iznenađujuće da neki drugi putevi imaju i mnogo lakata krivina i serpentina, tobogana od starta do cilja, između tačaka A i B. Sada tek kreće borba, da sačuvamo čiste glave, da iskoristimo ovaj momentum, da damo šansu i ovim, ali i onim momcima, ali i djevojkama, koji zajedno rastu i čekaju, da budu produkt sistema kojeg, nemamo.
Zato, to što je ovaj kraj, ljut ili preslan, što je začinjen porazima, nezborom, shvatam kao preduslov za novi početak, jer se nalazimo trenutno u paralelnom rukometnom i društvenom univerzumu. U ovom rukometnom, imamo neke momke i djevojke, koji su na korak od evropske elite, u onom društvenom, obrnuto smo proporcionalni. I u jednom i u drugom, od ovih univerzuma, možemo mnogo bolje. U sportu možemo odmah, brže i bolje, a onda na tom primjeru, da se uhvatimo kao vagon za lokomotivu, da tražimo bolje i za ovo nesrećno i nesređeno društvo. Primjerima, lakše je nego, teorijom.
Jedino vjerujem da dobiješ što zaslužiš, u ljubavi, u poslu, u sportu, postoje i krivine i prečice, ali na kraju balade, nagrađen si taman onoliko koliko si posvećen, talentovan, snađen, vješt, širok, obrazovan, frajer, mangup, svetac ili grešnik. U životu, moraš da poštuješ proces, moraš da poštuješ trajanje, moraš da poštuješ vrijeme, jer svaki minut, svaki sat, svaki dan koji ti je neko posvetio, kojeg si posvetio, mora da se vrati. Mora. Zato, sve i da zaboravimo minuli rad, hajde da krenemo da računamo vrijeme od ponoći.
Za ono jutro u hiljadu boja, gdje ste pored onih koje najviše volite, gdje ste ponosni na sve svoje reprezentacije, gdje razmišljate, dok gledate svoje potomke, hoće li izabrati rukomet, fudbal ili jedrenje. Za onaj momenat u vremenu i prostoru, gdje ne gledate na semafor svjesni da je u vama dovoljno ljubavi, da je pobjeda već to što ste pored ekrana ili pored terena, gdje bezuslovno podržavate svoje protiv tamo nekih.
Za to jutro, ova silna jutra, kada smo zaboravljali, na sve što nas muči, dugi januar, minuse na žiro računima, identitetske i egzistencijalne dileme, ovih dana, pobrinuli su se rukometaši, nemojte da im brzo izbrišete te zasluge, jer su nam makar u ovom fragmentu vremena dali dovoljno razloga da pjevamo himnu iz pluća, da budemo modri u glavi od dotoka krvi do mozga. Valjda nekad, zaslužimo, da nam nije problem, sve što jeste sada.
Srdačno, iz Debrecina, iz Budimpešte, sa žutom maskom, negativnim multipliciranim PCR testovima, za sve one koje volim, njih dvoje, pa neka se misle, ko su.
▔▔▔▔▔▔▔▔▔▔▔
Tekst prenijet uz dozvolu autora