“Usrana šminka defilira našim putem za Katmandu.”
– Azra
Još u sumrak „onog“ crnogorskog tridesetogodišnjeg pandemonijuma, sjetio sam se jedne demonološke aporije: savladavši jednog upornog i otpornog demona, najgore što ti se može desiti sa svakim narednim jeste to da ti onaj prvi Vilenjak ubrzo počne izgledati gotovo kao Smiješna i bezazlena parodija geteovskog Bauka – u odnosu na nove pojavnosti, likove i događaje koji ih prate.
Nije to samo u demonologiji i teoriji, tako je i u svakom pravcu ovog tzv. života. Kočnica je davno otpuštena, a ovaj rđavo sklepani voz ne zaustavlja se u svom višedecenijskom krivom i zlehudom tutnjanju, vječito prolazeći istim, oronulim a nalickanim peronima. Stanice koje smo izabrali da sa njih putujemo, apsurdom postavljenih stvari i nemogućnošću izbora, uvijek nas vraćaju na one borhesovske kružne ruševine.
Putovanje – bilo ka Katmanduu, Kinšasi ili ka EU – ne čini bitnu razliku dok su nam Mašinovođe i Saobraćajci jedni te isti: mediokriteti iz provincijskih večernjih škola, osobe po duhu i obrazovanju odgojene na „tradicionalnim unutrašnjim crnogorskim razlikama“. Takvo putovanje više nije ni tragikomično – ono je isključivo tragično i farsično, oku naviknutom da čita ovakvu postavku stvari.
Oku nenaviknutom i glavi zaboravnoj može Zaličiti na proljećnu svježinu sam čin promjene – ili zamjene – jedne višedecenijske ohlokratije, čije su odlike dovele do potpunog moralnog, ekonomskog i kulturnog sloma ove zajednice. Ipak, makar prirodni zakon vjerovatnoće trebao je pokazati da se ovim putem više ne može – vjerovatnoća nas je, i ovoga puta, obmanula. Vratila nas je na kružnu prugu Očajnih izbora.
Ne samo što će sva stajališta ovdje ostati pogrešna, nego – eto demonološkog fenomena iz uvoda – sve ide i s osjećajem da one strašne stanice koje smo ostavili iza sebe već sada izgledaju nekako romantičarski bolje, možda samo nakaradno naivne, u poređenju s aktuelnom stvarnošću. Varljiv je to dojam, naravno – teško je izbrisati iz sjećanja duge, žedne i gladne godine Prvobitne pošasti – ali sadašnji trenutak ga gotovo opravdava. U tome je kvaka ovih beskonačnih vrata Zla.
Đavo će ga znati – tek primjer lažavog i tobože bogo-bojaznog post-DPS Nikšića, u periodu još jednih izbora i podjele plijena, plastično potkrijepljuje navedene teze. Ultrafrekventni, turbo-dizel folk duh zlokobnih devedesetih ponovo je ustao, ponosno se ispravio i podigao svoju ružnu glavu, praćen nimalo šarmantnim sjajem globalne (i regionalne) gluposti i opšte entropije – jedno bez drugog ne ide – oličen u ispraznim i bezličnim figurama novog režima uprave, u ovo, rekao bi u sred srijede moj prijatelj, post-satirično doba. Kao da je sam „stari“ DPS, onaj iz ratnih devedesetih, ustao iz groba. A nije – nikada taj nije ni legao u isti; danas, na strašniji način, valjda svi znamo i razumijemo da – ovo nije do DPS-a.
Kad smo već kod starog DPS-a, valja podsjetiti da je ZA ovakvo stanje stvari, po izbornim brojkama – najmanje nekih 65% odraslog življa Crne Gore. I to su, što bi rekao aktuelni premijer, konzervativne projekcije – možda ih je i koji postotak više. To su i avgustovska i referendumska većina – zavisi kako presipate tu čudnovatu glasačku tečnost u ovoj bizarnoj posudi od države. Ispada tako da je grijeh crnogorskog Svedržitelja, koji je trećinu stoljeća uspijevao držati sve konce, što je lakomisleno „izdao“ – zapravo, što je loše procijenio Nasljeđe ra(t)nih devedesetih. Trebalo je, izvjesno, samo sjesti za sto, podijeliti kolač(e) sa prijateljima-dogovorenim neprijateljima i jahati dalje.
Ona jedina i nebitna manjina – i danas ostaje ista.
Opet treba istaći – nije ovdje riječ o DPS-u; riječ je o ideologiji Nemrtvih. Može DPS nestati u svim svojim pojavnim oblicima, mogu nestati i svi njegovi simbolički tragovi, ali Nemrtvi duh jednog Nezavršenog vremena, nažalost, i dalje živi – i to veoma živo – u garnituri koja danas vlada.
Zato sve smrdi, sve vonja na buđ prošlosti – jer iz buđi i blata izgrađen je cijeli ovaj, ovakav, državoliki mentalni Logor. Naslonjen na onaj stari, dobro razrađeni mehanizam; samo su lance, zupčanike i karike zamijenili novi šegrti.
Koje su razlike između (ovih) šegrta i (onih) gospodara? Nema bitnih razlika.
Šta se, uopšte, može učiniti u ovakvoj scenskoj igri? Mijenjati raspoložive glumce!
Ansambli su slični, ali takva nam je i predstava na pozornici.
Možda ih – baš njihova sopstvena sujeta – jednom zauvijek odnese sa scene. Sve zajedno.
Jer interesi su im, odavno, srasli.